Petar Grdić, Saborsko: okupacija i povratak (1. dio)

Svako jutro u svitanje zore pogled puca na kasarnu Lička Jesenica, a iz kasarne viri tenkovska cijev uperena ravno u nas. Kaže mi Baić jedno popodne kad smo došli do kuća na kavu – „Što misliš, jel može granata probit’ zid kuće?“ U svoj muci znali smo se i našaliti – kuća je bila od drvenih brvana, najviše 15 centimetara, probio bi je i metak puške, a kamoli ne tenkovska granata.

Dvanaesti jedanaesti ’91., utorak. U 09,00 sati zlo kreće prema Saborskom. Ljudi i ne slute što će se dogoditi. Bio je vjetrovit jesenski dan, neki su se spremali zaklati svinje, oni koji su dežurali po noći išli su kući presvući se i oprati, a ostali su oni čija je kuća bila bliže položaju. Oko 9 sati nebo se otvorilo – avioni, granate… Gorilo je nebo i zemlja, ne možeš glavu dignuti. Tuku Borik, Sivnik, Vršak, Brdine, Alan. Tuku i sa gornje strane po Kuselju. Došao je čas, hoće nas istjerati i pobiti.

Mislim se iz početka, bit će k’o i svaki dan, ali se varam. Osjeti se miris smrti, ljudi bježe u najbliže zaklone ne noseći sa sobom ništa i ne znajući da će biti zadnji put u svojim kućama. Vatra ne prestaje sve do popodne, kada se malo smiruje, ali tada je pješadija već bila u selu i počinju svoj krvavi pohod. U podrumima je ostalo puno ljudi. Banda ide u podrume, izvlači ih van, muškarce odmah odvajaju od žena i djece te počinje tortura i mučenje. Bilo je tamo svakakve bande, JNA, ali i četnici… Pravi, domaći, u šinjelima i sa šljemovima, zarasli, ružni, poznati i nepoznati… Traže one čija su djeca ili rodbina u policiji, takvi će valjda imati poseban tretman.

Banda napreduje, krenulo je ubijanje. Borik je stradao prvi, zatim Varoš, tako da su oni iz centra sela imali malo više vremena da se upute u šumu i izbjegnu smrt. I izbjegla se smrt, ali ne i muka koja počinje toga dana. Brdo Vršak sa sjeverne strane sela, Dumboka draga kako smo je zvali, niti jedno niti drugo nije imalo ništa sa vojnim ciljevima, ali svejedno nije bilo metra zemlje koji nisu raskopale granate i niti jednog drveta koje geleri nisu sasjekli, vrući geler rasječe jaknu… Ljudi nikad nisu vidjeli niti znali što je to, oštro kao žilet i vruće, a gdje pogodi, tu trava ne raste.

Čim za malo stadoše granate, eto dotle i pješadije. Čujem ih kako mijenjaju okvire u puškama i nastavljaju pucati prema nama. Sakrij se po rubu drage i čekaj da dođu… I moli se Bogu. Srećom, mrak pada ranije pa se počelo mračiti – odustala banda. Došli su do Kovačićeve ulice pa se smirilo. Gore krovovi kuća, pale sve pred sobom i ubijaju, stoka riče, puno toga ostalo je zavezano po štalama – užas za ljude i životinje. Od straha se izgubio osjećaj za vrijeme. Kako je od vatre pucala cigla na krovovima, mislilo se da banda još tako silovito puca.

U gluho doba noći kreće se dalje od Vrška. Bit će nesigurno, znali smo, jer drugog dana sigurno kreću u čišćenje. Tako je i bilo. Ide se i po mraku, 100 na sat. Netko viče – „Polako, noge ćete polomiti!“, ali svejedno se bježi dublje u šumu i traži se bilo kakva sigurnost od pakla koji se događao u selu. Preko Vrška i Paleža u Iveškove drage bit će ipak malo sigurnije. Čuju se dozivanja ljudi, ne znaš više tko je tko, ne javlja se nitko nikome. Cijeli dan u dragama… Ne znam tko je poginuo, napose je li itko ostao živ s obzirom na količinu granata i pješadijski napad. Stari vele – „Biž u kosu, ima pećina jedna pa ćemo se sakrit’!“ Volio bih vidjeti što je sa kućom, vuče me nazad, ali svejedno idem na kosicu jer kakav – takav krov nad glavom bolji je od vedrog neba.

