Naslovnica

Marko ŠARIĆ Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine

(Str. 345, 359.)

Tradicionalna podjela predmodernih etnija u Lici i Krbavi. Dok su konfesijska i opća sociokulturna obilježja smanjila identitete na dualnoj osnovi, tradicijska (pučka) paradigma podijelila je stanovništvo Like i Krbave na petpredmodernih etnokolektiviteta: Hrvate, Vlahe, Bunjevce, Kranjce i Turke. Riječ je o pučkoj (anafalbetskoj) percepciji identiteta – percepciji odozdo – u kojoj prepoznajemo konfesijsku strukturu, sociokulturnu morfologiju granice, utjecaje elita te refleksije “seljačkog mentaliteta” sklonog socijalnoj fragmentaciji i izolaciji. Riječ je o percepciji drugog na način koji je običnom puku (u narodu) bio prepoznatljiv i razumljiv, a koji je uključivao: vjersku pripadnost, jezik, model obitelji, način života, gospodarske aktivnosti, društveni položaj. Tablica br. 1 pokazuje da se radi o podjeli koja je sublimirala mnoge kriterije vrednovanja jednog predmodernog etnokolektiviteta, odnosno uključivala je najvažnije etnodiferencirajuće čimbenike koji su tvorili identitete tradicijskih zajednica i utvrđivali osobitosti neke populacijske skupine na ličko-krbavskom prostoru oko 1700. godine.

str. 345

Već je u uvodu istaknuto kako je senjsko-modruški biskup Martin Brajković u svojem izvješću iz 1702. godine vjerno prenio pučku percepciju etničkih identiteta, tj. tradicionalnu podjelu ličko-krbavskog stanovništva na pet etnija. Ipak, valja primjetiti da Brajković, premda ističe etničku mozaičnost Like i Krbave, u sintagmi quinduplex populus koristi jedninu “narod”. Ispada da je za njega stanovništvo Like i Krbave više heterogena cjelina negoli etnički konglomerat. Brajković je ovdje očito uvažavao historijsko-geografske aspekte identiteta, ističući važnost zemaljskih, teritorijalno-političkih okvira kao čimbenika povezivanja jedne plurietničke zajednice.³⁹ I na ovome primjeru možemo vidjeti kako je i geografija bila važna sastavnica i odrednica kolektivnih i pojedinačnih identiteta.

a. Hrvati. Hrvatsko stanovništvo u Lici i Krbavi početkom 18. st. možemo tek uvjetno nazvati starosjedilačkim,

str. 346

kako ga je okaraterizirao Stjepan Pavičić, i to iz dvaju razloga. Prvo, hrvatski se rodovi ondje naseljavaju tek poslije 1689. godine i čine zapravo nove doseljenike. Drugo, etnodemografska struktura Hrvata pokazuje trojni karakter, od kojih je samo jedan starosjedilački, a druga dva su doseljenička. Hrvati su zapravo predstavljali kompozitnu strukturu čiju je jezgru činilo autohtono čakavsko stanovništvo. Ono se održalo tijekom 16. i 17. stoljeća oko glavnih krajiških utvrda (Otočac, Brinje, Senj, Ledenice, Ogulin, Tounj itd.), a s njima su se povezali i stopili pojedini ogranci vlaško-uskočkih (istočnih) i unutrašnjoaustrijskih, tj. kranjskih (zapadnih) seobenih struja. U svakom hrvatskom naselju, u većem ili manjem postotku, susrećemo te asimilirane vlaško-uskočke i kranjske doseljenike, koji su imali važnu ulogu u regeneraciji hrvatskog stanovništva u Karlovačkom generalatu.⁴⁰

b. Bunjevci. Biskup Martin Brajković u svojem opisu peterostrukog naroda Like i Krbave kao drugi narod spominje Bunjevce, o kojima iznosi sljedeće zapažanje: Drugi su narod Bunjevci, sastojeći se otprilike od oko tisuću ljudi, inače najvrsnijih vojnika, koji, makar su katolici, no inače tvrde šije, ne trpe da im se nameću nikakve novine kako od klera tako ni od plemićkih službenika.

str. 347

Dapače, čim netko počne govoriti o novom uređenju, spremni su na bunu. Taj je narod prije osamdesetak godina iz turskih područja uskočio u primorska mjesta, zvana Krmpote i Sveti Juraj, a zbog čega se nazivaju i uskocima. Smatraju ih dosta imućnim zbog množine stoke i obilja zemlje. Zaboravili su svoje veoma bijedno stanje pod turskim jarmom i teže milom, ili silom, ostvariti svoje pravice. Stoga su u slučaju pobune sposobni dozvati čitavu Liku u pomoć...⁴¹ U maniri etnokarakterologa Brajković nam ovdje iznosi dobro poznatu, gotovo stereotipnu sliku o Bunjevcima kao buntovnom i ratničkom narodu.⁴² Smatra ih posebnima po mnogo čemu: Vlasi su (Valachi Bunyevacz), ali katolički; katolici su, ali ne pokoravaju se uvijek autoritetu Crkve; za cara žele živjeti i umrijeti (dumodo promoveatur salus animarum et servitium caesaris) ali ne ustručavaju se krvavo obračunati s omraženim carskim povjerenicima. Sama njihova pojava pokazuje da se radi o katolicima s tradicijom koja ih znatno razlikuje od ostalih katolika na prostorima njegove biskupije. Njihova pak tradicijska, pastoralno-patrijarhalna kultura upadljivo je zajednička s tradicijama “shizmatičkih” Vlaha.⁴³

str. 348

Istražujući povijest seoba i naselja u Lici i Primorju, Stjepan Pavičić je u svojim radovima, koji već spadaju u klasična djela domaće historijske demografije i antroponimije, pokazao da su se s Bunjevcima intenzivno i kontinuirano miješali pojedini nebunjevački i nevlaški elementi. Riječ je o pojedincima i obiteljima koji su dolazili iz agrarnih društava, dalmatinskih distrikata i s otoka, s Kvarnera, vlastelinstava u Primorju (Vinodol, Bakar, Hreljin) i Gorskom kotaru (Brod-Moravice) iz senjske vojničke posade itd. Takvih “naturaliziranih” Bunjevaca i nije bilo tako malo.⁴⁴

