Europa bez granica, sloboda kretanja ljudi i roba. Vrijedi li to uvijek i za sve... ? U subotu smo se mogli osvjedočiti da NE.  Naime na slovensko - austrijskoj "granici" austrijski policajci su pregledavali sve autobuse koji su išli na komemoraciju u Bleiburg i tako svim hodočasnicima uskratili pravo slobodnog kretanja unutar Šengena.

 

 

 

  

 

 

Dvorac u kojem su Englezi predali Hrvate partizanima na postupanje 

 

 

No komemoracija je pošla dostojanstveno kako to i dolikuje jednom vjerskoj manifestaciji.

 

Subota, 18. svibnja 2019. spomen je 74. godine od stradanja u Blajburgu ili kako se ustalio naziv "Blajburška tragedija".
 
Svi smo pod snažnim dojmom koji ostavlja ova tužna stranica povijesti vezana uz ovo mjesto. Snažno nas je taknula poruka propovijedi biskupa Ivice Petanjka. Prenosim je u cijelosti:
 
POČETAK CITATA:
 
"Draga braćo i sestre!
 
Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava uskrsnuća.
 
Prije nego će se predati u ruke neprijatelja, Isus Krist je sa svojim učenicima blagovao svoju Oproštajnu večeru i naredio im da i oni to čine njemu na spomen kad god se okupe u njegovo ime. Tijekom dvije tisuće godina Crkva je ostala vjerna Isusovom mandatu, svjesna da će kroz povijesni hod moći odgovoriti svim izazovima svijeta samo ako u njoj bude živa svijest i uspomena na spasenjsko djelo Isusa Krista.
 
Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu.
 
Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa nego kad ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti.
 
Uspomena ili sjećanje je temeljno obilježje čovjeka koje daje smisao cjelokupnom njegovom životu. Ako se čovjeku oduzme sjećanje svodi ga se na razinu ispod životinje, koja također ima neki oblik pamćenja.
 
Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima, koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti. Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće izbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znademo na što sliči čovjek koji ga je izgubio.
 
Ne samo Isus Krist, nego cijela povijest spasenja i biblijska baština kao takva, temelje se na sjećanju i pamćenju.
 
Bog se sjeća svoga naroda, svojih obećanja, svog Saveza i potiče svoj narod da ne zaboravi Saveza koji je Bog sklopio s njima i njihovim očevima, da se sjećaju čudesnih djela Božjih, da prenose tu baštinu s koljena na koljeno. Ako sam Bog upozorava da se ne smiju zaboraviti prošli događaji i da na njima treba učiti, tko bi se usudio usprotiviti Božjoj riječi i Božjem zakonu?
 
Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika, pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. Nismo danas ovdje zato što nekoga mrzimo, nego zato što svoje volimo i za njih se molimo i njihov život Božjem milosrđu preporučujemo.
 
Vjerujemo da je Božja riječ vječna i da ima neprolazno značenje, i da je u njoj dana poruka i mladima i starima, i zdravima i bolesnima, i živima i pokojnima, te se stoga želimo nakratko zadržati na ovim liturgijskim čitanjima koja se danas čitaju u cijelom katoličkom svijetu.
 
Tijekom ovih pedeset dana vazmenog vremena svaki dan slušamo o širenju evanđelja nakon Isusova uskrsnuća i o životu prvih kršćana prema onome što nam je zapisao sveti Luka u Djelima apostolskim. Ta Djela apostolska nam otkrivaju jednu veliku istinu koja se može sažeti u jednu rečenicu: »Svako djelo komu je Bog autor, stvara velike probleme ljudima.« (usp. P. Bossuyt – J. Radermakers, Lettura pastorale degli Atti degli apostoli, EDB, Bologna 2001., str. 396.).
 
Bog često stvara takve događaje od kojih se ljudima zavrti u glavi, ali si ne mogu pomoći, jer ih ne mogu uništiti, zato što su djelo Božje.
 
