Povijest Selišta Drežničkog

Hitovi: 10081

PONAVLJAMO članak od 13. prosinca 2016. jer je vrlo važno znati svoje porijeklo.

Danas je u Selištu Drežničkom predstavljena knjiga "Povijest Selišta Drežničkog" autora Drage Brajdića, koji i sam potječe iz Selišta, a sada živi u Zaprešiću.
Načelnik Općine Rakovica g. Franjković pojasnio je u uvodnom govoru kako je došlo do pisanja ove knjige i zahvalio se autoru što je pune tri godine marljivo istraživao po arhivima i uspio napisati knjigu o povijesti jednog malog naselja Selišta.

"Nakon oslobođenja Drežnika krajem 18. stoljeća, stanovnici tadašnjeg Orihovog Selišta najvećim će dijelom sudjelovati u naseljavanju čitavog kraja.

Nema sela u Drežničkom kraju bez Bićanića, Vukovića, Conjara, Hodaka i Krizmanića."


Zanimljivost je isto tako da su prvi naseljenici u Selište nakon oslobađanja od Turske bili upravo stanovnici Saborskog, koji su se spontano počeli naseljavati u Selište, uglavnom mlađe obitelji, koji su bili i čuvari granice prema Turskoj.

Nakon iscrpnog predstavljanja knjige kroz zanimljive slajdove autor od strane autora knjige g Drage Brajdića, mnogobrojni stanovnici Selišta mogli su kupiti knjigu za 80,00 kuna u kojoj su mogli pročitati povijest svojih predaka odnosno prezimena.
Zanimljiva je konstatacija jednog od uvodničara u knjigu g. Smeljana kako bi se , da nije bilo ratova na ovim područjima, mogla iščitati povijest nekih rodova unazad 500 godina, što je inače rijetkost u Hrvatskoj.

 

(Zanimljivo je usporediti kućne brojeve vojnika s ovog popisa i kućne brojeve u tablici Drage Brajdića, baš se ne poklapaju...?)

 

Kada su tijekom 16. stoljeća učestali turski upadi, a naročito nakon pada Drežnika i Bihaća 1592. godine, ovaj kraj skupa s područjem čitave bivše župe Drežnik skoro potpuno opustio, a narod koji nije izbjegao u sigurnije hrvatske krajeve i dalje, sklonio se u šumska područja oko Saborskog! Kad su turci tijekom 16. i 17. stoljeća utvrdili svoje putove prilikom upada u krajeve Pokuplja i Kranjske, nepristupačno područje Saborskog ostalo je po strani i prilično mirno pa je bilo pogodno za ostanak, a vremenom i povrat izbjeglog hrvatskog življa.

Nedefinirana granica između Otomanskog i Habsburškog carstva podrazumijevala je i područje ničije zemlje tijekom 17. stoljeća, široko oko petnaestak kilometara, a zahvaćalo je područje Orihovog Selišta, Korita i Klanca, te jednog djela Rakovičkog polja. Ovo je područje vremenom postalo pogodno za stočarenje naročito u godinama primirja, pa su neki Saborčani imali ovdje svoje "stanove".

NA TVRDOJ GRANICI I JOZEFINSKI KATASTAR 1776

Takozvani "Jozefinski katastar" iz 1776. godine navodi korisnike pukovnijske zemlje, graničare, koji su i vlasnici desetak kuća u Orihovom Selištu. To su mahom doseljeni Saborčani; Špehari, Hodaci, Krizmanići, Frankovići, Vukovići i Bićanići. Kućni brojevi su iz Saborskog, a to znači da su gospodari prebivali u Saborskom, a mlađi, oženjeni vojnici - graničari sa svojim obiteljima u kućama u Orihovom Selištu.

Na arhivskm pukovnijskim spiskovima vojnika zabilježeno je također da su neki stanovali i u satnijskom prenoćištu, uglavnom neoženjeni. Pregledavajući iste spiskove i uspoređujući ih s kartama katastra iz tog vremena zaključujemo da su u Orihovom Selištu koje je u to vrijeme brojilo 20 kuća i stanovali trajno boravili slijedeći Saborčani; To su tri kuće Conjara i Špehara, dvije kuće Hodaka, Malkoča, Matovina, Krizmanića i Sertića, te po jedna kuća Franjkovića, Tomičića (Tomšića), Butoraca i Štefanaca.

Ostali Saborčani koji se spominju kao stanovnici Saborskog u Jozefinskom katastru i na spiskovima vojnika Ogulinske pukovnije s kraja 18. stoljeća, Grdići, Dumenčići, Kovačići i drugi, u Orihovom Selištu se ne spominju!

