Ogledavši otok Krk, kolijevku knezova Frankapana, da vidimo njihovu prvu tečevinu na kopnu, župu Modruše.  Od izvora Kupe niže se prema jugoiztoku sve u Bosnu gorski lanac, koji je razvodje izmedju rijeka crnomorskih i jadranskih, te koji dijeli srednjoevropski svijet od balkanskoga. Taj je gorski lanac još u rimsko vrijeme bio medjas izmedju pokrajine Pannonije i Dalmacije (Albii montes?); u srednjem vijeku zvao se je Gvozd (Alpes ferreae), te je dijelio hrvatsku banovinu od slovinske (slavonske). Danas se zove Velika i Mala Kapela. Još od najdavnijih vremena vodile su preko toga gorskoga lanca (Albii montes, Gvozd, Velika i Mala Kapela) ceste i putovi, koji su spajali Posavinu i Pokupje (Siscia = Sisak) s oblastima jadranskoga mora (Senia = Senj). I u rimsko vrijeme vodila je tuda cesta, što dokazuju na više mjesta (Sv. Petar na Mrežnici, Carevo polje, Munjava) nadjeni rimski spomenici, temelji zgrada, grobovi i rimski pjenezi. No koja su mjesta uz tu cestu stajala, ne da se ustanoviti, već se samo nagadja.

 

U opisanom gorskom lancu (Gvozdu), na onoj strani, koja se spusta prema Kupi k sjeveru, postala je u srednjem vijeku hrvatska zupa Modruše. Premda se prvi put spominje tek u polovici XII. stoljeća (god. 1163.), nema ipak sumnje, da je obstojala već u prijašnja stoljeća, jamačno već oko 820., kad su onuda bjesnile težke borbe izmedju knezova Borne i Ljudevita. Valjda je u ono vrijeme stajao i Modruški grad, zvan u potonje doba Tržan, te je bio središte i branik župe. Stara barem predaja priča, da je u Modruškom gradu na koncu X. stoljeća naviještao riječ Božju sv. Vojtjeh ili Adalbert na povratku iz Rima u svoju biskupiju u Pragu (f 997.).  Župa Modruše bijaše svojim položajem na razmedji dviju oblasti već od prvoga časa vrlo znamenita, a svakako jedna od najznamenitijih. Ne zna se za obseg njezin u prvo vrijeme: no poslije je obuhvatala gotovo sav kraj izmedju Kupe i Gvozda sve do rijeke Mrežnice. Njezinomu području pribrajala se mjesta i kotari ne samo uz zapadnu Mrežnicu (Tovunjčicu) i pritok njezin Munjavu, nego i čitavo porječje Dobre, pače i oblasti uz Vrnjiku, Dretulju i iztočnu Mrežnicu sve do sutoka Tovunjčice (zapadne Mrežnice) i iztočne Mrežnice kod Ključa. Taj obseg barem, pače i nešto veći, imade modruška gospoštija po urbaru od godine I486., koji bi sastavljen za kneza Bernardina Frankapana („Popisanje zemlje i mjesta, ka su slisala pod Modruše za života Bernardina Frangepana, kneza modruškoga, senjskoga, vejskoga, leta I486.”). Mora da je velike zasluge stekao knez Bartol II., kad mu je kralj Bela II. (III.) god. 1193. darovao prostranu i od starine znamenitu župu Modruše. A i veliko je pouzdanje bilo kralja Bele u toga kneza, koji je odsad mogao po miloj svojoj volji zakrčiti svakomu, pače i kralju, najkraći put do mora. Koja je zadaća zapala tim darom krčke knezove ili Frankapane, pokazuju potonja stoljeća. U polovici XIII. stoljeća potvrdjuje im kralj Bela III. (IV.) župu Modruše, ali im podjedno povjerava, da trijebe hajduke, koji se bijahu u gori Gvozdu ugnjezdili, te stali robiti i plijeniti onuda prolazeće putnike. U polovici XIV. stoljeća bila je opet pod Modruškim gradom tridesetnica, gdje se je plaćala tridesetina za robu, koja se je dovazala u Zagreb i Slavoniju iz Mletaka, Njemačke i drugih stranih zemalja (de Veneciis, Theutonia et aliis partibus extraneis).

