Na osnovu Direktive SSNO za upotrebu snaga, u cilju "efikasnijeg rukovođenja i komandovanja" (RiK) u zoni odgovornosti 5. VO, u okviru Operativne grupe 3 (OG 3) sa sjedištem na Plitvicama (u Domu VI. ličke divizije), pod komandom general-pukovnika Vladimira Banjanina, formira se Taktička grupa 2 (TG 2), a zapovjednikom se imenuje pukovnik Čedomir Bulat, načelnik Odelenja za operativne poslove 5. VO na IKM poligonu Slunj. OG-3 predpočinjavaju se: 5. part. brigada, TG-2 Slunj, had 105 mm, 102 mpoabr, 2. operativna zona TO, 1. okb/329 okbr, mb/4 okbr, a po formiranju i 6.-ta lička divizija i druge jedinice JNA i TO u zoni odgovornosti OG-3 oja obuhvaća prostor: Plitvice-Slunj-Ogulin-Otočac-Gospić-Sveti Rok-Udbina.

   U sastav TG-2, Naredbom Komande 5. Vojne oblasti od 23. X. 1991., ulazi deset jedinica JNA. Komanda TG-2 formirana je od starješina iz sastava Komande i jedinica 5. VO. Zadaća Komande TG-2 bila je objedinjenje djelovanja jedinica JNA na poligonu Slunj i jedinica TO Vojnić i TO Plaški u zoni odgovornosti: Slunj, Veljun, Perjasica, Primišlje, Plaški, Grabovac, Kordunski Ljeskovac, Cetingrad. Komandantu TG-2 pukovniku Bulatu dodijeljene snage učinile su se nedostatne za predstojeće borbe, pa je zatražio dopunske jedinice, što muje i odobreno. Naređenjem Komande 5. VO od 3. XI. u sastav TG-2, pored navedenih jedinica, ulazi vod oklopnih transportera, odjeljenje vojne policije i diverzantsko odjeljenje. Bulat traži i podčinjavanje 1. i 2. Odreda TO Vojnić TG-2, što mu je 6. XI. 1991. i odobreno.

   Prema "Pregledu brojnog stanja jedinica TG-2, na dan 3. XI. 1991. god. spomenuta grupacija imala je u svom sastavu 20 tenkova u okviru I. oklopnog bataljuna iz sastava 4. oklopne brigade, 6 topova cal. 130 mm, 3 topa B-I cal. 76 mm iz sastava mad/580 mabr, kao i 10 oklopnih transportera. TG-2 brojila je po tomu popisu 739 vojnika i oficira, a u zoni izvođenja borbenih djelovanja bile sujoj direktno potčinjene sve postrojbe Teritorijalne obrane, te skupine martićeve milicije, redovne milicije SUP-a SAO Krajine, kao i skupine dobrovoljaca.

Brigada TO Plaški
   TO Plaški, u cilju efikasnijeg RiK 3. rujna 1991. godine donosi odluku da se od postojećih čete formiraju tri pješačka bataljuna: 1. pb pod komandom kapetana I.kl. Bogdana Grba, 2. pb kojim komandira kapetan 1. kl. Milan Malbaša i 3. pb komandantom kojeg je imenovan kapetan 1. kl. Boro Dokmanović. Dana 21. rujna 1991. odlučeno je da se ŠTO Plaški preformira u br TO Plaški. Borci br TO Plaški osiguravali su, pored inoga, kasarne Lička Jasenica i Skradnik, a u dogovoru s JNA izvlače naoružanje, opremu i druga MTS iz skladišta u Skradniku, u čemu nisu sasvim uspjeli "zbog neadekvatne podrške JNA i nekih naših slabosti koje nas i danas prate, a to je pljačka i šverc". Suradnja s JNA, isticao je Štab TO, je dobra zahvaljujući pojedinim starješinama, ali Armija artiljeriju i tenkove ne ustupa Štabu brigade, što ih jako ljuti ali i zabrinjava. JNA pomaže br TO Plaški samo "po svojoj proceni zavisno od borbenih dejstava. Zbog toga i sve teže situacije na terenu najodgovorniji ljudi Plaškog su dogovorili da se traži slanje aktivnih starešina, naoružanja i opreme.

Zapovijed za napad na Saborsko
Dana 7. studenoga 1991. zapovjednik IKM 13. korpusa JNA na Mukinjama, pukovnik Slobodan Đorđević, piše "Zapovest za napad Op. br. 2" koji šalje Komandi TG-2. U "Zapovesti" razrađeni su zadatci pojedinih jedinica TO i taktičko-operativnih grupa sastavljenih od jedinica JNA, a glavni nositelji napada su jedinice u sastavu je TG-2. Pod točkom 2. "Zapovesti" puk. Đorđević navodi da TG-2 Slunj i 5. part. brigada (iz sastava 6. ličke divizije I.S.) imaju zadatak da napadnu iz pokreta sa pravca Ličke Jasenice-Saborsko i Sertić Poljana-Kuselj-Funtana, razbiju i unište snage neprijatelja urejonu s. Saorsko, s. Funtana i s. Kuselj i oslobode pomenute prostore koje će posesti i kontrolirati snage TO Plaški i Titova Korenica.
   Za izvođenje borbenih djelovanja predviđena je uporaba avijacije, artiljerije, te tenkovske i pješačke jedinice-Operativno vrijeme za početak napada TG-2 i 5. partizanske brigade predviđeno je točkom 18. (gotovost veza 07,00 sati 11. 10. 1991.).
   Temeljem "Zapovesti" pukovnika Slobodana Đorđevića, zapovjednik TG-2 puk. Bulat izdao je "Zapovest komandanta TG-2 za napad" razradivši u 13 točaka "Plan napada na Saborsko". Pod točkom 3., 4., 5. i 6. detaljno su navedeni smjerovi napada na Saborsko i zadatci pojedinih jedinica iz sastava TG-2 i TO Plaški (do razine čete). Napad je trebao odpočeti 10. studenoga 1991.
u 09,00 sati, uz predhodnu avio i artiljerijsku pripremu (koja je razrađena u točki 9.), a trebale su je izvršiti tab-130 mm i b.RL 128 mm, u trajanju od 40 minuta.
   Na osnovu "Zapovesti komandanta TG-2 za napad puk. Bulata, o angažiranju snaga TO Plaški u napadu na Saborsko, zapovjednik I. bataljuna TO Plaški, kapetan I. kl. Bogdan Grba, donosi dana 9. studenoga 1991. "Naredbu komandanta I. bataljuna za napad" kojom je operacionalizirao i dodatno razradio aktivnosti jedinica do razine četa u okviru I. bataljona kojima je zapovijedao. Pod komandom komandatna Bogdana Grbe nalazilo se u tomu trenutku 5 četa, koje su raspoređene na crti: Glibodolski križ-Vukelić Poljana-Podpolje-Lisina-Ljetišta-Bajići- Trolokve-Kneja-Lisac. Snage I. bataljuna sudjelovat će u napadu na Saborsko 12. XI. 1991., zajedno sa snagama TG-2, s crte na kojima su bile do tada razvijene, a razvoj im je bio definiran na temelju "Odluke komandanta bataljona razrađen u točki 4".
   Nikola Dokmanović, k-dant br TO Plaški, u "Zapovesti za napad" na Saborsko, naglasit će da je uspešnim dosadašnjim dejstvima i borbom narod SAO Krajine potisnuo ustaške snage na granične teritorije gdje je ostalo neočišćenih dijelova uklinjenih u teritorij Krajine. Jedan od ovih klinova-naglasit će Dokmanović-a koji razdvaja jedinstven teritorij Krajine je područje sela Saborsko. U ovo područje povukli su se dijelovi razbijenih ustaških snaga poslije uspješnih dejstava naših snaga od Ličkog Petrovog sela na pravcu Grabovac-Korenica gdje su očišćena ustaška uporišta Grabovac, Vaganac i Drežnik Grad.
   Ove snage neprijatelja našle su se u okruženju te se čini da će se iste pokušati povezati u pravcu s. Glibodol sa svojim snagama u rejonu Ogulina i Brinja, gdje bi kao konačan cilj imao da u sadejstvu pokuša ovladati Plaščanskom dolinom.
   Brigada TO Plaški-ističe Dokmanović-osigurava teritorij općine Plaški na sjeverozapadnoj crti obrane Prkos- Mudrić Glavica- Trojvrh- Begovo brdo- Vrelo Vmjike i jugozapadne: Kunićki kosanjak-Serežište-Krasnica-vis Vršić (880), gdje je koridor križanja prometnica L. Jesenica-s. Dabar i s. Glibodol i dominantnih visova Jasenak (k-l030), Korać (K-907) i Vršić (K-880), onemogućavajući spajanje ustaških snaga iz s. Saborsko u smjeru s. Glibodol sa ustaškim snagama iz Ogulina. Na istočnom dijelu teritorija na pravcu Vukelić Poljana-Potpolje-Gredoviti vrh (786)-Ljetišta-Previja (610)-križanje putovavo poligon na južnom području općina Plaški je u dodiru sa v. poligonorn.
   Pripreme za napad na Saborsko provođene su koncentracijom snaga oklopnog bataljuna iz sastava TG-2, te artiljerije, oklopnih vozila i ljudstva na raskrižju glavne komunikacije koja iz sela Blata vodi u Ličku Jesenicu i desno se odvaja prema željezničkoj stanici u Ličkoj Jesenici (na širem području sela Vidakovići).
   U neposrednoj blizini spomenutog raskrižja, u kući Petra Vidakovića, bio je smješten Štab na čelu s puk. Bulatom. Koncentracija snaga izvođena je prema "Planu napada na Saborsko". Pripadnici četa u sklopu I. bataljuna TO Plaški smješteni su po kućama i gospodarskim zgradama mještana Ličke Jesenice.
   U "Zapovesti za napad" na Saborsko pukovnik Đorđević Komandi TG-2, nalaže da na prostoru s. Rakovica odbranu izvode kombinovane snage odbrane čTO Titova Korenica i Ličko Petrovo Selo;

