MASOVNO NAORUŽAVANJE SRBA OGULINSKE OPĆINE
Nakon sukoba u Sloveniji JNA je, preko Uprave bezbjednosti SSNO, pojačala angažiranje na naoružanju TO SAO Krajine. Pored potpukovnika Dušana Smiljanića iz zapovjedništva 10. K podjelom naoružanja i vojne opreme bavili su se oficiri sigurnosti II. detašmana kontraobavještajne grupe RV i PVO smještene u zgradi zapovjedništva 5. korpusa RV i PVO u Zagrebu. Operacija je vođena pod imenom "Proboj 1 ", a središte je bilo na aerodromu Željava kod Bihaća. Njihovi pomoćnici u podjeli oružja bili su lokalni predsjednici općina, dužnostnici SDS-a, koje je instalirao KOS. Smiljanić je oružje i opremu izvlačio iz kasarni JNA u Skradniku i Oštarijama, a potpukovnik Milan Škondrić, komandant 944. Pozadinske baze Karlovac, također se pokazao izdašnim obskrbljivačem, kao i pukovnik Bulat sa slunjskoga poligona.

Plaščanski Srbi dobili su od planera amputacije Hrvatske vrlo važnu ulogu: sve komunikacije, cestovne i željezničke, koje prolaze ogulinskom i otočkom općinom prema jugu (Jadranskomu moru) trebali su presjeći, odnosno staviti pod nadzor. Presijecanje tih prometnih smjerova omogućila bi se izolacija i opkoljavanje, a zatim i okupacija Karlovca, Ogulina, Brinja, Otočca, Gospića, presjeklo bi se Hrvatsku na dva dijela, srbijanska armija izbila bi na jadransku obalu, a Hrvatska bi bila svedena na ostatke ostataka kao za turskih osvajanja.

U općini Otočac, naselja na sjeveru i jugu općine, oko Vrhovina i Vodoteča u Brinjskomu kraju, trebalo je žurno naoružati i ustrojiti, zatim okružiti grad, i u suradnji s jedinicama JNA poraziti hrvatske snage na tomu području, hrvatsko stanovništvo pobiti ili protjerati, a teritorij priključiti SAO Krajini. Isti scenarij predviđenje i za općinu Ogulin i Vrbovsko. Trebalo je naoružati mjesne zajednice s većinskim srbskim stanovništvom P. Drežnicu, Jasenak, Musulinski Potok, Vitunj, D. i G. Dubrave u ogulinskoj općini, povezat ih sa susjednim naseljima s pretežito srbskim stanovništvo na području vrbovske općine Gomirjem i Srpskim Moravicama, i zajedno sa Srbima Plaščanske doline, već izdvojenom iz teritorijalne cjelovitosti ogulinske Općine, priključiti SAO Krajini, odnosno Srbiji. Oslonac za naoružanje srbskoga stanovništva Gorskoga kotara bio je 13. korpus u Rijeci, skladišta naoružanja i opreme u Delnicama, Oštarijama i Skradniku 944. PoB Karlovac, kao i slunjski poligon.

Naoružanje Srba Plaščanske doline
Oslonjen na slunjski poligon kao moćnog zaštitnika, Plaščani su provodili zacrtanu beogradsku politiku bez većih smetnji hrvatskih vlasti, koje su postale nepoželjne odmah nakon demokratskih izbora. Halabukom o ugroženosti, uspjeli su ogulinsko čelništvo stjerati u defenzivu, a svaka ponuda hrvatskih vlasti za mirnim suživotom unaprijed je bila osuđena na propast. Rajonski štab Plaški, snage jednoga bataljuna TO, sastavljen od tri čete, u sklopu Općinskoga štaba TO Ogulin, bio je naoružan po tadašnjem ustrojstvu jedinica TO. Zborno mjesto Komande plaščanskoga bataljuna bilo je na nogometnomu igralištu, čete Janja Gora kod mjestne škole, a čete L. Jesenice kod mjesnoga ureda. Ra štab Plaški raspolagao je s 360 cijevi, određenom količinom ofenzivnih i defenzivnih ručnih bombi, mitraljezima, minobacačima, sasvim dovoljno za početak ratovanja. Neposredno po oduzimanju oružja TO, stigla je i naredba iz Zonskoga štaba TO Rijeka da se Ra Plaški dodatno naoruža s tri borbena kompleta (BK) i 74 cijevi.!" Oružje izuzeto po naredbi Predsjedništva SFRJ, neovisno o kontroverzi gdje je bilo smješteno, ostalo je na području Plaškoga, na raspolaganju TO Plaški. Tijekom kolovoza 1991. u Plaški su stigla 4 kamiona puna naoružanja i streljiva iz skladišta u Skradniku, koje se odmah dijelilo lokalnomu stanovništvu organiziranom u jedinice TO. Akcijom dopreme i raspodjele oružja Plaščanima rukovodio je Petar Ajdinović. Sofisticiranije oružje i oprema stizalo je helikopterima JNA, koji su se spuštali u mjesto na nogometno igralšte.

