Ja se nisam mogao smiriti nakon ispada pape Franje. Ni jedan komentator, koliko sam vidio, nije se usudio ili nije htio napisati bitno: imamo papu rasista. Njegova opaska da prepoznaje Hrvate po mirisu, podsjeća na ne tako davno slično osjetilno iskustvo Boba Dylana odnosno Zimmermana, doduše modificirano, ali još više na sve poznate i nepoznate rasiste koji su tvrdili, pisali i govorili da njima odiozne rase imaju specifičan miris, pa valjda i narodi kojima vlasnici neugodnih mirisa pripadaju. Kakav to miris imaju Hrvati, papa nije definirao, no znajući za njegovu ljubav prema malobrojnom, ali u katoličkoj vjeri jednom od najsnažnijih europskih naroda, može se naslutiti da izjava ne miriše na dobro, a ono što je slijedilo u tom zrakoplovnom njegovu razmišljanju isto je tako skandalozno.
 
Njegov je legitimni consigliere, znači, patrijarh Irinej odnosno Gavrilović, simbol suvremene velikosrpske politike i otvoreni mrzitelj svega hrvatskog, pa po prirodi stvari i svega katoličkog, šovinist i nositelj virusa teritorijalnih pretenzija presađenih iz devedesetih, ratni huškač kao i svaki onaj koji iz Srbije (a ima ih i u Hrvatskoj) potpuno očito vidi Hrvatsku samo zapadno od crte Virovitica-Karlobag, s tim da Karlovac ostaje istočno. Pa ako je za novootkrivenoga rasista Franju šovinist Irinej veliki čovjek, onda Bergoglio nema što tražiti u Rimu kojemu su (rimskoj Crkvi) Hrvati odani od vremena Branimira najmanje, onda tu nema više što oklijevati nego tražiti da se makne s mjesta na kojemu su ponekad bili veliki pape, zadnji od njih Ivan Pavao II. koji je u najtežim vremenima govorio i mislio hrvatski.
 
Uostalom, papa Benedikt je živ, možda i relativno zdrav, pa neka jednostavno nastavi pontifikat ondje gdje je prekinut. Vratite nam Benedikta! Ako Franjo postane nasilan, treba ga poslati u Avignon ili Beograd, premda ni to nije najbolje rješenje. No ako se baš mora, i to dolazi u obzir, bilo je u doba Žigmunda Luksemburškog više papa, čak trojica, jedan je u vrijeme koncila u Constanci završio u tamnici, druga su se dvojica odrekla, a papom je postao četvrti, s tim da je koncil u jednom trenutku – da bi uspostavio neki red – sebe proglasio višim “tijelom” od pape (i papa). Elem, treba li sazvati koncil?
 
Kada ga se izravno nešto pita, onda papa Franjo migolji, sve mu je nešto još nejasno, mnogo toga još ne razumije, a ne zna se kada će. Ako ne zna pročitati ili poslušati što mu govori Crkva u Hrvata, a govori mu jednodušno i bez rezerva, podastire dokumente koje nitko ne može dovesti u pitanje, Stepinčeve govore itd., onda je Bergoglio nesposoban za dužnost koju obavlja, te bi treba abdicirati. Ako pak izigrava cijeli postupak kanonizacije, pa i mišljenje Kongregacije, navodno zato što se preko SPC-a želi upucati Moskvi – ostavljajući Hrvate na cjedilu – onda treba reći da to više nisu samo iluzije nego bolesne deluzije.
 
Da nisu u pitanju Hrvati, da nije u pitanju Crkva u Hrvata, cijeli bi katolički svijet ustao na noge i usprotivio se takvom vladanju poglavara koji donosi odluke po volji druge jedne Crkve, i to baš Srpske pravoslavne crkve, službene Crkve države Srbije, SPC koja je bila u prvim redovima barbarskoga napada na Hrvatsku, hrvatske gradove i sakralne spomenike, meljući u prah sva katolička zdanja. Kako je to bradati consigliere objasnio papi? Nikako, jer ga papa to nije ni pitao, niti ga zanima. Franju zanima samo Stepinac i kako usporiti ili posve otkloniti kanonizaciju čovjeka i svećenika koji se jedini u okupiranoj Europi javno i jasno odredio protiv rasnih zakona. Je li baš to za Bergoglia crimen, budući da je rečeni papa (nehotični?) rasist, kao što smo utvrdili?
 
Ono što je već sada razvidno jest da papa Franjo nikada ne će postati svecem, kao što su kanonizirani mnogi njegovi prethodnici. Možda ga SPC proglasi svojim svecem, uz Velimirovića.
 