Ostajemo zadivljeni kako je prva kršćanska zajednica osnažena Duhom Svetim, vjerno provela Isusov mandat i pošla po svemu svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15). Pitamo se: kako je ta šačica malih ljudi smogla snage nadići sve granice i izići iz uskih jeruzalemskih okvira i pronijeti ime Isusovo sve do kraja zemlje, i da uz to ostane ukorijenjena u predaji i tradiciji svoga naroda?
 
Upravo smo danas čuli kako je sveti Pavao apostol – koji je inače toliko volio svoj narod da je radi njegova spasenja bio spreman zauvijek proklet biti i od Krista odvojen (usp. Rim 9,3) – morao donijeti tešku odluku u Antiohiji i reći svojim sunarodnjacima, da ako oni ne žele prihvatiti Isusa Krista, on se okreće poganskim narodima i neće radi njihove nevjere druge narode isključiti iz Božjeg spasenjskog djela (usp. Dj 13,46-52). Smogao je snage da zajedno sa svojim suradnicima sruši sve granice i okrene se svim narodima, a da pritom nikad ne okrene leđa svome narodu i radi na njegovom spasenju.
 
Mi smo ovih posljednjih mjeseci jasno mogli shvatiti da se nalazimo u Europskoj uniji, ali da među nama postoje granice kao gore visoke i velike. Samo prividno živimo u ujedinjenoj Europi.
 
Kao u prva kršćanska vremena, kad se ista zajednica najprije morala suočiti sa samom sobom, nas je pred granicu stavilo jedno mišljenje koje je došlo iz naše katoličke sredine i tako pripomoglo da i svi oni koji su sva ova desetljeća upirali sve svoje snage da u našem narodu ugase pamćenje na prošle događaje, ponovno podignu svoje glave i pokažu koliko je još uvijek velika tama u njihovim srcima.
 
Svaki razborit čovjek mogao je spoznati kako su velike granice među nama i kako još mnoge moramo prijeći i nadići kako bismo zajedno mogli slušati i za zajedničkim stolom blagovati.
 
Cijela se kršćanska poruka apostolskih vremena odvijala oko te dvije stvarnosti: riječi i kruha, kao nezaobilaznim čimbenicima bez kojih nema zajedništva života.
 
Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. Jesti za istim stolom uključuje zajedništvo u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, sa svojim posebnostima kao darovima, koji obogaćuju međusobno zajedništvo i vode k jedinstvu.
 
Mi danas, na ovom mjestu, na ovoj prvoj postaji našeg narodnog Križnog puta moramo zavapiti Gospodinu i zamoliti ga za darove njegova Duha, koji će kao nekoć na prve Duhove, potresti i spaliti sve one granice koje postoje najprije u nama samima, u našim obiteljima, u našem narodu, pa i u Crkvi Kristovoj.
 
Vjerujem da u našem narodu ima još toliko mudrih i razboritih koji su spremni otvoriti svoje srce i svoj um Istini i povjerovati istini, ne čekajući da ta istina dođe iz Europe ili preko Oceana. Zašto se kroz cijelu povijest ponižavamo i od drugih očekujemo i tražimo da nas sude i da nas prosuđuju i da nam svoju istinu nameću?
 
Sveti Pavao je s bolom u srcu pitao svoje kršćane u Korintu: »Zar među vama nema ni jednog mudroga koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima. Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom« (1Kor 6,5-7).
 
Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?
 
Jučer nam je Isus u evanđelju rekao: »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14,6), a danas nam kaže što god zaištete od Oca u moje ime učinit ću (usp. Iv 14,13).
 
Zamolimo Oca nebeskoga da nam u ime Isusovo otvori srce i um da upoznamo istinu, jer će nas istina osloboditi (usp. Iv 8,32).
 
Rekoh da nam najprije otvori srce, jer vjerujem da nam je um zdrav, ali je srce tvrdo i u srcu je tama. Isuse blaga i čista srca učini srce naše po srcu svome, kako bi naši pokojni napokon našli svoj spokoj i mir, a mi se napokon našli kao jedan narod koji u ljubavi i slozi gradi svoju budućnost i napreduje pod rukom i okom tvoga blagoslova. Amen.
 