Naoružavanje Janje Gore, Latina, Lapata, Blata, Plavča Drage ... Početkom ožujka 1991. godine TO je počela mobilizirati i raspoređivati ljude u seoske straže, tako daje Rade Mirić iz Janje Gore bio unovačen 15. ožujka 1991. i to u okviru jedinice TO. Tom prigodom od Dušana Šušnjare, Pepina, rezervnoga kapetana JNA, rodom iz Janje Gore, zadužio je PAP i 5MB uniformu. Za komandanta te jedinice imenovanje Mile Kosanović. Zadatak tada mobiliziranih ljudi bio je da stražare u Pogrmilovićima, Mišljenovićima do Jakšić mosta na Dretulji.

Pod kraj lipnja 1991. godine helikopterom JNA dovezena je veća količina oružja u Janja Goru. Helikopter se spustio kod škole, te su pojedini ljudi koji su i organizirali straže iz helikoptera istovarivali sanduke s oružjem. Dovezeno je stotinjak PAP-ovki, čizama i uniformi. Organiziranje i podjelu oružja preuzeo je Dušan Šušnjar-Pepin. U početku je naoružanje dijelio onima koji su se prijavili dragovoljno, dok je ostalima dijelio pod pritiskom, tj. morali su uzimati oružje pod prijetnjom kazne.

Tada je i formiran vod s tri odjeljenja i komandirima, i u tom je sastavu, uz manje izmjene, ostao do kraja rata.

Dušan Šušnjar-Pepin postao je formalno i prvi k-dir voda, ali ga je nešto kasnije zamijenio Branko Milković, budući da je Šušnjar poslom često odlazio u Knin. Milković je bio djelatnik milicije u Zagrebu, a pred rat je došao u Plaški. Poginuo je tijekom VRO "Oluje" negdje kod Dvora na Uni.

Prva zadaća voda bila je držanje seoskih straža na kotama Vršak iznad zaselka Vuksana i na lokaciji TU-Kneja prema slunjskomu poligonu, do kojega vode dva puta.
U organiziranju i ustroju voda u Janja Gori sudjelovao je i Miloš Vučetić-Učo (rod. 1940.) iz Plaškog, po činu stariji vodnik. Nazočni su bili i "martićevci" kao komandanti odjeljenja, koji su tjerali ljude da prisilno uzimaju oružje. Vod "Janja Gora" u početku bio je u sastavu 2. čete "Plavča Draga" 1. bataljuna, a organiziranjem 145. lppbr postaje samostalni vod u sklopu 1. bataljuna pod komandom Bogdana Grbe. Grbu će na mjestu komandanta zamijeniti Dušan Jovetić, podrijetlom iz Ličke Jesenice, star oko 35. godina, djelatni oficir JNA, koji je u Plaški prekomandiran iz Kraljeva.

Naoružavanje Ličke Jesenice
Da bi razbuktao strasti i nahuškao sunarodnjake na susjede Hrvate, početkom srpnja Nikola Medaković dolazi u Ličku Jesenicu u društvu djelatnih oficira JNA, jednim poručnikom i kapetanom. Održali su sastanak na otvorenomu, kojemu je nazočilo nešto više od šezdeset ljudi. Inače, za organiziranje i distribuciju oružja u L. Jeseenici bili su zaduženi Mihajlo Knežević, Branko Čikara i Miroslav Milaković.

