LIČKA TOPONIMIJA, Ivica Mataija
Područje Like, u zemljopisnom smislu shvaćeno kao prostor između Plješivice i Kapele na istoku i Velebita na zapadu, nastanjeno od prapovijesnih vremena, oduvijek je bilo raskrižje prometnih i trgovačkih putova, susretište različitih religija i civilizacija, mjesto čestih ratnih stradanja i prostor preklapanja različitih kultura i jezičnih prožimanja. Nažalost, riječ je prostoru stalne depopulacije i izostanka znanstvene valorizacije, posebno jezikoslovne. U takvom je ambijentu lička toponimija osobito ugrožena. Uslijed procesa koji se definiraju kao društveno-gospodarski razvoj, a koji su doveli do širenja gradskih naselja, promjene gospodarskog sustava i stalnog iseljavanja iz ruralnih, planinskih predjela, nestao jei dio sjećanja na imena kojima su njihovi stanovnici označavali svu slojevitost društvenog života tih područja.
Lička je toponimija poseban znanstveni izazov. Prostor Like, iako i u povijesnome i u zemljopisnom smislu predstavlja relativno koherentnu cjelinu, osobito je zanimljiv zbog geomorfoloških osobitosti, ali i složene etnojezične stratifikacije. Lička se toponimija ne može, naravno, proučavati isključivo iz perspektive jezikoslovlja već je nužno proučiti i arheološka, povijesna, etnološka, demografska, sociološka i druga vrela kako bi se toponomastičkom analizom iznjedrili odgovori na brojna postavljena, a do sada neodgovorena pitanja njezine povijesti. Riječ je o proučavanju spomenika vlastitog identiteta kojeg u jezičnom smislu obilježava povijest hrvatskog jezika (Lika je u predosmanlijskom razdoblju bila uglavnom čakavska) s utjecajima jezika naroda koji su obitavali na ovom prostoru u predhrvatskom razdoblju (predrimsko, Japodi, i rimsko razdoblje) i onih koji su na različite načine željeli ostvariti kulturnu, političku, gospodarsku ili jezičnu dominaciju nad hrvatskim narodom, a onda i jezikom.
Suvremeno toponomastičko istraživanje pretpostavlja sinkronijski strukturalno-semantički pristup podrijetlu imena koji je u ovom radu primijenjen na proučavanje suvremene toponimijske građe, no s obzirom na to da je u istraživanju pozornost posvećena i povijesnoj ličkoj toponimiji koristi se dijelom i dijakronijski pristup kako bi se dobila što cjelovitija slika ličke toponimije. Istraživanje je pretpostavilo i vremensko razgraničenje povijesne i suvremene građe s obzirom na povijesne regionalne odrednice koje su se odrazile i na toponimijsku sliku, posebno s obzirom na migracijske procese u svjetlu oslobođenja Like od Osmanlija te na distribuciju i odnos toponimskog korpusa s obzirom na narječja i dijalektološku kartu Like.
S obzirom na to da je riječ o vrlo velikom prostoru ovaj rad se ne može temeljiti na sustavnim terenskim istraživanjima ličke toponimije već je usmjeren na to da se razjasne temeljne izvanjezične i jezične silnice koje su utjecale na njezino oblikovanje. Stoga se u ovom radu niti jedan dio Like ne obrađuje podrobnije. U radu su popisani i toponomastički obrađenilički ojkonimi, hidronimi, oronimi i speleonimi, a tzv. mikrotoponimija, za čije je prikupljanje nužno provoditi sustavna terenska istraživanja, u ovom se radu obrađuju samo iznimno, u slučajevima osobite važnosti pojedinih imena za jezično povijesnu ili dijalektnu sliku Like. Koristi se dijakronijski pristup pri proučavanju povijesne toponimije te sinkronijski u proučavanju suvremene toponimije. Povijesna se toponimija, za koju se ne može potvrditi imenski kontinuitet, prema mogućnostima analizira i na razini leksičkog značenja toponimske osnove zbog komparacije i uspostave sustavnosti pri motivaciji suvremene toponimije. Toponimska se građa u ovome radu sistematizira prema jezičnim slojevima; od supstratnog predrimskog, možebitno keltskog, romanskog, temeljnoga hrvatskog odnosno slavenskog jezičnog sloja do adstratnog turskog sloja.
