| 
| Hitovi: 3467UMJESTO UVODA - POVOD
U kratko vrijeme 2012. godine komemoracije i parastosi održani u Karlovačkoj županiji, selu Sadilovcu u općini Rakovici, i nad Klečkom jamom u gradu Ogulinu, srbskim civilnim žrtvama Drugoga svjetskog rata izazvale su burne reakcije domicilnog hrvatskog stanovništva, a u jednom slučaju u Sadilovcu morala je uredovati i policija, jer su organizatori dijelili letak u kojem se kaže daje VRO "Oluja" bila zločinačka operacija Hrvatske vojske i državnoga vrha.' Bile su to generalne probe pred izricanja pravomoćne presude hrvatskim generalima, nakon koje bi uslijedila još jedna u nizu, ali mnogo žešća, revizija novije hrvatske političke i vojne povijesti.
Zašto hrvatsko stanovništvo i danas, sedamdesetak godina nakon tragičnih događaja iz Drugoga svjetskog rata, jednu po svemu hvale vrijednu i civilizacijsku manifestaciju doživljava kao otvorenu velikosrbsku provokaciju, ne dovodeći u pitanje sam čin sjećanja na nevine žrtve? Odgovor nije ni lak ni jednostavan, tim više što se radi o sredinama koje su pune četiri godine, od 1991. -1995., bile izložene srbijanskoj nesmiljenoj agresiji, a hrvatsko stanovništvo slunjske i dijelom ogulinske općine zločinu genocida i progonstvu.
Da bismo donekle razumjeli ovo kompleksno i složeno pitanje, valja se, ipak, vratiti desetljeća unatrag, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u stvari velike Srbije, gdje su Hrvati bili svedeni na pleme, a represija nad njima i inim nesrbskim narodima, praćena masovnim ubojstvima, zatvaranjima i progonima bila državna politika, koja je u konačnici stvorila Ustaški pokret.
Zato su stanovnici ovih krajeva dočekali uspostavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH), bez obzira na demokratski legitimitet koji nije imala, kao ostvarenje tisućugodišnjega sna i držali svojom dužnošću odazvati se pozivu u vojsku tek uskrsle hrvatske države, bilo u domabrane bilo u ustaše.
Nije suvišno napomenuti, da se među 700 Pavelićevih prijeratnih ustaša, koji su 1941. s Lipara (Italija) došli u Hrvatsku, tek jedan Ogulinac nalazio među njima, a Slunjanin ni jedan.
Prve masovne zločine u novouspostavljenoj državi nisu počinili Hrvati ni kao pojedinci ni kao pripadnici Hrvatske vojske, već kraljevska jugoslavenska vojska u povlačenju, četnici i srbski komunisti-partizani, od Mostina kod Bjelovara do sela u istočnoj i zapadnoj Hercegovini. Na ovim prostorima, na Đurđev dan 6./7. svibnja 1941., četnici su u Hrvatskom Blagaju, kotar Slunj, zvjerski ubili obitelj mlinara Mravunca, i to je prvi zabilježeni masovni pokolj počinjen u krajevima o kojima je riječ, a Drežničani ubijaju novoimenovanoga načelnika općine Hrvata.
Ustaški zločini uslijedili su u ljeto 1941. i to uglavnom kao odmazda i reakcija na zločine počinjene nad Hrvatima i Muslimanima.
Poradi masovnoga sudjelovanja u Hrvatskoj vojsci, već u ratu zaradivši naziv "ustaški krajevi", tijekom četiri godine rata, a osobito poraća, uslijedio je genocid nad Hrvatima ogulinskog i slunjskg kraja, tako da kotar Slunj prema istraživanjima bilježi 3.800 žrtava, a ogulinski, prema nepodpunim podatcima više od 1.300, ponajviše civilnog stanovništva.'
Do 1990. godine hrvatske civilne i vojne žrtve, kao neprijateljske novouspostavljenomu komunističkom režimu, nisu se smjele spominjati, dok su se srbske umnažale do apsurda, a čitav hrvatski narod proglašavan genocidnim. Beogradska strategija bila je očita: zločinački narod ne smije ni pomišljati bilo kada na uspostavu-obnovu svoje države. To je jezgrovito formulirao Josip Broz-Tito nakon sječe hrvatskih partijskih kadrova u Karađorđevu, izjavivši "da će prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti svoju državu".
Kada se to ipak dogodilo 1991. godine pod vodstvom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, krenula je na razoružani hrvatski narod golema armada Titova režima-JNA i TO pod zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom-podržavana od zapadnih i istočnih ratnih saveznika, s namjerom da "riješe ono što 1941. nisu"-po riječima Titova omalenoga generala Kordunaša Dušana Pekića, što je značilo brisanje tragova postojanja hrvatskog naroda na njegovim tisućgodišnjim prostorima.
Na opće čuđenje svijeta, Hrvatska je, umjesto da nestane u krvi i plamenu, vojno porazila srbijansko-crnogorskog agresora, izgradivši u ratnim prilikama i pod sramotnim embargom na uvoz naoružanja, moćnu vojsku. Tada započinju nove političke igre svjetskih moćnika kako Hrvatsku vratili u pakao iz kojega je upravo izašla. Kulminiralo je to pokušajem da se pobjedonosnu i oslobodilačku VRO "Oluju" proglasi zločinačkom operacijom Hrvatske vojske i države okrivljujućom haškom presudom dvojici generala, simbolima (među inima) Domovinskoga rata poradi udruženoga zločinačkog podhvata.. čime bi se Republika Hrvatska izjednačila s Nezavisnom Državom Hrvatskom, a predsjednik Tuđman s poglavnikom Pavelićem.