Nikola Medaković u civilnom odijelu iznio je "sve negativne stavove protiv vlasti i države RH, tj. hrvatska vlast ne valja i progoni Srbe, iste smjenjuje s odgovornih radnih mjesta, šikanira i omalovažava, što je tek prvi korak u progonu srpskoga naroda, te da odmah treba ustrojiti novu vlast koja će štititi srpski narod i njegove interese i koja će se usprotiviti hrvatskoj vlasti i njezinim idejama". Medaković je nazočnim mještanima L. Jesenice objasnio da je to samo prvi korak zaštite srbskog naroda u RH, te da će biti odmah izabrani ljudi koji će u mjestu L. Jesenica kao i drugdje štititi interese srbske zajednice u RH. Medaković, padajući u vatru, naglasio je da prema "ustašama" ne smiju imati milosti. Tko pruži bilo kakvu pomoć ili ruku osobama hrvatske nacionalnosti bit će kažnjen progonom, ubijanjem ili odsjecanjem ruku. Nakon toga dao je riječ vojnim osobama koji su kratko iznijeli da postoji mogućnost napada od strane hrvatskih vlasti, te da će vojska "učiniti sve u zaštiti srpskog naroda s područja L. Jesenice'"
Nekoliko dana kasnije većina muškaraca L. Jesenice i sela koja gravitiraju ovomu naselju bili su pozvani u Štab TO Plaški, gdje su im uručeni mobilizacijski pozivi. Istodobno, u L. Jesenicu Armija dovozi oružje, a dijele ga prije spomenute osobe. I prije ove velike podjele pješačkoga naoružanja, dakle, prije početka srpnja 1991. godine, po svjedočenju Sretena  Ogrizovića iz L. Jesenice, Armija je dovozila manje količine naoružanja, koje je Mihajlo Knežević dijelio povjerljivim ljudima.

Od te večeri, kada je podijeljeno oružje, počele su se držati organizirane seoske straže na čitavomu području L. Jesenice, iako su se držale, povremeno, još od prosinca 1990. godine.

Četa Lička Jesenica ući će u sastav 145. 1ppbr P1aški kao 1. četa 1. bataljuna pod komandom rezervnoga kapetana I.k1 Bogdana Grbe iz Plavča Drage.

Štab TO Plaški Oficiri JNA, osim naoružavanja srbskog stanovništva, organizirali su štabove i jedinice TO. Na sastanku rezervnih starješina u Plaškom 1. srpnja 1991. izabran je Štab TO P1aški u sastavu: Nikola Dokmanović, kapetan I. k1., komandant, Milan Boca, major, načelnik Štaba, Ilija Medaković, ppor., načelnik bezbjednosti, Miloš Jovetić-Sena, kapetan I. k1., pomoćnik komandanta za moral, Đoko Jakšić, kapetan I. k1., pomoćnik komandanta za PV, Rade Jakšić, kapetan, operativac u Štabu i Nikola Janjatović, ppor., personalac. Većina članova plaščanskog Štaba bila je prije rata dobro poznata ogulinskoj javnosti, budući da su obnašali visoke i odgovorne partijske i privredne dužnosti. 

Nikola Dokmanović (rođ. 1953.), ogulinski gimnazijalac, završio je Visoku tehničku školu Ko V JNA u Zagrebu, a potom je službovao u garnizonima diljem Jugoslavije. Pred rat dolazi u Ogulin "zbog obiteljskih razloga", gdje se zapošljava u općinskomu SNO kao referent veze, odnosno kriptozaštite. Po vlastitom priznanju od "početka 1990. godine uključen je u organiziranje srpskog naroda pred ustaškom najezdom". Sudjelovao je u tajnomu organiziranju stanovništva Plaščanske doline i bio zapovjednik prvoga Štaba TO koji se raspao sredinom svibnja 1990. godine. U kasnijem razdoblju obnašat će razne dužnosti u plaščanskoj brigadi i OpŠTO Plaški. Ne treba naglašavati, da je Dokmanović, odlazeći u Plaški, bio dobro upoznan s događanjima u SNO i Općinskomu štabu TO, kao i u općini Ogulin.