Opis i analiza povijesne ličke toponimije uvjetovana je njezinom opstojnošću. Naime, veliki dio korpusa povijesne toponimije uslijed različitih povijesnih razloga nije se održao do danas. Riječ je o toponimiji bez kontinuiteta koju uglavnom nije moguće precizno ubicirati, a njezina se opstojnost temelji na izvorima iz arhivskog gradiva i relevantne literature pa se u ovom radu taj tip ličke toponimije obrađuje u posebnom poglavlju u kojem se opisuje i analizira osobitost te toponimije bez klasifikacije koja će biti primijenjena na građi suvremene toponimije. Zbog rekonstrukcije ranovjekovne i srednjovjekovne toponimske slike Like, kao prilog radu, izrađen je poseban zemljovid s pretpostavljenim ubikacijama. Onaj dio povijesne toponimije koji je zadržao imenski kontinuitet toponomastički je obrađen i klasificiran u okviru suvremene toponimije.
Ovaj rad donosi prvu cjelovitu sliku toponimije Like i na taj način doprinosi znanstvenom nastojanju izradbe cjelovitog hrvatskog toponimijskoga mozaika kao i stvaranju pretpostavki za buduća sustavna toponomastička istraživanja ličkog područja, poglavito u smjeru terenskoga istraživanja mikrotoponimije pojedinih ličkih regija.
Istraživanje ličke suvremene toponimije predmnijevala bi i sustavna terenska istraživanja koja za potrebe ovoga rada iz očitih razloga nisu mogla biti provedena. U prvome redu zbog veličine i izrazite depopulacije prostora Like, poglavito posljednjih desetljeća 20. stoljeća kad su mnoga lička sela sasvim opustjela, ostala bez domicilnog stanovništva ili su uslijed migracijskih procesa, kao posljedice Domovinskog rata, naseljena novim stanovnicima koji ne baštine toponimsko naslijeđe raseljenih, a i u dijalektološkom smislu predstavljaju novu intervenciju u ličku jezičnu stratifikaciju. S obzirom na to da je ovo prvi rad koji nastoji barem donekle cjelovito prikazati ličku toponimiju, terenska se toponomastička istraživanja nisu mogla sustavno provoditi. Tom budućem terenskom istraživanju ovaj će rad biti dobrom polaznom osnovicom.
(...)
Nakon što su Lika i Krbava 1689. g. oslobođene od osmanlijske vlasti (Ličko Pounje oslobođeno je tek u posljednjem habsburško-osmanlijskom ratu 1788. –1791. g.) pojavila se zamisao o uspostavi Ličko–Krbavske županije u sastavu Kravljevine Hrvatske. No, Dvorska je komora Liku i Krbavu 1692. g. prodala austrijskom grofu Sinzendorfu, a nakon što je, zbog različitih otpora, odustala od njihovog pretvaranja u feudalni posjed, 1712.g. pripojila ih je, organizirane kao veliku kapetaniju, u sastav Karlovačkoga generalata kao dijela Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Nakon preustroja iz 1746. g. osnovane su na tom području dvije pukovnije, Lička i Otočka.
Žitelji na području Ličke pukovnije sa sjedištem u Gospiću, nazivali su se Ličanima, a na području Otočke pukovnije Otočanima. Stanovnici tadanje Like, odnosno Ličani i Otočani bavili su se poljoprivredom i stočarstvom, živjeli su u kućnim zadrugama patrijarhalnim životom, a muškarci u dobi od 16. do 60. godine bili su vojni obveznici koji su odore nabavljali na osobni račun, a dobiveno oružje čuvali u svojim kućama. Nakon sjedinjenja Hrvatsko-slavonske vojne krajine s civilnom (banskom) Hrvatskom i Slavonijom 1886. g. osnovana je Ličko-krbavska županija sa sjedištem u Gospiću koja se sastojala od devet kotara: Brinje, Donji Lapac, Gospić, Gračac, Korenica, Otočac, Perušić, Senj i Udbina. (Holjevac 2010) Osnutkom županije počelo se i ime Like širiti na područje Gacke, Plitvica i Brinja, a postupno i na zakapelski pojas od Modruša do Rakovice. Iako je koncem 19. i početkom 20. stoljeća Lika bila znatno napučenija nego danas, već su tada, zbog gospodarskih razloga i nepovoljnih razvojnih mogućnosti, stanovnici Like počeli napuštati svoje domove i iseljavati u druga hrvatska područja, zapadnoeuropske i prekooceanske zemlje.
(...)