Liku i Krbavu krajem 17. stoljeća naseljavaju tri bunjevačke migracijske struje: jablanačka, karlobaška i obrovačka. Jablanačku struju činili su bunjevački Krajišnici iz Primorske kapetanije (Krmpote, Krivi Put, Sveti Juraj, Jablanac), koji su prodirali na područje Pazarišta i Kosinja. Tu su seobu nadzirale vojnokrajiške vlasti, točnije kapetan Juraj Križanić. On je kao povjerenik Karlovačkoga generala 1690. izdao tzv. konfirmacijsko pismo (patenat od kunfina) jablanačkom knezu Lovri Milinkoviću, odobrivši mu naseljavanje Pazarišta (... da bi mu dal dopušćenje, pedeset hiž dobrih i vernih junakov naseliti u Pazarišćah u konfinu Novskom).⁴⁵ Karlobašku struju činili su Bunjevci iz grupacije knezova Jerka Rukavine i Dujma Kovačevića. To su mletački prebjezi iz Ražanca i Vinjerca kod Posedarja, koji su 1683. iskoristivši nemire na mletačko-osmanskoj granici, prešli na drugu, habsburšku stranu Velebitskog kanala te naselili Karlobag i okolicu. Iz Karlobaga su se dalje širili u zaleđe, te su već 1686. preko Baških Oštarija počeli spontano prodirati u

str. 349

Liku, na smiljansko područje, tada još u sastavu osmanske nahije Novi (“novski kunfin”).⁴⁶ Karlobaška migracijska struja susrela se s jablanačkom na riječici Otešici, koja će tako postati razmeđe smiljanskog i pazariškog područja. Treća, obrovačka struja također je dolazila s mletačkog područja u Morlakiji (Morlacca Veneta, tj. Podgorje, Pozrmanje i Bukovica), a 1698. naselila je lovinačko područje u južnoj Lici. Lovinac je zapravo naseljen iz tri smjera: kapetan Stojan Kovačević vodio je bunjevačke doseljenike iz Smiljana i Karlobaga, porkulab Petar Vrkljan iz Pazarišta i Jablanca, dok je knez Marko Anić bio na čelu bunjevačkih obitelji koje su pridošle iz okolice Obrovca i Starigrada. Tu bunjevačku migraciju, kao i općenito naseljavanje južne Like, valja promatrati u kontekstu habsburško-mletačkih graničnih prijepora na Velebitu, Podgorju i Pozrmanju (posebice Zvonigrad), i nastojanja habsburških vlasti da u spornim područjima pridobiju “morlačko” stanovništvo na svoju stranu.⁴⁷

c. Turci. Pod Turcima se podrazumijevalo muslimansko stanovništvo koje se 1689. nije povuklo s osmanskim krajiškim snagama u Bosnu, nego je ostalo na starim ognjištima i – uvjetno rečeno – dobrovoljno konvertiralo u kršćanstvo, tj. katoličanstvo.⁴⁸ U službenim spisima nazivani su pokrštenicima i novokršćanim(neochristiani, neofiti), dok su u neslužbenoj komunikaciji i lokalnom žargonu uvijek bili poznati kao Turci. Tijekom Bečkog rata 1683.-1699. na više je strana, od Podunavlja do jadranskog zaleđa, zabilježeno pokrštavanje zaostalih muslimana, bilo pojedinačno (npr. zarobljenici) ili cijelih zajednica.⁴⁹ Međutim, pokrštavanje muslimana

str. 350

u Lici po svojoj brojnosti i trajnim posljedicama iznimna je povijesna pojava. Postavlja se pitanje što je navelo toliki broj muslimanskih krajišnika u Lici na apostaziju (arp. murted), koja je prema islamskim vjerskim načelima strogo zabranjena (haram) i kažnjiva smrću. Zašto nisu postupili u skladu s tradicijom muhadžira (arp. izbjeglica, iseljenik), prema kojoj su bili dužni napustiti područje pod vlašću nevjernika (dar-ul-harb) i preseliti se na područje islamske države (dar-ul-islam). Promjena vjere i prihvaćanje novog “kaurskog” identiteta bili su u suprotnosti i s njihovim krajiškim “gazijskim” mentalitetom. Pravi odgovor na ta pitanja moći ćemo dobiti tek s
boljim uvidom u društvene i druge odnose unutar muslimanskih tvrđavskih naselja u osmanskoj Lici, naročito u Perušiću. Naime, Perušić je bio najznačajnije pokršteničko naselje u kojem je ostalo i pokrstilo se i do četvrtine stanovnika.⁵⁰

Broj pokrštenika u Lici i Krbavi kontinuirano je padao. Prema tvrdnji komorskog upravnika Antonija Coroninija u Lici i Krbavi je 1689. godine pokršteno oko 1.700 muslimana.⁵¹ Od 1689. (pretpostavljenih 210 obitelji) do 1712. taj je broj pao na trećinu, pa i niže (vidi tablicu 2). Mnogi pokršenici su pred pritiscima, prijetnjama i nepravdama prebjegli u Bosnu i vratili se na islamsku vjeru, dok su se drugi preselili u Perušić koji je kao najveće “tursko” naselje pružao i najveću sigurnost pokrštenicima.⁵²

str. 351

d. Kranjci. Martin Brajković o četvrtom narodu u Lici i Krbavi donosi sljedeću primjedbu: Četvrti je narod onaj koji iz obližnjih područja Kranjske dolazi da bi se naselio u
krajevima Like i zato ih drugi zovu Kranjcima, a oni sami sebe nazivaju Hrvatima, za razlikovanje od ostalih. Taj je narod bio vičan seljačkom plugu, ali se baš ne ustručava svome posjedu pridodati ono što je odvojeno od njegova, što je tuđe. Kada se ti ljudi pobune, vrlo su zločesti, no u Lici nije bilo za to primjera...⁵³ Iz toga opisa jasno se prepoznaju dvije percepcije identieta: u očima drugih oni su Kranjci, sami sebe smatraju Hrvatima.⁵⁴ Taj dvojni hrvatsko-kranjski identitet posljedica je specifičnih etnokulturnih i sociodemografskih procesa koji su se događali na hrvatsko-kranjskom pograničju u ranome novom vijeku.⁵⁵

str. 352

Istraživanje ličkih (vojnokrajiških) Kranjaca valja početi od činjenice da je taj predmoderni etnik imao dvije semantičke razine: konfesionalnu i socijalnu.⁵⁶ Tako se o Kranjcima može govoriti u širem i užem smislu. Kranjci u širem smislu označavali su krajišku katoličku populaciju nevlaškog (nebu-njevačkog) porijekla u Karlovačkom generalatu. Riječ je o generalizaciji, čestoj u tradicijskoj (oralnoj) komunikaciji na hrvatskom višegraničju, gdje su pojedine populacije identificirane sa širim prekograničnim zajednicama i etnijama. Tako su osmanski katolički podanici (starosjedioci) u Bosanskoj krajini (Pounje i Posanje) nazivani Mađarima, stanovništvo mletačkog dijela Istre Benečanima, kao što je i etnički šaroliko muslimansko mnoštvo izjednačeno s Turcima. Genezu te pojave treba tražiti u strukturama krajiškog mentaliteta i viđenju drugotnosti na granici.⁵⁷ Kranjce u užem smislu činilo