Đoko Jakšić (rod. 1946.) iz Jezera kod Plaškog, završio je srednju šumarsku školu a potom i Višu školu za organizaciju rada. Još prije "izbijanja ratnih sukoba bio je organizator i inicijator svenarodnog otpora", i kao takav pregovarao s policijskim i općinskim strukturama. U ratnom putu kapetana Jakšića doslovce piše: "Pri ustrojavanju prvih postrojbi TO izabran je za zapovjednika 1. bataljuna i na toj dužnosti ostao do kraja rata (k-dant. I.pb/145. 1ppbr bio je Bogdan Grba, a on njegov zamjenik-I. S). Iako mu je bataljun pokrivao veliki prostor nikada nije dozvolio da neprijatelj bilo gdje napravi pomak prema našim crtama. Uspješno rukovodi ratnim operacijama prilikom osvajanja Saborskog i Slunja. U nizu ratnih okršaja nije imao ni jednog poginulog borca. Po ocjeni svih zapovjednika koji su prošli kroz ovu brigadu bio je najbolji starješina medu RVS Plaščanske doline.
Miloš Jovetić zv. Sena (rođ. 1938.) iz Jezera kod Plaškog također je obnašao partijske i privredne dužnosti u ogulinskoj Općini. Završio je Višu školu za organizaciju rada, a pred rat je bio upravitelj Šumarije Plaški. Zajedno s Đokom Jakšićem, odmah nakon demokratskih izbora, počinje s akcijama uperenim protiv hrvatske vlasti. Djelovali su iz pozadine, prepuštajući Nikoli Medakoviću medijske i promidžbene istupe. Pregovarao je s ogulinskim policijskim i općinskim strukturama, gdje se pokazao kao "tvrd" pregovarač. Sudjelovao u napadima na Saborsko i privremenoj okupaciji mjesta, počinivši zločin genocida nad civilnim stanovništvom Saborskog.
Milan Boca (rođ. 1934.), rodom iz Kunića, umirovljeni major JNA, djelatnik KOS-a, raspoređen je 1990. godine u Plaški, sa zadaćom da na terenu priprema srpski narod na "ustanak". Saborčani su ga pod kraj rujna 1991. zarobili na Križ Kapeli s grupom teritorijalaca i razmijenili za uhićene Hrvate, poginut će u VRO "Oluji" u plaščanskoj kasarni, gdje ga je poklopila granata ispaljena iz VBR-a ..
Ostali članovi Štaba Ilija Medaković (rođ. 1959.), Rade Jakšić i Nikola Janjatović također su bili poznati ogulinskoj javnosti, ali se nakon demokratskih izbora nisu posebno isticali, što će u vrijeme rata nastojati "ispraviti".
Odmah po osnivanju Štab TO Plaški pristupa ustroju četa na teritorijalnom načelu, a ubrzo potom počinje stizati oružje iz skladišta JNA uneograničenim količinama. Vodovi TO Plaški prerastaju u čete, a po dobivanju oružja "prelazi se na posedanje linije obrane od Prkosa, Vojnovca, Suda, Bocina Brda, Šeražišta, Bukvara, Glibodolskog krsta, Borika, Potpolja, Pištenika do Bajića"

Ubojstva neistomišljenika u Plaškom
Nakon nasilne promjene biračke volje glasača pod dirigentskom palicom SDS-a (čitaj KOS-a, SDB-a) diljem tzv. SAO Krajine, od Vojnića do T. Korenice, na red su došle i fizičke eliminacije. U Korenici je ubijeno nekoliko osoba u pod nerazjašnjenim okolnostima (nestali su milicajac Geno Maoduš i Milka Bubalo), a gospodarstvenik mr. Goran Mitrović, uhićen je i pretučen u koreničkomu zatvoru gdje je od posljedica batinanja i umro. Mihajlo Knežević, po okupaciji raspoređen u službu bezbjednosti Krajine, na radu u Korenici, zapisat će: Ostaće tajna mnoge pogibije za koje se šaptom pričalo da su likvidacije, a pripisivane su licima koja su, s druge strane, bili predstavnici zakona i vlasti na terenu.

Oponenti Medakovićevoj strahovladi doživjeli su sličnu sudbinu. jedan od prvih koji se našao na meti "novog srpskog poretka" bio je starina Milan Sedlar (rođ. 1925.) rođen u Latinu s prebivalištem u Plaškom, prijeratni ugledni učitelj i partijski dužnostnik. Premlatili su ga usred mjesta, "na mrtvo ime", jer se zalago za suživot i mimo rješavanja spornih pitanja. U "paketu" pretučen su i Vukelić, oženjen Hrvaticom iz Brinja, kao i Ranko Šolaja, muž Hrvatice, lokalne ljekarnice Nade, rodom iz Zagreba. Promicatelje vascelog srpstva nije smetala činjenica da je Sedlar vojni invalid i čovjek u godinama, koji je neke od svojih zlostavljača i poučavao u školi, očito, bez većega uspjeha. Umro je tijekom rata, neuspješno pokušavajući zaliječiti povrjede koje je zadobio. 