Kako od žrtve učiniti agresora
Reakcija Hrvata rakovičke Općine, kao i građana grada Ogulina-dakako ne samo njih-na komemoracije i parastose srbskim žrtvama Drugoga svjetskoga rata, samo su nemoćni prosvijedi protiv ponovnog nametanja stereotipa žrtva-zločinac, koji se silom komunističke vlasti naturivao do 1990., nastavio dolaskom Račanove koalicijske Vlade i Mesićevim izborom za predsjednika RH od 2000. godine. Te, 2000. godine, ukinuta je naprasno Državna komisija za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, a bogata dokumentacija o zločinima počinjenim nad oba naroda, netragom je nestala. Vrijeme je to i kada započinje nesmiljena hajka na hrvatske branitelje i Katoličku crkvu koja ne prestaje ni danas, da bi se nametnula ravnoteža krivice za bjelodanu srbijansko-crnogorsku agresiju.
Proces boljševiziranja i jugoslaveniziranja hrvatskoga društva diktiran po starim jugokomunističkim strukturama, stvarnim nositeljima vlasti u današnjoj Hrvatskoj, kulminirao je obnavljanjem spomenika u Srbu pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora i novcima hrvatske Vlade, "ustanicima iz 1941.", onim "ustanicima" koji su masakrirali mirne hrvatske hodočasnike a svećenika ispekli na ražnju. Taj dan, 27. srpanj, slavio se u komunističkoj Hrvatskoj kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od tada započinje, pod britanskim pokroviteljstvom, s najviših državnih razina, smišljeno obnavljanje starih mitova i legendi iz Drugoga svjetskoga rata, s jasnom namjerom da kriminalizacijom Domovinskog rata, trpanjem ustaša iz 1941. i branitelja iz 1991. u isti, zločinački, tabor, obnovi propala država, pod drugim nazivom i ustrojem ali s istim sadržajem.
Zato ne čudi agresivno ponašanje starih aktera velikosrbske scene: Srpske pravoslavne crkve, SANU, srbijanske politike, komunista Hrvatske i ostalog društva i u 2012. godini, jer su upregnuti u isti cilj: destrukciju i rušenje hrvatske države. Retorika i scenografija iz predagresorskog doba 1990.-1991., gotovo bez korekcija, premjestila se u 2012. godinu. Onaj tko se još sjeća uvertire krvave agresije iz 1991. godine: nošenja po propaloj državi "moštiju" cara Lazara, parastosa od Petrove gore do Veljuna, Sadilovca i drugih stratišta srbskih civila u Drugomu svjetskom ratu, govora šovinističke mržnje nadjamama u Hrvatskoj, BiH itd., zazivanje osvete, prekrajanja granica i tsl., zna da je na sceni igrokaz po istom obrascu, s istim ideološkim akterima i s istim ciljem. Zašto se, primjerice, ne komemoriraju srbski civili ubijeni od talijanske ili njemačke vojske, četnika i partizana? Zar njihova žrtva nije vrijedna pijeteta iparastosa?
Analiza jedne prigodne ogulinske knjižice
Svako odavanje počasti nevinim žrtvama čin je visoke civilizacijske razine sredine u kojoj se to događa, i treba ga podržati i u njemu sudjelovati. Bez obzira što se, prema riječima organizatora parastosa i komemoracije nad Klečkom jamom u selu Turkovići Vijeća srpske nacionalne manjine za područje grada Ogulina čekalo 71 godinu od počinjenja zločina, žrtvama je ipak i napokon odano dužno poštovanje.
Međutim ...
Knjižica kojom je popraćena ova manifestacija, a koju je podpisao tadašnji dogradonačelnik grada Ogulina Siniša Ljubojević, a nazočili joj od Josipa Boljkovca, Čedomira Višnjića, Saše Miloševića do neizbježnog dr. Đure Zatezala i drežničkoga paroha, jasno govori da je sam čin poklonjenja žrtvama bio u drugom planu. * U samo nekoliko stranica teksta, uglavnom iz pera poznatog krivotvoritelja novije hrvatske povijesti i ideologa velikosrbstva na ovim prostorima, spomenutog dr. Đure Zatezala, sadržano je sve ono o čemu se do sada govorilo. Činjenice, pa i zdrav razum, u drugom su planu; trebalo je istaći da su 1941.-1945. i 1991.-1995. jedna te ista godina, Pavelićev ustaški pokret i Tuđmanov HDZ-e sijamski blizanci, što se srbskog naroda tiče, ili, kako je to formulirao jedan drugi "istoričar" u naslovu svoje knjige "1941.- godina koja se vraća", pa makar i trpio "znanstveni" dignitet dr. Đure Zatezala.
U knjižici, tiskanoj u 500 primjeraka-što i nije, za današnje prilike mala naklada-piše da su ustaše tijekom ljeta 1941. ubili i bacili u Klečku jamu 453 žrtve, ubijene hladnim oružjem-što sugerira da su ubijani nožem, batom, maljem, iako jedna navedena "svjedokinja" izrijekom kaže da je "drveće i lišće nadjamom bilo prorešetano mecima", a i sama naslovnica brošure ilustrirana je ustašom s puškom. Ali, tko da o "sitnicama" vodi računa.