2.2.Zemljopisna obilježja
Prirodni krajolik Like obilježava dinamičan reljef, njegova vertikalna raščlanjenost, odnosno različita nadmorska visina, od najnižih dijelova – polja u kršu (450 metara nad morem Gacko polje) preko niza gora s preko 1000 metara do najvišeg vrha Velebita (Vaganski vrh 1757 m). Pružanje planina kao i polja u kršu imaju tzv. Dinarski smjer SZ-JI koji u bitnome određuje i klimatske uvjete kao i prometnu infrastrukturu. Liku u vegetacijskom smislu određuje šumska i travnjačka vegetacija koja je mjestimice degradirana udjelom goleti (jugoistočni dio Like). Slične osobine odnose se i na sam Velebit uz sve prisutniji proces ozelenjavanja, obnove prirodne šume u primorskom dijelu. Kultivirani krajolik Like predstavlja pretežito ruralnu strukturu seoskih naselja, poljoprivrednih površina i šuma. Karakteristična su raspršena, najčešće neplanski građena naselja koja se većinom sastoje od zaselaka s patronimičkim imenima, kao npr. u Krasnom polju gdje su naselja Anići, Devčići, Dujmišići, Glavaši, Ivanetići, Jankovići, Modrići, Vukelići. Takav krajolik odraz je prirodnih utjecaja, agrarnog gospodarenja i patrijarhalnog ustroja. Naselja se obično nalaze na rubu polja kako bi se sačuvale obradive površine, izbjegle poplave i koristile prednosti zaravnjenih površina za obradu, planinske padine za stočarstvo i gore za šumarstvo (Mataija 2003).
Prema zemljopisnoj raščlambi, Lika se nalazi u gorskoj Hrvatskoj, u reljefno najvišem i najraščlanjenijem dijelu gorskog prostora Dinarida. U geološkom sastavu prevladavaju karbonatne naslage (vapnenci, dolomiti, breče) mezozojske starosti i paleogenske breče. Uz dna zavala, polja u kršu, vežu se naslage kvartarne starosti riječnog, padinskog i ledenjačkog podrijetla. Planinski prostor promatran od Senjskog bila koje je rasjednom zonom Oltari – Krasno – Lipovo polje odvojeno od strukture sjevernog Velebita i danas predstavlja poseban tektonski blok, ima obilježje hrpta izduženog u pravcu SZ-JI, čiji je JI dio uklopljen u ličko sredogorje, a melničko – kutarevsko podbrđe na JI u područje Gackog polja. Neotektonikom su pravocrtno do lučno izdvojeni gorski vrhovi Velebita (1757 m), Kapele (1534 m) i Plješivice (1657 m). Oni zatvaraju međugorske zavale (lička, gacka, krbavska) koje su međusobno odvojene ličkim sredogorjem. Njima još pripada unsko-koranska zaravan. Opći smjer nagiba je JI-SZ, tako da prosječno najviši horizont predstavlja Krbavsko, srednji Ličko i najniži Gacko polje. Polja u kršu najniži su prostori Like, većina ih je izdužena u dinarskom smjeru. Na zaravnjenom dnu polja karakteristični su brojni humovi ili glavice kao što su: Zir, Debeljak, Oštra, Oteš, Debelo brdo, Kik i ostala u Ličkom polju, Um, Prozorina i Umac u Gackom, Klisa i Karalula u perušićkom, a u lapačkom polju Obljaj. Kroz polja obično protječu rijeke i potoci koji vodu dobivaju iz krških vrela, a gube je u ponorima na kraju polja (Mataija 2003).
Lika se nalazi na sutoku zračnih masa iz kontinentalne unutrašnjosti i Jadranskog mora. Velebit je svojom visinom, dužinom i smjerom pružanja najvažniji modifikator klime, pružajući se uz samu obalu mora on ograničuje toplinski utjecaj mora samo na otoke i uski obalni pojas, što nije slučaj s vlažnim masama koje dolaze sa zapada i juga. Na planinskim stranama kondenzira se znatan dio vlage tako da Velebit i ostala visoka gorja imaju najveću količinu padalina, a najmanju najniži dijelovi Like. U konkavnim reljefnim oblicima (polja) javlja se temperaturna inverzija pa se često zimi dogodi da su polja ispunjena maglom hladnija nego visine na kojima prevladava vedro vrijeme (Mataija 2003).