   - severoistočno od Rakovice na prostoru Mašvina, aktivna dejstva izvodi Od Mašvina ispadima na komunikaciju Slunj-s. Salopek selo i time sprečava izvlačenje neprijatelja na prostor Cazina u republiku BiH,
   - na pravcu Vrhovine-Otočac aktivna dejstva izvodi 2. br. TO prema s. Brlog i s. Dabar. Ove pomoćne snage trebale su, za vrijeme trajanja napada na Saborsko, blokirati i onemogućiti bilo kakvu djjelatnu pomoć hrvatskih snaga napadnutomu selu, kao i izvlačenje pripadnika Ratne jedinice i civilnoga stanovništva iz prostora naselja.
   U podužoj školski pisanoj "Zapovesti" pukovnika Đorđevića o Ženevskim konvencijama, postupanju s ratnim zarobljenicima, ranjenicima vojnim i civilnim-nema ni riječi. Pozivanje na Ženevske konvencije ne sadrži ni Naredba komandirima četa I. bataljuna za napad od 10. 11. 1991. godine podpisana po k-dantu I. bataljuna Plaščanske brigade Bogdanu Grbi.
   Dapače, komandant operacije osvajanja Saborskoga puk. Bulat, zajedno s Nikolom Medakovićem, neposredno pred napad upozorit će vojnike i oficire JNA i TO riječima "neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljani"
   S kakvim je namjerama agresor krenuo na selo, zabilježio je u dnevniku, pisanom ćirilicom, pripadnik TO Plaški Dragan Kosanović: "Ustajanj e je bilo u 6.30. Među borcima koji su se nalazili u selu Momčilovići bilo je dogovoreno da se ide u čišćenje Saborskog. Zadatak je bio: ubiti svakoga hrvatskog vojnika koji ima pušku u rukama i spaliti sve kuće i bajte oko kuća sa namerom da se meštani i njihova vojska nemaju kuda vratiti. U sastavu ove grupe boraca bili su Momčilović Mile, Vukelić Milan, Smoljanović Predrag, Kosanović Dragan, Mudrić Marinko.
   Branko Kotur, milicajac, a nakon VRO "Oluja" policajac PU Vukovarsko-srijemske, sudionik napada na mjesto, izjavit će da je među Srbima iz Ličke Jesenice, prije napada na Saborsko, pao dogovor da se nikoga ne poštedi, te da se prvog Srbina ubije koji bude pokušao zaštititi nekog Hrvata u Saborskom. Zato su taj Pero Krtan i ljudi koji su bili s njim ubijeni.
  Njegove riječi potvrdit će i agresorski vojnik, pripadnik TO "Plaški", Milan Opačić, sin Milošev, da je čuo Bulata gdje se hvali kako je naredio da se Saborsko sravni sa zemljom. To sam čuo pred Novu godinu 1991.", precizira Opačić.
   Ivan Luketić, zarobljeni hrvatski vojnik iz Korana Sela kraj Plitvica, sreo je u ovčijim štalama blizu aerodroma na Željavi, gdje je bio zatvoren, srbskog dobrovoljca iz Vojvodine, koji je zorno prikazao 'junački' napad na Saborsko u kojemu je sudjelovao. Iz njegove priče bilo je vidljivo da je u podizanju borbenog morala pristiglih dobrovoljaca iz Srbije i Vojvodine korištena, pored inog, i isprobana srbska taktika laži i podvala. Njihov komandant, podrijetlom iz Rodić Poljane, zaselka nadomak Plitvica, obraćajući se borcima pred napad na Saborsko naglasio je da bez milosti udare na selo i ljude, jer je to srbsko selo, ali da tu Srba više nema, budući da su ih "ustaše" sve mučki pobili a selo zaposjeli. Pri tom je dodao-kazuje Luketić-kako je komandant tražio osvetu, govoreći da je sada u tim srpskim kućama ustaška vojska koja planira nove napade po drugim srpskim selima, naglašavajući da ne štede kuće jer one nisu važne, da je jedino važno da zlikovci u njima budu spaljeni i uništeni, te da ne štede municiju jer im ni jedan ustaša ne smije pobjeći.
   Na naše objašnjenje da se tu ne radi o srpskom selu, nego o čisto hrvatskom, zastao je u nedoumici, a kada je shvatio da govorimo istinu, jer je vjerovao da vlč. Josip Bogović, župnik Drežnik Grada, također zatočenik konc. logora na Željavi, ne laže i da su zapravo spalili hrvatsko selo u kojemu su bili civili, počeo je urlati i psovati, vaditi iz džepova i trgati srpske dinare vičući: 'Mi smo okupatori, mi smo ubice, što mi tu, bre, tražimo' A onda je udario psovati režim, Miloševića, Srbiju, Armiju, prijevaru itd.
   Napad na Saborsko bio je prvotno predviđen za 8. XI. 1991., zatim je pomaknut na 10. XI. 1991., da bi napadaj najposlije uslijedio 12. XI. 1991. Do odgađanja je došlo poradi magle i slabe vidljivosti, jer snage predviđene za izvođenje napada nisu mogle dobiti podršku avijacije i artiljerije za pripremu napada.
   U napadu koji je uslijedio na već dobrano razrušeno selo sudjelovalo je oko 700 pripadnika JNA u okviru Taktičke grupe 2, I. bataljun br TO Plaški, jedinice 5. partizanske brigade pristigle s Plitvica s oklopnim transporterima i tenkovima, kojima je zapovijedao Čedo Grbić, TO Titova Korenica, četa Vojne policije, četa policije iz PS Plaški s komandantom Dušanom Latasom, Jedinica za posebne namjene koju je vodio Nikola Medaković, odjeljenje Službe državne bezbednosti na čelu s Đurom Ogrizovićem-Šnjakom, kao i dragovoljci iz Srbije. Ukupno, preko 1.500 pješaka (ne računajući vojnike i oficire u tenkovima, transporterima, za topovima, VBR-ovima, itd.), oklopni transporteri, dvije tenkovske čete TG-2 kojima je zapovjedao poručnik Vitomir Klisura (I. tč s 10 tenkova T-55, II. tč s 8 tenkova M-84, 6 oklopnih transportera), dvije tenkovske čete s Plitvica, sedam oklopnih transportera, tri MIG- a 21, helikopteri, itd. Pukovnik Slobodan Đorđević, komandant OG-3, pišući 7. XI. 1991. godine "Zapovest za napad br. 2" na IKM u selu Mukinje na Plitvicama cijenio je snagu obrane na oko 400 pripadnika paravojnih formacija. Također-zapisuje Đorđević-raspolaže se podacima da je deo okorelih ustaša spremnih, ukopanih i pripremljenih za dugotrajnu borbu.
   Bijes srbočetničke armade dočekalo je oko dvjestotinjak nevjerojatno hrabrih branitelja Ratne jedinice Saborsko naoružanih s četiri neispravna minobacača (80 i 120 mm), tri netrzajna topa bez optičkih sprava, pet-šest mitraljeza M-53 i pješačkim naoružanjem (lovačke puške, PAP, poneka automatska puška i ručna bomba), koje su ponajviše sami nabavili probijajući se vrletima Kapele do Ogulina i Zagreba.

Napad
   Nakon pet dana intezivnih priprema 12. studenoga 1991. u jutarnjim satima-zapisat će kroničar plaščanske brigade-počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih smjerova: jame Balinke, Momčilovića, Vukelić poljane, vojnog poligona te kasarne u Ličkoj Jesenici. Nakon što je predhodno avijacija JNA bombardirala Sivnik, Bršljanovicu, Čorkovu uvalu te dio mjesta Saborskog,
krenuli su tenkovi i pješaštvo. Oko podneva prvi tenkovi ušli su na područje Matićeva brda i sela Dumenčići, te na cestu ispod Sivnika osvojivši i Borik, a oko 15,30 sati dio snaga ušao je u središte mjesta. Odpor "ustaških snaga" nije bio posebno velik, jer je očito da ih u tom trenutku nije bilo više od 150, a dio njih se sklonio i to u onom smjeru iz kojeg su trebali djelovati jedinice iz Korenice i dobrovoljci s Korduna i poligona. "Očito da njihove akcije nisu bile sinkronizirane s našim-ljuti se kroničar. Pretpostavlja se da ih je poginulo oko 100, obzirom na nađena i uništena uporišta i oružja. Na našoj strani četiri borca su ranjena, od kojih samo jedan teže, Korolija Rade".

   U noći kad je Saborsko prestalo postojati kao naseljeno mjesto, a zločini genocida nad zatečenim hrvatskim civilima dostizali vrhunac (ubijeno je 38 civila), pukovnik Bulat sazvao je sve komandante. Pristigli su, po sjećanju zubara Save Adamovića iz Plaškoga: Bogdan Grba zvo Prpić, Rade Jakšić, Nikola Dokmanović, Nikola Medaković, Zdravko Pejić, Momčilović-Kole, braća Cvekići, Ogrizović-Šnjaka, Baja Krnjan, Milan Momčilović iz Plaškog, Milan Boca iz Kunića, Milan Šušnjar, Petar Grahovac, Petar Trbojević i dr. Bulat je čestitao svima na izvrstno obavljenoj zadaći, a posebno pripadnicima martićeve milicije i djelatnicima Stanice milicije Plaški. Poslije raporta, uslijedila je pijanka. U Plavča Dragi slavila se pobjeda do kasno u noć. Ipak, Bulatovo slavlje pomutila je činjenica da se većina branitelja i civila uspjela spasiti izvlačeći se u nemogućim uvjetima prema Slunju i, manjim dijelom, Ogulinu.
   Pukovnik Đorđević znao je brojnost i raspored branitelja Saborskog. Avioni su neprestano nadlijetali mjesto i snimali položaje branitelja. Brojka od 400 branitelja Saborskog navedenih u "Zapovesti za napad", ili kako ih on naziva "okorelih ustaša", trebala je prikriti planirani genocid nad stanovništvom mjesta kojih je, zajedno s braniteljima, bilo približno toliko.

Obrana Saborskoga
   Osmoga studenoga 1991. godine u 17,30 Javor 5 upućuje očajnički vapaj: "Ukoliko za dan, dva ne dođe pomoć u ljudstvu i opremi bit će (Saborsko-I.S.) drugi Bleiburg". Branitelje Saborskoga iznenadila je silina neprijateljskog udara. Borbe za Saborsko vodile su se više od tri mjeseca gotovo svakoga dana, ali kombinirani artiljerijsko-tenkovsko-avionsko-pješački napad branitelji su tada prvi put doživjeli. Dan prije, 11. studenoga, agresor je napado mjesto iz smjera L. Jesenice i Plitvica, na što su branitelji već bili navikli, da bi pred večer nastupilo zatišje. Ujutro, 12. studenoga, oko 8 sati, došao je na motori ću iz Kuselja neki mještanin s viješću da se čuju motorne pile. Iz smjera Previje čula se slična buka, pa su branitelji zaključili da teritorijalci postavljaju barikade. Oko 9 sati MIG-ovi nadlijeću selo snimajući položaje branitelja. Zapovjednik Marko Krizmanić šalje pomoć na Kuselj, držeći da će do napada doći iz smjera Plitvica. Još nitko ne sluti, da su u neposrednoj blizini, u Ličkoj Jesenici, koncentrirane gotovo sve raspoložive agresorske snage. I onda je zločinačka armada krenula.

