MUKE SA SVIJEŠĆU I SAVJEŠĆU
     Nemajući svoju državu kroz duga stoljeća Hrvati su, u nedostatku oružane sile koja bi branila i štitila njihove interese, kulturom i vjerom pokušavali i uspjeli sačuvati nacionalni identitet. Kad su napokon, neviđenim junaštvom i političkim umijećem predsjednika dr. Franje Tuđmana, ostvarili san i ponovo uspostavili državnu tvorbu Republiku Hrvatsku, kao da su preko noći izgubili zanimanje i smisao za promicanje nacionalnih interesa, koji se u mimodobskomu razdoblju ponajviše promiče upravo kulturom (i gospodarstvom, dakako), u ovomu slučaju afirmiranjem teške borbe koja ih je uvrstila u red  uljuđenih zapadnih država i naroda.

     Ogulin, grad nesumnjive ljepote i sklada, središte regije koja se proteže od Tounja do Dubrava, Jasenka i Drežnice, od Otočca do Delnica, uklopio se naon Domovinskoga rata u tužnu sliku mnogih hrvatskih sredina, uvjeren da o nedavnoj prošlosti svi sve znaju i nema potrebe zapisati prošlost.

    Nesklad između ljepote grada i zapuštenosti institucija i odgovornih pojedinaca koje bi trebali skrbiti da se prošlost ne zaboravi (i ne ponovi) uoči se upravo kad se pokuša u pisanomu obliku zabilježiti ratna i ina događanja naroda svaki ogulinski Hrvat s pravom može biti ponosan.
    Teško je povjerovati, ali je surova zbilja, da su tek sretnom slučajnošću ili razboritošću nekolicine ljudi svjesnih značenja pisane riječi sačuvani malobrojni izvori-dokumenti bez kojih ova knjiga ne bi mogla biti napisana. Problem je bio tim veći, što predradnje u pisanom obliku nisu postojale, osim neprigodničarskih tekstova upitne vrijednosti, kao i iskazi nevjerodostojnih pojedinaca, zabilježeni u knjigama o narodnoj zaštiti, koji su bili, pokazat će se kasnije, sasvim ishitreni pa i tendenciozni.
     Kad je autor ove događaj nice stigao u Ogulin, uz podršku župana Karlovačke županije ing. Ivana Vučića, inicijatora projekta, bio je uvjeren da će mu veću muku predstavljati izbor i selekcija građe na temelju koje će pisati knjigu nego oskudica izvora. Dogodilo se, dakako, upravo ovo drugo. Općinska komunistička vlast, sluteći neizbježni slom, sklonila je ili uništila dokumentaciju koja ju je kompromitirala. Ostalo je sačuvano tek nekoliko uvezenih primjeraka konferencija SKH Ogulin, dok je građa SUBNOR-a, SKH, SSRN i drugih organizacija jednostavno "isparila". Problematika istraživanja posljednjeg desetljeća pred krah bivše države i socijalističkoga sustava još se više zaoštrila nedostatkom odgovarajućih tjednih ili mjesečnih lokalnih tiskovina, koji bi pozicionirali tadašnje ljude i događaje. Radio-Ogulin kao svjedok vremena mogao je odigrati, bar za istraživača, velevažnu ulogu, međutim, nekim čudom sve magnetofonske vrpce su uništene, a pisani prilozi, članci i interwievi-netragom nestali.
     Za Radio-Ogulinom povela su se nekad jaka i moćna poduzeća (bar što se tiče broja zaposlenih) zahvaćena pretvorbom i privatizacijom, arhive kojih su (ne)marom uništene, pa je vrlo teško, gotovo nemoguće, na temelju pisanih izvora, pratiti njihovu propast i istraživati prave uzroke nagloga klonuća.

     Vrijedno je zabilježiti u ovoj prigodi, da su gotovo svi čelni ljudi općinske komunističke vlasti kao i direktori poduzeća odnosno OOUR-a odklanjali bilo kakvu mogućnost razgovora o institucijama ili firmama kojima su bili na čelu. Nekolicina koja su se ipak odlučila na taj, po njima izuzetno hrabar čin (a ne obvezu), tražila su da im se imena zadrže u tajnosti, dok su dvojica povukla iskaz, zaprijetivši autoru sudom ako razgovor s njima posluži za građu knjige.