Vode na području like pripadaju jadranskom i crnomorskom slivu. Jadranskom slivu pripadaju rijeke: Lika, Gacka, Obsenica, Kruščica, Holjevac i Ričica, a crnomorskom slivu pripadaju vode krbavskog prostora, gornjokoranska dolina s Plitvičkim jezerima i ličko Pounje: Krbava, Krbavica, Una i Korana. Cijeli prostor Like nalazi se na krškom području kojega u hidrografskom smislu karakteriziraju površinske i podzemne vode. Količina vode u površinskim vodenim tokovima ovisi o godišnjim ciklusima padalina pa u hladnom dijelu godine, kad je oborina više, ožive stalna i povremena vrela koja, uz porast razine krških temeljnica, dovode do porasta vodostaja i obrtano, u toplom dijelu godine kad padaline izostaju znatan dio vrela presuši, razina temeljnica opada i dolazi do presušivanja brojnih riječnih korita što je utjecalo i na motivaciju imenovanja potoka i pritoka većih rijeka. Čest je u ličkoj hidronimiji oblik imena koji sugerira nestalnost i povremenost vodenog toka i njegove pojavnosti na površini kao i onomatopejski, metaforički motivacijski oblik. Osim tekućica, na ličku su hidronimiju utjecale močvarne i poplavne površine »u tridesetak kilometara dugom podvelebitskom pojasu srednje Like, između Kukljića na jugu (gdje se nalaze bare Ličkulje, čijim dreniranjem, kao od toka, nastaje potok, poslije rijeka Lika) do Smiljana i Bužima na sjeveru« (Pejnović 2009:60). To je močvarno područje u prošlosti veći dio godine bilo pod vodom, do 18. st. 861 jutro zemlje, koje je kasnije isušeno. Najveće takve površine bile su na području Kaniže, Bužima, Smiljana i Trnovca.
Iako krško tlo ne obiluje vodama, gospodarski, kulturni, demografski, sociološki i onomastički identitet Like očito je snažno vezan uz vode i njihovu životnu važnostpa se i ime Like, Gacke, Krbave i Hotuče na ličkom prostoru kroz povijest vezuje uz ime rijeka, polja u kršu, srednjovjekovnih župa i utvrđenih mjesta. U tom povijesnom hodu ta su imena kao hidronimi, ali transonimizacijom i kao ojkonimi, horonimi i etnonimi označili identitetsku odrednicu krajai ljudi koji u njemu obitavaju.
(...)
2.4.Jezična slika Like
Zapadni – novoštokavski ikavski dijalekt govori se u Lici uglavnom na području Gospića (Perušić, Brušane, Bilaj, Trnovac, Smiljan, Ribnik, Pazarište, Klanac, Lički Novi), Lovincu (Sveti Rok i Ričice) i u sjevernoj Lici na području Plitvičkih jezera (Poljanak, Smoljanac). Osnovno je obilježje tog dijalekta ikavski refleks jata koji je često nedoslijedan pa se uz njega, kao posljedica kontakta s čakavskim ličkim govorima, javlja i ekavski (belo/mliko) po čemu je ličko područje prilično prepoznatljivo.
(...)
3.1.5. Kartografija Like u 18. i 19. stoljeću
(...)
U Zagrebu je 1888. Ivan Steklasa u mjerilu 1:180 000 objavio Zemljovid Županije ličko-krbavske. Bio je to prvi zemljovid koji je nakon stranih grafijskih rješenja prikazao toponimiju ličkog područja hrvatskom grafijom. Na taj je način prestala dominacija stranih kartografa i izvanhrvatskih grafijskih rješenja u pisanju ličke toponimije.
Na karti je hrvatskim jezikom upisano 109 toponima: Kapela, Vodoteč, Jezerane, Stajnica, Križpolje, Brinje, Prokike, Mala Kapela, Brlog, Gacko Polje, Otočac, Škare, Gacka, Švica, J. Gacke, Prozor, Sinac, Lešće, Lipovopolje, Konj, Zalužnica, Doljane, Vrhovine, Babinpotok, Drvenjak, Vel. Javornik, Seliški vrh, Ravljani,Perušić, Dolnji Kosinj, Gornji Kosinj, Lika, Osik, Kula, Pazarište, Klanac, Konj, Smiljan, Novi, Divoselo, Mušaluk, Gospić, Otešica, Brušane, Trnovac, Jadova, Mogorić, Počiteljski Vrh, Velika Visočica, Goli Vrh, Raduć, Glamočnica, Medak, Ribnik, Lika, Otuča, Gračac, Grab, Goli vrh, Srb, Kupirovo, Panos, Mazin, Bielopolje, Bunić, Kozjan, Debelobrdo, Kamenita gorica, Čanke, Krbava, Krbavica, Korenica, Krbavica, Drvenjak, Priboj, Vaganac, Plješivica, Gola Plješivica, Dol. Jošane, Javornik, Nebluje, Ozeblin, Vrebac, Dol. Lapac, Bruvno, Rudopolje, Boričevac, Kremen, Visočica, Milićev (brdo), Dobroselo, Doljane, Suvaja, Lisac, Ostrvica, Klanac, Ploča, Lovinac, Sv. Rok, Občenica, Cerje, Reznik pl., Stikada, Tomingaj, Velika Popina, Konjska glava, Poštak, Zrmanja, Lisac, Omšica.