Žrtve se dijele na poznate i nepoznate, što je samo po sebi apsurd, tako da je 153 osoba zabilježeno imenom i prezimenom, dok ihje 300 anonimnih, kako ističe dr. Đuro Zatezalo, koji je imao dovoljno vremena i sredstava, kao dugogodišnji direktor Historijskog arhiva u Karlovcu (i u "Tuđmanovo vrijeme") da odkrije imena i podrijetlo ovih stradalnika, tim više što u je zbornicima HAK koje je serijski producirao neposredno pred srbijansku agresiju poimenice nizao više desetaka tisuća žrtava fašističkoga terora s nevjerojatno bogatim i preciznim biografskim podatcima.
Međutim, i s imenima 153 žrtve stvari ne izgledaju "znanstveno". Tako od 12 žrtava iz Gornjeg Primišlja, navedenih poimenice u knjižici, odvedenih i bačenih navodno u Klečku jamu "29. jula 1941. godine", petoricu ne nalazimo u "relevantnim" zbornicima nastalim pod dirigentskom palicom direktora HAK-a dr. Đure Zatezala. Naime, u zborniku "Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u", Karlovac, 1988., u kojemu se donosi popis svih žrtava s područja ova dva kotara, nema imena žrtava u knjižici navedenih pod rednim brojem 5, 7 i 9, dok su žrtve pod rednim brojem 2 i 3 umorene 27. listopada 1991. u Slunju. Isto tako, žrtve Plaščanske doline, od njih 50 navedenih u brošuri, ubijenih i bačenih navodno u Klečku jamu, u zborniku "Plaščanska dolina i okolica u NOB-u", Karlovac, 1976., nalazimo samo 20 imena. Itd, itd ...
Okružno javno tužilašto iz Rijeke 1. kolovoza 1985. godine dostavilo je Javnom tužilaštvu Hrvatske operativni izvještaj za razdoblje od 15. do 30. srpnja tekuće godine, gdje se navode istrage "zbog krivičnih djela protiv osnova socijalističkoga samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ".
*Nitko od navedenih nije viđen svih ovih godina na komemoraciji žrtvama Saborskog ubijenih u agresiji i okupaciji sela 12. studenoga 1991., ili na nekoj od šest masovnih grobnica ubijenih hrvatskih civila u rakovičkoj općini tijekom listopada i studenoga 1991.
Izvješće je "posvećeno" isključivo ocu i sinu Ceraniću i Tomislavu Markoviću. Za Ceranića-mlađeg i Markovića napisano je da su njih dvojica pod kraj srpnja 1983. godine u predjelu Klečka draga "po predhodnom dogovoru u namjeri da od spomenika žrtvama fašističkog terora pokraj jame u kojoj su ustaše u prvoj polovici 1941. godine bacili zaklanih 250 ljudi i žena, većinom Srbe" ... itd. Odakle podatak Okružnom javnom tužilaštvu iz Rijeke da je u Klečku jamu bačeno "250 ljudi i žena, većinom Srba", a ne 453, kako tvrdi dr. Zatezalo, i zašto se ovo komunističko tijelo progona nije držalo "znanstvenoga" istraživanja uvaženoga istoričara?'
Ništa neobično za dr. Đuru Zatezala, koji svoju "znanstvenu" metodologiju dosljedno primjenjuje i na Domovinski rat. Za ubijene civile srbske nacionalnosti Milana Vudragovića i Milana Savića iz Podcetina u knjižuljku "Radio sam svoj kovački i seljački posao", Prosvjeta, 2005., napisat će da su ih ubili "vojnici dr. Tuđmana", iako je i rodbina ubijenih posvjedočila (što je dr. Zatezalo znao) da su ih ubili agresorski vojnici 2. partizanske brigade TO iz Vojnića prigodom agresije i okupacije Cetingrada 28. studenog 1991. godine. *Međutim, ni to nije sve.
Dr. Srećko Božičević u knjizi "Jame (kao) grobnice" objavljenoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svjedoči da se u proljeće 1959. godine Savez boraca Ogulina obratio dopisom Planinarskom savezu Hrvatske moleći ga da mu javi koja bi speleološka grupa mogla doći u Ogulin i iz nekoliko jama ispod Kleka izvaditi kosti palih žrtava. Speleolozi "Željezničara" bili su najspremniji. "No pri ovom izvlačenju kostiju iz najdublje jame-piše dr. Božičević-događalo se nešto što nije do sada opisano, a poučno je i za današnja nastojanja vađenja kostiju. Onaj izbezumljeni (predstavnik Saveza boraca Ogulina koji se spustio u jamu i histerično zatražio da ga izvuku nakon viđenog prizora-I. S.) i uplašeni predstavnik organizacije (boraca-I. S.) kazao je speleolozima da je neprijatelj poubijao naše pucanjem u glave i oni su popadali u nju. Mi smo-kazao je dalje-sustigli tu neprijateljsku jedinicu, svladali ju i zarobili. Vratili smo ih do jame i u nju smo sve preostale pobacali žive. Za njima smo u jamu bacali jedino bombe i izlili vapno. Bacali smo ih-govori-obučene u vojničkim šinjelima i uniformama, s kacigom na glavi, ali bez oružja. Kad siđete u jamu prvo odgrnite njih, a ispod su naši".
Speleolozi su tako i učinili. Slika je bila zaista stravična. Ispod gornjeg sloja naišli su na lubanje koje su bile prostrijeljene metkom. No pronađeno je jedva stotinu takvih lubanja. Speleolozi telefonom javljaju na površinu da traženih lubanja više nema.