Već je treći dan. Četnici su se popeli i na Vršak pa odozgo pucaju i po kosi, zrnje leti oko glave. Mislim se, nisi siguran nigdje, ali ipak, treću noć naložili smo vatru u pećini… Lipo, toplo… Ali tada su krenule kiše. Voda se slijevala sa stropa pa pod grane na kojima se leži. Bilo je neudobno. Nema spavanja, samo malo odmoriti, ali kraj glave barem ne fijuču metci i živi smo. Treba se sabrati, treba potražiti ljude… Vidim u očima starih – dok je kuća cijela, ne idemo nikud. Kao opcija javlja se Slunj, ili preko Kapele u Ogulin, ali, ponavljam, dok je kuća cijela – nikud.

Pretražujemo Palež, pa do ruba sela… Lakše je kad je magla i kiša. Mislim, neće me vidjeti, pa kroz gušćare okolo. Nigdje nema žive duše, banda pljačka, utovaraju stoku, frižidere, zamrzivače – sve što imalo vrijedi, a nakon što opljačkaju, kuću zapale. Šećem po Paležu, tražim je li tko ostao. Prelazim preko Mrzlog polja i čujem glasove kako dolaze od puta koji ide za kosu. Zalegnem iza trupca, okrenem kapu naopako i čekam. Čekam pola sata. Čuju se glasovi, ali nema nikoga. Četnici nisu tako neoprezni. To su sigurno naši, netko od starih ljudi koji su se od straha izgubili i ne znaju kuda će. Tako je i bilo – Josa Anin i njegova Manda s noge na nogu idu iz kose, pa preko Paleža prema Torinama, valjda kod Kaje i Ivke. Sjedim na trupcu više od jednog sata, a oni sporo preko Paleža. Nemaju ljudi snage, mislim se, Bože, što će biti s njima… I sigurno nisu jedini.

Odlazim prema šumi Jelovac, mislim si, možda ću naletiti na nekoga našeg. U Jelovcu u šumetini naiđem na zeleni traktor Torpedo i u njemu radio koji radi. Tko bi rekao. Dobro će doći za poslušati vijesti ako se duže ostane. Krenuo sam dalje cestom do Jelvara, a uz cestu tragovi boravka naše vojske; ostatci municije, odore, suha hrana i drugo. Na cesti s metcima pišem nadimak i ostavljam strelicu natrag prema Saborskom nadajući se kako će netko, ako bude prolazio, pretpostaviti kako sam ostao. Sa Jelvara idem natrag cestom, pa prema Dolcu i gornjem selu. Nailazim na iznenađenje – hrpe konzervi, cigarete, odjeća, rakija u bocunima, nema čega nema. Milina za oči, ali sve to trebalo je prenijeti do kosice i pećine. Prolazim kroz letvarku i pokraj šatora u kojem se nalazi municija pa se mislim, doći će četnicima u ruke. Ali opet, ako je dignem u zrak otkrit ću se. Zastanem malo i dosjetim se kako bi mi šator mogao dobro poslužiti budući je u pećini bilo neizdrživo, što zbog kiše i vlage, a što zbog same udaljenosti od sela i hrane.

U tom pretraživanju u Vršku nailazim i na Danu Pajkanova kojem je vatra zahvatila dio odore pa je bio napola gol. Bilo mi je neizmjerno drago da je još netko ostao živ i da je na području Saborskog. U Iveškovim dragama, na vrh drage prema Stanišću, između četiri jelvića, pronalazim lokaciju di ćemo podići šator, ali ga je prije trebalo dopremiti. Za prijevoz smo iskoristili tačke koje smo našli u šumi. Prevezli smo šator, montirali ga i učvrstili. Dane se razumio u to pa nam je bio od velike pomoći. U tačkama smo dovezli i peć – kozu koju smo pronašli u Vršku. Posjekli smo grane jelvića i poslagali ih po podu, pa preko njih vreće za spavanje. Bilo je puno bolje nego u pećini, loži se peć, spekli smo i police, peče se i prvi kruh, ali i dalje prevladava strah.