(...)
4.2.Povijesno oblikovanje ličkih naselja i ojkonima
Najstariji tragovi života ljudskih zajednica na prostoru Like datiraju iz paleolitikačije je prvo nalazište otkriveno 1956. godine u Gornjoj Cerovačkoj pećini kod Gračaca, a drugo na prostoru Donjeg Pazarišta, na lokalitetu Popovača. Očito su područje Like tada nastanjivale paleolitičke lovačke skupine.
»Neolitički nalazi uglavnom se javljaju sporadično i rezultat su slučajnih nalaza s lokaliteta Ćukovac kod Široke Kule, Đurđeve grede, Turskog groblja i Glavičice u Vrepcu, te Metka i Bilaja. Lokalitet koji je u tijeku arheoloških zaštitnih istraživanja pokazao neolitički materijal jepećina Golubinjača kod Mlakve u Kosinjskoj dolini« (Kolak 2001: 7). Riječ je o nalazištima u kojima su pronađeni ostatci keramičkih posuda, kremenih nožića i strugala koji upućuju na zajednice koje su se bavile zemljoradnjom.
Ostatci keramike pronađeni u špilji Golubinjača kod Kosinjapotječu iz ranog brončanog doba, a nalazišta srednjeg brončanog doba nalaze se u Vrhovinama; špilja Bezdanjača, u Ličkom Osiku (zaselak Novoselije); nekropola pod tumulima, u Pavlovcu;manja nekropola pod tumulima i jedan izdvojeni tumul na periferiji Gospića.
Lokalitet koji najrječitije svjedoči okasnom brončanom dobu u Lici, »tom povijesnom trenutku etničkih i kulturnih previranja je pećina Bezdanjača kod Vrhovina. Na brdu Vatinovcu se očito nalazilo naselje, čiji su stanovnici kao nekropolu koristili navedenu pećinu« (Kolak 2001: 10).
Izkasnog brončanog doba potječu i prva saznanja o naseobinskim objektima na gradinskim naseljima, a od toga doba u Lici pratimo i japodsku kulturu.
»Najviše regije Velebita i Plješivice sigurno su već tada korištene kao alpski pašnjaci, a jednako tako i visoka kraška polja, koja su bila često plavljena i zbog toga močvarna i kroz najveći dio godine teško prolazna. Naselja tih stočara ležala su na strmim vrhuncima okolo tih polja, a osobito u primorju, gdje su daleki vidici i strme strane pružale pogodan strateški položaj za obranu. Na ta najstarija naselja možda nas podsjećaju ona kasnije od Ilira korištena gradinska selišta, gdje u temeljima kružnih kamenih nasipa nalazimo tragove velikih kamenih blokova slaganih u suho (...) S vremenom su se još i prije rimske dominacije na našem prostoru razvile dvije vrste naselja: jedna, koja su bila stalno nastanjena, i druga, koja su služila samo za privremeni boravak. Ova prva, veća po prostranstvu, obično su bila smještena na raskrsnicama ili prelazima važnih putova, na rubu velikih kraških polja (...) Kuće, pačetvorinaste osnove, bile su najčešće poredane u nizovima sa najviše dvije prostorije, popođene od natučene crvenice i sa otvorenim ognjištem. Samo centralna zgrada, obično u središtu najviše terase na samoj glavici, bila je veća i pomnije građena, a služila je ili za stan rodovskog glavara ili možda kao kultno mjesto« (Gušić 1973: 14–17). Drugi tip kuća služio je kao povremeno boravište stočara za vrijeme sezonskih migracija. Riječ je o najčešće kolibama okruglog oblika. »Zbog povećane opće sigurnosti napuštaju se utvrđena stalna gradinska naselja na strmim glavicama i osnivaju nova na njihovim podnožjima ili nedaleko njih na rubovima polja, a u upotrebi ostaju i dalje ona povremena staništa u planini ili udaljenim predjelima. (...) Tako silaze i gradinska naselja oko Krbave i na Ličkom, Koreničkom i Lapačkom polju u nizinu, bliže ravnici, ali ipak toliko povišeno da ih ne mogu zahvatiti proljetne vode. Neka od tih naselja, osobito ona što leže uz glavne saobraćajnice, poprimaju i urbani karakter, kao na pr. Arupium kod Prozora. Avendo kod Kompolja, Oblaj kod Lapca i druga« (Gušić 1973: 18). »Ilirsko je stanovništvo još prije dolaska pod rimsku vlast imalo dobro razvijenu i udomaćenu toponimiju za svoja naselja, rijeke, brda, plemenske skupine i sl. Sve to nazivlje samo se pamtilo i prenosilo predajom s koljena na koljeno« (Marković, 1993: 11). »Budući da je prioritet rimskih vlasti bila teritorijalno-politička organizacija na makroprostornoj razini (...) neznatno su intervenirali u naslijeđenu plemensku organizaciju Ilira na nižim prostornim razinama. To se odrazilo u njegovoj površnoj romanizaciji, odnosno dugotrajno očuvanom autohtonom načinu života, a povezano s time u zadržavanju mjesne toponimije« (Pejnović 2009: 59).T ako su se iz tog razdoblja sačuvala imena japodskih naselja koja su se očito nalazila uz važne prometnice; Avendon (Brlog), Arupij (Prozor), Epidocij (Kvarte), Ancus (Široka Kula), Ausankalij (Medak).