"Organizator odgovara:-Kako nema, pa nisu izašli mrtvi iz jame, tražite pa ćete naći: mi smo se ionako dogovorili za točan broj lubanja i njih nam izvadite ... Speleolozi traže, ali ništa ne nalaze. Jedan među njima nakon nekog vremena dosjetio se jadu ... dodaj nekoliko lubanja s onog kupa, napravi rupe u njima s onim debelim čavlom i šalji gore!. Tako je i učinjeno i sada je sve bilo u redu"
Kada je doznao za parastos nad Klečkom jamom i za prosvjed mještana Turkovića i Ogulinaca, dr. Božičević obratio se pismeno ravnateljici ogulinske gimnazije. "Jučer sam saznao od svojih speleologa-napisao je-koji su bili u njoj (Klečkoj jami-I. S.) da su tamo ubijeni njemački i ustaški vojnici! Niti jedan Srbin u nju nije bio bačen. Na karti u mojoj knjizi ona je pod brojem 6 uz još dvije".'
Prešućena istina
I sela naseljena srbskim življem teško su stradala u ratu, ponajviše zahvaljujući imperativu omasovljavanja partizanskoga pokreta, budući da se hrvatski narod na poziv KPJ na ustanak nije odazvao, a ni srbskom se nije žurilo. Edvard Kardelj, slovenski nacionalist, razradio je strategiju uništavanja čitavih sela i hrvatskih i srbskih, kako bi dobio topovsko meso za odpor Hitleru na poziv druga Staljina. Dok je na snazi bio sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a komunisti su mirno živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Tito u Samoboru), trošeći Kominternine novce, a tek kad je Staljin panično pozvao sekretare komunističkih partija Europe u pomoć, pokrenuo se preko volje i generalni sekretar KPJ. Kardeljova strategija poslana na uvid Titu 2. kolovoza 1941. podrazumijevala je, među inim, likvidaciju uglednijih i bogatijih Srba pod motivom klasne borbe, pljačkanje njihove imovine, paljenje kuća i crkava.
U studenom 1941. komunisti partizani su u Gornjo-karlovačkoj eparhiji opljačkali crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po zapovijedi političkih komesara Srba, bile su podpuno uništene. Ikone su bacane pod noge i gažene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su komunističke parole. Crkveni zvonik minirali su i srušili Ilija Tatalović zvani Mis i Dmitar Tatalović. U tomu poslu pomagao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira, a zločini su uredno pripisani ustašama.
Strijeljanje pravoslavnih vjernika u Drežnici provođeno je pojedinačno i masovno na brdu Matuša, iza crkve. Narod je mučio i mrcvario Miloš Trbović zvani Buza, da bi na kraju i sam bio ubijen kao klasni neprijatelj. Nekomu je za oko zapalo njegovo poprilično imanje.
U Jasenku partizani-komunisti zapalili su manastirsku crkvu izgrađenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog kamena, a 2. veljače 1942. ubili su paroha Danila Mamulu i njegova mlađeg brata Dragu. Dvadesetak vjernika, uglavnom žena i staraca, odvedeno je u Drežnicu i tamo strijeljano, a zaplašeni srbski živalj bježi u šumu.
Sve su to izveli u ustaškim odorama, da bi se zatim preobukli u četničke i na isti način upadali u hrvatska sela i po istom obrascu ubijali viđenije Hrvate. Komandant partizanskog pokreta na ovomu području bio je tada Ivan Kovač, alias Veljko Kovačević, bivši jugoslavenski mornarički podnarednik. Zapovijed za strijeljanje hrvatskih i srbskih civila izdavao je Viktor Bubanj, komandant partizanskog odreda u Drežnici, kasniji Titov zapovjednik avijacije JNA. Popis onih koje je trebalo strijeljati sačinio je Branko Matić, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politički komesar u Jasenku. Samo strijeljanje izvršavao je Gojko Trbović zvani Ćosan, Srbin, po zanimanju potkivački pomoćnik iz sela Krakara, općina Drežnica, najzapadnije "točke srpstva", koja je početkom Drugoga svjetskog rata imala oko 6.000 stanovnika, isključivo srbske nacionalnosti. U to područje nisu dolazile oružane snage NDH, već je bila pod talijanskom i, kako za koga, partizanskom okupacijom. Poradi masovnoga sudjelovanja u NOR-u Drežnica je dobila pridjev partizanska, da bi ga se kasnije bez većeg prosvjeda i žaljenja odrekla.
U jednom malom dijelu Like i Gorskoga kotara, u kratkom vremenskom razdoblju, partizani-komunisti uništili su 25 crkava. Komunist Marko Orešković zvani Španac, sudionik Španjolskog građanskog rata, obilazio je srbska sela sa zastrašujućim riječima: "Bjež'te, braćo Srbi, dolaze ustaše, svih će vas poklati!" To isto je radio i Većeslav Holjevac, dugogodišnji poslijeratni zagrebački gradonačelnik, koji će se s vremenom "odjugoslaveniti", a ni s Partijom ne će stajati najbolje, pače se šuškalo, ne bez razloga, kad je iznenada umro 1970. godine da ga je Partija otrovala, jer je zašao u vode hrvatskoga nacionalizma. Da bi uspjeli u svojoj promičbi dizanja ustanka u srbskim selima, zatajili su svoju hrvatsku pripadnost..
Talijanske okupatorske vlasti također nisu štedjele srbsko stanovništvo i tijekom rata strijeljale su do sada znanstveno neutvrđen broj civila."
Poslije rata, za nagradu i da bi podebljali srbstvo u Vojvodini, po planu Aleksandra Rankovića, preko dvije tisuća ljudi odnosno oko 800 obitelji iz općine Drežnica komunističke vlasti naseljavaju u Bajmok (Vojvodina) davši im bogata i uređena imanja pobijenog i protjeranoga njemačkog stanovništva.