str. 353

je stanovništvo koje je u Liku i Krbavu “naseljeno s granica Kranjske” kako stoji u opisu iz 1696. (Carnioliae confiniis eo translatorum incolarum).^₅₈ Riječ je o zavisnim seljacima koje je Dvorska komora počela naseljavati 1694. kad je Liku i Krbavu dobila u posjed i ondje počela uvoditi komorsko uređenje. Najviše kranjskih doseljenika dolazilo je s komorskih vlastelinstava u gornjem Pokuplju (bivši posjedi Zrinskih i Frankopana koji su konfiscirani 1670.). Naročito mnogo ih je dolazilo s vlastelinstva Brod-Moravice (Cragnolini sudditti la maggior parte della signoria di Brod), a znatno manje s vlastelinstva Bosiljevo i drugih feudalnih posjeda.⁵⁹ Etnička struktura Kranjaca bila je vrlo složena i primjer je složenih i dinamičnih procesa etničkih miješanja i prožimanja koji su obilježili hrvatsko ranonovovjekovlje. Osim kranjskih starosjedilaca i kočevskih Nijemaca, bilo je tu i mnogo potomaka hrvatskih izbjeglica i asimiliranih uskočko-vlaških prebjega koji su se doselili u Kranjsku. Gledajući povijesnodemografski, samo se za manji dio ličko-krbavskih Kranjaca može reći da je bio autohtonog kranjskog porijekla. U popisu iz 1712./14. takve “prave” Kranjce prepoznajemo po prezimenima: Čop, Delač, Grižnik, Mance, Podnar, Smole, Vidmar, Žagar, Žontar. Kranjci njemačkog porijekla uglavnom su dolazili s područja Kočevja,

str. 354

premda je bilo pojedinaca i s drugih strana. U vrijeme naseljavanja u Liku i Krbavu, ti su “njemački” Kranjci već bili potpuno slavenizirani, razlikovali su se još jedino specifičnom antroponimijom koja je podsjećala na njihove etničke i kulturne korijene. Riječ je o prezimenima: Fink, Kajfeš (Kaifess), Piršlin (Pirslin), Portner, Rožman (Rosmann), Šneperger (Schneberger), Špehar (Späher), Štajduhar (Staudocher), Štrk (Sterk). Conjar (Zollner). Najviše tradicionalnih (predmodernih) Kranjaca u Lici i Krbavi bili su potomci hrvatskih izbjeglica. Iseljavanje hrvatskog stanovništva u Kranjsku krajem 15. i tijekom 16. stoljeća bilo je dio velikih ranonovovjekovnih migracija izazvanih osmanskim provalama i osvajanjima. Hrvatska je migracija posebno izrazito utjecala na južni dio Kranjske (Bela krajina i Kočevsko), tako da je etnografski i jezično bitno obilježila cijelo to područje.⁶⁰ Krajem 16. i u prvoj polovici 17. stoljeća, nakon što je prošla neposredna opasnost od osmanskih provala (naročito nakon Dugog rata), počeo je obrnuti proces migracija. Vlastelinstava s hrvatske strane granice, u gornjem Pokuplju i Gorskom kotaru, demografski su se popčela obnavljati i naseljavati stanovništvom iz susjedne Kranjske, među kojima je bilo i mnogo onih hrvatskog porijekla. Ta će migracijska struja donijeti sa sobom i osobine kajkavskog narječja (tzv. goranska kajkavština, koja je organski povezana s kostelskim govorom), odnosno iz međudijalektalnog kontakta s čakavskim narječjem nastat će brojni prijelazni kajkavsko-čakavski idiomski oblici karakteristični za područje

str. 355

gornjeg Pokuplja (npr. bosiljevski govor).⁶¹ Dugovječna politička granica na rijeci Kupi postat će ključan čimbenik u razgraničenju identieta stanovništva na njezinim obalama: kranjski Hrvati s lijeve obale integrirat će se u slovensku etnički korpus, dok će se povratnici na desnoj obali (hrvatski Kranjci) priključiti hrvatskoj etničkoj zajednici. Subetničku grupaciju “hrvatskih Kranjaca” u Lici i Krbavi ponajprije obilježava antroponimija, koju prepoznajemo u srednjovjekovnim hrvatskim izvorima (npr. Modruški urbar) ili po nekim leksičkim osobinama (npr. prezimena s nastavkom – ac). U popisu 1712./14. toj skupini pripadaju prezimena: Brnčić, Bukovac, Bunčić, Dragšić, Ivančić, Juretić, Jurković, Klemenčić, Kruljac, Malnar, Marinić, Mihelčić, Naglić, Ožanić, Pavlić, Tomšić. Konačno, četvrtu kranjsku subetniju činila je uskočko-vlaška populacija. Riječ je o uskočko-vlaškim skupinama koje se nisu kompaktno naselile na novim područjima u Kranjskoj (npr. u selima na Žumberku ili Marindolu, Bojancima i Pribincima u Beloj krajini), nego su se tijekom seoba 1530-ih i 1540-ih rasuli i izmiješali s ostalim stanovništvom, kranjskim starosjediocima i hrvatskim doseljenicima. Među njima je bilo mnogo pravoslavnih kršćana, povratnika iz osmanskog sužanjstva te muslimanskih zarobljenika koji su, pokrstivši se, ostali živjeti u Kranjskoj. U popisu 1712./14. uskočko-vlaški Kranjci nose znakovita prezimena koja otkrivaju njihovo sociokulturno i etnojezično porijeklo (Abramović, Aleksić, Borčić, Busija, Butina, Crnković, Domitorivć, Ivković, Pozderac, Skender).⁶²

str. 356

e. Vlasi. Senjsko-modruški ili krbavski biskup Martin Brajković kao peti i ujedno najveći narod u Lici i Krbavi spominje “šizmatičke Vlahe” (Quintus populus et maximus est Valachorum schismaticorum).⁶³ O toj grupaciji vrijedi manje-više sve što je već izneseno o vlaškom povijesnom fenomenu  u njegovim etnokonfesionalnim i sociokulturnim dimenzijama. Srpskopravoslavni (“šizmatički”) Vlasi početkom 18. stoljeća predstavljali su zasebnu vjersku, etnojezičnu i kulturnu cjelinu. Srpsko pravoslavlje, novoštokavska ijekavština te pastoralno-patrijarhalna kultura dinarskog kruga, u kojoj je zadružna obitelj predstavljala osnovnu društvenu zajednicu, elementi su koji su ih činili prepoznatljivim i različitim u odnosu na okruženje. Povijesni ih izvori još od 1530-ih i prvih vlaških uskakanja na habsburško područje nazivaju i Rašanima ili Srbima (Rasciani sive Serviani). Dvoimeno ili troimeno označivanje vlaškopravoslavne populacije održalo se kroz cijelo 16. i 17. stoljeće, tako da se i u jednoj ispravi cara Lepolda I. iz 1700. govori o “vlaškom ili raškom narodu” (Valachicae seu Rascianae gentis).⁶⁴ Tek će opsežnija kulturnopovijesna istraživanja morati utvrditi u kojoj se mjeri radi o istoznačnicama, a u kojoj je mjeri riječ o distinktivnoj semiotici.⁶⁵ U svakom slučaju, srpsko-raške atribucije jasno upućuju na vezanost vlaških pravoslavnih skupina za širi srpski predmoderni etnokulturni korpus. Vlaške zajednice na hrvatskoj Tromeđi najvećim dijelom potječu iz hercegovačke “srpsko-vlaške” dijaspore, koja je u imperijalnom višegraničju imala poseban povijesni razvoj, različit od svoga “erskog” izvorišta.⁶⁶ Stoga i ličko-krbavske

str. 357

pravoslavne Vlahe možemo smatrati svojevrsnom krajinskom etnijom ili subetnijom, tj. jednim od mnogoslojnih i mnogocentričnih aspekata koji su oblikovali predmodernu srpsku etničku zajednicu.

