Najprije je kroz sljedećih više od stotinu godina čitavo to područje gotovo posvema pusto, bez stalnih stanovnika. Potom austrijski visoki časnici na područje Plaščanske doline naseljavaju vlaško pravoslavno pučanstvo, koje će se tijekom vremena, a pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve, posrbiti. Budući da je u Plaškom bila iznimno velika koncentracija pravoslavnoga pučanstva, već od prve polovice 18. stoljeća tu je i sjedište jedne eparhije (biskupije) Srpske pravoslavne crkve.

 

Broj katolika je neznatan, a i oni koji su tu stanovali imali su neprilika sa vlaško-srpskom većinom, osobito s hijerarhijom Gornjokarlovačke eparhije. O tom svjedoče sačuvani dokumenti. Broj katolika u župi Plaški (osnovanoj 1769. godine pod naslovom samostalne kapelanije) u 18. i 19. stoljeću kreće se između 100 i 150. Krajem 19. st. prelazi brojku od 200 (tako je 1894. tu živjelo 225 katolika), a onda se opet smanjuje: u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata manje ih je od 20! Prema Šematizmu iz 1959. u župi Plaški živi svega 18 katolika. Stoga se čini pretjeranom brojka službenoga državnoga popisa pučanstva iz 1971. prema kojem u općini Plaški živi 166 Hrvata (u isto vrijeme na istom prostoru živi 4766 Srba; a ako se brojci pribroje i sela Blata i Jesenica, danas u općini Saborsko, onda je tu živjelo 5957 Srba). Moguće da su u Plaškom živjeli neki radnici ili činovnici koji se nisu izjašnjavali kao članovi Katoličke crkve, ali je svejedno teško povjerovati da je tu živio toliki broj Hrvata. U svakom slučaju, i oni katolici koji su živjeli u Plaškom u poratno su vrijeme skrivali i svoje hrvatstvo i svoju pripadnost Katoličkoj crkvi, pa su rijetko dolazili u crkvu čak i na sv. Anu, zaštitnicu župe, kad je bila godišnja misa u Plaškom. Situacija se posve mijenja tijekom Domovinskoga rata. Pred hrvatskom vojskom u oslobodilačkoj akciji »Oluja« (kolovoz 1995.) pobjeglo je gotovo cjelokupno srpsko pučanstvo iz Plaščanske doline.

Kratko nakon toga hrvatske vlasti u Plaški naseljavaju hrvatsko pučanstvo protjerano s njihovih ognjišta u Bosni i Hercegovini od strane srpske vojske, ponajviše iz banjolučkoga kraja. Naseljeno je oko 1500 Hrvata katolika. Tako je hrvatsko pučanstvo nakon nekoliko stoljeća ovdje postalo većinsko. U sljedećim godinama brojni su se Hrvati iselili iz Plaškoga tražeći bolje uvjete života, tako da je u župi Plaški 2004. živjelo oko 1000 Hrvata. Istodobno se određeni broj Srba vratio u svoje kuće, vjerojatno njih preko 1000. Na lokalnim izborima 2001. vlast je dobila srpska stranka, što bi moglo ukazivati na to da je u općini Plaški više Srba s pravom glasa negoli Hrvata. Ipak je u školi više hrvatske djece negoli srpske (oko 140:40), što bi pak ukazivalo na to da je u Plaškom puno veći broj mlađih hrvatskih nego srpskih obitelji. Tako možemo reći da je na neki način završen jedan dugi povijesni ciklus. Istodobno nije posvema jasno kako će teći novi povijesni ciklus, budući da pučanstvo danas u Plaškom nema neke ekonomske sigurnosti, pa nije jasno koliko će ovdje ljudi ostati živjeti — bilo Hrvata ili Srba. 

 