Krunski Irinejev dokaz, koji je Franjo objeručke prihvatio, bila je knjiga Viktora Novaka “Magnum crimen”, a tko je u tu knjigu samo zavirio, zna da pršti od protukatoličkih i protuhrvatskih nazora, podmetanja i krivotvorina. Znači, tu je knjigu papa prigrlio, ta je knjiga u odnosu na Hrvate (koji zaudaraju) i bl. Alojzija Stepinca – postala službenom istinom, takoreći Biblijom u “procesu” priznavanja odnosno nepriznavanje Stepinčeve svetosti. A i jest riječ o procesu, koji je već po svemu nalik onom koji je komunistička vlast pod Jakovom Blaževićem vodila protiv Stepinca nakon što su komunisti poklali stotine tisuća Hrvata, među njima više od šest stotina svećenika, pa se bacili (ne na kraju, ubojstva su nastavljena) na Alojzija. I tada su kao “svjedoci” na sud organiziran zapadno od škole u Klaićevoj pripuštani samo oni koji su govorili protiv Stepinca, a mnogi od onih drugih vjera i narodnosti koji su htjeli reći da ih je taj čovjek spašavao – ostali su na ulici, a vjerojatno je poslije dio njih nestao u noći. Oni pripušteni bili su irineji i viktori toga vremena.
 
Kada ga se izravno nešto pita, onda papa Franjo migolji, sve mu je nešto još nejasno, mnogo toga još ne razumije, a ne zna se kada će. Ako ne zna pročitati ili poslušati što mu govori Crkva u Hrvata, a govori mu jednodušno i bez rezerva, podastire dokumente koje nitko ne može dovesti u pitanje, Stepinčeve govore itd., onda je Bergoglio nesposoban za dužnost koju obavlja, te bi treba abdicirati. Ako pak izigrava cijeli postupak kanonizacije, pa i mišljenje Kongregacije, navodno zato što se preko SPC-a želi upucati Moskvi – ostavljajući Hrvate na cjedilu – onda treba reći da to više nisu samo iluzije nego bolesne deluzije. I mi Hrvati imali smo svoje Križaniće i Strossmayere pa znamo kako su njihove fantazije završile, u sibirima i razočaranjima, s tim da su rečeni ipak nešto više znali o raskolništvu i europskoj povijesti uopće od sadašnjeg pontifexa koji sa srpskim pravoslavljem pleše argentinski tango.
 
Sada je očito i našim prelatima prekipjelo, a glasnogovornik toga gnjeva bio je nadbiskup Puljić koji je rekao što je trebalo reći, bez zadrške, jedva se suzdržavajući od prejakih riječi, dostojanstveno mirno i točno kazao je, drugim riječima, da se nikada u povijesti papinstva ništa slično nije dogodilo i da su Hrvati ogorčeni kao što nikada do sada nisu bili. Ta je izjava naravno brzo došla do Franje koji je smislio kako da smanji štetu, pa je hitno dopustio hodočašća svećenika u Međugorje. Tako je pokazao da je ne samo nedostojan, nego da se bavi sitnim politikantstvom. A glede Hrvata uopće, za vanjskopolitička i vojna pitanja trebalo bi mu uz Irineja postaviti za savjetnika Carla Bildta, a za unutarnja Vojislava Šešelja.
 
Pisac ovih redaka bio je već odavno izravan govoreći o trenutnom papi, što si Crkva u Hrvata nije mogla odmah dopustiti, pa je upravo anđeoski strpljivo promatrala što se događa i pokušavala u javnosti donekle opravdati (ali ne i razumjeti) Franjine smicalice. No, sada je očito i našim prelatima prekipjelo, a glasnogovornik toga gnjeva bio je nadbiskup Puljić koji je rekao što je trebalo reći, bez zadrške, jedva se suzdržavajući od prejakih riječi, dostojanstveno mirno i točno kazao je, drugim riječima, da se nikada u povijesti papinstva ništa slično nije dogodilo i da su Hrvati ogorčeni kao što nikada do sada nisu bili. Ta je izjava naravno brzo došla do Franje koji je smislio kako da smanji štetu, pa je hitno dopustio hodočašća svećenika u Međugorje. Tako je pokazao da je ne samo nedostojan, nego da se bavi sitnim politikantstvom. A glede Hrvata uopće, za vanjskopolitička i vojna pitanja trebalo bi mu uz Irineja postaviti za savjetnika Carla Bildta, a za unutarnja Vojislava Šešelja.
 
Vjera je, uz jezik, običaje i zajedničku povijest, bitna sastavnica nacionalnog identiteta, obilježje jedne civilizacije iliti jedne kulture. Postoje danas različite civilizacije na ovom svijetu, različite kulture, i one se – gledajuću općenito – razlikuju prvenstveno po religiji kojoj pripadaju. Nema u tome ništa loše, vrijednosti nisu uvijek iste, ili uopće nisu slične, ali ako jedna kultura, jedna civilizacija, ugrožava drugu ili ju kani silom eliminirati, ako postane militantnom, onda dolazi do stanja koje je Huntington nazvao sukobom civilizacija. Na malom uzorku, možda, za nas i te kako velikom, događa se to nama već više od stoljeća i pol s vojujućim srpskim pravoslavljem koje se maroderski vuče za vojskama istočnoga susjeda iz pakla, ili štoviše korača u prvim redovima kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku, agresiji koja se nastavlja za sada drugim sredstvima, a ima svoje skaute i u samoj Hrvatskoj.
 
