Slikovni rezultat za ivica Å¡olaDobro jutro, svijete, prepun lampica! Dobro, jutro ljudi! Dobro jutro i vama, doktore, kad ćete me odvezati?
 
Na suvremeni svijet se može gledati svakojako, pa onda, legitimno, i kao na ludnicu. Otvorenog tipa. Kada politika krene brisati razliku između privatnog i javnog, a privatne sklonosti i orijentacije učini prioritetom svojih politika, to, u najmanju ruku, nije normalno.
 
Kada znanost metodologiju zamijeni ideologijom, onda bolest i razni poremećaji postaju “mainstream” koji vas gnjavi od parlamenata do medijskih naslovnica. Kada priroda i narav izgube svaku dimenziju normativnosti, a sve se proglasi konstruktom, zdrav razum postaje nešto nepoželjno. Kada teroristi i agresori, ratni huškači, dobivaju Nobelove nagrade za mir, pa i preventivno poput agresora Obame, onda svijet vapi za novom erazmovskom “Pohvalom ludosti”.
 
Kada milijarde ljudi na ovome svijetu hrle na, primjerice, Facebook, i same sebe čine robom čije podatke Zuckerberg podaje tajnim službama i multinacionalkama, a ljudi i dalje ustraju da budu roba za prodaju, razum opet zašuti jer se tu nema što reći, osim, ovaj put, samom sebi: Dobro jutro, doktore, kada ćete me odvezati, jer se čovjek koji nije dio toga ludila ozbiljno počne dovoditi u pitanje. Pogotovo ako ste bijelac, heteroseksualac, pušač, katolik i još k tome imate automobil na diesel.
 
Orvelovska distopija
 
Ovom pretvaranju svijeta u orvelovsku distopiju nisu izmaknula ni sveta vremena, pa ni advent, došašće. Advent u Zagrebu, Beču, Milanu… Masne kobase, kuhano vino, bunceki i pregršt lampica i šarenih artikala, nepregledne gužve i rijeke ljudi koji bauljaju od štanda do štanda, jedu, piju…
 
Ova profanizacija sakralnog, svođenje svetog vremena i njegova dubokog smisla za čovjeka i njegovu nadu na komercijalni dernek prepun zombija koji vonjaju na alkohol, nije nimalo bezazlena.Još kao muenchenski nadbiskup, Joseph Ratzinger napisao je meditaciju o adventu koju izvukoh iz police prošlu nedjelju.
 
Meditacija započinje pričom Charlesa Dickensa u kojoj ovaj engleski pisac pripovijeda priču o čovjeku koji je izgubio memoriju srca. Bijahu mu oduzeta sva sjećanja i misli koji su u njemu nastali zbog ljudske patnje.
 
Gašenje sjećanja na ljubav (srce) bilo mu je ponuđeno kao oslobođenje od tereta prošlosti. No taj čovjek se ubrzo totalno promijenio: susret s ljudskom patnjom nije u njemu pobuđivao nikakvo sjećanje na dobrotu. Izgubivši to sjećanje, nestao je iz njega svaki izvor dobra. Postao je hladni monstrum koji isijava led oko sebe.Goethe je sličnu priču ispričao u povodu obnovu fešte svetog Roka u Bingenu nakon napoleonskih ratova.
 
Pjesnik je studirao lica ljudi koji su prilazili kipu sveca, simbola dobra, sjećanja na dobro. Lica odraslih i djece sjala su zbog poruke dobra na koju ovaj svetac podsjeća. No mladi su bili “bez osjećaja, vidljivo se dosađivali, indiferentni”.
 
Ratzinger zaključuje: “Kada dođu loša vremena, ti mladi neće se sjećati ničega dobroga, pa se stoga neće imati ni čemu nadati. To znači da samo onaj koji se može sjećati, može se i nadati. Tko nikada nije iskusio dobrotu i dobro, ne može ih se niti sjećati.” Iz tih primjera Ratzinger govori o smislu kršćanskog adventa, koji je križište sjećanja i nade, neka vrsta “nostalgije za budućnošću”, kako je rekao Bloch.
 
Sjećanje srca
 
Advent je sjećanje srca na dobrotu Boga koji se učinio djetetom. To sjećanje krcato je smislom, koji se zove spasenje, koji se zove nada. Sjećanje i nada uvijek idu zajedno.
 
Cijela liturgijska godina donosi nam velika sjećanja na dobro kako bi nam pobudila memoriju srca, kako bi nas učila da otkrijemo zvijezdu nadanja. “Svi blagdani liturgijske godine su događaji nade, piše Ratzinger, velika sjećanja čovječanstva koja vjera čuva i objavljuje.” Bez sjećanja nema nadanja, bez dobra prošlosti okretanje budućnosti je politička floskula izniknula iz kolektivnog beznađa kulture vječnog prezenta u kojoj je sve roba, sve se konzumira, ali se nitko ne sjeća – kojim povodom?
 
Vratih se s Adventa u Zagrebu prepunog praznine, kao velika knjiga smijeha i zaborava. Još smrdim po kobasicama, uši se još oporavljaju od buke, noge od ozljeda svih tih koji su me u masi nagazili. Nada se ždere u debrecinki. Ničeg drugog se ne sjećam.
 
Jutros se probudih i napisah ovaj tekst i beznadno zavapih: Dobro jutro, divni svijete, prepun lampica! Dobro jutro, ljudi! Dobro jutro i vama, doktore, kad ćete me odvezati?
 
Ivica Šola / Glas Slavonije

Dodaj komentar

Security code
Osvježi