Pisanje ovoga odlomka posebno je popraćeno naglašavanim nedostatkom brojnijih izvora. Oskudnost pisanih izvora za stari vijek te stari i rani srednji vijek (razdoblje starije od 1102. godine) nije isključivo jesenički problem. S istim poteškoćama susreće se i Hrvatska kao i zemlje šire regije. Dakako da se problem, povezan s nastanjivanjem i sadržajem života u pojedinim razdobljima, ponekad može rekonstruirati i na temelju arheoloških iskopina. Medutim, arheološka istraživanja u Jesenici nikada nisu provedena, a koliko je poznato, nisu ni u planu.
Materijalni izvori, koji bi olakšali preciznije sagledavanje novoga vijeka, takoder su devastirani. Pritom se misli na stari jesenicki grad. Da je sačuvan, odgovori na pojedina pitanja blli bi znatno jasniji, a po svoj prilici bila bi drukija i jeseniča povijest.
Što se tiče staroga jeseničkoga grada, tu još uvjek postoje određene nade jer se njegovi zatrpani podrumi i rovovi mogu otkopati i istražiti.
4.1. Stari i rani srednji vijek
Pretpostavlja se da je šire područje Jesenice nastanjeno još u vrijeme Japoda (Balen-Letunić, 2006., Olujić, 2007.). Japodi su pripadali ilirskim plemenima a njihova domovina, utemeljena u devetom stoljeću pr. Kr., bio je prostor izmeu Kupe i Une te Velebita i Vinodola. sudeći po načinu života kakav su imali u Skradniku (Metulum - glavni grad), Trojvrhu, Brinju i Vrhovinama, Japodi su u Jesenici mogli imati svoje nastambe u Dragićima, Vukelić Poljani, Čikarama i Paskašima. Očekuje se da će takav zaključak potvrditi metalni i keramički ulomci pronađeni za vrijeme izgradnje plinovoda kroz Jesenicu (dovršen 2011.) na predjelu Bjeljevina i Jurkovića krčevina. Ti su ulomci slični arheonalazima iz japodskoga razdoblja na prostoru regije. Ulomci su pohranjeni u Muzeju Like u Gospiću.
Toponim koji potječe iz razdoblja Japoda je Korać. Prevedenica na današnji jezik za tu rijec bila bi čekić.
Japode je 35. godine pr. Kr. porazio rimski car Oktavijan te je od njihove zemlje stvorena rimska pokrajina llirika. Rimljanima je bilo najvažnije izgraditi i osigurati putove, a nije im bio cilj romanizirati prostor, tako da su Japodi i pod njihovom upravom zadržali svoju plemensku autonomiju i nomadsko stočarstvo.
Uz ostalo, Rimljani su od mora prema unutrašnjosti izgradili četiri ceste. Za tri su ceste trase poznate, a za četvrtu se pretpostavlja da je bila od Senja preko Jesenice i Skrade dalje prema dolini Une. Nažalost, dr. Oluić, s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je sondirao stare ceste na prostoru Jesenice 2002. godine, to nije uspio dokazati.
llirika je živjela načinom života Rimskoga Carstva sve do njegove propasti 476. godine. Nakon 476. godine istočnim dljelom Carstva, što znači i pokrajinom llirika, pa samim time i Jesenicom, zavladali su lstočni Goti zvani i Ostrogoti.
Zbog turbulencija u Europi povezanih s velikim seobama naroda, Ostrogoti su se više bavili globalnim pitanjima, a manje plemenskim prilikama u pokrajini llirika. lz prelistavanja njihovoga vokabulara te kulture života vidi se da gotovo ništa od toga nije opstalo u Jesenici (eventualno riječi bota, recimo bota palente).
Pokrajinu llirika slavenizirala su stočarska (skitska) plemena koja su, krajem osmoga i početkom devetoga stoljeća, organizirana u župe. Teško je zaključiti kakve su selidbene posljedice u Jesenici nastupile dolaskom Slavena i u kolikoj je mjeri izmjenjen način života starosjedilaca. To će pitanje mučiti i sve kasnije prosudbe kojima je obuhvaćeno useljavanje i iseljavanje u Jesenicu i iz Jesenice. Pretpostavka je da sve zatečeno stanovništvo nije pred dolaskom Slavena iselilo, već je etnička jezgra ostala.