   Mile Bićanić sin Nikolin, branitelj, nalazio se u kući Petra Bićanića gdje su bili i njegovi roditelji. U kući se zateklo desetak branitelja, ostali su bili civili. "Najprije je naišao avion iz smjera Plitvičkih jezera-ispričat će pred Okružnim sudom u Karlovcu-koji je pustio neke svijetleće rakete, da bi nakon toga uslijedio drugi val od tri aviona i odmah na početku raznijeli su gornji dio moje kuće. Poslije toga počeli su nas tuči VBR-ovima i ništa se nije moglo poduzeti radi obrane. Napad je počeo negdje 20 minuta do 10 sati, a negdje u 13,30 sati u taj podrum gdje smo se mi sklonili došla je Vuković Jeka sa svojim sinom starim 13 godina, otvorila vrata te rekla da su tenkovi zašli na Borik gdje su bili naši položaji i tada je odlučeno da se mi 'obučeni' spašavamo, a vjerovali smo da civile neće dirati". Izašavši iz podruma došli su u jednu udolinu, ali su ih primjetili. Tukli su ih od sviju strana, pa su se prebacili na drugo mjesto gdje su zatekli nekolicinu mještana. Kad je došao do Kuka vidio je u Boriku pet tenkova. Gornji dio sela već je počeo gorjeti. U njegoj grupi bilo je oko četrdesetak mještana, među kojima dvadesetak branitelja, ostalo su bili civili. Kako se počela spuštati noć, zaputili se prema Kapeli i Glibodolu, da bi se treći dan spustili u Stajnicu.
   Petar Štrk klao je svinje bratu Josipu u Boriku kada su počele padati granate s Matićeva brda iz smjera L. Jesenice. Ostavlja se posla i s mještanima Borika bježi u šumu. S njim u grupi sklonio se i njegov stariji brat Josip Štrk, pričuvni policajac Ante Dumenčić, policajac Darko Dumenčić, pričuvni policajac Ivica Dumenčić i drugi mještani. Dolaskom u šumicu Ante Dumenčić, Darko Dumenčić i Ivica Dumenčić krenuli su prema zaselku Brdine, kad je na njih otvorena ubitačna vatra. Uletjeli su u neprijateljsku zasjedu. Od neprijateljske paljbe smrtno su stradali Darko Dumenčić, Ivica Dumenčić i Josip Štrk, dok je Ante Dumenčić bio ranjen u predjelu trbuha. Vidjevši kako ginu, Petar Štrk, Josip Štrk i Ivan Bićanić dolaze do mjesta stradanja i ranjenog Antu Dumenčića odvlače u šumu, gdje su se svi zajedno zadržali do 22,00 sata, kada je Ante Dumenčić podlegao ranama, a oni se zaputili kroz Kapelu put Josipdola.
   Petar Grdić-Maćan nalazio se s Izvidničkim vodom na području Kuselja, kada je započeo avionski napad na crte obrane Kuselja kao i na samo mjesto, a ubrzo zatim započeo je i kombinirani topničko-pješački napadaj. S Izvidničkim vodom krenuo je u Sertić Poljanu kako bi zaustavili agresora, ali je njihova grupa razbijena uslijed žestokog granatiranja. Zajedno s trojicom pripadnika voda odlazi prema središtu mjesta, gdje u šumi susreću nekoliko civila koji im kažu da je selo okupirano, da ima mrtvih i ranjenih. Uočavaju neprijateljske tenkove koji se vraćaju u sumrak u smjeru Kuselja. Grupu civila povedu u slobodni dio sela, gdje su zatekli još nekoliko mještana, koje upute u mjesto zv. Kosa, dok s trojicom branitelja kreće prema središtu sela zahvaćenog plamenom. Čula se pjesma osvajača i mahnita pucnjava iz smjera škole; agresor je slavio okupaciju Saborskog. Odlaze u Kosu, gdje susreću veću grupu pripadnika Ratne jedinice i civila. Prenoćili su u šumi, a ujutro se, s još trojicom branitelja, vraća nadomak zaselka Sertići, odakle gleda spaljeno selo kao i grupe teritorijalaca u pljačkaškom pohodu na hrvatske kuće. Među pljačkašima isticali su se civili, muškarci i žene, iz obližnje L. Jesenice, ali i iz drugih sela Plaščanske doline. Opljačkane stvari odvozili su traktorima, kamionima i osobnim automobilima u smjeru L. Jesenice.

   Ante Matovina Petrov nalazio se na položajima u Kuselju. Nakon silovitog neprijateljskog napada branitelji se razdvajaju, a on se povlači u smjeru Slunja. U predjelu zvanom Biljevina nailazi na veću grupu izbjeglih mještana, gdje noći zajedno s njima. Tijekom noći gledali su selo u plamenu, a ujutro, pošto su se uvjerili da je mjesto prazno, nastavili su zajedno kroz šumu prema Slunju. Putom su naišli na veću grupu sumještana u kojoj je bilo i nekoliko ranjenika, pa zajedno nastavljaju prema Slunju. Dolaskom u Slunj u grupicama se prebacju u Bosnu, odakle autobusima odlaze za Zagreb.
   Drago Sertić Ivanov, policajac, nalazio se u svojoj kući. Pošto je intezitet napada bio strahovit, nije se mogao vratiti na položaj, već se s grupom mještana povukao u šumu. U poslijepodnevnim satima, s jednom manjom grupom, vratio se na brdo Vršak, odakle su promatrali ulazak neprijateljskih tenkova u selo, a dio sela oko crkve već je gutao plamen. U večernjim satima, po mraku, s dvojicom branitelja vraća se do svoje kuće, ali nikoga ne zatječu. Tom prigodom uzeli su namirnice i nešto odijevnih predmeta, dok je na udaljenosti od kojih 300 m gorio zaselak Galovići i čuli se glasovi, odnosno razgovor. Vratili su se u šumu i prenoćili, a idući dan sve civilno stanovništvo, uz pratnju nekolicine branitelja, krenulo je prema Slunju, dok je on s većom grupom branitelja ostao u šumi sve do 15. studenoga 1991., kada su preko Javornika i Kapele krenuli prema Ogulinu.
   Josipa Malkoča neprijateljska agresija zatekla je na položaju. S njim su bili Mate Špehar, policajac PI Saborsko, Ive Župan iz Rakovice i Željko Štrk, pripadnici Ratne jedinice. Negdje oko 13,00 sati, kad su išli na popunu streljiva u obližnji zaklon, u neposrednoj blizini pala je granata. Mate Špehar na mjestuje poginuo, Štrk je ranjen u glavu ali je ostao pri svijesti. Župan ranjenike vozilom žurno odvozi u Saborsko, gdje su pokušali potražili medicinsku pomoć, a nesretnog Matu ostavili su na mjestu pogibije. Malkoč se sklonio u podrum neke kuće, gdje su uskoro pristigli i Željko Kovačić i Ivica Grdić zv. Ćuću. Tada je vidio da je i Željko Kovačić ranjen u leđa krhotinom granate. U podrumu su ostali do 17 sati, kada su se zaputili u smjeru Alana, gdje su zatekli Juru Sertića, koji nakon nekog vremena odlazi kući da bi ustanovio što mu se dogodilo s roditeljima. Oko 18 sati plamen zahvaća kuću Stipe Krizmanića, a oni se upute u središte Saborskog, gdje su zatekli Nikolu i Ivicu Tomšića, policajce PI Saborsko. Odatle krenu prema Kosi, gdje se sklonila veća grupa civila i branitelja. S ovog mjesta vidjeli su da je Saborsko, sve do zaselka Kovačići, u plamenu: Sutradan, grupa civila, u pratnji nekolicine pripadnika RJ kreće u smjeru Slunja, dok su branitelji ostali još dva dana, skrivajući se u obližnjim šumama. Dana 16. studenoga, s još desetak prijatelja i suboraca, kao izvidnica, otišli su prema Ravnomu Lugu, gdje je istog dana, oko 23 sata, pristigla grupa od oko 30 pripadnika RJ.

   Sutradan, 17. XI., jedna grupa krenula je preko Javornika u smjeru Lipica, izbjegavajući borbe i sukobe s neprijateljskim snagama. Istog dana iz Lipica su autobusom prebačeni u Ogulin. (Nadnevci Josipa Malkoća, dani pred Županijskim sudom u Karlovcu 1994. godine, nisu usklađeni s nadnevcima drugih svjedoka, što je i shvatljivo, obzirom na protok vremena.)
   Željko Bićanić Markov primjetio je u Boriku nekoliko tenkova i poziva civile koji su se nalazili u podrumu kuće njegova strica Petra Bićanića da ju napuste. Nisu ga poslušali, pošto su bili uvjereni da ne će biti ubijeni. Među njima nalazili su se Petar Bićanić, Jure Vuković zv. Zinko, Jure Vuković iz Kapele, Jure Štrk zv. Palir, Ive Bićanić zv. Ica, Ive Vuković zv. Mateša, Jeko Vuković i Jeko Durnenčić. Kad su ih teritorijalci br TO Plaški i pripadnici martićeve milicije pronašli, izveli su ih iz podruma, poskidali im satove, uzeli novčanike, odveli iza jedne kuće i s dva duga rafala iz AP pobili. Nakon što je pozvao civile, Bićanić se uputio prema Alanu, gdje se sastao s grupom vojnika i civila koji su se također povukli s položaja u Boriku. Od njih je doznao, konkretno od Mate Bićanića, da je Mate Špehar poginuo na ovom položaju, a daje Josip Malkoč zvo Dadli ranjen. Istog dana, negdje oko 12 sati, ova grupa od oko 50 osoba, od kojih polovica vojnici, preko Javornika i L. Jesenice zaputila se prema Lipicama. Lutali su šumom tri dana, dok nisu stigli u Lipice, gdje ih je dočekala hrvatska vojska i odvezla u Ogulin. Grupa nije dolazila u sukob s neprijateljskim formacijama i među njima nije bilo ranjenih.

Izvlačenje Ratne jedinice Saborsko preko Kapele
   Branitelji, uviđajući da neće moći zaustaviti silinu neprijateljskoga napada, planiraju uzmak prema Jojinom vršiću kraj Sivnika u smjeru Plitvica, a oni s Gladnog vrha povlače se prema Konjaku. Civilima je rečeno da idu prema Jojinom vršiću i dalje Rakovičkoj uvali. Branitelji su nosili ranjenike i izvlačili civile. Dio civila izvlačio se na svoju ruku, bez pratnje vojske, preko Kapele i nakon nekoliko dana stižu u Ogulin. Iskoristili su prostor oko Križ Kapele, gdje nije bilo neprijateljskih vojnika, i uspjeli se probiti do hrvatskih snaga. Branitelji se povlače u šumu na Jojin vršić.