Plaški i četništvo
Četništvo se na prostoru Plaščanske doline organizirano održalo sve do završetka rata. Mane Pešut, četnički komandant bataljuna u Josipdolu, rodom iz Plaškoga, i Dušan Sime Grković zvo Geđo, rodom iz Tounjskoga Tržića, s još sedmoricom četnika iz tog sela, Zečev Varoši i Mrzlog Polja, upali su u Vrelo Mrežnice gdje su, u dvije odvojene kuće, bili smješteni Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) i Kotarski narodno-oslobodilački odbor (KNOO). Dušan Mišljenović, obavještajac, u službenomu izvješću Štabu VI. i VII. divizije i Komandi područja iz kolovoza 1943. godine ističe da je vođa grupe bio Mišo Bukva iz Vojnića, a u akciji su sudjelovali četnici: Mirko Bjelopetrović iz Primišlja, Mane Pešut iz Plaškoga, Stevo Zec iz Zečev Varoši, Milan Smoljanović iz istoga sela, Ignjatije Kapalj (nerazumljivo-I. S.), stanoviti Grković i Mile Brnjilović, sva trojica iz Tržića, Milan i Nikica Maravić iz Drežnice, Jovo Božić iz Primišlja, Mile Baić iz Ljupće, Đuro Torbić iz Tržića i Nikola Dizdar iz Ključa.'
U tomu četničkom napadaju nekoliko partizanski i partizana je ranjeno, ubijena je, pod nerasvijetljenim okolnostima Milena Krajnović, sekretarica Općinskog komiteta Primišlje, a četnici su uzeli arhivu i sa sobom odveli Manu Čokešu i omladinku Danicu Ćuruviju, koje su nakon nekoliko dana pustili.
Pod kraj travnja 1944. godine Joco Eremić, komandant Kordunaškoga područja, napušta partizanke redove i sredinom svibnja dolazi u Stožer 846. puka njemačke 392. legionarske divizije, s kojom je već prije bio stupio u dodir Milan Momčilović, obavještajni oficir Plaščanskog odreda predavši se Nijemcima početkom svibnja. Primjer dvojice visokih komunističko-partizanskih oficira potom slijede: Stevo Kosanović zv. Jabučar, politički komesar Grupe Kordunaških partizanskih odreda, Đuro Šumonja Šušnjara i Milan Basta, komandant i komesar Plaščanskog odreda, Mile Pavić, komandant 1. bataljuna Plaščanskog odreda, Ilija Katić i Ilija Ljuština, politkomesar i obavještajni komesar 2. bataljuna Plaščanskog odreda s cjelokupnim sastavom bataljuna, Branko Krajnović, član Propodjela Okružnog NOO Karlovac. Nekoliko dana kasnije iz Kordunaškog PO dezertiraju Tode Zatezalo-Šorga i Mile Matijević, obavještajni oficir u Komandi odreda."
Prijelaz neprijatelju ljudi koji su u srbskomu narodu ovoga kraja uživali popriličan ugled, izazvao je "veliku zabunu, stvorilo napetu situaciju i pogoršalo političku situaciju. Osim toga, povećan je broj dezerterstva, tako da se koncem maja i početkom juna broj dezertera kretao između 540 i 600".
Što je ponukalo komuniste i dojučerašnje partizanske oficire i vojnike da prijeđu Nijemcima? Sam će Eremić, u razgovoru s Nijemcima 13. svibnja 1944. reći, da se "( ... ) od prije mjesec dana u Kordunu ( ... ) razvija antikomunistički pokret među pravoslavnim stanovništvom. Narod je upoznao stvarne namjere Tita i njegovih komunističkih partizana i čežljivo želi trajno oslobođenje zemlje". I dalje: "Pravoslavci nikad nisu bili komunisti, već su u svojoj bezizlaznoj situaciji morali prići partizanima kako ne bi potpuno nezaštićeni bili izručeni ustašama. Držanje stanovništva stare Srbije daje pravoslavcima na Kordunu podstrek da sa svoje strane aktivno nastupaju protiv komunizma. Stanovništvo nije neprijateljski raspoloženo prema Nijemcima ... Obični seljaci Korduna gledaju na Hitlera kao na svog spasioca, pošto je on jedini čovj ek koj ije poveo beskompromisnu borbu protiv komunizma". Antikomunistički pokret se sa svojim vođom Eremićem, kaže se u njemačkom izvješću, obratio njemačkom Vermachtu i očekuje njegovu podršku u borbi protiv Titovih partizana.
Eremić je imao dalekosežne planove, o kojima je u pismima-ukupno je uputio devet pisama uglednijim Srbima-potanko iznosio svoje namjere, uvjeren da će pasti na plodno tlo. Sebi u dužnost stavio je protjerivanje "Tita i njegove bande, tako da se ... narod zauvijek oslobodi komunističkoga terora. "Sve je laž-ističe Eremić u pismima-što koumistička banda priča da Nijemci ovoga ili onoga predaju ustašama, da ga muče i ubijaju. Istina je da su nas Nijemci prijateljski dočekali i da će nam pružiti pomoć u borbi za oslobođenje Korduna od komunističkog mučitelja Tita"." Pisao je i da "bandit Ćanica (Stanko Opačić, "komandant" Korduna-I. S.) ne smije ostati na životu", a atentat na Tita na Visu "Perić mora izvesti".