Otiđem do već spomenutog traktora. Radio Ogulin javlja kako je Saborsko palo, kako ima puno žrtava. Znam, naša obitelj misli da smo poginuli, ali nemaš mogućnosti javiti da si živ. Nisi pametan što raditi – krenuti odmah u proboj ili pričekati da se banda malo opusti. Čekajući odluku što napraviti i dalje sam pretraživao teren. Tražio sam hranu, naše ljude… Išlo se i u Ploču kod Kaje i Ivke. Nisam išao u kuću već ispred kuće i kažem Kaji: „Teta, Saborsko je palo i okupirano!“, a kaže ona meni: „Neka je, dušo!“. Što se dogodilo u glavi te žene… Kaže mi još: „Eto, tu gori je i Joso umro.“ Ja je još pitam ima li malo kvasa za kruh, ali ga ne dobih, već put pod noge pa natrag do šatora.

Postoji jedna anegdota vezana za Kaju i Ivku iz Skrade. Događaj je to koji se dogodio Ivki Lukićevoj iz Ploče, koja je, kad je čula da je selo palo ipak došla do kuće svog brata Luke, valjda i sama tražeći hranu i preživjele. Međutim, putem je naišla na četnika, ona s jedne strane ulice, a on s druge. Karakteristično je da je Ivka od djetinjstva imala oštećeno lice koje je izgledalo zastrašujuće, a pogotovo za osobe koje je nisu poznavale. Prepričava Ivka: „Idem ja, al’ ide i on.“ Misli se ona, što će… Sjeti se da bi mogla pasti i praviti se mrtva, što je i učinila. Ali ne da se četnik, priđe bliže i pogleda je, a ona se skoči jer se sjetila – kako sam mrtva kad nije niti pucao, a on, kad ugleda njezino lice, pade u nesvijest. Tako je Ivka stigla pobjeći preko brda, a taj četnik sigurno više nije dolazio u pljačku.

U šatoru smo ložili dok je bilo oblačno i magla, ali čim bi se razvedrilo nije se smjelo ložiti jer su banditi bili u selu i pljačkali – vidjet će dim, pa ih eto k nama. Došlo je kišno vrijeme, zatim i snijeg, a s njim i problemi s tragovima. Tako sam pod muvarkom naišao na svježi trag. To nisu bile vojničke čizme već buce, kako smo ih mi zvali. Sumnjivo – motao se oko našeg bivaka. Nije preostalo ništa nego da ga pratim, možda je prošao prije pola sata. Išao sam za tragom kroz letvarku do Sertića, pa uz rub šume prema Conjarima, odakle se vidio dim – banda pali i pljačka. Izašao sam iz ruba šume i krenuo dalje za tragom kad sam odjednom ugledao osobu s kišobranom i puškom obješenom preko ramena kako gleda prema Conjarima dok banda pljačka. Siguran sam – naš je, nije četnik, valjda u bucama i s kišobranom. Ali svejedno – puška na gotovs i polako prema njemu. Snijeg je lagano sipio i nije me čuo. Negdje na dvadeset koraka lagano sam zazviždao. On se trgne, ali se ne okreće, valjda od straha. Zazviždim još jednom i on se polako okrene. Vidim – Marko Pivac sa Tompsonom preko leđa. Bojao sam se, hoće li on prepoznati mene zaraslog u bradu. Valjda po uniformi i po izgledu priđe on bliže i skoro zaplaka: „Kumiću, jesi li to ti?“. Izgrlišmo se i izljubišmo, pa skupa pogledamo mjesto gdje je on sebi napravio bivak. Stavio je drvo između dva jelvića, a preko njega filc, pa ispod filca tačke u kojima je spavao – glavno da ne promača. Rekao sam mu da smo mi pod šatorom i da ide sa mnom, ali nije se dao. Opisao sam mu gdje smo, ali i rekao da ću ja sutradan doći po njega pa će kod nas nešto pojesti jer je bio iscrpljen i umoran.