   Krizmanić zapovijeda: izvući sve zaostale civile iz sela i šume i uputiti ih prema Rakovičkoj uvali i dalje u Slunj. Tijekom noći raspoređuju se: dio branitelja odlazi u selo tražiti civile, iako je selo bilo puno pripadnika br TO Plaški, martićeve milicije i vojnika JNA. Drugi dio krenuo je prema Biljevini potražiti hranu; znali su da je jedan mještanin, dan prije, imao svinjokolju. U Biljevini, zaselku prema Kuselju, zatekli su dvije starice: jedna je bila slijepa, a druga nije htjela ostaviti dom. Pronašli su hranu, natovarili pune tačke mesa i krumpira. Među braniteljima bile su i dvije braniteljice: jedna domaća djevojka, Marija Matovina i druga, Marica Matovina iz Rijeke, pridošla s Ratnom jedinicom. Dijele se u dvije grupe: dvadesetak branitelja ostat će i sačekati povratak suboraca iz Slunja, koji su proveli civile i ranjenike do Rakovičke uvale, odakle su ih, zajedno s rakovičkim braniteljima, pratili do Slunja. U povratku, ova grupa trebala je prokrstariti područjem tražeći izbjegle civile, a onda se prebaciti u Ravne lugove, i preko Javornika, Lipica i Brinja stići u Ogulin. Druga grupa od četrdesetak branitelja u noći 13. studenoga od četrdesetak branitelja ulazi u selo u potrazi za civilima, ali nikoga ne nalaze. Navraćaju do kuće Luke Hodaka, uzimaju hranu i cigarete i vraćaju u šumu.

   Ova grupa kreće prema Javorniku. Kad su došli blizu Javornika (željeznička postaja) šalju 5-6 ljudi u izvidnicu. Zaobišli su  Javornik, prešli prugu i uputili na vrh Kapele ne želeći se sukobljavati s neprijateljom. Vrhom Kapele prolazi cesta za Vrhovine (ide do P. Drežnice). Tom cestom, poviše makadamske ceste iznad vojarne u L. Jesenica, kreću se u smjeru Garova, a onda spuštaju u Petrinić polje kod Dabra. Uočavaju pogrješku, pa se vraćaju i noće u selu Živice spaljenom od četničke ruke još u II. sv. ratu. Ujutro, 15. studenoga, kreću i opet dolaze do Garova, ali s druge strane Kapele. Preko brisanoga prostora, jer im drugo nije preostalo, primaknu se kući vojnika srbskih snaga Garova koji je bio ranjen. Zatječu i njegovu ženu, kratko se odmore, ostave
domaćine u miru, i zapute poprijeko kroz šumu i za oko 150 metara prođu mimo Križ Kapele. Već su pomislili, da su napokon na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga, pa krenu prema Glibodolu. U to začuju kamione, vide ljude, ali iz daljine ne mogu sa sigurnošću zaključiti jesu li to hrvatski vojnici ili teritorij alci. Pošalju izvidnicu, koja se vraća bez sigurnog zaključka. Ljudi koje su primjetili bili su dabarski teritorijalci, što su razaznali kad su se približili. Zaborave na umor i iscrpljenost i krenu u proboj.
   U žestokoj, bliskoj borbi, naprave prolaz kroz neprijateljske redove. Neprijatelj je pretrpio teške gubitke: na bojnom polju ostalo je ležati šest njegovih pripadnika, dok su sedmorica zarobljena. U redovima branitelja ranjeni su Ivica Hodak i Zdravko Kovačić. Hodajući iscrpljeni od bitke, brinući za ranjenike nalete na Denisa Kapovića-Klokana i njegovu grupu izvidnika. Zarobljene neprijateljske vojnike, pridržavajući se ratnih propisa, došavši u Stajnicu, predali su Vojnoj policiji, koja ih odvozi u Ogulin.
   Izvlačenje civila preko Rakovičke uvale Marica Špehar povlačila se s većom grupom saborskih civila, u pratnji vojnika, kroz šumu, bez ičega. O bježanju pred neprijateljskom vojskom, žednom krvi, ostavila je svjedočanstvo. "Ja sam imala na nogama samo 'pošivačice' (vrsta papuča)-reći će za 'Vilu Velebita, a već je bilo i malo snijega, po danu sunce otopi snijeg, a po noći se sve smrzne. Skrivali smo se u Rakovičkoj uvali pod stablima u šumi. Tu smo bili dva dana i dvije noći, a treću noć smo krenuli prema Slunju. Ja sam tada sama izišla iz Saborskog s dva sina-branitelja. Mate je poginuo na položaju-na Boriku. On je prvi poginuo kod zauzimanja sela. U Slunj smo došli u četvrtak. Tamo su nas dočekali predstavnici naše vlasti. Zapravo, s dva autobusa smo iz Slušnice išli u Slunj oko 4 sata ujutro. Bila je noć. Puno naših ljudi je ostalo u šumi. U Slunju su nas dočekali, odvezli u hotel, nahranili, zagrijali, a onda odvezli teretnim kamionima u Veliku Kladušu. Tu smo prenoćili, ujutro smo autobusima koje smo plaćali 1.000 dinara išli put Zagreba. Bilo je 9 autobusa nas prognanika. Među nama je bilo ljudi od Rakovice, Drežnika, Sertić Poljane, Vaganca, Poljanka. Kod nas su bili tri tjedna, bili su dognali traktore i blago, a sad im je sve propalo u Saborskom. Oni su prvi krenuli iz Saborskog i to 10. 11, a mi 12. 11. Kad sam bježala, iz šume sam vidjela kako mi gori kuća i štala. Naše kuće uglavnom su drvene, jer je oko nas bilo dosta šume. U štali su mi izgorjele 2 krave, 2 svinje od 200 kila, i puno živadi. Konja sam prodala mjesec dana prije toga, jer sam mislila kupiti drugog. Moj Mate je poginuo oko 11,30 sati, a napad na Saborsko je počeo u 10 sati. Tek kad sam 16-og došla u Zagreb saznala sam da mi je sin Pere živ. On se provukao s vojskom i civilima. S njima je bilo puno starčadi. Iz šume smo gledali četnike, koji su pjevali četničke pjesme, kako silaze u selo. Oni su išli šumskom cestom. To su sve bili domaći ljudi-Srbi koji su u našoj šumi znali svaki putić-sve Plaščani i Jeseničani.
   Goran Matovina, tada sedarnnaestogodišnjak, kad je uslijedio napad Armije, teritorijalaca i milicije sklanja se s majkom jedno pet stotina metara podalje od kuće. "Mama mi kaže-ispričat će kasnije-da sujoj ostali novci i svi papiri i torbica, a ja bez razmišljanja krenem prema kući kroz kukuruze. Ulazim u kuću, uzimam torbicu i moja malo dobna znatiželja povuće me da otiđem u potkrovlje kuće koja je bila katnica pa stoga i dobrog pogleda prema selu. Vidim početak sela koje gori i na brdu Alan dva tenka koji pucaju i pogađaju kuću Jose i Stipe (Pićinih). Vidim kako tenk okreće kupolu prema mojoj kući i ispalivši projektil pogađa Dom (sadašnja općinska zgrada), koja se od mene nalazi oko 50 m. Obuzima me strah i ja počinjem bježati u šumu za ostalim stanovnicima Saborskoga. Tu prvu noć provodimo u šumi gdje se sakupljaju civili i poneki vojnici te u ranim jutarnjim satima krećemo u smjeru Slunja. Cjeli dan smo hodali šumom. U jednom trenutku nailazi vojni helikopter koji nas primjeti. U panici i strahu krećemo se brže, a nakon nekog vremena nailaze MIG-ovi JNA i raketiraju mjesto gdje nas je helikopter vidio. Uz veliki broj civila bilo je jako malo nas vojnika (oko 15), od toga više od pola maloljetnika, kao što sam bio ja, Zdravko Grdić, Ivica Sertić, Darko Matovina, Ive Grdić, te osamnaestogodišnji Davor Špehar i još nekoliko branitelja. Jako mi je žao kad sam bio u prilici srušiti helikopter, što su mi to branili stariji vojnici. Cijeli dan hodali smo kroz šumu te navečer zalazimo u vojni poligon prolazeći između redova neprijateljske vojske. Ujutro dolazimo do jednog hrvatskog mjesta prije Slunja, a oko 6 sati ujutro po nas dolaze autobusi i odvoze za Slunj, gdje se smještamo u hotel i predajemo oružje slunjskim braniteljima.
   Onako umorni, jadni, zamazani i neispavani krećemo preko Cetingrada za Cazin, gdje nas ljudi i više nego dobro dočekuju te nas smještaju u neku dvoranu. Ovdje dobivamo jelo, piće, a mogli smo se napokon i okrjepiti snom. U jutro nam organiziraju konvoj Crvenog križa koji kreće preko Prijedora, Banja Luke, Bosanskog Šamca, Slavonskog Šamca, Đakova da bi napokon stigli u Zagreb. Prilikom dolaska u Bosanski Šamac zaustavljeni smo od strane JNA, gdje neki kapetan JNA nije dao da prođemo preko mosta, govoreći da će dignuti most u zrak ako konvoj krene preko njega. U pregovorima s hrvatskom stranom ipak smo propušteni. Kad smo prešli preko mosta ja sam zaspao. Autobus je nakon nekog vremena stao na jednoj stanici gdje su svi krenuli van. Mislio sam da su opet neke barikade. Kad sam izišao van iz autobusa vidio sam vojnika i krenuo prema njemu i tad sam ugledao na njegovoj jakni na lijevom džepu, koji mi je ostao duboko u sjećanju, hrvatski grb i tad sam ga upitao 'Gdje smo?', na to mi je odgovorio: 'U Đakovu'. I tad sam od sreće zaplakao

Genocid, memoricid, kulturocid
   Ulaskom desnokrilne grupacije neprijateljskih snaga u zaselak Varoš oko 14,00 sati pripadnici martićeve milicije i 1. čete iz L. Jesenice počinju s pljačkom napuštenih kuća, a potom i paljenjem preostalih kuća, gospodarskih zgrada i sjenika.
   Prema podatcima Komisije za procjenu i popis ratne štete na području Saborskog ukupno je srušeno i spaljeno 1.171 kuća i gospodarskih objekata.