"Slučaj Eremić" ne razmatra se u opsežnom zborniku "Plaščanska dolina i okolica u NOR-u" objavljenom u izdanju Historijskog arhiva u Karlovcu i pod uredništvom dr. Đure Zatezala 1976. godine. Petar Zinaić zvo Pepa, zloglasni slunjski ubojica, oznaš i udbaš, sklon pisanju, jedan od suradnika dr. Zatezala, koji će pred VRO "Oluja" pobjeći u Beograd s bogatom dokumentacijom, svoj uradak o Eremićevu prelasku četnicima nije publicirao u zborniku "Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji" objavljenom 1988. također u izdanju HAK-u pod uredničkom rukom dr. Đure Zatezala, već ga je ostavio u rukopisu. Objavljivanje osjetljivoga uradka u neprikladno vrijeme, procijenio je Zinaić, ne bi koristilo imperijalnoj politici Slobodana Miloševića i agresorskim planovima JNA. U vrijeme kad je Eremić smišljao zamašne planove u tijesnoj suradnji s Nijemcima, dezterterstvo među partizanima srbske nacionalnosti poprimilo je dramatične razmjere, pa su komunisti poduzeli žurnu a opsežnu vojnu i političku akciju, tim prije što su kapitulirale Rumunjska i Bugarska, a Crvena armija izbila je na granice Srbije i uskoro će osloboditi Beograd.
Kompleksnost problematike Drugoga svjetskog rata u hrvatskim zemljama reducirati na fašizam (ustaštvo) i antifašizam (komunistički pokret) kojima se i danas uporno maše iz preživjelih komunističko-jugoslavenskih krugova, i nakon objavljivanja relevantinih knjiga koje problematizira ju ovo razdoblje, ne samo da je znanstveno neutemeljeno, već dramatično destabilizira hrvatsku državu-Republiku Hrvatsku, što i jest cilj i svrha ovakve rabote.
Uostalom, nije se potrebno vraćati se u doba Drugoga svjetskog rata i poraća, da bi se progovori lo o krivotvorenju i krivotvoriteljima novije hrvatske političke povijesti. Zar se ona i danas ne odvija pred našim očima glede srbijansko-crnogorke agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo? Nije li začetnik i predsjednik tzv. SAO Zapadna Slavonija i podpredsjednik zločinačke vlade tzv. RSK, danas mirotvorac i uvaženi predsjednik Srpskog demokratskog foruma, Veljko Đakula, nakon osvajanja i okupacije Vukovara u novosadskomu Dnevniku od 24. studenoga 1991. izjavio: "Posle osamdeset i šest dana neprestanih borbi Vukovar je konačno oslobođen, ali je plaćena prevelika cena njegovoga oslobođenja, jer su ustaše sav svoj bes, svu svoju krvoločnost iskazali na nedužnom srpskom narodu, na deci, starcima i staricama". I još: "Decu su u kolevkama klali, u jednom dečjem obdaništu je pronađeno četrdeset i jedno zaklano dete, između pet i devet godina. Ubijali su žene, starce, decu, sve što se micalo po zemlj i, i stoku".
Kako bi se pisala hrvatska politička i vojna povijest da su Đakulini pobijedili?
MUKE SA SVIJEŠĆU I SAVJEŠĆU
Nemajući svoju državu kroz duga stoljeća Hrvati su, u nedostatku oružane sile koja bi branila i štitila njihove interese, kulturom i vjerom pokušavali i uspjeli sačuvati nacionalni identitet. Kad su napokon, neviđenim junaštvom i političkim umijećem predsjednika dr. Franje Tuđmana, ostvarili san i ponovo uspostavili državnu tvorbu Republiku Hrvatsku, kao da su preko noći izgubili zanimanje i smisao za promicanje nacionalnih interesa, koji se u mimodobskomu razdoblju ponajviše promiče upravo kulturom (i gospodarstvom, dakako), u ovomu slučaju afirmiranjem teške borbe koja ih je uvrstila u red uljuđenih zapadnih država i naroda.
Ogulin, grad nesumnjive ljepote i sklada, središte regije koja se proteže od Tounja do Dubrava, Jasenka i Drežnice, od Otočca do Delnica, uklopio se naon Domovinskoga rata u tužnu sliku mnogih hrvatskih sredina, uvjeren da o nedavnoj prošlosti svi sve znaju i nema potrebe zapisati prošlost.
Nesklad između ljepote grada i zapuštenosti institucija i odgovornih pojedinaca koje bi trebali skrbiti da se prošlost ne zaboravi (i ne ponovi) uoči se upravo kad se pokuša u pisanomu obliku zabilježiti ratna i ina događanja naroda svaki ogulinski Hrvat s pravom može biti ponosan.
Teško je povjerovati, ali je surova zbilja, da su tek sretnom slučajnošću ili razboritošću nekolicine ljudi svjesnih značenja pisane riječi sačuvani malobrojni izvori-dokumenti bez kojih ova knjiga ne bi mogla biti napisana. Problem je bio tim veći, što predradnje u pisanom obliku nisu postojale, osim neprigodničarskih tekstova upitne vrijednosti, kao i iskazi nevjerodostojnih pojedinaca, zabilježeni u knjigama o narodnoj zaštiti, koji su bili, pokazat će se kasnije, sasvim ishitreni pa i tendenciozni.