Kad sam rekao svojima da je još netko ostao bili su barem malo sretniji znajući da nismo sami, ali kad nam je Marko ispričao da je puno naših poginulo sreća je splasnula. Marko mi je ispričao svoju priču, kako su ga četnici zatekli u kući. Kaže – oni prolaze cestom, a on misli da je to naša vojska, samo mu nije jasno kud idu prema gore, kad je glavni napad s donje strane. Tek kad je izašao preko ceste čuo je po govoru da su četnici već tu. Imao je čudne prijedloge. Rekao je – „Ajmo na Alan“, gdje je on bio na minobacaču i gdje još ima desetak granata, „pa da ih pošaljemo u Jesenicu“. Također je rekao – „Ajmo odmah u proboj“, ali nije znao kuda jer je on već probao preko Kapele pa je upao u zasjedu i bio prisiljen vratiti se. Predložio je i prugu – „Kad se spusti magla mi ćemo, Pera, prugom ravno do Josipdola i do slobode“, mada je meni sve to bilo gotovo nemoguće.

Mislio sam da je to nemoguće i zbog toga što sam deseti dan nakon okupacije i sam pokušao proboj starim putem kojim smo išli po municiju u Ogulin, ali me je sam Bog spasio da me nisu ubili. Mislim da je bio 19. 11. 1991. godine kad sam se uputio preko Paleža i Vrška, pa kraj svoje kuće prema Rakinćevoj kući i dalje prema groblju, pa u Lučicu. Između Tome i Jose Rakinćeva kuće u voćaru lagano sam izvirio. Trebalo je preći cestu, kad ono, između dvi šljive razvijena srpska zastava – četiri S. Imala je sigurno jedno četiri metra dužine. Noge su mi se odsjekle. Mislio sam, sad su i oni tu, ali srećom, bande nije bilo. Ni danas ne znam zašto su je baš tamo razvili. Preko ceste sam krenuo dalje, kraj groblja prema Kuku i šalmanki. Uz sami Kuk vidio sam goveda i visoku ljudinu kako ih čuva. Isto – kišobran. Sjetio sam se da bi to mogao biti Pera iz Lučice, kako su ga zvali, pa sam odlučio prići mu i javiti se. Okrenuo sam kapu s grbom naopako i došao mu na deset metara pa kažem: „Bog, strikane!“, a on ništa. Rekao sam mu kako u Saborskom nema nikog i da će ga četnici zarobiti i ubiti, međutim, odgovor je bio kako on zna da se naša vojska još bori u Jelovcu i da on ne ide nikuda. Pozdravih ga pa krenuh dalje preko šalmanke za koju nisam mislio da je tako strma prema pruzi.

Trebalo mi je valjda dva sata do pruge, a onda je bilo ipak lakše, do druge ceste pa prema kasarni. Za oko dva kilometra, prije kasarne, lijevo u brdo pa po vrhu polako prema križu. Čuo sam pse u kasarni i držao se sve više lijevo. Odjednom, preko nekog vrščića, nisam više čuo pse, nije se više čulo ništa. Kiša pada, samo kapljice kako padaju udaraju u šušanj… Zlokobna tišina. Predosjećao sam nevolju. Začuo se zvuk motora – bit će dajc ili sedmica. Znao sam da sam blizu ceste i križa, znao sam da je sve minirano – gledaš u zemlju, ali moraš gledati i oko sebe – upast ćeš im ravno u ruke.
Uniforma je bila teška, natopljena vodom, pogotovo hlače. Kako sam strugao nogom od nogu koža se već ižuljala do krvi. Osjetio sam kako toplo klizi niz noge, ali je adrenalin bio na vrhuncu. Kroz bukviće sam ugledao cestu. Vidio sam kamion kako vuče top prema Garovu i Dabru, a iz kamiona banda četnička i pjesma, Miroslav Ilić ili tako nešto. U Dražici još vragova pripucaše, ali je Bog bio uza me. Nije me pogodio niti jedan. Bježi! Nemam pravca niti puta – samo bježi! U djeliću sekunde odlučio sam – nema lijevo prema kasarni, uhvatit će me – drž’ se desno, pa makar i do Rudopolja. Za oko 500 metara pucnjava stade, a ja još brže. Teren je bio užasan, uzbrdo pa nizbrdo, ali odjednom sam se našao na čistini i cesti. Mislio sam se, otkud ta, no sjetih se kako mi je otac pričao da ima još jedna cesta po sredini brda i da smo njom išli u puhove, a da su kirijaši u barakama držali konje. Pomislio sam – to je to, pa cestom nastavio prema Javorniku još sigurno 2 kilometra, a onda lijevo preko samog grebena – pa kud ispadnem.