U svakom slučaju, interes za opstanak u Jesenici i novo nastanjivanje je postojao jer je u mjestu povoljna osnovica za tradicionalno privređivanje (voda plus plodna zemlja plus pašnjaci).
Uspostavom županija, početkom 9. stoljeća Jesenica je pripala Gatskoj župi (negdje u literaturi Gackoj). Činjenica je da je Jesenica preustrojem izgubila raniju pozicioniranost. Dok je postojala llirika, Jesenica je imala središnji položaj u toj provinciji, a u Gatskoj župi postala je granično mjesto.
Životna okosnica Gatske župe bila je rijeka Gacka, po kojoj je i dobila ime, a glavno plemensko središte postao je Otočac. Ponešto detalja o toj župi susreće se u Einhardovim analima iz 818. godine (Horvat, 1941.) te opisu Konstantina Porfirogeneta u njegovom djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) iz 950. godine (Pavičić, 1962).
Neki od opisa koji razmatraju osobine Gačana nisu potpuno pozitivni. Tako su ih Križari 1096. godine opisali kao,,... divlji narod u šumovitom i brdovitom kraju s malo obradive zemlje, koji se bavi stočarstvom po prastarim pašnjacima, vičan oružju i pljački, koji živi barbarskim načinom, a govori slavenskim jezikom za razliku od onih u Primorju koji govore latinski (Horvat, 1941.).
Život Jeseničana, u sklopu Gatske župe, bio je vrlo jednostavan. Tada je glavna hrana bio grubi kruh spravljen od neprosijanog brašna, grah uz malo mesa i mlijeko te određene količine slaboga ječmenog piva. Nije bilo vilica niti zemljanih tanjura.
Jesenicu je pod kraj 11. stoljeća moglo sačinjavati 30 do 40 priprostih kuća, namještenih grubo istesanim pokućstvom. Glavni inventar bio je krevet, ognjište, klupa i škrinja.
lz takvog načina života može se zaključiti da su Jeseničani napustili sustav nomadske ekonomije te su prihvatili raskrčivanje posjeda i sjedilački način života. To je značilo pravo na zemlju te nesmetano posjedovanje i nasljeđivanje zemljišnih posjeda.
4.2, Razvijen i srednji vijek
U razdoblju srednjega vijeka na prilike u Jesenici utjecala je Ugarska s kojom je Hrvatska bila u personalnoj uniji od 1102. pa do 1527. godine.
Na strani Ugarske Jeseničani su sudjelovali u brojnim ratovima. U zamjenu za vojnu obvezu u ugarskoj vojsci, dobivali su zemljišne posjede i bili su oslobođeni poreza.
Sjedilački način života na početku srednjega vijeka ubrzao je nastanjivanje Jesenice. Glavni zaseoci smješteni su približno na današnjim položajima. Razmatrajući smještaj sela i zaselaka znatno kasnije, u jednom od radova objavljenih u Prosvjeti (1910., 201), kaže se da su zaseoci zadržali svoju prvobitnu podobu.
Postoje naznake o razvijenosti vjerskoga života, a izvjesno je da su Jeseničani u 12. st. obilježavali sve važne događaje u životu pojedinca i obitelji poput rođenja, braka i smrti.
Godine 1219., hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (mađarski: II. Andras - razdoblje vladavine 1205. - 1235.) darovao je Gatsku župu viteškome redu templara.
Templari (lat. Fratres militireTempli) su utjecali na neke promjene u Jesenici. Kuće su podignuli u Šlosu i Grbama gdje je postojalo i groblje.
Vraćajući poljuljani ugled kraljevstva, Andrijin prvorođeni sin Bela lV. (razdoblje vladavine 1235.-1270.) učinio je velike promjene u upravi hrvatskih zemalja. Tako je 1269. godine oduzeo Gatsku župu templarima i dao je na upravu Frankopanima (izvorno knezovima Krčkim).