Najznačajniju vlašku skupinu činila je povratnička populacija koja je po izbijanju Velikog bečkog (ili Morejskog) rata, u razdoblju od 1684. do 1689., izbjegla iz osmanske Like na susjedni habsburški i mletački teritorij, da bi se od 1690., spontano ili organizirano, počela vraćati u stari, od Turaka oslobođeni  zavičaj.⁶⁷ Većinu koreničkih, bunićkih i kuljanskih Vlaha činili su tako povratnici koji su nekoliko godina bili smješteni u privremenim zbjegovima u Primorskoj krajini. Te će zajednice tražiti i dobiti od krajiških vlasti tzv. “konfirmacijsko pismo”. Njime su im bile potvrđene njihove ranije zemlje i međe seoskih atara (npr. u kolovozu 1690. knezovi Jovan Drakulić i Milin Lalić za Korenicu, te knez Vujasin Mileusnić za Široku Kulu). Većina pak vlaškog stanovništva u naseljima pod Velebitom, u Gračacu, Raduču, Metku, Počitelju i Divoselu potječe od povratnika s mletačkog područja u sjevernoj Dalmaciji. S vlaškim povratnicima u Gračac 1690. nakratko je došla i mletačka vlast, a 1695. u seobi iz Dalmacije na područje Metka s narodom dolazi i dabro-bosanski mitropolit (vladika) Atanasije Ljubojević. Osim povratnika, Liku i Krbavu tada naseljavaju druge vlaške skupine. Zbog uvođenja desetine i drugih nameta, i druge su vlaške (morlačke) obitelji od 1690. napuštale mletačko područje u Dalmaciji i prelazile u Liku pod habsburšku vlast. Nakon što su u lipnju 1699. hrvatske krajiške čete Mlečanima preotele Zvonigrad, u sastav ličko-krbavskog stanovništva ušle su i neke obitelji iz skupine Vlaha Bjelajaca.⁶⁸ Bili su naseljeni pretežno u Zrmanji i Popini. Među novim doseljenicima bilo je mnogo onih koji su dolazili iz vlaških sela s područja Karlovačkog generalata (Brinje, Brlog, Dabar, Plaški, Vilić). Pojedine obitelji Vlaha Usoraca ili Vilićana priključile su se koreničkim Vlasima i naselile po krbavskim selima (među njima i usorska glavarska obitelj Mandić koja je dobila posjede u Jošanima). U popisu iz 1712. spominje se i jedna posebna, posve mala skupina tzv. Starovlaha. Radilo se ukupno o deset obitelji (po jedna u Buniću i Mogoriću i osam u Gračacu), od kojih je njih devet

str. 358

bilo u statusu bezemljaša. Kaser pretpostavlja da je riječ o doseljenicima iz kadiluka Stari Vlah u Srbiji, koji su sudjelovali u velikoj seobi 1690., ali se nisu pridružili iseljencima u južnu Ugarsku nego su otišli u Liku.⁶⁹

(...)

str. 359

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

FUSNOTE - BILJEŠKE - DODATCI TEKSTU

38 Percepciju o postojanju dvaju naroda podjednako su dijelili i viši i niži slojevi krajiškog društva, narod i elita. U poznatoj adresi iz 1709. godine izaslanici naroda iz Like i Krbave istupali su kao glavari Vlaha i Hrvata moleći vojno povjerenstvo da ih oslobodi komorske uprave (Mi sdola podpisani iz Like y Kerbave glavari Vlasi y Hervati svidoçimo y savezujemo se s ovim nassim imenom...). I među elitom na sličan se način pristupalo etnokulturnom “dualizmu” u Krajini. Barokni polihistor J. W. Valvasor u svom poznatom djelu Die Ehre des Herzgothmus Krain iz 1689. godine u kojem je dao prvi sustavni etnografski opis kranjsko-hrvatskog područja, razlikuje u Hrvatskoj i Primorskoj krajini dvije etnije: Hrvate i Vlahe (koje naziva još i Uskocima i Morlacima). Dok je Hrvate prikazao kao heterogenu društvenu skupinu sastavljenu od Krajišnika, kmetova i plemića, Vlasi su bili jedinstveni u svom vojnokrajiškom statusu. Premda Vlahe tretira kao etnokulturnu cjelinu ističe i njihove međusobne konfesijske razlike (Vlasi su u nekim selima dobri rimokatolici, a ponegdje imaju svoju, gotovo po grčkom načinu uređenu vjeru...), dok ih u političko-teritorijalnom smislu dijeli na naše (tj. kranjske), hrvatske i turske Vlahe. Njihov štokavski jezik naziva vlaškim (die Walachische Sprache) koji je uvelike blizak mit der Dalmatischen oder Schlavonischen Sprachen. I zapovjednik Karlovačkog generalata Johann Joseph von Rabatta u svojim je izvješćima i spisima, koji su nastali tijekom njegova zapovijedanja od 1709. do 1730. godine, stanovništvo Generalata dijelio prema “etnokulturnom ključu” u hrvatsku i vlašku etniju. I on je pod pojmom Hrvata i Vlaha podrazumijevao dvije različite tradicijske zajednice: Hrvat je stari habsburški podanik, Vlah je bila opća oznaka za sve koji su dolazili ili bili porijeklom s područja pod osmanskom vlašću, bez obzira na vjeru. Čak i bivši “lički Turci” koji su pokatoličeni krajem 17. stoljeća u jednom se Rabattinom izvješću nazivaju “novokršteni Vlasi” (neügetaufften Wallachen). Usp.: SHK III:250, LAZANIN 2002: 102.