   Osim paljenja, pljačke i rušenja svih stambenih i gospodarskih objekata u Saborskom koji su bili privatno vlasništvo, oštećeni su i srušeni i svi infrastrukturni i društveni objekti (zgrada MZ, škola, pošta), a miniranjem je srušena u podpunosti crkva Sv. Ivana Nepomuka, dok je teško oštećena crkva Sv. Marije od Rozarija, a staro i novo groblje pregaženi su tenkovskim gusjenicama. S obzirom na karakter i veličinu razaranja, te objekte koji su bili razarani, jasno je da se nije radilo o razaranjima koja su nastupila uslijed borbenih djelovanja prilikom zauzimanja Saborskog 12. studenoga 1991., već se nakon okupacije mjesta nastavilo sa sustavnim uništavanjem sela, što je dokaz da se radilo o svjestnom i namjernom uništavanju stambenih, gospodarskih, infrastrukturalnih i sakralnih objekata koji su svjedočili o nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu mještana Saborskog.

Iskazi svjedoka to potvrđuju.

   Od početka artiljerijskoga i avio napada na Saborsko 5. kolovoza 1991. pa do 12. studenoga 1991. godine kad je Saborsko osvojeno i okupirano, od napada neprijateljske artiljerije izgorila je jedna kuća, crkva i škola su bile znatno oštećene, a u manjoj mjeri još nekoliko kuća i gospodarskih zgrada. Prigodom napadaja 12. studenoga 1991., prema procjeni Petra Krizmanića, predsjednika MZ Saborsko, srušeno je ili zapaljeno oko 30% objekata.

   S Krizmanićem se slaže i Predrag Knežević, pripadnik martićeve milicije, koji ističe da se "glavno razaranje Saborskog nije dogodilo istoga dana kad smo ga zauzeli, jer za to jednostavno nije bilo vremena, budući je već bio mrak i većina vojske se povukla uL. Jesenicu. Pljačkanje, paljenje i rušenje počelo je idućih dana i trajalo je mjesec, možda i više.
   Petar Vuković Martinov trvrdi da su se tenkovi zadržali u selu do sljedećega dana poslijepodne. Vidio je da su granatirali pojedine kuće i gospodarske objekte. "Paljevina se nastavila i nakon povlačenja tenkova iz sela-ističe sve do 1. 12. 1991. tj. do kada sam bio u svojoj kući, odnosno skrivao se negdje u šumi"."?

Miniranje crkve Sv. Ivana Nepomuka
   U razaranje Saborskog utrošeno je mnogo mržnje. Od staroga zdanja crkve Sv. Ivana Nepomuka, sagrađenog 1806. godine, ostala je samo gromača kamenja. Pogodili su je više puta. U crkvi su izgorjeli oltari, slike, klupe i sav ostali vrij edan inventar.

   Milan Grba, pripadnik TO Plaški, svjedoči da su crkvu u Saborskom "minirali Šnjaka (Ogrizović-I. S.), Pejić, Kole (Momčilović-I. S.) i neki 'Žuja' iz Plaškog. Milan Malbaša i Ilija Malbaša, zajedno s ocem Bogdanom, hvalili su se da su uzeli zvono sa srušene crkve u Saborskom, te su ga zakopali u zemlju".
   Predrag Knežević, već citirani martićevac, o rušenju crkve kaže: "Ljuban Koralija 1992. ili 93. poginuo je na obroncima brda Borik, samo s druge strane, prema L. Jesenici i to od mine, inače on će za 10-15 dana naokon zauzimanja Saborskog minirati crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Crkva u Saborskom je gađana iz tenkova, te je prilično bio oštećen toranj, ali nije bila zapaljena prilikom ovog napada. Tek 10-15 dana kasnije Ljuban Koralija, pod zapovjedništvom Šnjake, minirao je. Zvono su odnijela braća Čombići i to negdje prema Sivniku. To mi je pričao Nedjeljko Mudrić. Inače, majka Ljubana Korolije Desanka hvalila se po Plaškom daje njezin sin srušio crkvu. Još jedan agresorski vojnik svjedoči o tragičnoj ali i znakovitoj sudbini crkve. "Kad je Koralija minirao crkvu, u jednom trenutku, neposredno nakon eksplozije, njima se učinilo kao da je zvonik ostao stajati, a donji dio je eksplozija izbila. Ovaj Malbaša bio je prisutan i rekao mi je da ih je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva ne će srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili."?

Zapovijed OZ Karlovac od 13. XI. 1991. o deblokadi Saborskog
U Zapovjedništvo ZOG-a 13. studenoga 1991. dolazi zapovijed OZ Karlovac, kojom cjelokupni pričuvni sastav MUP-a s naoružanjem, opremom i odjećom ulazi u sastav HV_a.293 Istodobno, zamjenik zapovjednika i načelnik Štaba OZ Karlovac, pukovnik Željko Gašparić, upućuje zapovijed zapovjedniku 3. bojne 133. brigade (brinjskom bataljunu), kojom se bataljun pridodaje snagama obrane Ogulina poradi deblokade Saborskog i napada na Plaški, koji do obavljanja zadaće ostaje pod njihovim zapovjedništvom. Zapovijed je stupala na snagu u 6 sati 13. studenoga 1991. godine. Istoga dana u Zapovjedništvo 133. br ZNG stiže i zapovijed zapovjednika OZ Karlovac u kojoj traži napadno djelovanje smjerom Dabar-Lička Jesenica-Saborsko s ciljem razbijanja neprijatelja u području Ličke Jesenice, deblokiranje komunikacije i spajanje sa snagama Saborsko-Otočac. U realizaciji zadaće zajednički bi djelovale ogulinske i otočke snage, s kojima je trebalo uspostaviti kontakt. Za kontrolu teritorija i osiguranje značajnijih objekata i smjerova trebalo je, prema pukovnikovoj zapovijedi, angažirati postrojbe 111. brigade ZNG-a Rijeka, odrede NZ i ostalo za borbu sposobno stanovništvo. Spremnost za izvođenje zadaće teče od 15. studenoga 1991. u 6 sati. Po primljenoj zapovijedi OZ Karlovac, zapovjednik obrane grada Ogulina Gašljević, piše Zapovijed podčinjenim postrojbama, u kojoj ističe:
1. Neprijatelj jačine ojačane čete nalazi se u rajonu Konjska glava-Bobići- Dabar. U Ličkoj Jesenici stacionirano je do 25 tenkova i baterija hab 105 mm, na južnim padinama Kapele nalaze se nepoznat broj četnika.
2. Naše snage jačine 2 ojačane čete sastava 1./2./ 143., 1./1. Slunj, 3.-1. 1133. br iz rajona razmještaja izvršit će pokret u raj on Stajnica-Glibodol, gdje će izvršiti organizaciju pokreta po sljedećem: 1./2. 143. br kreće iz rajona Tominčeve drage u smjeru Kita, tt 621, gdje treba raščistiti snage četnika i spriječiti prodor iz pravca Kapele. Po izbijanju na crtu Vrletne drage, uz suradnju sa snagama MUP-a Slunj (dragovoljačka postrojba Slunjana osnovana u Zagrebu-I. S.), izvršiti razminiranje puta do raskrsnice putova sjeverno od M. Kapele. Zadatak snaga MUP-a Slunj da u zahvatu komunikacije po zauzimanju položaja bočno lijevo i desno idu pravcem Brboti-Glibodol-raskrsnica M. Kapela. Na tom dijelu puta izvršiti čišćenje od četničkih snaga i razminirati put te biti spreman za PoB iz pravca Ličke Jesenice. 3./133. br ZNG kreće smjerom Brboti-Šiljavac-Dubrave-Konjska glava-Korać-Mala Kapela sa zadaćom: zaštiti desni bok snaga u zahvatu komunikacije sprječavajući prodor snaga iz pravca Dabra. Po izlasku na rakrsnicu M. Kapele biti spreman za POB iz pravca L. Jesenice, također prihvatiti i sprovesti izbjeglice iz Saborskog. Za sve snage naročitu pažnju posvetiti na grupe mina i minska polja u rajonu Vrletne drage.
3. PZO obrana sa raspoloživim streljačkim naoružanjm, a u zahvatu puta BOV-I.
4. Vezu održavati preko Motorola i kuririma uz obaveznu zaštitu dokumentima TKT.
5. Obskrbu hranom i ostalim TMS obavlja pozadina 143. i 133. br ZNG.296 Iz Zapovijedi zapovjednika ZOG-a Gašljevića vidljivo je da je svu pozornost usmjerio na izvlačenje civila i vojnika iz Saborskog, bez namjere da izvrši zapovijed OZ Karlovac o deblokadi Saborskog i napada na Plaški, što je bilo apsolutno nerealno i odavalo je Gašparovićevo nepoznavanje situacije na terenu. Istoga dana kad je trebala odpočeti zadaća deblokade Saborskog postignut je sporazum predstavnika Vlade RH i GS HV-a s predstavnicima JNA u cilju stvaranja uvjeta za trajan mir. Temeljem ovog sporazuma zapovjednik OZ Karlovac u 12,32 sati 16. studenog šalje novu zapovijed u kojoj kaže: "U 18 sati 16. 11. 1991. osigurati apsolutni prekid vatre u svim zapovjedništvima i jedinicama OZ Karlovac. Prekid vatre strogo poštovati i spriječiti izazivanje bilo kakvih incidenata i oružanih sukoba od strane pripadnika HV_a". Uvjeti primirja, dakako, nisu poštovani s neprijateljske strane. Ogulinske snage stigle su na područje Glibodola, gdje su se trebale susresti s 3. pb/133. br, međutim brinjske snage na terenu nisu zatekli. Kad su Brinjaci 16. studenoga čuli da su u Glibodol stigli Ogulinci, odlaze u Glibodol vidjeti što se događa. U razgovoru s pojedinim vojnicima, prema riječima zapovjednika 133. br Peitla, nisu saznali ništa konkretno, a kad su se htjeli vratiti nazad u Letinac, zapovjednik ogulinske postrojbe zamolio ih je za pomoć jer poznaju taj kraj. Trebalo je izvršiti bočno osiguranje za vrijeme paljbenoga djelovanja njihove topničke postrojbe (dva MB 120 mm ijednocjevni raketni lanser 128 mm) s prijevoja Šiljavac koji vodi prema Dabru. Jedna grupa krenula je prema brdu Kuljača, gdje su dabarski teritorij alci držali položaj, a druga grupa je od šterne u Glibodolu krenula prema Šiljevcu. Neprijatelj je uočio grupu koja je išla čistinom i otvorio vatru iz puškostrojnice. U međuvremenu je druga grupa neprimjećeno došla ispod nepijatelja, no netko od njihje tijekom kretanja slučajno opalio iz puškostrojnice i time odkrio da su blizu. Odmah je prestala neprijateljska paljba po grupi koja je odkrivena na čistini. Na padinama Šiljevca vojnici brinjskoga bataljuna zadržali su se do mraka radi sigurnosti, a zatim se vraćaju u Letinac na odmor. Istog dana s područja Glibodola povlače se i Ogulinci.
   Nakon okupacije Saborskog i Slunja, načelnik GS HV-a 18. studenoga 1991. donosi zapovijed kojom nalaže: "Glavne snage OG Lika, 111. i 133. brigade odmah upotrijebiti za ofanzivna djelovanja na smjerovima Brinje-Lička Jese-nica i Otočac-Lička Jesenica-Saborsko, sa zadatkom ovladavanja širim prostorom Lička Jesenica-Saborsko. Po zauzimanju ovoga prostora osigurati se iz smjera Plitvičkih j ezera, a dijelom snaga djelovati prema selu Plaški. Ostale snage OG Lika angažirati na čišćenju terena od četničkih i drugih snaga agresora na širem prostoru Gackog i Ličkog polja".299 Načelnik GS HV-a istog dana upućuje zapovjedništvu OZ Rijeka zapovijed o dovođenju kompletne 111. brigade na prostor Otočca: "Naša zapovijed o ubrzanoj mobilizaciji 111. brigade Rijeka i njenom dovođenju u rajon Otočac do sada nije realizirana. Ovo je imalo negativne posljedice za uspješnu obranu Saborskog i Slunja, a možda i šireg prostora. U vezi navedenog zapovijedam: odmah mobilizirati sve jedinice OZ Rijeka koje su našim zapovijedima o MOB-razvoju navedene. Kompletnu 111. brigadu što prije dovesti na prostor Otočca i podčiniti je OG Lika, a ostale jedinice imati u spremnosti za izvršenje borbenih zadataka". Ovom zapovijedi bitno se ojačala obrana cijelog područja, ali se zapovijed za napadna djelovanja smjerovima Brinje-Lička Jesenica i Otočac-Lička Jesenica-Saborsko, sa zadaćom ovladavanja širim prostorom Plaški-Lička Jesenica-Saborsko došla poprilično kasno i u novonastaloj vojnoj situaciji nije mogla realizirati.