Kad je autor ove događaj nice stigao u Ogulin, uz podršku župana Karlovačke županije ing. Ivana Vučića, inicijatora projekta, bio je uvjeren da će mu veću muku predstavljati izbor i selekcija građe na temelju koje će pisati knjigu nego oskudica izvora. Dogodilo se, dakako, upravo ovo drugo. Općinska komunistička vlast, sluteći neizbježni slom, sklonila je ili uništila dokumentaciju koja ju je kompromitirala. Ostalo je sačuvano tek nekoliko uvezenih primjeraka konferencija SKH Ogulin, dok je građa SUBNOR-a, SKH, SSRN i drugih organizacija jednostavno "isparila". Problematika istraživanja posljednjeg desetljeća pred krah bivše države i socijalističkoga sustava još se više zaoštrila nedostatkom odgovarajućih tjednih ili mjesečnih lokalnih tiskovina, koji bi pozicionirali tadašnje ljude i događaje. Radio-Ogulin kao svjedok vremena mogao je odigrati, bar za istraživača, velevažnu ulogu, međutim, nekim čudom sve magnetofonske vrpce su uništene, a pisani prilozi, članci i interwievi-netragom nestali.
Za Radio-Ogulinom povela su se nekad jaka i moćna poduzeća (bar što se tiče broja zaposlenih) zahvaćena pretvorbom i privatizacijom, arhive kojih su (ne)marom uništene, pa je vrlo teško, gotovo nemoguće, na temelju pisanih izvora, pratiti njihovu propast i istraživati prave uzroke nagloga klonuća.
Vrijedno je zabilježiti u ovoj prigodi, da su gotovo svi čelni ljudi općinske komunističke vlasti kao i direktori poduzeća odnosno OOUR-a odklanjali bilo kakvu mogućnost razgovora o institucijama ili firmama kojima su bili na čelu. Nekolicina koja su se ipak odlučila na taj, po njima izuzetno hrabar čin (a ne obvezu), tražila su da im se imena zadrže u tajnosti, dok su dvojica povukla iskaz, zaprijetivši autoru sudom ako razgovor s njima posluži za građu knjige.
Međutim, i nova vlast, pokazat će se, krenut će tragom stare, bar što se tiče čuvanja izvorne građe, a što upućuje na činjenicu da su se mnoge općinske strukture i pojedinci samo preselili u nove državne i društveno-političke okvire zadržavajući stare navade i utjecaj.
Osim zapisnika sa sjednica SO Ogulin i IV SO 1990.-1993.-1995., drugih primarnih i sekundarnih izvora autor nije zatekao. Potraga za odgovarajućom dokumentacijom koja je uslijedila kasnijih mjeseci davala je mršave rezultate. Većina, ako ne svi, obnašatelj i vojnih i civilnih dužnosti toga doba kao razlog "nestanka" dokumentacije navodila su strah da ne bi dospjela u neprijateljske ruke (u slučaju okupacije), pa su je navodno palili ili su se pak pravdali da u postojećim okolnostima nisu mogli voditi zabilješke i zapisnike a sjećanja su im izblijedila do pudpunoga zaborava. Gotovo nitko nije spominjao predaju dokumenata nadležnim arhivima i institucijama, što je inače zakonska obveza.
Međutim, tijekom vremena ispostavilo se da neke osobe, bivši i sadašnji gradski dužnostnici i činovnici, ipak posjeduju stanovitu dokumentaciju, koje se ni uz -usrdne zamolbe nisu htjeli odreći ili je privremeno ustupiti. Kad je, nakon moljakanja gradskih dužnostnika ipak odlučili posuditi, učinili su to selektivno, po vlastitom izboru, ne mareći za posljedice po kvalitetu knjige.
Problem se pojavio i kod većine policijskih i vojnih zapovjednika, nesklonih ili projektu ili piscu ili nečem trećem, koji su odbijali i samu pomisao ustupiti dokumentaciju koju nesumnjivo posjeduju (ratne dnevnike), ali i podijeliti sjećanja na prve dane stvaranja "ogulinske vojske". Prvi dokument u Središnjemu vojnom arhivu u Zagrebu datira od dolaska Stjepana Gašljević za zapovjednika obrane grada, dakle od druge polovice rujna 1991. godine kad se već uvelike zahuktala agresija na bivšu ogulinsku Općinu. Pokušaj rekonstrukcije događanja koja su predhodila, osobito osvajanja skladišta i kasami JNA, tekao je teško i mučno, po staromu obrascu: koliko sudionika toliko i verzija priča, što nipošto ne znači da su akteri događaja izmišljali ili uveličavali svoju ulogu. Vrijeme je učinilo svoje. Ipak, ratnim veteranima, sklonim zapisivanju istinitih događaja, okupljenim oko jedne teme, polako su izranjale krhotine sjećanja, da bi se najposlije iznjedrile cjelovite priče u autentičnost kojih nije potrebno sumnjati.
Poseban problem predstavljali su politički i ratni akteri na "drugoj strani"; riječ je, naravno, o hrvatskim građanima srbske nacionalnosti koji su u velikom broju sudjelovali u agresiji na RH i općinu Ogulin. Budući da je većina amnestirana, vratili su se u lijepom broju u stari zavičaj, ne mogavši izdržati ignoriranje pa i šikaniranje u novomu za interese kojega su se i borili. Umjesto da dadu svoj doprinos u rasvijetljavanju predratnih i ratnih događanja, redom su odbijali bilo kakav kontakt; nisu se udostojili čak ni korigirati ili ispraviti (ako za to ima potrebe) neprijateljske izvore koji ih spominju u ne baš ružičastom svjetlu.