Za malobrojne katolike brinu se najprije kapelani samostalne kapelanije, osnovane 1769., a potom župnici župe Plaški, koja je osnovana 1807. godine. Valja pretpostaviti da je u isto vrijeme (oko 1769.) bila sagrađena i katolička crkva u Plaškom. Bila je posvećena sv. Antunu Padovanskomu. Ipak je ta crkva uskoro postala pretijesna, makar je broj katolika bio iznimno malen. Stoga je 1836. sagrađena nova crkva, posvećena sv. Ani — koja u tu svrhu služi sve do danas. Kapelani i župnici od 1769. stanuju u Plaškom, a od početka 20. st. župu pastoriziraju župnici okolnih župa, uglavnom iz Cerovnika, ponekad iz Modruša ili Saborskoga. Kroz tih više od osamdeset godina (1911.–1995.) može se govoriti samo o formalnom postojanju katoličke župe Plaški; praktično je tu bilo iznimno malo katolika, koji nisu imali ni svoga vlastitoga župnika, pa o župi u pravom smislu te riječi ne može ni biti govora. Sačuvana je jedna bilježnica u koju je vlč. Dragutin Fifka 1930–ih upisivao župne obavijesti za župe Cerovnik (gdje je boravio) i Plaški (koju je služio iz Cerovnika). Prema toj knjizi se može vidjeti da je župnik u Plaškom imao sv. misu svake druge nedjelje, što znači da katolici u Plaškom, makar bili malobrojni (tada ih je bilo stotinjak), nisu bili napušteni. Nakratko opet župa ima svoga samostalnoga župnika (1939.–44.). Tu su slubu preuzeli franjevci trećoredci iz samostana u Ogulinu. Jedan od njih brinuo se za katolike u župi Plaški. Od 1944. pa do kraja 1995., dakle preko 50 godina, u Plaškom opet nema svećenika, nego se župa (uglavnom formalno) služi sa strane. Uskoro po dolasku izbjeglih Hrvata 1995. u Plaški za njima dolazi i svećenik iz banjolučkoga kraja koji s njima trajno boravi. Bio je to vlč. Anton Goričanec, član trapističkoga samostana »Marija Zvijezda« u Banjoj Luci. Od tada do danas katolički župnik stalno boravi u Plaškom.

 

O povijesti nekoć bogate i vjernicima pune župe, potom župe gotovo bez vjernika, te konačno župe s potpuno novim župljanima — Plaškom — bit će više rijeći u tekstu koji slijedi.

 

(...) 

 

(...) 

 

 

Rani turski upadi u hrvatske zemlje nisu imali osvajački, nego samo pljačkaški karakter. Stoga su se u tim područjima ljudi, unatoč silnoj opasnosti od novih upada i odvođenja u ropstvo, ipak teško odricali plodne zemlje i svoje domovine. O tom najbolje svjedoči sačuvani »Modruški urbar« iz godine 1486. Urbar su sastavili službenici Bernardina Frankopana Martin Oštriharić i Ivan Klinčić. Izvorno je sastavljen glagoljičkim pismom. Donosi popis posjeda B. Frankopana iz te godine. Vlastelinstvo modruškoga gospodara obuhvačalo je 32 naselja s brojnim zemljišnim posjedima. Među tim naseljima su i mjesta u Plaščanskoj dolini (Plasi, Pliskovo, Jesenica, Goridnje polje, Zavrh, Lisac, Medveja i dr.), koja su čitava, uključujući i Saborsko, bila dio frankopanskoga vlastelinstva. Urbar svjedoči kako su još brojni žitelji ostali na posjedima, makar su bili ugroženi od turskih provala. Također je pak razvidno da su neka imanja bila napuštena, jer su oni koji su ih obrađivali bili pobjegli. Plaščanskom su dolinom upravljali plemići Zebići (po kojima se do danas zove jedan dio Plaškoga), frankopanski vjerni vazali, koji su tu i boravili.

 

(...)

 

 

»Padom bosanskog kraljevstva 1463. Turcima je bio otvoren put u hrvatske zemlje.« Iako su se Turci u hrvatske zemlje zalijetali i u prijašnjim godinama, sada su