Knezovi Krčki, kojima je pripala Jesenica, potječu iz Vrbnika na otoku Krku. Kasnije su uzeli ime rimskih patricija Frangapanibusa te su transkribirani u Frankopane. U upravljanju županijama Frankopani su se oslanjali na Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Zakonik je najstariji cjelovito sačuvan zapis običajnoga prava, i od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je eventualno starija samo Ruska pravda. Za dobru organiziranost života u Jesenici osobito je bilo važno peto poglavlje Zakonika koje razmatra modrušku regimentu i Ledenice u Krmpotskoj kumpanji.
4.3. Kasni srednji vijek
U 14. st. i do sredine 15. st. pod upravom Frankopana, dakle u razdoblju relativnog mira, u Jesenici je razvijeno agrarno gospodarstvo, a njegova uzgojna osnova bile su ratarske kulture (ječam i proso - krumpir i kukuruz će doći kasnije) te stočarstvo (Marković, 2006). Postojao je, za tadašnje prilike, dobro organiziran promet i razvijena trgovina. Jeseničani su u Senj vozili i prodavali brašno i suho meso, a u Senju su kupovali sol, sukno i vino. Frankopani su u Jesenici razvijali kulturu i pismenost, a njihovo glavno žarište bio je predio oko crkve gdje su i ostavili najviše traga. Na temeljima njihovih zgrada u Šlosu kasnije su podignute zgrade Seljačke radne zadruge i na crkvištu današnja crkva.
Određene promjene u Jesenici zbile su se nakon 1449. godine. Te su godine svi posjedi krčkih knezova podijeljeni u osam cjelina. U sklopu modruškoga vlastelinstva Jesenicu je dobio Stepan ll. Ozaljski. Pod Stjepanovom vlasti, i vlasti sina mu Bernardina, zabilježen je gospodarski rast na prostoru čitavoga vlastelinstva. U njihovom razdoblju Modruš je postao sjedište stolice krbavskih biskupa (1460.-1493.), što je dodatno ojačalo centralnu gospodarsku funkciju vlastelinstva i njezin politički značaj. lz toga razdoblja potječu i prvi prikupljeni i uređeni podaci o svakom pojedinom pripadniku seoskih kućanstava u Jesenici, koji je bio nositelj imanja. Oni su objavljeni u Modruškom urbaru, napisanom 1486. i objavljenom 1492. godine. Urbar je bio statističko sredstvo koje su koristili Frankopani za prikupljanje poreza ili zbog gospodarske politike pa ne treba sumnjati u njegovu preciznost. Osnovni popis imanja i vlasnika u Urbaru preuzet je iz Kladerne te je pilagođen novonastalom stanju. Zbog svega toga, način života i privređivanja u Jesenici u drugoj polovini 15. stoljeća, moguće je pouzdano rekonstruirati i predočiti.
U toj, drugoj polovini 15. stoljeća, Jesenica je funkcionirala kao Goridnje polje (dakle Gornje polje, odnosno današnja Vukelić Poljana zajedno s Dragićima) i Jesenica. U sredini sela postojali su knežev dvor i crkva te, u vlasništvu crkve, taverna (mjesto okupljanja i razonode).
Jesenica je bila crkveno središte i za Blata. postojala su i dva ribnjaka. Jedan je bio uz desnu obalu rljeke Jesenice, odmah nizvodnije od Češinog mosta, a drugi po svoj prilici negdje oko Kneževića. Bilo je i sedam mlinova koji su neprekidno radili plus jedan koji je 1492. godine bio u kvaru.
Vlastelinska zemlja je podjeljena na alodijalne posjede (lat. alodij - slobodno vlasništvo, nasljedno imanje slobodno od svih stega, davanja i dužnosti) koji su se nazivali selom ili selištem. Jedna takva selina sačuvana je na Jurkovića kapeli kao i selišta koja se nalaze izmedu Korita i Kneje.