Pismo Nikole Medakovića
   Nakon osvajanja i okupacije Saborskoga, Nikola Medaković uputio je pismo predsjedniku SO Ogulin Špeharu, u kojemu, između inoga, kaže:
- U povodu teških događaja u Saborskom piše on; imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača lača od mača gine.
Da opravda zločin genocida, kulturocida i memoricida počinjen u Saborskom, Medaković dodaje:
- Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu.
U pismu Medaković nudi hrvatskoj vlasti kao i predstavnicima ogulinske vlasti pregovore o granicama i podjeli zajedničke imovine, koja je, kako je napisao, stjecana godinama, te prijeti:
- Ako ne ćete milom, morat ćete silom! Pismo završava riječima (inače je Medaković, nesvršeni student agronomije, volio mudre misli):
- Protiv zla, zlo činiti nije.

Prihvat saborskih civila i vojnika u Ogulinu
  Do 15. studenoga 1991. u Ogulinu je prihvaćeno 11 prognanika iz Saborskoga, koji su se uspjeli preko vrleti Male Kapele probiti do Stajnice, odakle su prebačeni u Ogulin. Petnaestoga studenoga oko 14,45 zapovjednik obrane Ogulina obavješćuje Štab CZ da se očekuje veći broj prognanika iz Saborskoga i traži da se mobiliziraju tri autobusa za evakuaciju iz Stajnice, a u Učeničkomu domu da se za njih pripremi prihvat. Željka Zatezalo, predsjednica Odbora za zbrinjavanje prognanika Štaba CZ, u15,00 sati obaviješćuje zapovjednicu Prve medicinske pomoći Antoniju Papež o potrebi mobiliziranja jedne ekipe Prve medicinske pomoći Općinskog štaba CZ. Zatezalo potom obavješćuje Karmelu Matić o potrebi žumoga osiguranja i organiziranja prihvata za izbjeglice. Također je obavijestila Upravu Učeničkoga doma o mogućnosti dolaska većeg broja izbjeglica. U 15,30 tri autobusa Autotransa stavljena su u stanje pripravnosti. Ekipa Prve medicinske pomoći (PMP) u sastavu Antonija Papež, Marica Stipetić, Dragica Domitrović, Snježana Sušanj i Borislava Gerovac u 16,00 okupljaju se u Učeničkomu domu očekujući prognanike. Obaviješćuju MZ Žegar-Podvrh o potrebi stavljanja u pripravnost njihova Odbora za prihvat prognanika i izbjeglica. Oko 17,00 sati stiže prvi autobus s prognanicima iz
Saborskog, ukupno Sl osoba. Uzimaju se podaci, evidentiraju i obavlja raspored onih koji ostaju u Domu i onih koji idu u privatni smještaj. Posluženi su topli obroci, napitci i sendviči, osigurana je dovoljna količina odjeće i obuće, donjeg rublja. Najveći broj prognanika smješten je u MZ Podvrh-Žegar, dok je u Domu ostalo 18 prognanika.
   U 22,00 sata, nakon što je straža HV-a dobila pojačanje VP, ekipa CZ raspuštena je s naputcima o radu za sljedeći dan?"
Tijekom 16. studenoga pristigla su 102 prognanika iz Saborskog. Obavješteni su čelnici MZ Lomost i Salopek Selo da stave u stanje pripravnosti odbore za prihvat izbjeglica. Najveći dio pridošlih Saborčana bili su branitelji rođeni u Saborskom s prebivalištima u Zagrebu i Rijeci. Zapovjedništvo obrane grada zapovijeda da se maksimalno iziđe u susret svim prognanicima, da se udovolji svim njihovim zahtjevima.
   Na traženje prognanika osigurana su tri autobusa Autotransa Ogulin za prijevoz u Rijeku i Zagreb. Brigu o prognanicima vode unovačene ekipe CZ. U kasnim večernjim satima 68 prognanika sa stalnim boravkom u Zagrebu organizorano odlazi u Zagreb, dok je 47 prognanika sa stalnim mjestom boravka
u Rijeci prebačeno za Rijeku. Nakon provjere kod VP očekuje li se još koja grupa prognanika i obavijesti da više nema novih zbrinjavanja Odbor se raspušta kao i ekipa koja je sudjelovala u zbrinjavanju. Tijekom dana tri puta je tražena žurna intervencija MC Ogulin. Služba traženja CK Ogulin obradila je sve prognanike iz Saborskog.
   Najveći broj izbjeglica nisu imali riješen status, zapravo nisu bili prognanici nego branitelji Saborskoga. Svi problemi koji su proizišli tijekom njihovog primanja i zbrinjavanja proistjecali su iz ove činjenice.?" Prihvat saborskih prognanika-zapisat će u Izvješću Antonija Papež-bio je po mnogim stvarima sasvim različit od dosadašnjih, jer su prognanici bili u posebnom psihološkom stanju. Veoma ih je teško bilo umiriti i uvjeriti u dobronamjernost osoblja koje ihje dočekalo. Bilo je branitelja s oružjem koji su
na molbe članica PMP odlagali oružje u prostoriju gdje su ih prihvaćali. Jedna je osoba 15. studenoga odmah nakon dolaska pala u šok i odpremljena je u bolnicu. Istog dana kod odlaganja oružja, došlo je do nehotičnoga ispaljivanja metka iz puške, ali srećom nitko nije povrijeđen, osim što je oštećen parket-u prostoriji.
   Dana 16. studenoga 1991. godine pristigli su branitelji, svi s oružjem i u odorama. Bilo je strahovito teško umiriti ljude, bilo je žestokih emocionalnih izljeva prognanika i boraca, potencirano činjenicom što su bili tretirani kao prognanici. Sva ta tri dana, koliko su saborske izbjeglice ostale u Ogulinu-ističe Papež-bilo je velikih problema s civilnim stanovništvom koje je nekontrolirano dolazilo u Učenički dom, širilo paniku i dezinformacije, obraćalo se Odboru za prihvat, pripadnicima CZ i osoblju Doma, ponašalo se panično i gotovo nekulturno, uslijed svega onog što su proživjeli. Takve su osobe članice PMP zamolile da na drugačiji način razgovaraju s
prognanicima. Branitelji su bili ogorčeni, iscrpljeni, mokri, potreseni, željeli su čim prije napustiti Ogulin i otići u Rijeku i Zagreb završava svoje izvješće Antonija Papež.

Mjere za ublažavanje prognaničkih muka
Čim se saznalo za okupaciju Saborskoga i dolazak većeg broja izbjeglica direktorica Uprave društvenih djelatnosti ogulinske Općine Karmela Matić l3. studenoga organizira zajednički sastanak s predstavnicima humanitarnih organizacija.
 