Hrvati su na područje Like došli tijekom seoba naroda u 6. i 7. stoljeću. Organizirani u rodovske zajednice očito su se primarno bavili transhumantnim stočarstvom baziranim na korištenju ljetnih i zimskih pašnjaka. Zatečeno se, djelomično romanizirano japodsko stanovništvo, pred novim naseljenicima vjerojatno povuklo u planinske predjele daleko od prometnica i sa sobom prema Gušiću (1973) ponijelo i stare toponime. Srednjovjekovna lička naselja kasnije su se razvijala kao trgovačka i obrtnička podgrađa utvrđenim gradovima čije su zidine bile na prirodnim, strateški važnim uzvisinama, a služile su i kao zaštita stanovnicima podgrađa koji su se pred ratnim opasnostima sklanjale u njih. Osim samih utvrđenih gradova koji su građeni od kamena, ličke su kuće bile isključivo drvene pa su u ratnim stradanjima paljene i tako nestajale ne ostavljajući traga svoje opstojnosti. O tomu svjedoči korpus ličkih srednjovjekovnih toponima bez kontinuiteta. Tijekom dosadašnjih arheoloških istraživanja Like nisu pronađeni ostatci ni jednog srednjovjekovnog naselja pa se podatci o njihovoj strukturi, obliku i organizaciji oslanjaju uglavnom na pretpostavke utemeljene na izvorima iz povijesne literature.
Osmanlijska je vlast u Lici potrajala više od 160 godina mijenjajući političke, upravne, gospodarske, kulturne i posebno demografske prilike. Kao pogranično područje velikog carstva, ličko je područje u tom razdoblju živjelo u stalnom nemiru, onemogućeno u daljnjem, u srednjem vijeku, započetom razvoju. »Naselja bliže nekakvoj graničnoj crti razdvajanja bila su u mnogo nesigurnijem položaju od onih koja su dublje u prostoru čuvale vojne posade turskih utvrda. U tim naseljima živjelo je pretežito muslimansko stanovništvo, dok je granični prostor bio prepušten vlaškim i kršćanskim naseljima« (Kruhek 2013: 472). Vrlo je malo dostupnih podatakao organizaciji i strukturi ličkih naselja u vrijeme osmanlijske vlasti, no, moguće je pretpostaviti da su ona, posebno lički srednjovjekovni utvrđeni gradovi i fortifikacijski objekti, održavani, obnavljani dograđivani ili sasvim zapušteni, u skladu s njihovim strateškim, vojno-obrambenim funkcijama za razliku od primjerice Bosne gdje nije bilo gradskih naselja pa su ih Osmanlije osnivali i imenovali. Osmanlije očito u Lici nisu gradili, oni su održavali ili dograđivali zatečene hrvatske srednjovjekovne utvrde. »Nijednu od tih utvrda i nijedno od tih većih naselja nije podigla turska vlast na nekoj novoj, turskoj lokaciji, ispočetka, iz temelja« (Kruhek 2013: 488). A posebno su im važne bile utvrde u Buniću, Udbini, Ličkom Novom, Bilaju, Perušiću, Ribniku i Budaku uz koje su se nalazila i veća naselja. Novi stanovnici naseljeni na ličko područje za vrijeme osmanlijske vlastii nakon oslobođenja 1689. g. nisu poznavali povijest kraja u koji su doselili pa su te gradine često imenovali po turskim agama i begovima koji su njima upravljali (Kula Ahmeda Lipovca, Kula Turčina Ismailovića, Kula Ahmeda Lipovca, Kula Osman-age Glumca, Kurtagića Kula) ili su ih nazvali turskim kulama.
