Saborsko se prvi put spominje u sačuvanim pisanim izvorima pod imenom Zaborsko u Modruškom urbaru iz 1486. godine. Ondje je zabilježeno kao jedno od mjesta koja je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Iako je naselje postojalo i ranije, pretpostavlja se da ga je Frankopan planski naseljavao nakon što je koncem 12. stoljeća stekao Modrušku županiju.
Prema Modruškom urbaru, u Zaborskom je 1486. godine bilo 12 naseljenih i 6,5 opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva. Kmetovi su, osim vlastelinskih obveza, morali obrađivati i crkvenu zemlju. Već se tada zamjećuje proces iseljavanja uzrokovan osmanskim provalama, što potvrđuje i broj opustjelih imanja.
Ubrzo je cijelo područje opustjelo pred turskim naletima. Nakon osvajanja Like 1528. godine Saborsko dolazi pod neposrednu osmansku vlast.
Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice prema Drežniku, Izačiću i Cazinu nastupila su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Saborsko su tada, iz tadašnje Kranjske, ogulinsko-modruškog kraja, Like i Krbave, naselile obitelji: Antolići, Bićanići, Brajdići, Butorci, Conjari, Čorci, Dumenčići, Galovići, Grdići, Hodaci, Kovačići, Krizmanići, Matovine, Malkoči, Sabljaci, Sertići, Spudići, Špehari, Štrci, Štefanci, Tomšići, Vukovići, Žagrovići te pravoslavni Vlasi Šolaje.
U širem zemljopisnom smislu Saborsko je smješteno na pravcu između Kleka, na sjeverozapadu kod Ogulina, i Plješevice, na jugoistoku kod Korenice. Taj se pravac proteže paralelno s planinskim lancem Male Kapele, uz njezinu sjeveroistočnu stranu.
Naselja između Ogulina i Plitvica, koja povezuje državna cesta D42, jesu: Ogulin, Oštarije, Josipdol, Plaški, Blata, Begovac, Lička Jesenica, Saborsko, Kuselj, Sertić Poljana, Poljanak i Selište Drežničko. Saborsko je smješteno na uzvisini na padinama Male Kapele, uz nekoliko manjih polja, na nadmorskoj visini od 600 do 750 metara.
Sačuvana lokalna predaja govori da su doseljenici pri ponovnom naseljavanju Saborskog naišli na ruševine crkve i ostatke ukopanih zidova podruma. Na temeljima srednjovjekovne crkve 1726. godine podigli su katoličku župnu crkvu sv. Ivana Nepomuka, koja je danas spomenik kulture nulte kategorije, s novim titularom – crkvicom Rođenja Blažene Djevice Marije.
Novonaseljeno stanovništvo uglavnom se bavilo stočarstvom i poljoprivredom. Mlade obitelji ubrzo su se uključivale u vojnu službu kao krajišnici Ogulinske pukovnije te su dobivale zemlju u Selištu Drežničkom, gdje su gradile kuće i ostajale živjeti.
Nakon što je crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1726. godine postala premala, 1865. godine izgrađena je nova, veća crkva uz glavnu prometnicu u naselju, na koju je prenesen titular stare crkve. Godine 1893. izgrađen je i novi župni stan.
Saborsko je prije Drugog svjetskog rata, kao i neko vrijeme nakon njega, imalo školu u kojoj se nastava održavala do četvrtog razreda.
Najvažnije pozitivne promjene dogodile su se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Na njih su presudno utjecali razvoj pilanarstva i izgradnja Ličke pruge, koja je na dionici Plaški – Lička Jesenica – Vrhovine puštena u promet 1918. godine.
Godine 1927. započela je gradnja pilane na Potocima, koju je gradio Jozo Marčelja iz Kastva. Uzimajući u obzir poslove sječe, prijevoza drva do pilane, rada u pilani, skladištenja rezane građe te prijevoza do Blata i rada u pilani Kuselj, ukupno je bilo zaposleno oko 100 radnika.