ISKAZ MANE VUKASA IZ JANJA GORE
"Predmetni od rođenja živi na navedenoj adresi gdje je radio do 27. 7. 1991. u Tvornici papira u Plaškom koja od tog datuma više nije radila zbog napada martićevaca na Josipdol. Za oružani napad je izjavio da su ga izveli martićevci od kojih pozna sljedeće: Medaković Nikolu iz Plaškog, Vučetić Miloša iz Lapta i Ogrizović Đuru zvo Šnjaka iz Blata koji su bili glavni organizatori SDS i oružane pobune, te Labra Radu iz Ogulina, Vukelić Radovana iz Kalota. Predmetni je izjavio da je o izvršenom napadu čuo od navedenih osoba koje su se hvalile po selima. Početkom 6. mj. 1991. od strane bivše JNA i SDS-a počelo je naoružavanje svojih članova, a potom i čitavih sela. Od članova SDS-a isti je poznavao Šušnjar Dušana (rezervni oficir), Kosanović Stevu i Kosanović Radu iz Janja Gore, dok su Trbojević Savo i Vučetić Miloš iz Lapta, te Ogrizović Đuro iz Lapta bili glavni organizatori SDS-a kao i za podjelu oružja. Predmetni su više puta nudili oružje, ali ga isti nije htio uzeti, te ga je Đuro Ogrizović (radio za organe sigurnosti) politički obrađivao i zastrašivao nakon čega je 15. 9. 1991. primio PAP i 100 metaka od Kosanović Steve i Šušnjar Dušana. Krajem 9. mj. 1991. morao je ići na stražu kod sela Vukas, gdje je čuvao cestu prema poligonu Slunj sve do 11. mj. 1991., odnosno do napada na Saborsko kada je sa ostalima prebačen kod šume Bajići prema Slunju. Isti je na straži bio jedan dan, pa dva dana kod kuće, a na straži su imali AP i PAP, dok su u kontejneru imali radio-stanicu (RUP) s kojom su održavali vezu sa štabom TO u Plavča Dragi koji je bio stacioniran u školi, a tamo su bili kap. Dokmanović Nikola, rezo kap. Grba Boško, te niži oficiri Jakšić Rade, svi iz Plavča Drage. Na straži su bili po šestorica, a s njima su zajedno bili: Vezmar Dušan, Mišljenović Mane, Šušnjar Bogdan, Vezmar Simo, Pešut Branko, Mirić Rade, Kosanović Stevo, Kosanović Branko te Šušnjar Stevo, svi u SNB uniformama. Odlazio je na straže sve do napada martićevaca i JNA na Saborsko. Napad na Saborsko vodio je puk. Bulat, dok su nakon ulaska u selo pljačke i ubojstva vršili sljedeće osobe: Momčilović Mile iz Janja Gore, Vukelić od oca Rade iz Janja Gore, braća Letica iz Kunića, braća Trbojević iz Plaške Glave, osoba zvana Kole iz Plaške Glave, osoba zvana Pejić iz Plaškog, braća Korolija iz Plaškog, dok za ostale ne zna, jer su bili iz Korenice i Knina. Predmetni je od Pejića čuo da je ubijao i pljačkao po Saborskom, što isto važi i za braću Korolija, te za Ogrizović Đuru, a o istome se osobno hvalio Peić u gostionici.
   Dana 15. Il. 1991. komandu nad TO preuzeo je puk. Trbović Petar koji je bio k-dant Plaščanske brigade. koja je bila smještena u kasami u Plaškom. Mane je i dalje držao stražu do 2. mj. 1992. kod šume Bajići prema Slunju, a zadatak imje bio da ne propuštaju nikoga na poligon. Po preuzimanju komande od strane JNA svima iz sela su oduzete vojne knjižice koje je pokupio Kosanović Stevo. Krajem 2. mj. 1992. prebačen je kod Vojnovca u selo Šupice na prvu liniju gdje je određen u postavu protutenkovskog topa od lOO mmm (T-12), a u postavu su još bili: Šumonja Ilija iz Vere (nišanđija), Pešut Branko iz Janja Gore (k-dir odjeljenja), Šupica Nedeljko iz Vojnovca, Pošmuga Milan iz Janja gore, Šupica Stevo iz Šupica i Dragić Branko iz L. Jesenice. koji su bili poslužioci kod topa kao i on. Mane je bio u mješovito-artiljerijskoj jedinici kojomje k-dovao Ilija Ogrizović iz Blata, a zadatak im je bio da spriječe eventualni prodor tenkova iz pravca Modruša. Na udaljenosti iza linije na kojoj su se nalazili bile su tri postave MB 120 mm na kojima je bio Sedlar Branko iz Latina, Grković Raco iz Latina, Vukas Mane iz Kunića, a k-dir im je bio Malbaša Milan iz L. Jesenice i Zrnić Rade iz Plaškog. Kod sela Latin bili su postavljena 4 topa od 76 mm (B-I) na kojima su bile postave iz Plaškog i Vere. Kod sela Egići bilo je postavljeno 5 topova od 76 mm (ZIS), a od postave poznaje Večerinović Manu iz Vere, Kosanović Radu iz Plaškog i Čalina Đuru iz Vere. Zapovjednik topovske posade bio je rezo kap. Miščević Mane iz Vojnovca, a položaji tri topa od 130 mm bili su postavljeni kod sela Vukelići. Što se tiče pješadije isti su bili smješteni 2 km niže od topovskih linija, a istima je zapovijedao Malbaša Milan i Zrnić Rade. Što se tiče pozicija tenkova poznato mu je da su tri tenka T-55 bili kod sela Šupica dok su 2 tenka (T-55) bila kod sela Kunići, a od posade pozna Večerinović Peru iz Vere, Grba Radu iz Janja Gore i Mišljenović Veljka iz Janja Gore, dok su Letica Branko i Šumonja Branko iz Plavča drage bili komandanti posada. Glavna komanda bila je u Plaškom, odakle je četa u kojoj se Mane nalazio u 3. mj. 1993. dobila naređenje da puca iz topa T-12 po Pitomom javoru gdje su bili bunkeri HV-a, te po Špehar Selu. Tom prilikom Šumonja Ilija je ispalio 30 granata, a Pešut Branko je punio top. Nakon ispaljenih topovskih granata uništena su dva bunkera HV i jedna kuća u Špehar selu. Koordinate je izračunavao Grba Jovo iz Međeđe, dok su izviđači bili Latas Pero i Pošmuga Branko iz Janja Gore koji su dojavljivali položaje HV-a. Od veze su imali poljski telefon s kojim su održavali vezu s komandom u Latinu i Plaškom.
   Na ovim položajima bio je do 27. 7. 1992. kada je demobiliziran do 10. 3. 1993. Cijelo vrijeme nalazio se kod kuće kad je po nj došao Ogrizović Ilija, nakon čega je vraćen na prve crte kod Vojnovca gdje su top ovi i ljudstvo bili postavljeni kao 1992. Mane je na tom položaju imao smjenu svaka dva dana, sve do početka 4. mj. 1994. Sredinom 5. mj. 1994. od strane Šumonja Ilije i Pešut Branka ispaljeno je 8 granata iz topa T-12 na položaje HV-a kod Modruša, a ostalo vrijeme su pucali tenkovi iz Kunića i Šupica dok poslije toga nije bilo pucnjave. Zbog više izostanaka s položaja, prebačen je u radni vod u kasarnu Plaški gdje je od. 4. do 10. mj. 1994. kopao skloništa. Početkom 10. mj. 1994, od strane puk. Bjegović Đure iz Divosela određen je novi raspored, nakon čega
se nalazio kod kuće do 1. 12. 1994. kada je po nj došla VP od kojih poznaje Grahovac Stevu iz Latina i Vuletić Mitra iz Međeđe koji su ga odvezli na popožaje na planinu Kneja kod sela Tuk, gdje je bio sve do 27. 5. 1995. Bio je inače u sastavu III. čete, III. bataljuna 70. pbr, a k-dant njegova pb bio je Jovetić Dušan iz L. Jesenice, a k-dir III. čete por. Momčilović Miloš iz Janja Gore. Od oficira poznavao je Pešut Stevu koji je bio k-dir voda kao i Petrović Nikola iz Janja Gore. 70. pb imala je 1200 ljudi, dok je svaki pojedini bataljun brojio oko 400 ljudi. Maneova III. četa s kojom se nalazio na Kneji brojila je 34 čovjeka, a zadatak im je bio osiguranje pristupa na poligon Slunj. Od naoružanja četa je imala jedan PAT, jedan MB 60 mm, jedan PM M-53, dok su svi imali AP i PAP. U MB postavi bili su Grahovac Stevo, Pešut Branko i Mišljenović Mane, a na PAT-u bili su Petrović Nikola, Mirić Ignjatija i Stanić Duško, svi iz Janja Gore. Veza je održavana poljskim telefonom s dijelom prvog bataljuna koji su bili na položajima kod šume Prkos, a veza je uspostavljena s njihovm k-dirom čete Medakovićem Ilijom. Veza s k-dom III. bataljuna u Plavča Dragi održavana je posredno preko Medakovića, dokje iz njegove čete vezu održavao Mišljenović Miloš. Dok je bio na Kneji nije bilo oružanih djelovanja.
   Dana 4. 8. 1995. oko 05,00 sati s položaja HV počela je topnička paljba prema položajima susjedne čete koja se nalazila na Humu, a koji su uzvraćali paljbu. Na položaje njegove čete nije nitko pucao, te tako nisu ni odgovarali paljbom. Oko 10,00 sati poručnik Momčilović Miloš je uspio uspostaviti vezu poljskim telefonom sa Medakovićevom četom, gdje su se na telefon javili pripadnici MUP-a koji su već osvojili brdo Hum. Nakon navedenog razgovora četa se povukla oko 500 m više na rezervne položaje gdje je ostala do 19,00 sati, nakon čega se ponovo vratila na prve položaje gdje je i prenoćila. Dana 5.8. 1995. oko 09,00 sati kurir iz Komande brigade donio je pismenu naredbu da se četa povuče 2 km niže, odnosno na lokaciju tzv. Žutog puta, gdje je trebala spriječiti prodor HV, da bi oko 11, sati došla nova naredba po kojoj je III. četa trebala spriječiti prodor HV kod Čičina mosta. Po toj nardbi je postupila većina ljudstva, dok je Mane zaostao u napredovanju, nakon čega se uputio svojoj kući gdje je došao oko 18,00 sati. Putem prema kući sreo je Pešut Dušana i Šušnjar Milana. Negdje oko 18,30 sati počelo je ponovo pucanje nakon čega su Mane i Pešut krenuli u šumu kod sela Vezmar gdje su i prenoćili, adana 6. 8. 1995. oko 15,00 sati u šumi su sreli Pešut Stevu, Šušnjar Bogdana, Mirić Radu, Pošmuga Radu i Kosanović Milana. Dana 8. 8. u večernjim satima svi zajedno otišli su u selo Vezmar, gdje su prespavali do dana 9. 8. kada su se u jutarnjim satima dogovorili da će sačekati HV ili policiju radi predaje. Negdje oko 10,00 izašli su na glavnu cestu u namjeri da se predaju, te kada je naišlo vozilo s hrvatskom vojskom, Mane je počeo istima mahati bijelim stolnjakom. Nakon toga pripadnici HV-a su pokupili njihovo oružje, te odveli u selo Pešuti. Nakon kratkog vremena došla je policija koja ih je odvezla u Plaški u školu, a u večer u prihvatni centar Ozalj. Što se tiče specijalnih i diverzantskihjedinica zna da su vježbali na poligonu Slunj, a o njihovim akcijama ne zna ništa.
   Skladište granata za top T-12 nalazilo se u Surlama, skladište granata za tenkove u Šupicama, skladište granata za haubice u Šušnjarima iKoralijama, te glavno skladište u kasarni u Plaškom. Od osoba koje su prelazile na slobodno područje, zna da je supruga Dulića Bore iz Plaškog u više navrata odlazila u Josipdol, ali ne zna s kimje uspostavljala kontakt. U selu su bile tri Hrvatice: Vukas Josipa, Špoljarić Jelka i Pešut Jelka koje su bile u selu do 4. 8., a ne zna što se s njima događalo. S osobama na slobodnom području Mane je kontaktirao s braćom od supruge i to Špoljarić Milom u Karlovcu i Špoljarić Antom u Zagrebu, s kojima je kontaktirao preko telefona i pisama preko UNPROFOR-a, a zadnji kontak uspostavio je početkom 1993. Od uže rodbine ima suprugu Josipu koj aje do 4. 8. bila kod kuće, a poslij e toga ne zna što se događalo. Ima kćer Snježanu rođ. 1974, koja se od udaje nalazi u Veri, ima sina Milana, rođ. 1970, kojije cijelu 1992. proveo na prvim linijama kod Vojnovca, dokje 1993. i 1994. boravio u Srbiji, a od 6. mj. 1995. u Bosni gdje je upućen na ratište". (HIC, RH, MUP, PU Karlovačka, Prihvatni centar Ozalj, broj: 511-05- 0/95, Službena zabilješka sastavljena dana 11. 08. 1995. g. u prostorijama Prihvatnog centra Ozalj, povodom obavljenog in! razgovora sa Vukas Manom, sinom Milana i Mare r. Pešut, rođ. 27. 4. 1948. g. u Janja gori, općina Ogulin, s prebivalištem u Janja gori 148 a, oženjen, dvoje djece, po zanimanju strojobravar, SSS, Srbin, po VES-u nišanđija ZIS-a; također: fotokopija dokumenta u posjedu priređivača; naslov priredivačev)
 