U novom vijeku, posebno u vrijeme vojnokrajiške uprave u Lici, naselja su građena uz prometnice, ali opet s jasnom intencijom očuvanja agrarnog potencijala polja u kršu. Rodovska su se naselja raštrkanog tipa, određena sjedilačkim poljodjelskim načinom života, smještala uz ili iznad obradivih polja, uvijek u blizini vode. Ta se naseobinska struktura i toponimija očuvala do danas. »Osim nekoliko manjih lokalnih središta sva lička naselja zadržala su karakter tradicionalnih planinskih seoskih naselja. U prosjeku na jedno naselje otpada 400 stanovnika. Važno je naglasiti međutim da prosječno naselje nije jedinstvena usko povezana cjelina nego uglavnom skupina više zaselaka« (Geografija SR Hrvatske 1975: 23).
(...)
Imena gradova i naselja koja su preživjela osmanlijske najezde, vlast i postosmanlijska naseljavanja Like obrađuju se u središnjem dijelu rada.
4.5.Suvremena lička ojkonimija
Područje Like danas je administrativno podijeljeno između Ličko-senjske i Zadarske županije, a na njezinom se području nalaze gradovi Gospić i Otočac te općine Brinje, Vrhovine, Plitvička Jezera, Perušić, Lovinac, Udbina, Gračac i Donji Lapac sukupno 231 naseljem.
Lički se ojkonimi, radi preglednosti, navode abecednim redom. Za svako je naselje, na temelju terenskog istraživanja,zabilježen akcentuirani imenski lik u lokalnom obliku, određen rod i broj teetnik i ktetik. Zbilježene su također i varijante akcentuacije ojkonima, etnika i ktetika iz drugih dostupnih izvora (rječnici lokalnih govora, ARj i druga referentna literatura) koji se kao i različiti, više ili manje uspješni pokušaji rasvjetljavanja etimologija, (pučkih i onih koje svjedoče o razini razvoja i interesu pojedinih znanosti za ličku ojkonimiju) donose u fusnotama. Njihova je vrijednost simbolična i ilustrativna i često svjedoči o mašti znanstvenika i laika u smislu „značenja imena“. Kao što je već istaknuto, etimološka analiza nije u središtu interesa ovoga rada već je temeljni cilj definiranje položaja ojkonima u toponomastičkome sustavu i njegovo funkcioniranje u prostoru. S obzirom na turbulentnu prošlost ličkihnaselja, primaran je cilj ovoga poglavlja donijeti sustavnu analizu ličke ojkonimije sa svim relevantnim podatcima o nastanku naselja, njegovoj identifikaciji i ubikaciji, postanku i mijenama njegova imena. Toponimi, u prvome redu ojkonimi, oduvijek bude u puku potrebu iznalaska njihova tumačenja. U strogo toponomastičkoj analizi ta se, u najvećem dijelu neuvjerljiva laička tumačenja niti ne navode, ali ja ih često donosim u fusnotama, osobito ako su popraćena pučkim legendama o postanku imena, smatrajući da su i ti podatci dijelom narodne tradicije i njihova odnosa prema prostoru obitavanja, bez obzira na njihovu znanstvenu neutemeljenost. Zbog toga se u svakoj ojkonimskoj natuknicidonose zemljopisni podatci o prostornoj ubikaciji,nadmorskoj visini, brojui gustoćistanovnika(prema rezultatima službenih popisa stanovnika Like od 1857. do 2001. g.), broju i imenima zaselaka, povijesnim varijantama imena, zabilježenim oblicima imena na povijesnim zemljovidima, podatci o etničkoj i religijskoj strukturi stanovnika, procesima naseljavanja, društvenim i političkim okolnostima koje su utjecale na imenovanje, vremenu osnutka naselja kao najvjerojatnijem vremenu nastanka ojkonima, potencijalnoj transonimizaciji i svim ostalim relevantnim izvanjezičnim utjecajima koji su važni za utvrđivanje etiologije imena.
Ojkonimi su klasificirani prema motivacijskoj i strukturnoj razini po naputcima i sugestijama mentorice dr. sc. Dunje Brozović Rončević. Analizirani podatci većim su dijelom provjereni obilaskom terena, osim u primjerima naselja bez stanovnika, kao što je npr. Kozjan. Lokalna akcentuacija, etnik i ktetik bilježeni su u najužem mogućem anketnom krugu s uvažavanjem dijalektalnih obilježja anketiranog područja, a korištena je i dostupna literatura koja obrađuje mjesne govore. Zemljopisni podatci; ubikacija, popis zaselaka,promjene imena, podatci o pripadnosti župama, biskupijama i eparhijama te nadmorska visina preuzeti su iz Leksikona naselja Hrvatske, podatci o broju stanovnika iz baze Državnog zavoda za statistiku Naselja i stanovništvo RH od 1857.-2001., podatci o broju stanovnika 2011. iz rezultata popisa stanovnika te godine na temelju koje je izračunana i gustoća naseljenosti. Dioostalih relevantnihpodataka preuzet je iz Hrvatske opće enciklopedijei Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857 –1971. Mirka Korenčića.Dio povijesnih potvrda toponima preuzet je iz baze prikupljene za projekt „Hrvatska povijesna toponimija“ voditeljice Dunje Brozović Rončević u kojemu je obrađivana i povijesna toponimijska građakoju je prikupljao akademik Stjepan Gunjača sa suradnicima.