Dragan Šumonja-Žagar (rođ. 1941.), iz Vere, oženjen, otac dvoje djece, čovjek neobične biografije, bio je, ako ne najveća, svakako jedna od većih smetnji uspostavi apsolutističke vlasti Medakovića i njegovih istomišljenika u Plaškom. Ni malo zaplašen placetom koji su ovi agenti tajnih službi dobili od Beograda da Plaščansku dolinu uklope u Miloševićevu Srbiju, suprodstavljao im se u svakoj prigodi, surađujući s hrvatskim vlastima oko uspostave mira u Plaškomu. Napadanje, iz potaje, u nekoliko prigoda, a najozbiljnije je bio ugrožen polovicom svibnja 1991. godine kada je pred lokalom Kobra pucano na njega dokje sjedao u automobil. Namjeravao je krenuti,  ali je nekim čudom ubacio u 'rikverc'. Hitac ubojice ga je tako za malo promašio, okrznuvši mu arkadu, drugi hitac ga je pogodio u rame. Međutim, uspio je pobjeći, pronaći zavoj, previti ranu i pred jutro pobjeći u Ogulin, gdje mu je pružena prva pomoć, a zatim je odvezen u Zagreb u bolnicu.

Savjetovano mu je da se ne vraća u Plaški. Imao je brata u Njemačkoj pa je pokupio obitelj i otišao. Iz Plaškog su mu prijetili da će ga ubiti ako se vrati. Živio je neka dva mjeseca u Njemačkoj i zatim se vratio. Nije vjerovao prijetnjama, a valjda ga je nešto i vuklo natrag. U to je nastupilo i primirje, pa ga je i to ohrabrilo i vratio se u Plaški. Koliko se znade iz priče, kad se vratio tražili su da ide u Knin na obuku za diverzanta, ali je to odbio rekavši: "Srbin jesam, ali četnik nisam". Bio je svega nekoliko dana u Plaškom i kupio neku trgovinu. Kad je uređivao tu prostoriju, na njega je iz zgrade škole 7. kolovoza pucano s leđa. Po obavijestima, do kojih su došli ogulinski policajci, ubijeni Šumonja par je sati ležao ispred trgovine, a da mu se nitko nije smio približiti, kao ni doći na sprovod, ako nije želio završiti na crnoj listi ubojica.

Borislav Dokmanović posvjedočio je u uskomu krugu istomišljenika da je iza ubojstva stajao Nikola Medaković, a kao ubojice spominjala su se imena nekolicine martićevaca, među kojima i Rade Koralija-Lecin, koji će nedugo potom poginuti u Vukovaru švercajući šumskim trupcima.

Najtužnije je odjeknula vijest o ubojstvu Milana Vukasa (55 godina star), iz Kunića, bivšega direktora HE Gojak, čovjeka koji je kao dječak i sam proživio obiteljsku tragediju u Drugom svjetskom ratu. Zalažući se za mir, razgovor i dijalog, kao razborit čovjek, svjestan kamo i kuda vodi "politika" koju je Medaković provodio u Plaškom s krugom istomišljenika, neminovno se sukobio s njima. Pronađen je u prvoj polovici rujna 1991. ubijen ispred svoje kuće i pored njega pištolj cal. 7,65 i čahure dvaju metaka koji su ga usmrtili u predjelu oko srca. Milan Vukas bio je poznat kao umjeren i razborit čovjek i intelektualac.

Po njegovu ubojstvu iz Plaškoga su stizale obavijesti da se zapravo radi o samoubojstvu, jer ga je stanje u Plaškomu traumatiziralo, vratilo slike iz djetinjstva, pa se odlučio na taj radikalan korak. Nevolja ove predpostavke leži u činjenici što su pronađene dvije čahure.

Bogdan Vukelić, električar, bio je uvjeren da se ubio i prvi je to javno rekao, a podržava ga u uvjerenju i prof. Šumonja. Prema ovoj priči, teritorijalci su pucali preko njegova ribogojilišta na "ustaše", pa nije više mogao izdržati, budući je bio nemoćan spriječiti agresiju na Hrvate. Mrtvoga ga je pronašla snaha, žena njegova brata. Sin Goran otišao je u Ogulin po lijes. Plamtio je kasnije kao pripadnik HV da osveti oca, jer je bio uvjeren da je ubijen. Ranjen od mine, nije tražio pomoć, već je iskrvario i umro.