O zaslužnim ljudima
Ipak, tijekom dugih mjeseci, zahvaljujući ponajviše jednom jedinom čovjeku (autor je već pomišljao odustati od projekta), dokumentacija se počela polako pronalaziti, bolje rečeno ostatci ostataka građe prijeko potrebne za jedan ozbiljan projekt u koji smo se upuštali. Riječ je o Toni Radočaju, dugogodišnjem zamjeniku gradonačelnika i tajniku HDZ-a grada Ogulina, zaslužnom uredniku knjige, vrstnomu znalcu ogulinskih ljudi i prilika, koji ni u najkritičnijim trenutcima nije gubio vjeru i nadu da će se ipak pronaći građa dovoljna da se projekt privede završetku. Ponajviše Radočajevim zalaganjem, oni oprezniji, koji su posjedovali stanovitu dokumentaciju ili zabilješke, ali su držali da još nije vrijeme za njihovu prezentaciju, ustupili su dragocjenu građu bez koje ova knjiga ne bi bila moguća.
Zahvaljujući Mladenu Dubiću sačuvao se manji broj govora utemeljitelja i prvoga predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u Ogulinu Krune Prebega koji su poslužili za prikaz prvih dana stvaranja stranke. Dugogodišnji tajnik HDZ-a, gospodin Milan Hudurović, sačuvao je i dao zabilješke sa sastanaka Općinskoga odbora HDZ-a Ogulin, da bi se poglavlje o "najhrvatskijoj" stranci i njenoj ulozi u Ogulinu moglo rasvijetliti. Tada mlada Marija Puškarić- Ceranić, HDZ-ova aktivistica, ustupila je zabilješke s izbornih skupova koje je organizirala stranka dr. Tuđmana. Nenad Zubčić, predsjednik kluba HDZ-a
n SO Ogulin i redarstvenik, u nekoliko je prigoda vrlo detaljno govorio i analizirao glavne aktere destruiranja rada i djelovanja SO Ogulina, kao i o stanju PS Ogulin, na čemu smo mu vrlo zahvalni.
Ivica Stošić-Jole, predsjednik Udruge Narodne zaštite Ogulin, još je jedna adresa kojoj se autor (i ne samo on) mora i treba zahvaliti. Stošić je upriličio desetke sastanaka po mjesnim odborima grada Ogulina, na kojima se arguentirano govorilo i raspravljalo o najsvjetlijoj ogulinskoj stranici u Domovinskomu ratu-osnivanju i rastu odreda Narodne zaštite, koja je iznjedrila sve kasnije ogulinske postrojbe.
Dvojici zapovjednika, umirovljenom brigadiru Stjepanu Gašljeviću i generalu Mati Pađenu, autor je zahvalan za plastičan prikaz formiranja i rasta 143. brigade/pukovnije, koja je u VRO "Oluji" zasigurno bila udarna postrojba ZP Karlovac. Uz njih, valja spomenuti i zapovjednika ZP Karlovac generala Izidora Češnjaja i zapovjednika satnije bataljuna "Klek", pukovnika Miku Kolića, koji su dali nemali doprinos u rasvijetljavanju ratnih zbivanja. Autor duguje veliku zahvalu i umirovljenomu satniku HV-a Mirku Pribaniću, starijem vodniku JNA do prelaska u Hrvatsku vojsku, koji je znalački, za potrebe knjige, govorio i pisao o skladištima i kasarnama JNA na području tadašnje ogulinske Općine.
Spremnost za iznošenje sjećanja na svoje sudioništvo u obrani ogulinskoga kraja pokazali su i tadašnji zamjenik zapovjednika PS Ogulin Milan Brozović i zapovjednik JPN PS Ogulin Joso Turković, kojima se autor u ovoj prigodi također zahvaljuje.
Veliku zahvalu autor duguje gospodi koja su, ne žaleći truda i vremena, u pisanomu obliku ili razgovoru, samo za potrebe ove knjige, dali pisani prilog o svojoj ulozi i ulozi postrojbe koju su vodili ili joj pripadali u Domovinskomu ratu.
Posebnu zahvalnost autor duguje ocjenjivatelju djela prof. dr. Josipu Jurčeviću, razgovori s kojim su bili uvijek poticajni i uvelike su doprinijeli boljem shvaćanju srbijansko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku i R BiH, kao i uloge dijela tzv. međunarodne zajednice. Istu zahvalnost autor duguje i prof. Boži Čubeliću.
Sasvim sigurno knjiga bi, makar u pojedinim dijelovima, bila kvalitetnija i zanimljivija, da su mogli svjedočiti prerano umrli a nezaobilazni akteri toga vremena, prvenstveno zapovjednik Štaba ONZ i Domobranske bojne pukovnik Dragan Luketić, zapovjednik PS Ogulin Vladimir Vujinović i ravnateli Ureda za obranu Ogulin Ivica Veršec.
Neka mi, na kraju, bude dopušteno zahvaliti i društvu iz ogulinskoga kafića "Co sa nostra" vl. Dalibora Turkalja: Joli, Ravnatelju, Kruščici, Branku. Gogi i drugima, koji su u mnogomu zaslužni što sam, bar umišljam, bolJe shvatio karakter ogulinskoga čovjeka i puka, kao i predratnu i ratnu ogulinskuzbilju, premreženost interesa i vladajućih ljudi i obitelji, ali također i pridojeli da što lakše podnesem podulji boravak u Ogulinu.
Umjesto zaključka, autor bi sugerirao vlastima da što prije u Ogulinu utemelje područni odjel Karlovačkoga državnog arhiva, kako bi do sada prikupljena građa (s obvezom daljnjega skupljanja) napokon našla zasluženo mjesto jer, u protivnomu, lako je moguće da se idućih godina s mukom skupljena dokumentacija zagubi ili "zapali".