Na neki način mi smo se već navikli, čak više-manje mirno gledamo kako službena državna vlast bojažljivo kalkulira ili štoviše pada u zamke, političari su to bez znanja ili sitni tapkaroši koji prodaju ulaznice za europske unije i slično, ali kada udarac dolazi iz središta naše civilizacije, centra koji bi trebao biti u katoličkoj metropoli i u osobi pape, tada su stvari daleko dramatičnije i prelaze granicu naše čuvene šutnje. Crkva u Hrvata je progovorila, Bogu budi hvala, osjetila je da više nema vremena za oklijevanje i treba vikati s krovova. Baš kao što treba gromkije progovoriti o Bleiburgu i Križnim putovima, u času kada – zasigurno ne samostalna u odlukama – Crkva iz Koruške (ili Austrije) dobiva migove (ne avione) da se pridruži onima koji genocid nad hrvatskim narodom guraju pod tepih.
 
Bliži se dan komemoracije, šaka tzv. antifašista divlja, državna vlast ostavlja pokroviteljstvo Sabora, ali ne unosi nimalo strasti i osjećaja, u stilu – proći će i taj dan u godini, iskapanja mrtvih hrvatskih vojnika i njihovih obitelji ne će biti jer za to nema novaca, pa dobro (poručuju oni između redaka) još nismo našli ni nestale branitelje iz Domovinskog rata niti ih revno tražimo, pa ne ćemo valjda tražiti ostatke onih iz Drugog rata kojih se nitko ne sjeća, ne znamo ni imena, kako da ih onda nađemo?
 
I tako (da parafraziram) cijeli jedan naraštaj Hrvata iz četrdesetih ostaje pod zemljom, cijeli jedan današnji naraštaj odlazi iz zemlje. I to kakve zemlje. Prelijepe. Hrvatska puna budala, trebao bi biti slogan, nesposobnih amatera koji su se nakotili od početka 21. stoljeća i zauzeli sve što se uzeti moglo, umjesto djece rodili malodušnost opasniju od svih zala što spopadnu čovjeka. Bitka protiv malodušnosti ona je odsudna bitka koju sada moramo voditi, jer ako nju izgubimo, loše nam se piše.

Komentari  

#1 Ivan 2019-05-16 07:28
Zadnji put, prije pisma koje je “veliki Irenej” uputio papi Franji, a ovaj zaustavio postupak, slično pismo je “veliki Irinej” uputio na temu “zločinca Stepinca” i papi Benediktu XVI., no ovaj mu nije odgovorio, već je dao da mu kurtoazno odgovori državni tajnik Bertone, što je kod Irineja izazvalo “ekumenski” bijes, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Naime, kao što je imenovanje svetaca Srpske pravoslavne crkve njihova stvar, tako je i obrnuto, pa Ratzinger nema što tu uime “ekumenizma” kršiti pisane i nepisane kanonske propise.

Tako je papa Franjo zapao u strašne muke i potražio pomoć: “Ja koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću molio sam, promišljao, tražio savjet i onda sam vidio da trebam pitati pomoć Irineja. Irinej je veliki patrijarh. Jer, i Irineja i mene jedino zanima istina.”

https://kamenjar.com/ivica-sola
#2 Ivan 2019-05-17 18:02
Hrvatske kronike H. Hitrec: Vratite nam Benedikta

......Vjera je, uz jezik, običaje i zajedničku povijest, bitna sastavnica nacionalnog identiteta, obilježje jedne civilizacije iliti jedne kulture. Postoje danas različite civilizacije na ovom svijetu, različite kulture, i one se – gledajuću općenito – razlikuju prvenstveno po religiji kojoj pripadaju. Nema u tome ništa loše, vrijednosti nisu uvijek iste, ili uopće nisu slične, ali ako jedna kultura, jedna civilizacija, ugrožava drugu ili ju kani silom eliminirati, ako postane militantnom, onda dolazi do stanja koje je Huntington nazvao sukobom civilizacija. Na malom uzorku, možda, za nas i te kako velikom, događa se to nama već više od stoljeća i pol s vojujućim srpskim pravoslavljem koje se maroderski vuče za vojskama istočnoga susjeda iz pakla, ili štoviše korača u prvim redovima kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku, agresiji koja se nastavlja za sada drugim sredstvima, a ima svoje skaute i u samoj Hrvatskoj...............

You have no rights to post comments