     Međutim, i nova vlast, pokazat će se, krenut će tragom stare, bar što se tiče čuvanja izvorne građe, a što upućuje na činjenicu da su se mnoge općinske strukture i pojedinci samo preselili u nove državne i društveno-političke okvire zadržavajući stare navade i utjecaj.
     Osim zapisnika sa sjednica SO Ogulin i IV SO 1990.-1993.-1995., drugih primarnih i sekundarnih izvora autor nije zatekao. Potraga za odgovarajućom dokumentacijom koja je uslijedila kasnijih mjeseci davala je mršave rezultate. Većina, ako ne svi, obnašatelj i vojnih i civilnih dužnosti toga doba kao razlog "nestanka" dokumentacije navodila su strah da ne bi dospjela u neprijateljske ruke (u slučaju okupacije), pa su je navodno palili ili su se pak pravdali da u postojećim okolnostima nisu mogli voditi zabilješke i zapisnike a sjećanja su im izblijedila do pudpunoga zaborava. Gotovo nitko nije spominjao predaju dokumenata nadležnim arhivima i institucijama, što je inače zakonska obveza.
     Međutim, tijekom vremena ispostavilo se da neke osobe, bivši i sadašnji gradski dužnostnici i činovnici, ipak posjeduju stanovitu dokumentaciju, koje se ni uz -usrdne zamolbe nisu htjeli odreći ili je privremeno ustupiti. Kad je, nakon moljakanja gradskih dužnostnika ipak odlučili posuditi, učinili su to selektivno, po vlastitom izboru, ne mareći za posljedice po kvalitetu knjige.

    Problem se pojavio i kod većine policijskih i vojnih zapovjednika, nesklonih ili projektu ili piscu ili nečem trećem, koji su odbijali i samu pomisao ustupiti dokumentaciju koju nesumnjivo posjeduju (ratne dnevnike), ali i podijeliti sjećanja na prve dane stvaranja "ogulinske vojske". Prvi dokument u Središnjemu vojnom arhivu u Zagrebu datira od dolaska Stjepana Gašljević za zapovjednika obrane grada, dakle od druge polovice rujna 1991. godine kad se već uvelike zahuktala agresija na bivšu ogulinsku Općinu. Pokušaj rekonstrukcije događanja koja su predhodila, osobito osvajanja skladišta i kasami JNA, tekao je teško i mučno, po staromu obrascu: koliko sudionika toliko i verzija priča, što nipošto ne znači da su akteri događaja izmišljali ili uveličavali svoju ulogu. Vrijeme je učinilo svoje. Ipak, ratnim veteranima, sklonim zapisivanju istinitih događaja, okupljenim oko jedne teme, polako su izranjale krhotine sjećanja, da bi se najposlije iznjedrile cjelovite priče u autentičnost kojih nije potrebno sumnjati.
     Poseban problem predstavljali su politički i ratni akteri na "drugoj strani"; riječ je, naravno, o hrvatskim građanima srbske nacionalnosti koji su u velikom broju sudjelovali u agresiji na RH i općinu Ogulin. Budući da je većina amnestirana, vratili su se u lijepom broju u stari zavičaj, ne mogavši izdržati ignoriranje pa i šikaniranje u novomu za interese kojega su se i borili. Umjesto da dadu svoj doprinos u rasvijetljavanju predratnih i ratnih događanja, redom su odbijali bilo kakav kontakt; nisu se udostojili čak ni korigirati ili ispraviti (ako za to ima potrebe) neprijateljske izvore koji ih spominju u ne baš ružičastom svjetlu.


O zaslužnim ljudima
    Ipak, tijekom dugih mjeseci, zahvaljujući ponajviše jednom jedinom čovjeku (autor je već pomišljao odustati od projekta), dokumentacija se počela polako pronalaziti, bolje rečeno ostatci ostataka građe prijeko potrebne za jedan ozbiljan projekt u koji smo se upuštali. Riječ je o Toni Radočaju, dugogodišnjem zamjeniku gradonačelnika i tajniku HDZ-a grada Ogulina, zaslužnom uredniku knjige, vrstnomu znalcu ogulinskih ljudi i prilika, koji ni u najkritičnijim trenutcima nije gubio vjeru i nadu da će se ipak pronaći građa dovoljna da se projekt privede završetku. Ponajviše Radočajevim zalaganjem, oni oprezniji, koji su posjedovali stanovitu dokumentaciju ili zabilješke, ali su držali da još nije vrijeme za njihovu prezentaciju, ustupili su dragocjenu građu bez koje ova knjiga ne bi bila moguća.
     Zahvaljujući Mladenu Dubiću sačuvao se manji broj govora utemeljitelja i prvoga predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u Ogulinu Krune Prebega koji su poslužili za prikaz prvih dana stvaranja stranke. Dugogodišnji tajnik HDZ-a, gospodin Milan Hudurović, sačuvao je i dao zabilješke sa sastanaka Općinskoga odbora HDZ-a Ogulin, da bi se poglavlje o "najhrvatskijoj" stranci i njenoj ulozi u Ogulinu moglo rasvijetliti. Tada mlada Marija Puškarić- Ceranić, HDZ-ova aktivistica, ustupila je zabilješke s izbornih skupova koje je organizirala stranka dr. Tuđmana. Nenad Zubčić, predsjednik kluba HDZ-a
n SO Ogulin i redarstvenik, u nekoliko je prigoda vrlo detaljno govorio i analizirao glavne aktere destruiranja rada i djelovanja SO Ogulina, kao i o stanju PS Ogulin, na čemu smo mu vrlo zahvalni.
     Ivica Stošić-Jole, predsjednik Udruge Narodne zaštite Ogulin, još je jedna adresa kojoj se autor (i ne samo on) mora i treba zahvaliti. Stošić je upriličio desetke sastanaka po mjesnim odborima grada Ogulina, na kojima se arguentirano govorilo i raspravljalo o najsvjetlijoj ogulinskoj stranici u Domovinskomu ratu-osnivanju i rastu odreda Narodne zaštite, koja je iznjedrila sve kasnije ogulinske postrojbe.