39 Sličnu peterostruku polietničku strukturu koja dijeli zajedničku pripadnost historijsko-geografskoj cjelini istarskog poluotoka, iznosi i novigradski biskup Giacomo Filipo Tommasini u svojem dijelu De comentari storici-geografici della provincia dell ́Istria libri otto iz sredine 17. stoljeća. Istarske stanovnike biskup je svrstao u pet etničkih skupina: starosjedioci Talijani, starosjedioci Slaveni (Schiavi), doseljenici Morlaci, doseljenici iz Grada (Venecija) i doseljenici Furlani i Kranjci. (u: Archeografo triestino. 1837., 52-65; IVETIĆ, Egidio. L`Istria moderna. Un` introduzione ai secoli XVI-XVIII. Trieste-Rovigno, 1999., 131).

40 Kao ogledan primjer uskočko-vlaškog i kranjskog “udomaćivanja” unutar hrvatske tradicijske zajednice mogli bismo izdvojiti poznate hrvatske krajiške obitelji Rupčić (Rubčić) i Cindrić koje su naselile i Liku krajem 17. stoljeća. Na Tromeđi je u 16. i 17. stoljeću zabilježeno više migracijskih struja, u kojima se susreću Rupčići. Senjski uskoci Rupčići potječu od Dmitra Rupčića, vođe martologa u Klisu, koji je 1586. godine nakon neuspjele protuosmanske urote prebjegao u Senj (prema tradiciji porijeklom su bosanski, tj. humski plemići, a njihov grb nalazi se u poznatome Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595. godine). (Ljubović, 2003: 223) Dmitrovi su potomci početkom 17. stoljeća zauzimali istaknuta mjesta u senjskoj vojničkoj posadi (knez Mikula Rupčić i vojvoda Bartol Rupčić). Nakon 1618. godine raseljeni su u zaleđe, najviše u Brinje i Otočac, a jedan ogranak naselio se i u Ogulin. Druga seobena struja Rupčića dolazila je s mletačkog područja u zadarskom zaleđu. U popisu iz 1608. godine nalazimo ih među osmanskim prebjezima koji su naselili Posedarje, a stoljeće poslije u obližnjem Vinjercu spominju se i dvojica svećenika s tim prezimenom (fra Ante i fra Josip Rupčić). Ovi će se Rupčići krajem 17. stoljeća pomiješati s Bunjevcima i naseliti u Podgorju i Lici. Tako početkom 18. stoljeća nalazimo dvije grupacije katolika Rupčića – u Primorskoj krajini bili su dio hrvatske, a u Lici i Krbavi bunjevačke populacije. Cindrići su porijeklom iz Kranjske ili Gorice (prezime je zapravo nadimak nastalo od riječi cindra,što je žičano glazbalo karakteristično za alpska područja). U Ogulinu se pojavljuju u prvoj polovici 17. stoljeća zajedno s još nekim rodovima koji upućuju na migraciju iz unutrašnjoaustrijskih zemalja (npr. Erb, Kostelić itd.). Prema ispravi Vuka Krste Frankopana iz 1630. sa svojih 9 kuća Cindrići su već bili najbrojnihi ogulinski rod (Bartol, Tomica, Ive, Juraj, Petar, Mate i Luka). Kao ogulinski Krajišnici doseljavaju se i u Liku krajem 17. stoljeća. U popisu u 1712. zabilježene su tri kuće Cindrića s ukupno 16 članova. U Ribniku ih je bilo u dvije kuće te jedna u Novom. (PLK:313, 329-330)

41 Alter populus est Bunievacz, constans circiter mille hominibus, alias praestantissimis militibus, qui licet catholici sint, ast adeo durae cervicis quod nullam novitatem tam a clero, quam ab officialibus patiantur sibi imponi. Imo tumultus paratus est, cum incipiat aliquis de novo erigendi regimine loqui. Iste populus transaltavit ante octuaginta annos ex partibus Turcicis ad portos maritimos Kermpote et St. Georgius dictos, ex quo nomine appellantur Uskoki, quod idem est ac transaltatores. Mono bene habentur ob multitudinem pecudum et sufficientiam terrarum, obligique miserrimi sui status sub jugo Turcico, sui juris per fas et nefas praetendunmt esse. Quare in casu tumultus totam Likam sciunt concitare in auxilium... (SHK III:214.)

42 Senjsko-modruški ili krbavski biskup Martin Brajković jedan je od prvih koji je uveo bunjevačko ime u javni diskurs. Više o tome u: ŠARIĆ 2008:25-30.

43 Istraživanje Bunjevaca kao tradicijske, predmoderne i prednacionalne zajednice trebalo bi početi od šest ključnih pretpostavki: a) prije svega, riječ je o supralokalnoj tradicijskoj zajednici koja je unatoč velikoj prostornoj disperziji dijelila zajedničko ime (“Bunjevac”, “Bunijevac”), jezik (novoštokavsko ikavsko narječje), sjećanje (predaja o “pradomovini”), vjeru (katoličanstvo) i neke elemente dinarske kulturne tradicije (npr. model proširene obitelji, svadbeni običaji, divani i prela); b) bunjevački fenomen izvirao je iz vlaških sociokonfesionalnih struktura na imperijalnom trograničju u prvoj polovici 16. stoljeća. Bunjevački se identitet formirao na mjestima dodira s vlaškopravoslavnim elementom, unutar vlaškog komunikacijskog kruga, tj. izgrađen je na dihotomijskom modelu Bunjevci – Rkaći. Bitna sastavnica tih identiteta jest pojava etnokonfesionalizma, odnosno procesa jačanja vjerskog identiteta i konfesionalne kulture unutar vlaških društava, što je povezano s obnovom djelovanja Srpske crkve (Pećka patrijaršija 1557.) i procesom katoličke obnove. Katolička crkva – prije svega Bosanska franjevačka provincija na osmanskom području i Senjsko-modruška biskupija na habsburškom području – imala je znatan utjecaj u oblikovanju i razgraničenju bunjevačkog etničkog identiteta; c) bunjevački ranonovovjekovni identitet predstavljao je dinamičnu kategoriju, on se razvijao, širio i sužavao ovisno o povijesnim kontekstima prostora kojim su se kretali. Ta se dinamika identiteta ogledala i u različitim percepcijama bunjevačkog etnonima, od deprecijativnog etnokonfesionalnog nadimka (npr. Dalmacija) do legitimnog pojma za jednu vjersku i etničku grupaciju (npr. bačka): d) jezgru bunjevačkih skupina činili su katuni katoličkih Vlaha doseljeni na širi prostor osmansko-mletačko-habsburške Tromeđe iz zapadne Hercegovine. Otuda proizlazi i temeljno proturječje prema kojem je bunjevački etnonim poznat u prostoru useljavanja, a nepoznat u ishodišnom području njegovih nositelja: f ) seobe, ratovi, pobune i vjerske konverzije dinamični su čimbenici oblikovanja etničkog identiteta Bunjevaca. Sociokulturni fenomeni granice također su utjecali na povijesni razvoj Bunjevaca, koje stoga možemo smatrati i “krajinskom etnijom”. Seobe su ponajprije oblikovale bunjevačke identitete nejednakog intenziteta te podijelili bunjevačku zajednicu na četiri glavna ogranka: zapadnobosanski (osmanski), dalmatinski (mletački), ličko-primorski (habsburški) i podunavski (ugarski): g) bunjevački identitet bio je samo jedan od identiteta, supostojao je s drugim oblicima identiteta na sociostaleškoj razini (Vlasi, Morlaci, Krajišnici), razini lokalnih zajednica (sela, knežinsko-plemenskih formacija, satnija i pukovnija u Vojnoj krajini), političkih podaništava i pokrajinske (“zemaljske”) pripadnosti. (ibid:19-20).