Mihanovićeva satnija iz 1802., turska okupacija 1809. i novo naseljavanje.
Na spiskovima vojne Ogulinske pukovnije početkom 19. stoljeća, pripadnici velike "Mihanovićeve satnije" čiji je zapovjedni stožer bio u Rakovici, a pokrivala je pored rakovičkog i novooslobođena područja Drežnika i njegovih zaselaka, u spiskove nisu upisivani vojnici po mjestu stanovanja i kućnom broju nego samo pod Rakovicu ili Drežnik? Međutim usporedbom prezimena na ovim spiskovima te navedenih imena naselja od 1813. na dalje, vidimo da se već tada radi o stanovnicima Orehovog Selišta. Na karti iz 1802. godine, na kojoj je i plan preseljenja udaljenih kuća u cilju zaštite sigurnosti i lakše obrane sela, nalazi se samo 6 kuća! Kako to kad je još 1776. na karti Jozefinskog katastra bilo ucrtano 18 kuća. Pretpostavlja se da je veći broj zadruga naročito istog roda (Hodak, Špehar, Bićanić), preselio na novo oslobođeno područje Čatrnje, Smoljanca i Drežnika. Uspoređujući ove dvije karte, može se zaključiti da je u Selištu ostala po jedna kuća, Franjkovića, Sertića, Bićanića, Hodaka i Vukovića. A prateći popis vojnika Ogulinske pukovnijeniz 1806. u Orihovom Selištu imamo već i doseljene nove graničare, opet iz Saborskog, a ti su Štefanac, Muhar, Malkoč i Zollner. Tako je Selište s novonaseljenima ponovno imalo dvadesetak i više kuća. Obnovljena je i kapelica, te formirano novo groblje na padini Runjevice.
Naseljavanje Čatrnje i Korane i prve diobe kućnih zadruga
Kada su vojne vlasti Ogulinske pukovnije krajem 18. stoljeća naseljavali pisti novooslobođeni Drežnički kraj, za posebne su vojne zasluge nagradili pravoslavce iz Čatrnje koji su za vrijeme Turaka naseljavali selo od sedam kuća, dodjelivši im najbolje zemlje u Sadilovcu. Pritom su ih vlasti preselile u Sadilovac u novoizgrađene kuće. Bili su to: Lavrnja, Svilar, Rodić, Ristić, Prica, Krneta, Grgić i Bajić. Zemlja i bivše okućnice uskoro su dodjeljena najbližim Selišćanima koji su već tada živjeli u velikim, a često i složenim kućnima zadrugama. U Čatrnju su doseljene po dvije obitelji Hodaka, Špegara i Bićanića, te jedna Krizmanića. U vojnim evidencijama Ogulinske pukovnije s početka 19. stoljeća već su zabilježeni prvi Hodaci, Bićanići i Špehari u Čatrnji, ali bez kućnog broja.
U godinama turskih provala i Napoleonove vlasti od 1809. d0 1913. ovi su Čatrnjani nakon paleža kuća i zbjega vjerojatno nastavili živjeti u Selištu sve do formiranja Drežničke satnije 1815. godine, a nakon obnove kuća dodjeljena im je zemlja u čatrnjanskom polju, kao i neki mlinovi na Korani. Kako je tada rađena nova numeracija kuća na teritoriju cijele Ogulinske pukovnije pa i Drežničke satnije, tako je numeracija obavljena i u Čatrnji, Irinovcu i Selištu, koji su kao zaseoci pripali Drežniku.
Novi kućni brojevi krenuli su od samog Drežnika, a završavali na kraju Selišta pod Lisinom. Drežnik je početkom formiranja satnije, kao upravne jedinice Vojne krajine oko 1820. godine imalo oko sedamdeset kuća.
Već sredinom dvadesetih godina 19. stoljeća dolazi do prvih dioba složenih kućnih zadruga pojedninih rodova, uglavnom u Selištu. Tako su se među prvima podjelili Malkoč kbr. 52 u novi 97, te kbr. 55 Krizmanić u novi 98. Do kraja dvadesetih godina 19. stoljeća u Selište je uglavnom iz Saborskog  doselilo još nekoliko obitelji s novim prezimenima. Bili su to: Drenovac, Kolar, Čorak i drugi. A u Čatrnju doselili također iz Saborskog Kovačići. Kada su početkom dvadesetih i do kraja tridesetih 19. stoljeća naseljavana Korita, u Selište se doselilo još nekoliko obitelji uglavnom trgovaca i zanatlija. Selište je zahvaljujući svojem položaju na vesti za Saborsko i dalje prema Senju postalo važno prometno središte. U Selištu je već 1835. godine bilo 41 kuća. Bile su to: Hodaka 6 kuća, Krizmanića i Conjara po 4 kuće, Vukovića, Štefanaca, Špehara i Sertića po 3 kuće. Malkoči i Cindrići su imali po dvije kuće, te po jedna kuća Bićanić, Drenovac, Matovina, Butorac, Muhar, Kolar, Čorak, Murković i Holjevac. Najveći broj prezimena od ovdje nabrojanih će opstati do današnjih dana, a tada rijetka nestati, što selidbom kraajem 19. stoljeća, a što izumiranjem.

Komentari  

#1 Ivan 2020-09-27 05:12
Vrlo vrijedno istraživanje Drage Brajdića.

You have no rights to post comments