 

I u potonja stoljeća, kad se je znatno proširila državina krčkih knezova, smatrali su oni upravo Modruše za glavnu svoju starinu na kopnu hrvatskom, te je prigodom dioba izmedju braće ta župa obično zapadala starijega ili najstarijega brata. Pače i za turskih ratova održala se prometna i strategična znamenitost Modruša. Značajno je, da su Turci kud i kamo jača i veća mjesta osvojili i održali, ali Modruškoga grada nijesu mogli oteti, premda su vise puta na nj udarali i varoš (trg) pod njim razorili. Turci u bosanskoj Krajini umiju i sad još pripovijedati, kako su jednom, kad su došli pod Modruše, od neke kraIjice, koja je sjedila u gradu, bili nadmudreni i poraženi. Zato i pjevaju:

 

 

A i hrvatski puk oko Modruša priča o baki Mudruši, koja je iz topa ubila turskoga cara, kad se bijaše utaborio na Carevom polju. Po baki Mudruši da se je prozvao i sam grad Modruški, kojemu je prije bilo ime Širin i Trojan grad.

 

Najznamenitije mjesto u župi Modrušama bio je, kako već spomenusmo, Modruški grad (sl. 8.), zvan takodjer i Tržan (castrum Thersan). Podor toga grada  vidi se i danas još na 680 m. visoku, strmu brijegu uz Josipovu cestu, koja vodi iz Munjave (Karlovca) preko sedla (888 m.), što no dijeli Veliku Kapelu od Male, u Jezerane (Senj). Po ruševinama, s kojih se širi krasan vidik na Oštarije, Plaški, Carevopolje i Ogulin, vidi se, da je grad bio okrenut prema jugu; na iztočnoj strani imao je četverouglastu kulu, a na zapadnoj redute za obranu. U gradu bila je i kapelica, ali joj ni povijest ni tradicija ne zna za ime. Sam grad mora da je bio prostran i udoban, jer se u njemu nije kratila prebivati god. 1372.— 1390. ponosita Talijanka Katarina Carrara, supruga kneza Stjepana I. Frankapana i majka nesrećne poslije Elizabete , udate za pustolovnoga celjskoga grofa Fridrika II. Na podanku brijega, na kojem stoji Tržangrad, sterala se je na ravnici sama varoš Modruše, koja se god. 1343. zove trgom (in foro Modrus), god. 1449. varoši (oppidum), a god. 1461. gradom (incivitate Modrussa). Ruševine nekadanje varoši vide se i danas još kod župnoga sela Gornji Modruš. Varoš bijaše takodjer opasana zidovima i kulama, te su i u njoj često boravili knezovi Frankapani. Osobito se je podigla varoš, kad je ona postala po odredbi pape Pia II. god. 1460. sijelom biskupije krbavske, koja se je odsad stala nazivati i modruškom. Biskupi zajedno s kaptolom stolovali su u njoj kroz trideset i tri godine (1460. —1493.), i to biskupi Nikola Kotoranin, Antun Zadranin i Kristofor Dubrovčanin.

Dok su Modruše bile stolica biskupa i kaptola, cvale su osobito, te su se takmile s najodličnijim hrvatskim varošima. Po jednoj povelji od god. 1463. kao i po drugim podatcima evo slike tadanje varoši. Bijaše opasana zidovima i kulama, a dva zida, koji su se protezali uzbrdice, spajali su ju s gradom Tržanom na brdu. Iz varoša vodila su dvoja vrata: jedna na iztok, a druga na zapad. Gradu i varoši bio je gospodar knez Stjepan II. Frankapan sa svojim sinom Bernardinom; a duhovna glava bio je pomenuti biskup Nikola Kotoranin, osobiti pouzdanik rimskoga pape. Kod sjeverne strane varoškoga zida stajahu biskupovi dvori ili „biskupija”, a tik do nje stolna crkva sv. Marije (koja se je zvala crkva sv. Marka, prije nego sto je postala stolnom); blizu crkve uzdizao se još u prošlom stoljeću gotovo još posve sačuvani zvonik njezin, dakako bez zvona. Tu bijahu i grobnice, što dokazuju ostatci svodova i nadgrobno kamenje sa uklesanim grbovima. Osim stolne crkve bijaše još više drugih crkava, kao crkva sv. Trojstva, koja je danas župna (u njoj ima jedan na prosto izklesan obraz, a pod zvonikom u kapelici nešto slično grbu); njoj nasuprot stajaše crkva sv. Duha, koje se ruševine nalaze na jednom brežuljku. Uz zidove na zapadnoj strani bila je do vrata crkva sv. Stjepana, a nedaleko od nje crkva sv. Jelene. Spominje se i franjevački samostan s crkvom sv. Antuna, utemeljen god. 1378. od kneza Stjepana I.; ali se ne može već ustanoviti, da li je bio u samoj varoši ili izvan nje. U varošu bio je i „trg” (placa); žitelji zvali su se „purgari modruški”, te su imali svoje „dvore” (kao „dvor Žudijev”); gradom pak upravljali su valjda “podknežini” u ime knezova Frankapana. I sami knezovi imali su u varoši svoje kuće („kuće, ke ona kupista v mestu našem Modruši niže kuc naših na placi”); „purgari” pak činili su „službe male i velike” knezovima, a uz to su im placali “dacie”.