Sela (selišta) Križanića i Valkovića imala su svako svoje ,,malinište" (mlinište mlin) a ostala ,,maliništa" bila su u suvlasništvu s udjelima od 1/2do 1/6. Rilići su bili ,,drivodelje" te su na svom posjedu proizvodili posude i namještaj.
Jesenica je u tadašnje vrijeme jedno od gušće nastanjenih naselja na prostoru modruškoga vlastelinstva. Postojalo je 30 posjeda (računajući i crkveni posjed). Navedeno je da su tri posjeda napuštena zbog turskih opasnosti, ali da se ne obrađuje samo jedan jer su druga dva dana na uživanje. Ako se računa da je na jednom posjedu živjelo 15 do 25 duša, to znači da je Jesenica imala izmedu 300 i 400 stanovnika.
Sela (selišta) dobivala su imena prema držaocu imanja (Nežić, 1987.), nekada samo prema imenu (Marka ribara selo), a nekada prema imenu i prezimenu (Marka Rilića selo). Treba odmah reći da to nisu bila prezimena kao što su danas, dok su imena slična današnjim. Prema prezimenima najbroniji su bili Jarnjevići a često muško ime bilo je Marko. Neka od prezimena, kao što su Gigača, kasnije su izumrla.
Porezna davanja sela svodila su se na jednu desetinu prihoda, kao što je bilo i u ostaloj Modruškoj župi. Uza sve to, Lopašić (1894.) smatra da daće nisu bile toliko teretne kao na drugim mjestima u Hrvatskoj, naročito u Posavini. Postojale su tri glavne vrste daća i to podavanja u novcu, tlaka i podavanja u naturi.
U Jesenici je 1486. godine 19 selišta davalo porez u zlatima te jedno u zlatima i ribama, a ostala u drugim davanjima.
Davanja u novcu kretala su se od 1/2 do 2 zlata, a Jesenica je bila jedno od rijetkih mjesta koje je većinu davanja namirivalo u zlatima (ukupno je mjesto plaćalo 26 i 1/2 zlata). Recimo da su se u Zaborskom daće namirivale tlakom (uglavnom povozom), a u Pliskovu (današnlim Bratima) naturom (jalovice i janjci). Kako se radi o gotovu novcu, do kolega je bilo teško doći, pretpostavlja se da su ga zarađivali prodajom brašna i suhoga mesa, kao i prodajom druge robe koja je potraživana u Senju.
Neka su sela imala posebna zanimanja i zaduženja prema kneževu dvoru te su bila oslobođena daća u novcu. Spominje se: ribar, ptičar, drivodelja, lončar i zdjelar. Ta su sela podmirvala davanja tim svojim ulovima i umijećima. Ribe su lovili uoči posta, ptice i druge životinje najčešće kod zrenja žita, a lonce i zdjele od drveta i gline davali su čitave godine.
lz pet sela bili su konjanici koji su branili mjesto, ili su po potrebi sudjelovali u kneževim četama te su bili oslobođeni drugih daća.
Osnovica na temelju koje je određivana visina daća bile su oranice, a njihova veličina iskazivana je u danima oranja, te za luke (livade) u stogovima sijena, a nekada i u koscima. Najbogatije vlastelinstvo na Planici (današnjoj Jurkovića Kapeli) imalo je zemlje 30 dana oranja dok je ukupno mjesto imalo zemlje 406 dana oranja. Tada su se krčili grmovi i stvarale nove oranice te se selo širilo prema Slunju i Dabru.
Među stogovima razlikovali su sjenokošu (pokošena po brdima i tanjiči) i luku. Sjeno iz luka bude znatno pitomije (najčešće po selu od 1 do 4 stoga) pa se njime hrani stoka samo u zahtjevnijim okolnostima (bjenjenje, telenje, oranje).
Kada se usporede podaci iz Urbara o Jesenici i drugim selima i selištima na prostoru regije, vide se razlike. Glavne prednosti Jesenici stvarali su rijeka i mlini te položaj na cesti prema Senju. Jesenica je s te strane stajala ponajbolje u župi, u kojoj nije bilo previše vodnih pogodnosti, a prijelazi preko planina bili su teški.