44 Među takve rodove kod primorskih Bunjevaca Pavičić ubraja; Biondiće, Grpce, Gržane, Jurčiće, Kocijane, Koliće, Lopce, Mažurane, Miškuline, Rupčiće, Smojvere, Škrgatiće itd. Više o tome u: PAVIČIĆ 1962.; PAVIČIĆ 1966:310-378.

45 SHK II:413-414.

46 I ta bunjevačka migracija odvijala se u ratnim okolnostima, ali su je pokretali i snažni ekonomski razlozi. Naseljavajući obje strane Velebita, Bunjevci knezova Rukavine i Kovačevića željeli su osigurati ljetne i zimske pašnjake, a time i osnovu vlastite egzistencije koja je bila u transhumantnom stočarstvu. Upravo su ražanački Bunjevci neposredno pred početak Velikog bečkog rata, tijekom 1670-ih i ranih 1680-ih, bili u pravom malom ratu s udbinskim kapetanom zbog ljetnih pašnjaka na Velebitu, a bili su također umiješani u spor oko Starigrada u Morlakiji (Podgorju).

47 Habsburško-mletački spor dosegnuo je užarenu točku upravo 1698/99. godine kada su karlovačke krajiške čete preotele Zvonigrad. U Zvonigradu će biti osnovana posebna vojnokrajiška kapetanija, ponekad nazivana i “kninskom”, što nedvosmisleno upućuje na teritorijalne pretenzije Habsburške Monarhije prema mletačkom posjedu u Dalmaciji. (O habsburško-mletačkim prijeporima krajem Bečkog rata više pogledati u: HOLJEVAC, Željko. “The Triplex Confinium in Habsburg-Venetian Relations at the End of the Seventeenth Century.” u: Constructing Border Societies of the Triplex Confinium. Central European University, Budapest, 2000.-, 117-140)

48 Ovdje treba odbaciti tendencioznu tvrdnju Vojina Dabića prema kojoj supokršteni muslimani u Lici bili “zarobljenici” te su kao takvi “nasilno pokršteni”. (DABIĆ 2000:129-130).

49 Prema izvješćima bosanskih franjevaca upućenih u Rim početkom 18. stoljeća, “obratila” se tj. bila je krštena 1.601. osoba u Slavoniji i 184 osobe u Dalmaciji. Pokršteno muslimansko stanovništvo iz Vranograča koje je 1696. preseljeno u Kirin, predstavljalo je tek epizodu jer se ubrzo vratilo na islam nakon što je Karlovačkim mirom 1699. Vranograč ponovno pripao Osmanskom Carstvu. I muslimani u Gackom u Hercegovini bili su u jednom trenutku 1688. spremni nagoditi se s Mlečanima i prijeći na kršćanstvo (DŽAJA, Srećko. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Mostar, 1999., 98; LOPAŠIĆ, Radoslav. Bihać i bihaćka krajina. Zagreb, 1890., 260-262; STANOJEVIĆ, Gligor. Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka. Beograd, 1970., 348).

50 U Perušiću je poslije predaje utvrde 30. lipnja 1689. ostalo i pokrstilo se 50-ak muslimanskih obitelji, a 150 se povuklo preko Udbine u Bosnu. Na taj događaj podsjeća stara perušićka izreka: Posli Petrove dan, Turci površice odoše. Aluzija na snijeg i veliku hladnoću krajem lipnja zapravo je izraz pučke imaginacije, koja kroz elemente čudesnog i fantastičnog izražava svu dramatičnost događaja koji se duboko urezao u kolektivno pamćenje naroda perušićkog kraja.

51 SHK III:28-31.

52 “Tursko” stanovništvo bilježi veliki pad u ratnom razdoblju od 1689. do1696. (vjerojatno oko 30%). Nakon kraće stagnacije novi veliki demografski pad od oko 65% bilježi u mirnodobskom razdoblju od 1701. do 1712. U Širokoj Kuli sasvim ih je nestalo, a tek je po nekoliko kuća ostalo u Buniću, Bilaju, Barletama, Budaku, Mušaluku i Ribniku. Lički pokrštenici proživljavali su krajem 17. stoljeća vrlo teško razdoblje. Dok su kod muslimanskog stanovništva u Bosni bili obilježeni kao otpadnici od vjere (npr. tragičan slučaj zarobljenog Perušićanina Ivana Smerdeljovića u Bihaću 1691.), na hrvatskoj su strani još dugo smatrani sumnjivi i nepouzdani. Za obične Krajišnike, a napose Vlahe i Bunjevce njihove dojučerašnje podanike, bili su i ostali “Turci”. Posebno velik antagonizam postojao je između Perušićana i Vlaha Kuljana i Bunićana koji su, vrativši se iz višegodišnjeg izbjeglištva u Primorskoj krajini, nastojali preoteti “tursku” zemlju koja je bila i ponajbolje kvalitete. Kuljanski i bunićki pokrštenici su protjerani, a dva puta, 1696. i 1704. godine dolazilo je i do opasnih incidenata, koji samo što nisu su skorom raselili i Perušić. Na kraju je i sam car-kralj Leopold I. morao intervenirati Poveljom od 10. prosinca 1704. godine, kojom je zaštitio perušićke pokrštenike u uživanju svojih posjeda. (SHK III:238-239).

53 Quartus poplus est eorum, qui ex patribus vicinioribus Carnioliae venit ad incolendas aliquas terras Licae, et ideo dicuntur Carnioli ab alliis illi vero se Croatas apellant, ad omnium aliorum distictionem. Iste populus fuit accuetus rusticano ingo, neque modo formidat discrete dominio contribuere. Quando insurgunt isti homines, sunt pessimi, exempum tamen non est datum in Lika. (Ibid:216).