(...)
(U Radu su opisana sva lička naselja abecednim redom, ja sam izdvojio ova dva koja imaju neke poveznice sa Saborskim I.M.)
Poljanak, Poljának m /jd., etn. Poljànčan(i)n / Poljànčānka, ktet. poljànačkīE 15º 35ʼ 55ʺ N 44º 55ʼ 18ʺ399
n. v. 586 m
Naselje na administrativnom protegu Općine Plitvička Jezera, smješteno u istočnom dijelu Like, 22 km sjeverozapadno od Korenice, površina 6,64 km².
2011.: 97 st., prosj. gustoća naseljenosti 14,60 st./km².
Zaselak: Lisina Matovinska. (autor ne navodi zaselak Vukovići I.M.)
Pripada župi BDM Majke Crkve iz Plitvica, Slunjski dekanat Gospićko-senjske biskupije
Poljanak je očito naselje novijega datuma. Ne bilježe ga zemljovidi Prve ni Druge vojne izmjere pa bi njegov postanak pripadao vjerojatno u konac 19. stoljeća. Ime je motivirano zemljopisnim terminom polje, s deminutivnim sufiksom -ak. ARj bilježi ime u obliku Poljának, dem. od poljana, navodeći primjer iz Dobrosela »pošto ćeš mi prodati onaj tvoj poljanak?« (Arj X: 634), u Lici bilježi i oblik Poljanka kao ime nekog zaselka.
400 Statistički se obrađue kao naselje od 1900. g., i to do 1921. g. kao dio naselja, a od 1931. g. kao naselje. (DZS)
(...)
Sertić Poljana, Sêrt(i)ć Pòljana ž / jd., etn. Sêrt(i)ćan/ Sêrt(i)ćānka, ktet. sêrt(i)ćkī440 E 15º 34ʼ 02ʺ N 44º 55ʼ 30ʺ
n. v. 642 m
Naselje na administrativnom protegu Općine Plitvička Jezera, smješteno u istočnom dijelu Like, 26 km sjeverozapadno od Korenice, površina 6,81 km².
Pripada župi sv. Ivana Nepomuka iz Saborskoga, Ogulinski dekanat Gospićko-senjske biskupije.
Kao i šire drežničko područje vjerojatno je Sertić Poljana naseljena u drugoj polovici18. ili u prvoj polovici 19. stoljeća Hrvatima s područja Brinja. U zemljovidu Prve vojne izmjere naselje nije zabilježeno, a u Drugoj je izmjeri zabilježeno u današnjem obliku. Pavičić (2010) Sertiće spominje kao stari rod kod Brinja. Čulinović-Konstantinović navodi da su Sertići na to područje doselili iz Saborskog442.
Dvočlano ime u kojem je prvi član antroponim Sertić, a drugi zemljopisni apelativ poljana.
440 HMR biljež i ktetik pòljanskī.
441 U 1869. i 1880. g. podatci su uključeni u popis naselja Drežnik Grad (Općina Rakovica). (DZS)
442 »U Sertića poljanu doselili su Sertići i danas žive u dva zaseoka „Gornjani“ i „Doljani“, prema staroj tradiciji grupiranja naselja prema rodu, odnosno ovdje tzv. lozama. Saborski je bio međustanica njihova dolaska, a od tada se još uvijek razlikuju tri loze Sertića nastale od tri brata; Grge, Vida i Polde. Oba zaseoka gotovo neprimjetno su odvojena, ali su oduvijek tvorila jednu seosku cijelinu, birali jednog starješinu i imali jednu noćnu patrolu« (Čulinović-Konstantinović 1974: 179).
Ovdje sam objavio samo neke djelove doktorskog rada gosp. Ivice Mataije. Cijeli rad možete naći ovdje: Lička toponimija
Komentari
Mislim da autor (Čulinović-Konstantinović 1974: 179). ima krive informacije o zaseocima Sertić Poljane. Autohtono stanovništvo govori Gornja i Donja Poljana.