 

Gradu Tržanu i varoši Modrušama na jugu, gotovo tik sedla, preko kojega je vodio put preko samoga Gvozda, uzdizao se je na 623 m. visoku brdu znameniti pavlinski samostan sv. Nikole s crkvom. Taj samostan bio je zadušbina knezova krčkih, a osnovao ga je oko godine 1390. knez Ivan V. (Anž) Frankapan, boraveći u Modrušama sa suprugom Anom i sinom Nikolom. Samostan primio je od osnovatelja kao i od njegovih nasljednika mnogo zemalja i posjeda ne samo na kopnu hrvatskom, nego i na otoku Krku. U hrvatskim spisima zove se taj samostan „sv. Mikule na Gvozdi”. Kako je bio bogat i prostran, živjelo je u njemu do 80 redovnika, sve samih Hrvata i glagolaša. Godine 1463. bio je predstojnikom njegovim vikar Stanislav. U potonje vrijeme postrada i opusti samostan poradi provala turskih; no god. 1708. sagradi Pavlin Matevčić od njegovih ruševina nov malen samostan za tri redovnika i nekoliko soba za putnike, a uz to i malu kapelicu sv. Nikole. Od te kapelice dobio je i čitav gorski lanac Gvozd novo ime “Kapela”. Car i kralj Josip II. ukide opet god. 1786. taj samo stan, pak je tako po drugi put postao razvalinom. Modruška županija medjasila je na jugoiztoku Drežnickom, na jugozapadu iza Gvozda (Kapele) Gatanskom ili Gackom, na zapadu i sjeverozapadu Vinodolskom,  na sjeveru Zagrebačkom, a na iztoku Goričkom. Obuhvatala je današnje kotare Ogulin i Vrbovsko, dakle prostoriju od 1430 kilometara, na kojoj žive danas do 60.000 stanovnika. U staro vrijeme, prije provale Turaka, kad je u svakom pogledu bilo više blagoslova i imanja (osobito šume), jamačno je žiteljstvo bilo brojnije nego sada. Dijelilo se je žiteljstvo na plemiće (Hodkovići, Gojmerčići ili Gojmerci, Klinčići, Orlovčići, Diankovići, Markovići, Oštriharići, Skalići, Gašpići, Horvati, Klinotići, Krajači, Zebići), i na kmetove, a bilo je i gradjana (purgara) u Modrušama. Da je u toj prostranoj županiji osim Modruša bilo i drugih gradova, kaštela i dvoraca frankapanskih , posve je prirodno.  Po urbaru od godine 1486. saznajemo, da je vladanje modruško obuhvatalo velik broj vasi (sela) i sela (selišta), i da mu je pripadalo više gradova i dvoraca. Od potonjih bili su najznatniji PIasi (Plaški), kojih se kotar više puta spominje kao zasebna župa (1185.—1481.: parochia Plas, comitatus Plazy”); u Plasima bio je kneževski grad (kojega se podor vidi na kosi Plaška glava), samostan, dvor plemića Zebića i dvije crkve: sv. Nikole i sv. Stjepana. Uz Plase spominje se kneževski grad u Vitunju (podor više sela Vitunja izpod Kleka), zatim grad u Ključu (na sutoku Tovunjčice i Mrežnice), u Janjcu (Janjač na Mrežnici blizu Generalskoga stola); napokon manji gradići i dvorci, kao Zaborsko (Saborsko), Jesenica, Tovunjska peć (Tovunj, Tounj), Gojmerje (Gomirje) i Lukovdol (poslije Siverin ili Severin). Grad Ogulin podigao je tek na koncu XV. stoljeća knez Bernardin Frankapan, pošto su mu Turci Modruše razvalili; a Bosiljevo bilo je kroz stoljeća slobodna obćina plemićka, kojom su knezovi Frankapani sve polagano obladali i podigli ondje svoj grad, koji im je poslije bio glavno i posljednje utočiste u vrijeme propadanja njihova, u drugoj polovici XVII. stoljeća. Odkad je knez Bartol II. zadobio zupu Modruše na sjevernom obronku Gvozda (Kapele), posve je prirodno, da je težio razmaknuti svoju vlast i na južnom obronku toga gorskoga lanca, pak se prikučiti moru, navlastito otoku Krku, i tako zaokružiti državinu svoju. Nije prošlo više od četvrt stoljeća, a krčki knezovi zagospodovase primorskom župom Vinodolskom ili Vinodolom.