ISKAZ PREDRAGA MILKOVIĆA IZ JANJE GORE
"U vrijeme napada na Saborsko bio sam pripadnik čete iz Janja Gore, a komandir čete bio mi je Bogdan Pešut, te je on i vodio četu prilikom napada. Mislim da je naredba za napad došla od puk. Bulata, no ne sjećam se da sam sa četom bio postrojen u središtu L. Jesenice, već smo bili negdje lijevo od onog puta što vodi za Saborsko, tu smo se razvili i krenuli smo sa mehanizacijom uzbrdo, tako da nam jes desne strane bila četa iz Plavča Drage, a mi smo bili još više lijevo od njih na obronku Sivnika. Naša četa je u to vrijeme brojila oko 100 ljudi i iz svog odjeljenja se sjećam jednog od susjeda koji se zvao Nikola Petrović. Neposredno prije napada, mislim onih nekoliko dana, podijeljene su nam ručne bombe, one zelene i crne te trombloni.
   Neposredno prije nego što smo krenuli sa napredovanjem izvršena je jaka artiljerijska priprema sa onog brda koje se nalazi sa lijeve strane kad se ulazi u L. Jesenicu, a tamo su bili i MB koji su stalno tijekom napada podržavali naše napredovanje. Bila je izvršena i avio priprema, te je Saborsko napadnuto s dva aviona.
   S našom grupacijom bila su 2 tenka M-48, te sam ja osobno bio u pratnji jednog od njih, a glavna faza napada trajala je negdje ujutro od 09,00 do 11,00 ili 12,00 sati. Negdje oko 12,00 naša četa je izbila na jednu zaravan sa koje smo vidjeli čitav dio Saborskog koji nam je bio u vidokrugu, sav u plamenu. Mislim da smo tu negdje naišli i na nekakav makadamski put, no ne znam da li on vodi iz zaaseoka Skrada iz pravca vojnog poligona. Znam da je još više lijevo od nas isto nastupala nekakva jedinica, ne znam točno tko su bili, te su i oni sasvim sigurno ušli u Saborsko, samo ne znam s nama ili četom Plavča Draga, ili su ušli sami, još više lijevo od nas. Dok smo mi napredovali obronkom Sivnika, ova 2 tenka M-84 su povremeno otvarala vatru na Saborsko, ami smo kao pješadija hodali iza njih točno po tragovima njihovih gusjenica. Kad smo došli na onaj plato, zastali smo, jer zapovjednik čete Pešut nije točno znao što da čini u tom trenutku, a prva dva dijela Saborskog (Napomena: Tuk i Bićanići) bili su u tom trenutku već u plamenu. Pešut je potom otišao dolje u Saborsko, vjerojatno još s nekim od boraca mislim da je s njime bio Pero Latas, te je Pešut otišao da vidi što se točno dšava i da dobije naređenje o daljnjem postupanju. Ne znam s kime se sastao no vratio se preplašen i rekao da čitava stvar nema smisla jer da je pobijeno više ljudi civila, misleći na ljude Saborskog. Rekao je tom prilikom, tog se dobro sjećam, da ih je osobno pokušao spasiti, valjda ih je zatekao još zive ali kad je pokušao intervenirati, rekli su mu da se neka pridruži tim civilima, ako mu ih je žao. Mislim da je spominjao da je u toj grupi bio Pero zv.Krtan, no ja nisam poznavao tog čovjeka i ne znam što se točno događalo. Sigurno je da ih nije uspio spasiti. Zaboravio sam reći da smo na svom napredovanju po obronku Sivnika naišli na jedan BST, no nismo našli nikog od ljudi, živog ili mrtvog. Još prije nego smo krenuli u napad na Saborsko, rečeno nam je da će iz gornjeg dijela Saborskiog ući jedinice iz Korenice, no nisam vidio te večeri da su oni ušli u Saborsko.
    Nakon što se Bogdan Pešut vratio iz Saborskog, izdao je naređenje da se jedinica okrene u desnu stranu te smo se tada razvili cca 200-300 m u širinu i ušli smo uz taj makadamski put u Saborsko, a mislim da je sa nama ulazila izmiješana jedinica iz Plavča Drage, ili je ona možda bila 200-300 m nama sa desne strane isto tako razvijena. Dok smo silazili u Saborsko vršeni su pregledi kuća i podruma, imali smo i tromblone, te je sasvim sigurno pucano i po kućama a ponegdje je bačena i bomba u podrum ili kuću. Osobno nisam radio takve stvari, a bombu koju sam zadužio prije napada, donio sam sa sobom natrag u L. Jesenicu.
   U to vrijeme dok smo se mi spuštali prema Saborskom gorio je toranj crkve, mislim krov zvonika, jer ga je više puta pogodio jedan od tenkova one jedinice koja je napredovala od strane Vukelić poljane. Već u vrijeme kad smo došli na onaj plato kod makadamskog puta gdje smo čekali prije spuštanja u Saborsko, vidjeli smo da gore kuće oko dijela Saborskog koji se zove Borik.
Kad smo sišli u Saborsko već je počeo padati sumrak, a izašli smo baš po tom makadamskom putu i ušli smo u selo kod trgovine. Tenkovi koji su se kretali s nama išli su između kuća i po livadama, a prilikom samog napada imali smo jednog ranjenog, nekog Radu zvo Kecan, koji je u jednom trenutku otišao ispred tenkova i aktivirao ručnu bombu koja je bila postavljena na potez. S nama su bile i bolničarke, te su ga previle i potom je izvučen s prve linije. Prilikom čišćenja i pregleda kuća dok smo se spuštali u Saborsko, nismo imali mrtvih i ranjenih, a ne sjećam se da smo naišli na nekog od domaćih ljudi. Znam da je snajper iz naše čete imao Stevo Grahovac iz Janja Gore, no ne vjerujem da ga je mogao upotrebiti zbog konfiguracije terena. Čini mi se da je kod trgovine u Saborskom naložena vatra i pucalo se u zrak, te smo se tu zadržali 1,5-2 sata, te je pala zapovijed da se organizira
jedan punkt na cesti na ulazu u Saborsko, dolje kod Šolaje, te je nakon nekog vremena ljudstvu rečeno da se svi povučemo natrag u L. Jesenicu, a ja sam došao ponovo u Saborsko drugu večer, te smo tada mi držali punkt, ali na jednom drugom mjestu a ne na ulasku u Saborsko. Tu kod trgovine vidio sam da okolo po livadama i oko kuća trči unezvjerena i preplašena stoka, a većina drvenih kuća je gorjela, te nismo išli dalje u gornji dio Saborskog, a ne znam da li je prva četa iz L. Jesenice produžila s napredovanjem glavnom cestom i da li se spojila s jedinicama iz Korenice.
   Vidio sam na cesti tragove tennkovskih gusjenica, te je dio tenkova sigurno otišao u tom smjeru, ali ne znam o kome se radilo ni da li je naša pješadija išla s njima. Tenkovi su također otišli i do one male crkvice što je bila izdvojena izvan sela tamo podalje od glavne crkve, te su vjerovatno izašli na taj dio da bi odatle kontrolirali teren.
   Tu prvu večer vratili smo se pješke u L. Jesenicu, a moram reći da je bilo ljudi koji su se vratili sa traktorima ili vozeći se u traktorskim prikolicama, jer je počelo sa krađama, no ne sjećam se baš posebno da sam nekog vidio da nešto vozi. Iz Ličke Jesenice odvezli su nas kamioni kućama, te smo po rasporedu idući dan sa pola naše čete bio na jednom dijelu pored crkve, gdje
smo formirali jedan veći punkt. Nije mi poznato tko je točno minirao i kada crkvu, no prvih dana po našem ulasku crkva je ostala cijela, izuzev što je izgorio zvonik, a minirana je tek kasnije. Nisam vidio nikoga od domaćih ljudi da je živ uhvaćen, niti sam vidio
nikog od zarobljenika, ali sam čuo da je lO-tak ljudi doveženo uL. Jesenicu, te da su nakon nekog vremena odveženi na rampu kod Vojnovca i da su tamo predani hrvatskoj strani. Ne znam da li je te ljude netko u L. Jesenici tukao i zlostavljao dok su bili tamo"

(ŽSK, RH, MUp, PU Karlovačka, Odjel krim. policije, Odsjek za suzbijanje terorizma, broj: 511-05-04/1-K-30/91/99, Službena zabilješka sastavljena u prostorijama III. PP Ogulin, PU Plaški 7. 11. 1991. god. u razgovoru s Predragom Milkovićem, rođ. 29. 8. 1970. g., Janja Gora br. 74, na okolnosti sudjelovanja u napadu na Saborsko 12. 11. 1991. g., kao pripadnik čete iz sela Janja Gora u okviru 1. bataljona, Ogulin, 8. studeni 1999. godine; također: fotokopija dokumenta u posjedu priređivača; naslov priređivačev)

Iz knjige - OGULINSKI KRAJ U DOMOVINSKOM RATU, autora Ivana Strižića 2013.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 861084

ISBN 978-953-7166-09-0