Eto, prošli puta kada sam ukazao na bešćutnost u društvu i kako se narodu preko nogometa skreće pozornost s bitnih stvari, tada su se javili „domoljubi“ koji su me valjda htjeli proglasiti neprijateljem sporta i države. No, ja sam naučen od strane tih „sportaša“ na takvo ponašanje.
 
Sjećam se, još kao klinac, dok bih ja pun modrica i sav polomljen nakon napornog treninga se vraćao doma znao bi susresti tu i tamo nekog „sportaša“ koji bi mi sa žarom u očima pričao o sportu i objašnjavao “bitne” stvari koje ja, eto, ne znam.
 
Nema veze što sam nešto više od petnaest godina trenirao karate. U biti, ja nisam trenirao karate nego sam ga doslovno živio i nema veze što imam slomljen skoro svaki prst na ruci, što sam imao treninge do granica izdržljivosti, što se nisam žalio, što sam prilikom vježbe presretanja popio direkt koji mi je izbio zube, što sam završio na hitnoj jer sam imao sreću pa me nakon blokiranog mavašija lik ponovno opalio u glavu istim tim mavašijem, a svi se prepali jer mi je krenula krv iz uha… nema veze što mi je učitelj vikao „Jače! Jače!“ dok sam bjesomučno udarao šakama u makivaru, a koje su toliko otekle od udaranja po toj dasci da je svaki udarac bivao kao igla koja se zabija u mozak… nema veze što sam se mlatio s učiteljem koji je tada imao 120 kilograma, a ja nekih 60 pa kad bi me pogodio aperkatom u tijelo ja letio preko dvorane kao u filmovima… nema veze ni to što bih se tada ipak ustao i krenuo naprijed…  ma, nema veze…
 
Uglavnom, ja bih tada sreo nekog „sportskog stručnjaka“ koji bi meni pričao o sportu. On bi obavezno imao pivski trbuh i “Sportske novosti” smotane ispod ruke. I tako bi on meni pričao o sportu i kako je on stručnjak, kako on sve prati, kako on sve zna… svašta bi on meni objašnjavao dok bi u pauzi uzeo gutljaj hladne pive…
 
I danas isto, ista priča… isti oni likovi koji misle da je pivo sportsko piće, a samo zato što je netko stavio kockice na pivsku bocu mi prodaju iste fore. Oni misle da su te neke babilonske novine postale domoljubne, a samo zato što su na naslovnici napisali velikim slovima „Naprijed Vatreni!“.
 
Ujedno je to i smisao domoljublja. Jer, valjda nisi domoljub ako nemaš bocu pive u rukama dok navijaš ispred televizora.
 
Znam da me „domoljubi“ neće shvatiti, kao što me ne shvaćaju niti „katolici“, ali eto moram nešto primjetiti. No, da bih unaprijed spriječio da mi se spočitava manjak domoljublja, ispričat ću još nešto.
 
Jučer sam, kao i sve ovo vrijeme, stvarno navijao za Hrvatsku reprezentaciju. Mada, što to znači navijao? Točnije bi bilo da sam priželjkivao da Hrvatska pobijedi. Kada je krenulo izvođenje jedanaesteraca nisam to mogao gledati. Priznajem. Nisam to mogao gledati. Otišao sam u sobu, ali su moji ukućani toliko navijali glasno da sam svejedno sve čuo. Onda sam, onako napet, izašao ispred kuće, ali sam svejedno čuo jesmo li dali gol ili primili. Naime, cijela ulica je glasno navijala tako da sam proživljavao ono što je, vjerujem, velika većina proživljavala. Znači, javno priznajem da sam strepio hoće li Hrvatska proći dalje. Istina, nisam plakao od sreće, ali mi je drago što idemo dalje.
 
Eto, jesam li sada dokazao svoje domoljublje? Jesam li sada pravi Hrvat? Mogu li sada na ono što želim reći?
 
Ovo me sve skupa podsjeća na situaciju kada čovjek ode u neku svadbu. I sad, svi pijani, vesele se do jutra. Nema veze što ih čeka ponedjeljak i svakodnevni problemi. Razumijem to. No, ja sam naučen gledati korake unaprijed. Naučen sam procjenjivati što će protivnik napraviti. Što imam više mogućih rješenja na moguće situacije to sam spremniji. Nije to strah. To je oprez koji uključuje preventivno djelovanje.
 