Jesenica je bila trgovište gdje se trgovalo soli dopremljenom iz Senja te brašnom od ujma ili vlastitoga žita. Osobito je bilo unosno trgovanje soli, koja je tada bila najtraženija roba.
4.4. Rani novi vijek
Krajem petnaestoga i početkom šesnaestoga stoljeća, zbog turskih prodora, u Jesenici, kao i u čitavoj Europi nastale su krupne promjene. One su povezane s unošenjem nemira i straha te velikim seobama naroda.
Upadi Turaka u smjeru Jesenice osobito su učestali nakon Krbavske bitke 9. rujna 1493. godine. Krbavska bitka umnogome predstavlja kraj jednoga i početak novoga doba. Nakon toga začeto je raseljavanje i naseljavanje stanovništva s ovoga prostora ili na ovaj prostor.
Velik poticaj iseljavanju iz Jesenice bila je provala Turaka u susjedni Modruš 1513. godine, koji je u to vrijeme bio važno crkveno sjedište. Tada je iz upravne oblasti Modruške županije u ropstvo odvedeno 2. 000 ljudi s njihovim blagom, hranom i pokućstvom. Kada su Turci ponovo provalili u Modruš 1525. godine, iz Modruške županije u Pulju, Marku i Abruce, u ltaliji, iselilo se 500 porodica.
Premda su u Jesenici i prije osnutka Vojne krajine poduzete neke mjere koje su trebale spriječiti turske pljačke i provale te zaustaviti iseljavanje, u tome se nije potpuno uspjelo.
4.4.1. Prvo značajnije iseljavanje iz Jesenice
Početak iseljavanja iz Jesenice zabilježen je u Modruškom urbaru. Zbog turskih opsanosti, pod kraj 15. stoljeća, Jesenicu i Gordinje polje je napustilo oko 60 duša. Iseljavanje je bilo veliko i 1513. te 1523. godine. Malo je podataka da bi se pouzdano moglo zaključiti koliki je ukupni broj iseljenih osoba iz Jesenice. Neki autori (Fras, 1835., Pavičić, 1962.) smatraju da nije iseljeno ukupno stanovništvo, nego da je ostalo nešto stanovništva koje ili nije imalo volje seliti se sa svojih ognjišta. ili to nije moglo zbog nama nepoznatih razloga. U prilog takvom tumačenju ide i činjenica što se Jesenica spominje kao utvrđeni grad između 1524. i 1536. godine, a kako bi bila grad kad nebi bil stanovništva (Pavičić, 1962.)
Dobar dio stanovništva kako je pisano i Modruškom urbaru, ipak je napustio Jesenicu i više se nikada nije vratio. Pretpostavlja se da su se pridružili tzv. zapadnom selidbenom pravcu te da su naselili unutrašnje krajeve Istre (Salopek, 1999.) U tom slučaju nastanili su predio između Učke i Čepić polja, a osobito selo Jesenovik koje ima i srodan naziv Jesenici i koje izgledom podsjeća na Jesenicu. U prilog takvom tumačenju idu i prezimena. U Jesenici je nekada bilo učestalo prezime Jakovčić, a sada se to prezime susrećei u Istri.
U sadašnjem vremenu i za Jesenovik, kao i za Jesenicu, vijedi da je polunapušteno ruralno naselje koje nastanjuje ostarjelo stanovništvo. Stare kuće u Jesenoviku se prodaju, a nove nitko ne gradi. Selo govori zastarjelim istrorumunjskim jezikom. Kadrovi iz njihovog života veoma su slični Jeseničkim, što osobito vrijedi za način obrade zemlje te stare alate i pribore
Izvor: Rade Knežević, Lička Jesenica - monografija (str. 43-50), izdana 2015. godine
P.S.
Na osnovu ovih povijesnih podataka i uz ono malo podataka iz Modruškog urbara, možemo si makar donekle predočiti sliku kakav se život mogao odvijati s onu stranu Borika (Za Borikom, u župi Za borovima, u župi Zaborsko - Saborsko), u razdoblju od prvog spomena Saborskog 1486. u Modruškom urbaru, pa do današnjih dana ...
I.M.