Nije moglo bolje. S grebena nizbrdo naišao sam ravno na baraku u kojoj su šumarinski radnici nekada držali gorivo i pokraj koje ide vlaka sa Milankove Razvale pa sve do Jurjeve drage i Kapela. Sreća ogromna – znao sam di sam, a i bio sam čitav. Polako sam krenuo preko Kapela, pa na vrh Alana da malo zastanem i odmorim se. Sjeo sam na drveni panj, otvorio konzervu graha i pomalo gledao u selo. Do kuće Slave Karina došao je kombi, a iz njega izletilo njih 5-6. Harmonika je svirala, pjesma… Nosili su stvari iz kuće. Nije potrajalo dugo kad se iz kuće pojavio plamen. Urušila se kuća, tuga u meni, ali i sreća što sam ipak još živ.

Kad pomislim, koliko ih je na toj Kapeli, je li uopće tuda više trebalo pokušavati… Međutim, tu je Bog poslao Marka, da me on svaki dan tjera da planiramo proboj pa kud god to bilo. E da, mislim da su znali da nas još ima u Saborskom i da su nas htjeli žive. Vraćao sam se po mrakači u bivak. Selo je smrdilo k’o u paklu. Pljačkaši su se povukli u Jesenicu, i njih je bilo strah mraka. Prepričavao sam Marku što mi se i kako dogodilo. Kaže on: „Nije to ništa“, upao je i on u zasjedu pa ih je malo pošpricao sa Tompsonom i pobjegao natrag. Pomislih, možda su zato i čekali u zasjedi, ili su ipak samo osiguravali svoje transporte, koji su se tih dana selili prema Ličkom bojištu.

U međuvremenu je ponestalo konzervi i tijesta koje smo nalazili odbačene po šumi i trebalo se spustiti u selo, koliko je god to bilo riskantno – umrijeti od gladi ili od četnika. Kuće su bile izgorjele. Imali smo vreću soli u štali – nailazili smo samo na komade soli kao betona, ali svejedno – trpali smo u vreću. Magla je bila gusta. Vidjelo se svega 5 metara. Bilo nas je strah da ne naletimo na njih. Pljačkali smo hranu iz svojih kuća. Ostale su bile još dvije – tri kokice stisnute uz ogradu. Frkali smo im vratove i u vreću. Odjednom se magla počela uzdizati. Kud sad – već smo čuli glasove u Kovačićevoj ulici, dakle 50 metara od nas. Iz magle sam vidio crvene skije svog strica kako su ih naslonili na Martinovu ogradu i pripremili ih za transport. Njih 3 – 4 zabavljali su se sa pokretanjem traktora. Gurali su ga uzbrdo do Martinove kuće, a onda nizbrdo, međutim, nije htio upaliti. Psovali su, a mi smo sa svojom vrećom krenuli uz leske prema Pnježnjači i dalje, vršak pa Iveškove Drage.

U tom pohodu prikupili smo malo tjestenine, soli i riže, ali sve je to bilo slabo. Trebalo je jesti nešto konkretnije, ako se mislilo preživjeti. Dogovorili smo se da bandi četničkoj otmemo svoju svinju koju su zavezali špagom za ogradu i pripremili za transport. Digli smo se rano ujutro. Snijeg je padao u krpicama. Spustili smo se preko brda do kuće. Tek je svanulo. Mislili smo, nisu valjda već ranije došli. Svinja je roktala oko ograde, zavezana i sa nagorenim leđima. Odvezali smo špažić, pa jedno ispred drugoga, lagano sa šibicom po guzici, pa uz brdo sve do Iveškovih draga.