Godine 1932. Ivan Vilhar podigao je veliku parnu pilanu u Saborskom, kod Funtane. Vilharova pilana zapošljavala je oko 70 radnika, dok su dodatni posao pronašli i šumski radnici – sjekači, kirijaši te oni koji su zapregama prevozili rezanu građu do željezničke postaje u Blata. To je uključivalo još oko 280 domaćih ljudi te oko 100 radnika iz okolnih mjesta. Sveukupno je u pilani i oko nje radilo približno 450 radnika.
U to je vrijeme Saborsko dosegnulo najveći broj stanovnika u svojoj povijesti – 3.350 stanovnika 1939. godine (prema župnim podacima). No taj uspon nije dugo trajao jer ga je prekinuo Drugi svjetski rat. Nakon rata pilane su demontirane i preseljene u Josipdol, Partizansku Drežnicu i Močila. Za Saborsko je to bio težak udarac: u ratu je izgubilo 470 svojih mještana, odnosno oko 15 % stanovništva. Od tada započinje demografski i gospodarski pad Saborskog, koji traje sve do danas.
Od šezdesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća potpuno izumiru udaljeniji saborčanski zaseoci – Čorkova Uvala, Ravni Lug, Vuković Kapela i Skrada – koji nisu bili elektrificirani, a opskrba vodom bila je izrazito otežana. Nakon Drugog svjetskog rata Saborsko je imalo milicijsku stanicu i zadružni dom u dijelu naselja zvanom Senj. Nakon povlačenja milicije zgrada je predana na korištenje Osnovnoj školi „Robert Domani“, u kojoj su uređeni stanovi za učitelje. U zadružnom domu nalazili su se samoposluga, gostionica, ambulanta, matični ured te dva stana, također namijenjena učiteljima.
Nakon Drugog svjetskog rata, šezdesetih godina 20. stoljeća, izgrađena je osnovna škola u kojoj su učenici završavali svih osam razreda. Uz nju su izgrađene i dvije područne škole, na Kuselju i u Ravnom Lugu, u kojima se nastava održavala do četvrtog razreda. Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća u Saborskom je izgrađena nova zgrada doma zdravlja, u kojoj su djelovale ambulanta opće medicine, zubna ambulanta te stan za medicinsko osoblje.
Posebno teško razdoblje za stanovnike Saborskog bilo je vrijeme velikosrpske agresije 1991. godine. Razdoblje od 1991. do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša, pri čemu su gotovo sve kuće i gospodarski objekti potpuno uništeni. Devastacija je bila toliko snažna da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, svrstavajući ih među dvanaest ekološki najštetnijih sindroma.
Godine 1992. u izgnanstvu u Ogulinu osnovana je Općina Saborsko, kojoj su pripala naselja Lička Jesenica, Begovac i Blata. Ta su naselja zajedno sa Saborskim prije Domovinskog rata pripadala Općini Ogulin u Zajednici općina Rijeka. Danas se Općina Saborsko nalazi u Karlovačkoj županiji.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Saborsko je imalo 852 stanovnika, dok je nakon Domovinskog rata 2001. godine zabilježeno 666 stanovnika, a 2011. godine 462 stanovnika.
Nakon Domovinskog rata nove gospodarske okolnosti, obilježene ekonomskom krizom, dovele su do porasta nezaposlenosti i niza socijalnih problema.
Danas se Saborčani imaju kamo vratiti: obnovljeno je oko 350 kuća, općinska zgrada, izgrađeni su škola, crkva, ambulanta, pošta, dvije trgovine i gostionica, a obnovljen je i vodovod, otvorene su dvije pilane koje zapošljavaju 10-tak radnika i manji broj Obiteljskih poljoprivrednih dospodarstava (OPG-a). Ipak, to više nije prostor u kojem se lako može školovati djecu i osigurati dostojan život od vlastitog rada. Zbog toga su mnogi posao i dom potražili drugdje. Unatoč tome, povezanost s rodnim mjestom ostaje snažna. Kao što vjerujemo da su žrtve hrvatskog naroda snažna poveznica među svima nama, tako su i žrtve Saborčana trajna i snažna veza svih Saborčana, ma gdje se nalazili.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine u Saborskom živi 334 stanovnika. Broj stanovnika u dvadeset godina nakon povratka (2001. – 2021.) prepolovio se.