54 Osim u Lici, Kordunu i Gorskom kotaru, etnik Kranjac u svojem predmodernom smislu rabio se i na području Istre. Stanovnici mletačkog dijela Istre nazivali su Kranjcima stanovnike iz slovenskog, a djelomično i hrvatskog zaleđa pod nadvojvodinom vlašću. Novigradski biksup Tommasini 1654. među pet naroda u Istri ubraja i Kranjce, za koje kaže da se ponajviše bave obrtom (većinom izradom i tkanjem tkanina, ali i ostalim obrtima, krojačkim, kovačkim, klesarskim, kamenarskim, bravarskim). U Labinu su “Kranjcima” nazivali stanovnike sela na zapadnim obrnocima Učke i Ćićarije. (BERTOŠA, Miroslav. Pisma i poruke istarskih rektora. Sv. I,
Zagreb, 1979., 272)

55 Iseljavanja, preseljavanja i doseljavanja u prostorima oko Kupe trajala su puna dva stoljeća što se odrazilo i na etnokulturnu (i dijalektalnu) heterogenost koje i danas obilježavaju krajeve s obje strane granice (gornje Pokuplje i Gorski kotar, Bela krajina i Kočevsko). Kroz to je područje zapadne Hrvatske i južne Kranjske, omeđeno Žumberkom, Kočevskim Rogom, Snežnikom i Velikom Kapelom, prolazio glavni koridor osmanskih pljačkačkih pohoda iz Bosne. Stoga nije slučajno da je taj prostor postao pozornica brojnih migracija i susretište različitih tradicija, etničkih i kulturnih struja, jezika i narječja. To heterogeno etnografsko područje, oblikovano migracijama u ranom novom vijeku, presijecala je dugovječna povijesna granica na rijeci Kupi, hrvatsko-kranjska / ugarsko-rimskonjemačka, koja je ujedno bila glavni čimbenik razgraničenja identiteta.

56 Problem Kranjaca u Lici i općenito u Karlovačkom generalatu (Gornja krajina), još uvijek je u mnogome neistražen, povijesno neobrađen i neobjašnjen. Prvi je o njemu pisao Radoslav Lopašić, koji je kranjski etnik u Lici dovodio u vezu s rječju krajina (Kranjci, to jest Krajinci iliti Krajišnici, su starosjedioci u tih krajevih...). Fedor Moačanin je u svojoj kratkoj studiji “Kranjci u Lici” tvrdio da se radi o hrvatskim povratnicima iz tadašnje vojvodine Kranjske, odbacivši tumačenja da taj naziv potječe od njihova kajkavskog govora ili porijekla iz hrvatskih pokrajina koje su graničile s Kranjskom. (MOAČANIN 1986:7-10) Hrvoje Petrić pak ne isključuje mogućnost da se radilo i o doseljenicima iz drugih “krajina”, raznolikog južnoslavenskog porijekla (vidi u ovom zborniku).

57 Snažna vojno-obrambena povezanost Hrvatske krajine i Kranjske (naročito od Bručke libele 1578.), u kojoj je hrvatski pogranični pojas funkcionirao kao “predstraža” Kranjske, djelovala je i na osmansku predodžbu prekograničnog drugog. Ta će osmanska pecepcija imati leksičku refleksiju u uopćavanju kranjskog imena kao zajedničke oznake za kršćansko (katoličko) stanovništvo hrvatskog krajiškog područja i njegova kranjskog zaleđa. Kranjski etnik je tako postao svojevrsnim etnokonfesionalnim nadimkom, kako za katoličke starosjedioce u hrvatskim krajinama, tako i za doseljenike iz kranjskog zaleđa. “Karniolizacija” je naročito izražena u muslimanskoj krajiškoj epici koja je baštinila i epsku tradiciju izbjeglih ličkih muslimana. U ciklusu muslimanskih epskih pjesama, riječ Kranjac redovito se javlja u značenju kršćanina (kaurina) iz Karlovačkog generalata, tj. hrvatskog Krajišnika. Takav primjer nalazimo u pjesmi Smrt Mustaj-bega Ličkog, u kojoj je opjevan povijesni događaj iz veljače 1676., kada je u okršaju s Krajišnicima karlovačkog vicegenerala Krste (Krištofora) Delišimunovića poginula legenda ličkog serhata, bihaćki kapetan Mustaj-beg Kasumović. U pjesničkoj interpretaciji Mustaj-bega su u bogazi (tur. klanac, tijesnac, teško prohodan put) iz zasjede zaskočili Kranjci, tj. karlovački Krajišnici: 

...A na bega Kranjci navališe,
Na njega se oganj prilomio.
... A Memičić vesela mu majka,
On od bega otiskuje Kranjce.

(MIJATOVIĆ 1974:181) Od Turaka taj su običaj preuzeli njihovi podanici, Vlasi i Bunjevci, koji su ga prenijeli i na habsburšku stranu granice. Činjenica da su starosjedilački Hrvati i doseljeni Kranjci živjeli izmješano po ličkim selima još više je učvrstila tu percepciju.

58 SHK III:51.

59 Ibid:109. Vlastelinstvo Brod-Moravice sastojalo se od 10 seoskih sučija (judicatus): Belo, Brod na Kupi, Bukov Vrh, Crni Lug, Delnice, Gerbael, Moravice, Šajn, Turke, Veliko Selce. Turski pljačkaški pohodi krajem 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća gotovo su sasvim depopulirali područje tog vlastelinstva. Prema popisu vlastelinstava Stjepana Frankopana Ozaljskog iz 1558., proizlazi da je na tom golemom području bilo naseljeno samo 16,5 selišta. Poslije Stjepanove smrti 1577. Zrinski su postali gospodari Brodskog vlastelinstva. U njihovoj režiiji počelo je ponovno naseljavanje vlastelinstva krajem 16. stoljeća kada je slabila opasnost od turskih napada. Prve skupine doseljenika i povratnika s vlastelinstva Kostel u Kranjskoj, naselio je knez Juraj Zrinski u Brod na Kupi i Moravice 1590. godine. U Brodu je to bio stanoviti Ivan Marinić s “tovaruštvom”, dok su u Gornje i Donje Moravice naseljeni Mate Pelegrinić, Juraj Šnepergar, Ambroz Prajdić i Juraj Ferderbar. Ti su doseljenici tražili da budu privremeno oslobođeni davanja uz obećanje da će ondy dopeliati liudi ki sze nasele. Pod istim je uvjetima iz Kranjske 1623. naseljena nova skupina seljaka u Dragi kod Gornjih Moravica, koju su činile obitelji Ivana Klobučara, Petra Šporčića, Matije Prama, Andrije Štajdohara, Jakoba Pramara I Jurja Šnebergera. Brodsko vlastelinstvo je 1641. imalo 86 selišta i oko 420 podložnika, a 1672. bilo je ondje već 613 podložnika. (ADAMČEK, 1980:532-533, STROHAL, 1993:78-79)

