Ulica sv. Ane je svoje novo ime dobila nakon Domovinskog rata po istoimenoj katoličkoj crkvi koja se nalazi na njenom početku. Za vrijeme Jugoslavije ova ulica je nosila ime partizanskog borca Đure Vukelića.

Najstariji naziv za ovu ulicu odnosno ovaj dio Plaškog je Buretići.

Buretići su jedni od rijetkih Hrvata katolika koji su ostali živjeti u Plaškom sve do današnjih dana. No danas je taj broj sveden na svega dvije obitelji.

Rijeka Dretulja

Ulica sv. Ane gledano iz Japage

Ulica sv. Ane (Buretići) asfaltirana ove godine novcem iz proračuna općine Plaški

Buretići se u Plaškom spominju već 1775. Unatoč teškim mukama i zlostavljanjima od domaćih Srba ipak su uspjeli ostati u Plaškom tijekom više od 250 godina. Čini se da je rodonačelnik plaščanskih Buretića bio Mijo Buretić. On se u popisu vlč. Šimuna Luketića iz godine 1775. navodi kao najstariji Buretić. Zanimljivo je da mu se kao mjesto rođenja navodi Zagreb. Bio je udovac. Nije jasno zbog čega se Mijo Buretić doselio iz Zagreba u Plaški; prema nečitljivo napisanom zanimanju, koje bi se moglo pročitati kao "serdar", može se zaključiti da je bio u vojnoj službi pa da je tako s austrijskom vojskom dospio u Plaški.

A da su Buretići bili slobodnjaci, a neki od njih i u vojnoj službi, svjedoči jedno sačuvano pismo iz 1824. Inače, upravo to sačuvano pismo svjedoči kakvih su sve neprilika malobrojni plaščanski katolici imali s pravoslavnim vladikama (episkopima). Pismo pišu muški članovi obitelji Buretić iz Plaškoga biskupu u Senj. S jedne strane, govore o svoiemu teškom položaju, jer ih progoni eparhijski namjesnik Mušicki da se moraju seliti sa svojih imanja, ali i s druge strane o svojoj odlučnosti da ostanu na imanju koje baštine od svojih pradjedova. Upozoravaju da bi se u slučaju nastavka njihova progona mogle dogoditi i ružne stvari, možda čak i ubojstvo onih koji rade na njihovu izgonu. Zbog staroga pravopisa i izričaja treba biti veoma pažljiv da bi se moglo dobro shvatiti što Buretići pišu. Inače je jasno da oni sami nisu napisali to pismo, jer su bili nepismeni (o tome svjedoče njihovi križići pokraj imena), nego netko drugi, pismen, a to je najvjerojatnije bio katolički župnik u mjestu.

Iz gore spomenutog popisa iz 1775. razvidno je da su tada u Plaškom osim Buretića živjele sljedeće katoličke obitelji: Cindrić, Herendić, Lončar, Sablić, Vlašić. Do kraja su u Plaškom ostali samo Buretići: oni tu žive i danas. Ostali su se raspršli, nestali iz Plaškoga, najvjerojatnije zbog pritiska pravoslavne većine. O tome govore i drugi sačuvani spisi, osobito sačuvana Matica umrlih (1816.-1910.). U njoj se 1816. i sljedeih godina spominju prezimena: Herendić, Buretić, Ferdeber, Turković, Udurović, Sertić, Vlašić, Lončar, Jurišić. Udurovići su bili Romi katolici. Na početku 20. st. (oko 1906. godine) još se spominju prezimena: Buretć, Turković, Vlašić, Lončar. U Plaškom je 1940. živio "stari Ferderber" koji je "bio veoma razdragan" dolaskom o. Vladovića na blagoslov kuća jer "svećenik tamo niie dolazio mnogo godina". Nikola Lončar iz Vere iste te 1940. godine nije htio primiti svećenika za blagoslov kuće, jer je "izgleda bio baptist". U "Mlinu" na Dretulji živio je 1940. umirovljeni slijepi sudac Milan Tomljenović, otac Josipa Brace Tomljenovića. Fra Šime Vladović kod njega je stanovao neko vrijeme. Franjo Buretić i Ivan Vlašić bili su "crkveni oci" i "mežnari" te su "najviše pohađali crkvu". Njihove su obitelji ostale živjeti u Plaškom i nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon što je srpska mladež 1946. provalila i obeščastila crkvu sv. Ane, neke su stvari iz crkve prenesene u Modruš, a neke su se pronašle kod crkvenog oca Ivana Vlašića. Nije mi poznato kad je nestalo i Vlašića u Plaškom. Ostali su samo Buretići. I oni su stradali i ratu: u studenome 1942. Srbi iz Kunića zaklali su Juliku Buretić u njezinoj vlastitoj kući. Njezina muža Peru partizani su uhvatili 1947. i osudili na smrt. Ne zna mu se za grob. Nedugo nakon Julikina umorstva plašanski su Hrvati evakuirani iz Plaškog jednim teretnim vlakom, zajedno sa svoiom stokom i stvarima.

U poslijednjih 200 godina broj katolika u Plaškom nije prelazio brojku od 200, tako je 1902. godine u Plaščanskoj dolini (današnja općina Plaški) živjelo 197 katolika (od toga 59 u Kuniću) i 9 000 pravoslavnih, što su ujedno i najveći dosegnuti brojevi i za jedne i za druge, ako računamo do 1991. Danas je stanje sasvim drugačije. Od ukupnog broja (cca 2 000) stanovnika općine Plaški, odnos katolici - pravoslavci je "pola-pola".

"Crkva u šutnji"

Malobrojna plaščanska katolička zajednica bila je tijekom više od 50 godina (od 1945. do 1995) "Crkva u šutnji". Kroz čitavo to razdoblje , "bilo je za katoličkog svećenika opasno po život prenoćiti u Plaškom", dok su se "malobrojni katolici bojali i pogledati u svoju crkvu". I kad su se, počevši od 1976., počele slaviti mise jednom godišnje u Plaškom, na svetkovinu sv. Ane, u crkvu su dolazili samo hodočasnici sa strane, iz okolnih župa' Domaći su se skrivali. O blagdanu sv. Ane god. 1996. piše - upravitelj župe o. Tonči Goričanec: "Prije Domovinskog rata ovaj blagdan u Plaškom slavio se skrovito i nečujno. Doduše, bez ikakvih vanjskih smetnji tadašnjih stanovnika, ali ipak s određenim strahom. Tada na tim proslavama nije bilo niti jednog sudionika koji bi živio u Plaškom. Svi bi došli iz ogulinskog kraja i Saborskog (u knjizi nije spomenuto). No, ove godine uglavnom su bili oni koji tamo stanuju - ali kao izbjeglice i prognanici (...) Po gruboj procjeni na završnoj, glavnoj misl bilo je nazočno od 150 - 2000 vjernika. Koncelebriranu sv. misu predvodio je i propovijedao mons.
Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski u miru". Iste godine u srpnju dogodilo se napokon "ono o čemu još nedavno nismo mogli ni sanjati" u crkvi sv. Ane u Plaškom obavljena je Prva pričest nakon više od pola stoljeća".

Tekst je uzet iz knjige Župa Plaški - koja je izdana prigodom 200-te obljetnice obnove župe (1807. - 2007.)

Blagdan sv. Ane u Plaškom 1978. godine - na slici hodočasnici iz Saborskog

Plaščanske oranice

You have no rights to post comments