Eto, ja gledam kako ulaze arapski vojnici u Hrvatsku. Gledam kako su svatovi pijani, a pristiže ekipa koja planira rasturiti svatove. Gledam i umjesto da se radujem nogometu, ja tužan?! Ma, baš sam tužan. Pripadam narodu koji je toliko pijan da ne vidi što mu rade i što mu se sprema.
 
I onda povrh svega, vidim kako Predsjednica ulazi u mušku svlačionicu?! Ej, u mušku svlačionicu? Predsjednica?! Žensko?! U muškoj svlačionici?!
 
Ma, još jedna digresija. Dok sam trenirao, nama je svlačionica bila mjesto rezervirano samo za nas iz kluba. Došli bi onako znojavi, skidali se u hodu i odlazili do tuševa. Nije tada bilo govora o pederima. Nije nitko gledao nikoga. Znaš da je muško pa te i ne zanima. To je bilo naše mjesto. Muško. Nas iz kluba. Skineš se i onako gol golcat odeš do tuševa. Vratiš se gol i obučeš se. Nije nam padalo na pamet da bi neki stranac mogao uopće ući u svlačionicu, kad je to mjesto naše intime. Najdublje intime.
 
I onda gledam kako Predsjednica ulijeće u mušku svlačionicu?! Kako zaskače naše dečke? Kaže moja žena da je to možda dogovoreno? Kako dogovoreno, a oni u gaćama? A Predsjednica? Ona se grli s dečkima onako znojavim dok su još u gaćama?! Pa, jel’ to to što treba veličati? Jel’ to to domoljublje?!
 
Sjećam se kako nam je jednom, nakon treninga, došao predsjednik kluba u svlačionicu. Uh, koja je to nelagoda bila. Što će on tamo?! Mi u gaćama, a on u odijelu. Još je on bio muško. A da je došla neka mačka, pa to je bilo nemoguće za pomisliti.
 
Znam da je „domoljubima“ vrhunac domoljublja kad žensko, pa još Predsjednica, uleti u svlačionicu, ali meni je to jednostavno nepristojno. I ne samo da mi je to nepristojno, nego smatram da to ne priliči jednoj ženi.
 
Razmišljao sam otkuda joj ideja da uđe u mušku svlačionicu i shvatio da njoj to vjerojatno ništa ne znači. Ona podržava Istanbulsku konvenciju i njoj onda te primitivne stvari kao što je muško-žensko očito ništa ne znače. Mislim, znače meni i ovakvima kao što sam ja. Ali, ja ionako nisam “domoljub” nego obična sirovina i primitivac.
 
“Domoljub” je onaj tko je za abortus, tko je za Istanbulsku konvenciju, tko nema nimalo osjećaja što se ljude ovršuje i izbacuje na ulicu, tko podržava pedere i njihova „prava“, tko slavi druga Tita, Europsku Uniju, tko šalje naše dečke na strana ratišta…
 
Znam, znam, što ja to pričam i kvarim dojam kad je baš simpatično što je Predsjednica uletila u mušku svlačionicu, zar ne? Nema veze što je to udana žena. Nema veze što je možda to netko od igrača shvatio kao seksualno uznemiravanje… Nema veze što se to mjesto zove SVLAČIONICA čiji valjda naziv dolazi od riječi svlačiti se? Ne znam, zbunjen sam tim silnim “domoljubljem”…
 
Što mislite koja je to radost bila, ulijeće ti Predsjednica, a ti onako u gaćama stojiš i ne znaš što bi… Kad odjednom ti se Predsjednica, ni pet ni šest, baci oko vrata?!
 
Sve se mislim, što da su dečki, onako umorni otišli odmah pod tuš? Bi li i tada u skladu s Istanbulskom konvencijom bilo primjereno čestitati?
 
Ili je možda ipak bilo bolje pričekati da dečki izađu iz svlačionice i onda dati do važnosti i dečkima, a i instituciji koju predstavljaš?
 
Znam, znam, ja pretjerujem, zar ne? Osim toga, možda se ja sada rugam s institucijom Predsjednika RH?! Ma, je li?! Ja se rugam, a ženska obilazi muške svlačionice?!
 

You have no rights to post comments