60 Etnonimska prezimena koja nalazimo u belokranjskim i kočevskim urbarima iz 16. i 17. stoljeća npr. Hrobat, Krabat, Hrvatin, Brinjac, Krbavac, dojmljivo svjedoče o intenzivnim etničkim strujama između Hrvatske i Kranjske. Seobe Hrvata u Kranjsku nisu bile samo stihijske, bilo je i organiziranog preseljavanja. Naime, mnogi hrvatski velikaši, poput knezova Blagajskih, Jurišića, Lenkovića, Kobasića stjecali su posjede u Kranjskoj,na koje su dovodili i seljake sa svojih ugroženih i devastiranih posjeda u Hrvatskoj. Frankopani su jedno vrijeme držali posjede s obje strane granice (Črnomelj, Metlika – Ozalj, Ribnik, Bosiljevo) te su prema potrebama preseljavali svoje podložnike i s jedne i druge strane Kupe. Petar Zrinski je oko 1650. svoje posjede oko Prezida i Čabra priključio Hrvatskoj ,što je također djelovalo u smjeru prekograničnih migracija. Hrvatski će doseljenici u Kranjskoj s vremenom poprimiti dosta lokalnih obilježja, ali su se krajem 17. stoljeća jezično i etnografski još uvijek jasno razlikovali od ostalih predmodernih kranjskih etnija o čemu je slikovito svjedočio i Valvasor. On u svojem opisu stanovništva Kranjske navodi Hrvate kao treći i to vrlo brojan narod (Treći dio stanovnika sastoji se od onih Hrvata, koji žive kod Metlike, Podbrežja, Vinice, Črnomlja i u mjestima okolo njih. Ti se opet posebno odijevaju, naime kao pravi Hrvati, kao što je i njihov jezik pravi hrvatski). O Podbrežju (Freyenthurn) Valvasor bilježi: Ovdje svi nose hrvatsko odijelo, a isto je tako svuda raširen i hrvatski jezik a za područje Črnomelja čak kaže : ta nisu samo odjeća i govor hrvatski, nego je to također i zrak. U Kostelu i Krupi na Kupi pak ratari i seljaci koji naokolo stanuju, govore hrvatski i odjeveni su kao Hrvati. (VALVASOR II:221, XI:147,I:120, III:216-221)

61 Jednako tako je i hrvatska migracijska struja znatno utjecala na formiranje belokranjskih govora. Hrvatski novodoseljenički govori posebno su izraženi u srednjobelokranjskom i južnobelokranjskom ili privrškom govoru (LONČARIĆ, Mijo. “Hrvatsko-slovenski jezični odnosi s dijalektoloških gledišta.” u: Hrvati u Sloveniji. Zagreb, 1997., 347-357)

62 Abramovići porijeklom su bili pravoslavni Vlasi koji su 1530. godine prebjegli s osmanskog područja i naselili se na Žumberku, tada na južnoj granici Kranjske. U popisu uskoka naseljenih u Žumberku 1551. spominje se Zorisav Abramović u selu Glušinji. Prema Strohalu, prezime Abramović prvotno je glasilo Obranović i također se susreće među uskočkim doseljenicima. Neki od Abramovića izdvojili su se i naselili na području Kostela odakle su na prijelazu iz 16. u 17. stoljeća preselili na vlastelinstvo Brod-Moravice. Među njima je vjerojatno bio i Petar Abramović koji se spominje 1657. u Gornjim Moravicama kao 85-godišnji svjedok pri utvrđivanju međa između brod-moravičkog, severinskog i bosiljevačkog vlastelinstva. Ta će se grana Abramovića pokatoličili i asimilirali i od Vlaha i uskoka postati Kranjcima. Umnogome sličan migracijsko-akulturacijski razvoj imali su i Domitrović,i koji su također bili vlaškog porijekla. Među žumberačkim uskocima spominju se 1551. tri kuće Dimitrovića (Dimittrouitsch), ali nije sigurno pripadaju li i lički Domitrovići toj seobenoj struji. U svakom slučaju, spominju se od 1635. godine kao slobodnjaci na vlastelinstvu Bosiljevo. Te su godine Iliju Domitrovića knezovi Frankopani nadarili selištem u Osojniku. Ilija i njegov sin Mihajlo bili su pravoslavne vjere, dok se drugi sin Ivan već priznavao katolikom. Domitrovići se spominju i u urbaru iz 1650. godine kao slobodnjaki u bosiljevskim selima Zdihovu, Osojniku i Liplju (Mikula, Stipan, Paval). (ROKSANDIĆ 2003b:29; HU:324, 328; Burić 1979:53) O uskočkoj ulozi u povijesno-demografskom razvoju Kranjske više pogledati u: JUŽNIČ, Stanislav, “Uskoki naši predniki.” u: Drevesa. Slovensko rodoslovno društvo. III/1, Ljubljana, 1996., 15-22.; KNEŽEVIĆ HOČEVAR, Duška, “Kri ni voda: potomci Uskokov ob slovensko-hrvaški meji.” u: Razprave in gradivo. 45, Ljubljana, 2004., 126-143.

63 SHK III:216.

64 Ibid:175

65 Raška je postala sinonimom za Srbiju još od 12. stoljeća kada je Raška oblast postala jezgra oko koje se formirala srpska srednjovjekovna država. Od tada mnogi susjedni narodi stoljećima su Srbe nazivali Rašanima. Međutim, u ranonovovjekovnim izvorima primjetne su i neke semantičke razlike. Dok je srpska atribucija gotovo u pravilu imala etnokonfesionalnu konotaciju (“srpskopravoslavni narod”), raško ime poprimilo je šire transkonfesionalno značenje, te se ponekad odnosilo i na neke katoličke zajednice, primjerice Bunjevce.

66 Krajiški tip je uz erski glavni predstavnik dinarske etnografske cjeline unutar srpskog etničkog korpusa. Dok se erski tip razvio iz hercegovačko-crnogorskih tribalnih struktura (matičan u istočnoj Hercegovini proširio se preko Starog Vlaha po istočnoj Bosni, zapadnoj Srbiji i Šumadiji), krajiški izvire iz “hercegovačke dijaspore” . Taj tip je u ranonovovjekovnim zapadnim “krajinama” dobio konačan povijesni oblik (Bosanska i Hrvatska krajina, krajine u Dalmaciji, Slavonska vojna krajina i osmanski serhat u Slavoniji ili tzv. “Mala Vlaška”).

67 Na temelju izvora u kojima je točno navedeno mjesto porijekla raseljenih Vlaha može se ustvrditi da se iz Like i Krbave samo u godini 1685. preselilo u Mletačku Dalmaciju najmanje 1.687 vlaških obitelji, a u Karlovački generalat 531 obitelj. (DABIĆ, 2000:121)

68 Riječ je o vlaškoj skupini koja je 1692. iz Bjelaja u Bosni uskočila na mletačko područje, naselivši Plavno, Zrmanju, Pađene, Mokro Polje i Oton. Bilo ih je ukupno oko 5.000, od kojih 1.300 sposobnih za oružje, a predvodili su ih knezovi Pavle Đurić, Nikola Pirić i Todor Zorić. (DESNICA, Boško, Istorija kotarskih uskoka. Sv. II, Beograd, 1951., 285-287)

You have no rights to post comments