+ Ivica Petanjak, biskup krčki "
 
KRAJ CITATA
 
Okupilo se preko 10 000 ljudi da se ovom svetom misom pomole za poginule vojnike i civile, koji su tu došli da se predaju Britancima, ali postali su zarobljenici komunističke vojske i njihove žrtve.
Misnom slavlju prethodila je veličanstvena procesija iz crkve u kojoj je sve na slovenskom jeziku, a ispred nje je grobna kamena ploča za žrtve Blajburškog polja iz 1945. Među hodočasnicima bila su i dva autobusa iz ogulinskog kraja.
 
Polovina svibnja 1945. smatra se krajem 2. svjetskog rata u Europi. Poražene vojske su se predale i države kapitulirale. Zemlje pobjednice među zarobljenicima izdvajale se krivce za ratne zločine i sudili ih za njihova nedjela. Tako je bar bilo u zapadnom bloku zemalja. Istočni ili komunistički blok uglavnom je nastojao poubijati što više , do jučer, neprijateljskih vojnika, pa i njihovih obitelji. Odmazda je bila krvava.
Strašan primjer za ovo su i događaji Blajburga gdje se danima slijevala rijeka poraženih vojnika Njemačke i saveznika iz Jugoslavije. "Švabe", ustaše, domobrani, četnici, crnogorci, ovi ili oni, nastojali su se dočepati teritorija pod kontrolom zapadnih savezničkih snaga htijući se predati, položiti oružje i nadajući se pravednom sudu i kazni. U Blajburgu su se predali engleskoj vojsci, a njihov general MacMillan na svoju ruku odlučuje komplet zarobljenike predati JA. Nitko ne zna koliko je poginulih za oko 15 minuta partizanskog djelovanja puškostrojnicama po neorganiziranoj masi. To je veliki zločin, ali je minoran u odnosu na ono što se događalo kada se sa zarobljenicima prešlo na jugoslavensku stranu na tzv. Križne puteve gdje se uz put ubijalo bez suda: Tezno, Macelj, Kočevski rog, Jazovka...
Tijekom postojanja komunističke Jugoslavije ova mjesta su bila ovijena velom tajne i svi događaji vezani uz ove događaje, tek ponešto "friziranih" podataka povijesti koju pišu pobjednici, a ne kako je bilo po istini.
Za bolju budućnost bilo bi najbolje otkriti svu istinu. Sve ovo izgleda kao nešto "zgurano pod tepih". Dobro znamo da se "pod tepih" gura prljavština, a u naravi je prljavštine da se uvijek prokaže ispod tepiha. Državni uredi ili službe i pojedinci koji su pokušavali raditi na rasvjetljavanju ovih događaja zadnjih godina redovito bi umuknuli i prestajali s radom iz neobjašnjivih razloga. Do kada tako?

Foto: Josip Anušić

Komentari  

#1 Tomo 2019-05-20 00:25
Neka im je vjecna slava i hvala svim zrtvam koje su pale samo za nasu Hrvatsku, kroz povijest od postanka do danas , Te zrtve nece biti nikada zaboravne dok bude i jednog pravog Hrvata domoljuba ili Hrvatice, a ovaj zlocin kriznog puta Hrvatskog naroda koji je poubijan bez suda i dokaza bilo kakove krivnje, to su mogli napraviti samo krvnici paraziti tifuzari partizani sa bracom presvucenim cetnicima sluge srbske, a eto krepala im je njihova krvnicka tvorevina Yu lazno ime to je bila velika srbija pod otim laznim imenom. Kada cemo doziviti ponovo pravnu Hrvatsku drzavu sa povjesnim simbolima.Istine
#2 Ivan 2019-05-20 16:01
Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima, koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti. Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće izbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znademo na što sliči čovjek koji ga je izgubio.

Ne samo Isus Krist, nego cijela povijest spasenja i biblijska baština kao takva, temelje se na sjećanju i pamćenju.
...rekao je biskup Petanjak između ostaloga u svojoj propovijedi. Zato ne smijemo pustiti zaboravu našu krvavu povijest.

You have no rights to post comments