     Dvojici zapovjednika, umirovljenom brigadiru Stjepanu Gašljeviću i generalu Mati Pađenu, autor je zahvalan za plastičan prikaz formiranja i rasta 143. brigade/pukovnije, koja je u VRO "Oluji" zasigurno bila udarna postrojba ZP Karlovac. Uz njih, valja spomenuti i zapovjednika ZP Karlovac generala Izidora Češnjaja i zapovjednika satnije bataljuna "Klek", pukovnika Miku Kolića, koji su dali nemali doprinos u rasvijetljavanju ratnih zbivanja. Autor duguje veliku zahvalu i umirovljenomu satniku HV-a Mirku Pribaniću, starijem vodniku JNA do prelaska u Hrvatsku vojsku, koji je znalački, za potrebe knjige, govorio i pisao o skladištima i kasarnama JNA na području tadašnje ogulinske Općine.
     Spremnost za iznošenje sjećanja na svoje sudioništvo u obrani ogulinskoga kraja pokazali su i tadašnji zamjenik zapovjednika PS Ogulin Milan Brozović i zapovjednik JPN PS Ogulin Joso Turković, kojima se autor u ovoj prigodi također zahvaljuje.

     Veliku zahvalu autor duguje gospodi koja su, ne žaleći truda i vremena, u pisanomu obliku ili razgovoru, samo za potrebe ove knjige, dali pisani prilog o svojoj ulozi i ulozi postrojbe koju su vodili ili joj pripadali u Domovinskomu ratu.
    Posebnu zahvalnost autor duguje ocjenjivatelju djela prof. dr. Josipu Jurčeviću, razgovori s kojim su bili uvijek poticajni i uvelike su doprinijeli boljem shvaćanju srbijansko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku i R BiH, kao i uloge dijela tzv. međunarodne zajednice. Istu zahvalnost autor duguje i prof. Boži Čubeliću.

     Sasvim sigurno knjiga bi, makar u pojedinim dijelovima, bila kvalitetnija i zanimljivija, da su mogli svjedočiti prerano umrli a nezaobilazni akteri toga vremena, prvenstveno zapovjednik Štaba ONZ i Domobranske bojne pukovnik Dragan Luketić, zapovjednik PS Ogulin Vladimir Vujinović i ravnateli Ureda za obranu Ogulin Ivica Veršec.

     Neka mi, na kraju, bude dopušteno zahvaliti i društvu iz ogulinskoga kafića "Co sa nostra" vl. Dalibora Turkalja: Joli, Ravnatelju, Kruščici, Branku. Gogi i drugima, koji su u mnogomu zaslužni što sam, bar umišljam, bolJe shvatio karakter ogulinskoga čovjeka i puka, kao i predratnu i ratnu ogulinskuzbilju, premreženost interesa i vladajućih ljudi i obitelji, ali također i pridojeli da što lakše podnesem podulji boravak u Ogulinu.
     Umjesto zaključka, autor bi sugerirao vlastima da što prije u Ogulinu utemelje područni odjel Karlovačkoga državnog arhiva, kako bi do sada prikupljena građa (s obvezom daljnjega skupljanja) napokon našla zasluženo mjesto jer, u protivnomu, lako je moguće da se idućih godina s mukom skupljena dokumentacija zagubi ili "zapali".

You have no rights to post comments