postali stvarna opasnost za čitavo hrvatsko područje, pa i za čitavu katoličku Europu. Plaški se našao na samoj granici između osmanskoga i kršćanskoga svijeta, a preko 100 godina bio je gotovo nenastanjen. Ipak nikada nije potpao pod stvarnu osmansku vlast. Nije posvema jasno ni kada je bio napušten stari Plaški utvrđeni grad. Poznate se osmanske akindijske provale iz 1468. i 1469. godine, kada su preko Krbave i Like, vjerojatno preko Plaščanske doline, prodrli sve do Senja. Više tisuća ljudi odvedeno je u ropstvo, razrušena su brojna naselja, potjerano veliko blago — stoka i ostalo. Kruhek misli da je tada vrlo vjerojatno stradalo i naselje Plaški. »Moda je već tada i obrana starog frankopanskog grada na Plaškoj Glavi bila napuštena.« Osobito je tragična bila bitka na Krbavskom polju 1493. godine. Tada je na povratku iz Kranjske (Celje, Ptuj) turski vojskovođa i namjesnik Bosne Jakub–paša poharao župu Modruš, pa tako zacijelo i Plaščansku dolinu. Dočekao ga je hrvatski ban Emerik Derenčin s hrvatskim četama. Ipak bitku je izgubio zbog svoje netaktičnosti, ne htijući slušati hrvatske vojne zapovjednike, koji su savjetovali da se Turke dočeka ne na otvorenom polju, nego u klancima prema Bosni. Poraz hrvatskih snaga bio je katastrofalan. Poginula je većina hrvatskoga plemstva, tisuće su ležale pobijene na Krbavskom polju. Hrvatski seljaci bježe u sigurnije krajeve, osobito na imanja svojih gospodara Frankopana koja su se nalazila u Hrvatskom primorju, u sjevernim dijelovima Hrvatske te još dalje, u Kranjsku. To su bili »teški i tragični dani hrvatskog stanovništva, posebno seljaštva koje je ćesto u paničnom bijegu ostavljalo svu svoju mukom stečenu imovinu«. Kad bi opasnost prošla, neki su se vraali na stara staništa. Oni koji su se vraćali iz Kranjske (danas Slovenija) zvali su se Kranjcima. Iseljavanje je trajalo tijekom sto godina.

 

(...)

 

 

Biskup Benzoni piše 1735. da su i sela Jesenica i Blato, na putu između Saborskoga i Plaškoga, smještena na ugodnom mjestu, s obilnom vodom i dobrim šumama, naselili pravoslavci. Među njima je bila šaka katolika, koji su međutim revno pohađali sv. misu, zacijelo u Saborskom. Biskup piše da bi se ovdje — kad bi namjesto pravoslavnih živjeli katolici — moglo osnovati šest odličnih župa. U početku je zbog neznatnoga broja katolika brigu o njima vodio župnik iz Saborskoga ili nekoga okolnoga mjesta. Samostalna kapelanija osnovana je 1769. godine i posvećena sv. Antunu Padovanskomu. Od tada su se vodile i župne matice. Teško je povjerovati da je ta kapelanija osnovana samo zbog domicilnih katolika, kojih je uvijek bio neznatan broj. Vjerojatnije je da je osnovni razlog bio taj što je sjedište jedne vojne regimente bilo u Plaškom. U toj vojnoj postrojbi bio je određeni broj katolika stranaca, uglavnom Austrijanaca i Mađara, vojnih časnika, pa valja pretpostaviti da su upravo oni od biskupa tražili nazočnost katoličkoga svećenika u Plaškom. Na temelju matica, poèčev od 1769., dalo bi se najbolje iščitati stvarno stanje katolika na području plaščanske župe. Nažalost, te su matice nestale. Ipak je vrijedno barem to da je sačuvana Matica umrlih župe Plaški počev od 1816. pa do 1910. U njoj možemo iščitati službe i imena tih stranaca, jer župnik redovito bilježi uz imena nekoga pokojnika iz takvih obitelji i službu koju je obavljao stranac na službi u Plaškom. I iz nekih drugih sačuvanih dokumenata također možemo saznati imena časnika ili civilnih činovnika austrougarske vlasti na službi u Plaškom.

 

(...)

 

Posljednji upravitelj župe koji je stanovao u Plaškom bio je vlč. Stanko Filo (1907.–11.). Po njegovu odlasku župom su upravljali administratori koji nisu stanovali

u Plaškom, nego u nekoj od okolnih župa. Vlč. Filo rođen je 18. travnja 1870. u Ogulinu. Školovao se u Zagrebu i Senju. Za svećenika je zaređen 14. svibnja 1894. Službovao je u Perušiću, Lovincu, Grižanima kao kapelan, a onda kao administrator u Borićevcu, Brinju, Kuli, Dabru. Od 1907. je administrator u Plaškom, a od 1910. administrira i Saborsko. Od listopada 1911. više ne administrira Plaški. U ožujku 1912. imenovan je župnikom u Saborskom, a već 26. prosinca 1912. je preminuo u Saborskom kao župnik.

 

(...) 

 

Robert Jolić                      UDK 262.2(497.5 Plaški)(091)

Trg fra Mije Čuića 1         94(497.5 Plaški)

BiH, Tomislavgrad            Izvorni znanstveni članak