Nisu svi isti. Niti su svi jednako kvarni. Ima i normalnih, odgovornih ljudi, ali se to ne vidi. Ili ne želi vidjeti.
 
Ima kvarnih i onih najkvarnijih. Ti najkvarniji su u HDZ-u i njihovoj familiji, omotani krunicama sprijeda i straga, duboko ukopani u kojekakve privilegije za koje su se "borili", naplative iz našeg rada. Ponosni na sebe i svoje djelo. I tu prestaje priča. Ili počinje.
 
Pratim jučer pobunu u braniteljskim redovima u kojoj se govori o nužnom micanju predsjednika HVIDR-e Đakića, koji je zasjeo na sve moguće pozicije. A kvaran je iz duše. Kako se radi o najmnogobrojnijoj udruzi koja svoje "odlikaše" puni gorivom članstva, koje jadno misli kako je važno pripadati a ne misliti na osobno dostojanstvo, tako gorivo ne presušuje. No briga mene za te pripadnike, bolje i nisu zaslužili svi ti povlakači po kojekakvim braniteljskim udrugama koji nisu u stanju držati do sebe. Ali me brine drugi dio priče. Priče o onima koji ne spadaju u skupinu ovih tupoglavaca, a godine, zdravlje i život bezrezervno su dali kad je trebalo. Njih je puno, puno više nego što mislite, i najgore što im se moglo dogoditi je da ih se stavlja u istu kategoriju s ovim šljamom. Ti ljudi žive, rade, privređuju, neki su u mirovini ali rade, pa dvostruko daju državi. I svi oni koji su svih godina radili, nisu se povlačili po strankama i udrugama, nisu jedno te isto s onima u koje ih trpate.
Pa kad novinari i javnost govore o braniteljima, tako neodgovorno etiketirajući sve na isti način, ni ne trudeći se dati ljudima pravo na različitost, onda bi bilo vrijeme da se ova druga strana, pa i njihove obitelji, javno pobune protiv etiketiranja bez podloge. Jer nitko tko nije, ne želi biti dijelom ove pokvarene priče. No najveća nepravda u društvu radi se baš tim pristupom da se svi stavljaju u isti koš, a ljudi su itekako površni, samo čekaju da razjape ralje, hvataju mamac bez da trepnu. Odmah sebe stavljaju u nadpoložaj jer eto, bolji su jer za domovinu nisu dali ništa, pa ako nisu u kategoriji branitelja, oni i njihovi, odmah imaju argumente zašto je to itekako pohvalno. Jer javnost je zagrizla- ako si branitelj, znači da si parazit.
 
Da si Đakić i ostali. U zemlji u kojoj se svi bore za svoju pravdu i istinu najlošije su prošli oni koji su se uvijek stavili na raspolaganje, pa su umorni od površih ljudi i gladnih interesnih skupina. No znate, kad olako trpate u koš, barem se malo zapitajte, biste li rado da vas samo prilijepe najgorima, bez mogućnosti da se izjasnite. Jer imamo novinara i novinara, nisu svi govna. Imamo profesora i profesora, nisu svi kajgod. Imamo liječnika i liječnika, nisu svi skloni mitu. I tako unedogled. Tako je i kod branitelja, što nije zanimanje već poziv u trenutku u kojem se ne bi ni trebalo pitati, ako si čovjek, već se podrazumijevati. Oni kojima se to nikad ne bi podrazumijevalo, ti danas trljaju ruke jer se konačno mogu pokriti jeftnim etiketiranjem svih u istu skupinu pa sebe učiniti boljim čovjekom. Otom-potom.
 
foto: Detalj iz Muzeja na Srđu, Ladislav Furač

You have no rights to post comments