Klanje, deranje, otapanje masti i mesa u kacu – prehrana je bila osigurana, ali nije to bilo to. Nema života u šatoru. Svaki dan čekali smo kad će nas otkriti. Dolazili su sa psima, rušili šumu, tražili vrijednosti koje su ljudi sklonili i po šumi. Marko je bio sve napetiji. Inzistirao je da se krene u proboj jer je mislio da će nas zima ubiti, ako nas ne ubiju četnici. Bio je potpuno u pravu, ali osim nas dvojice imali smo još troje ljudi pedesetih godina te smo morali dobro razmisliti da li krenuti odmah svi ili na dva puta – pogotovo stoga što nismo znali kuda idemo, je li uopće koji dio Hrvatske ostao neokupiran. Znali smo tada i za još tri žene koje su se nalazile na području Ploče u Skradi, ali koje nisu pokazivale nikakvu volju za odlaskom ili nam to nisu pokazivale na takav način. Nakon puno premišljanja pala je odluka da se u proboj krene 29. 11. 1991. godine, budući je tog datuma bio praznik – Dan republike, pa smo računali da će bandi malo popustiti pozornost i da će nam biti lakše kretati se i proći do Lipica, ako su još uopće bile u našim rukama.

Rano jutro oko 5 sati, uoči čega se nije ništa niti spavalo, za razliku od dosadašnjih pokušaja proboja, atmosfera je bila vesela. Majka je skuhala čaj, pa malo rakijice u njega. Dogovor je bio da otac, majka i Dane ostaju, a Marko i ja krećemo preko Kapele, pa ako živi prođemo, vraćamo se po njih. U 5 sati smo se pozdravili i krenuli. Majka mi je poslije rekla kako joj je Dane rekao da se nikada nećemo vratiti.

Išli smo putem kroz palež do vrha Pnježnjače, a onda malo lijevo, pa kroz Martinov vrtal, između dvije ulice, u Brdine. Na sredini vrtla zastadosmo jer se nešto strašno slomilo kod Tomanove kuće. Nismo znali što je to bilo, ali smo krenuli dalje – sve do vrh Alana gdje napravismo malu pauzu. Nismo ništa pričali – samo hodaj, da se čim prije uhvatimo Kapele i guste šume. Na završetku Milankovih kapela, iz Jure Milina kućice čulo se kako netko cijepa drva ili treske. Bilo je 6 ujutro, nismo išli provjeravati. Imali smo svoju zadaću i htjeli smo je izvršit,i a znali smo da će biti teško i nemoguće, pogotovo nakon neuspjelih pokušaja. Sve je išlo dobro. Jurjeva draga, prva pa druga cesta, a onda cestom prema kasarni. Marko se žalio da ga buce žuljaju, da ga hvata proljev, ali govorio sam mu da na cesti nema stajanja, da izdrži dok se ne odvojimo lijevo na vlaku koja bi nas trebala dovesti na prijelaz ceste, nešto ispred već opisanog Glibodolskog križa. Konačno smo došli i do vlake. Mislim da je to bila granica 58 ili tako nešto sličnog šumskog odjela. Vlakom smo krenuli uz brdo do samog vrha, a onda nastavili po vrhu prema cesti za Dabar. Došli smo i do ceste, prešli je i, za divno čudo, na cesti nismo naišli niti na četnike niti na vozila. Poveselili smo se, ali ne zadugo. Kako bi izbjegli nailazak na sami križ i sigurnu zasjedu kretali smo se previše desno i u dva navrata izašli neposredno pred Blaćansko jezero, odakle smo se, već iznemogli, vraćali ponovno do ceste za Dabar, te tamo odlučili da idemo ravno na križ i da smo spremni sukobiti se s njima jer više nismo imali snage za lutanje.

Uz nekakvu kipu penjali smo se do ceste. Bilo je još sniga… Zavoj do zavoja, blaga uzbrdica, osjetio se dim u nosu, ali više nismo znali od čega je – od spaljenih kuća ili je to bila vatra. Dođosmo na jedan ravniji dio. Za oko 30 metara ispred nas nalazio se veliki jelvić. Grane do zemlje, na njima je bilo još sniga, a ispod njih sukljao je dim od vatre. Dok se mi pogledasmo ispred nas je na cestu već pala bomba… Ja lijevo, Marko desno, u jarak. Nije nas pogodio niti jedan geler – opet Božja volja. Marko je vikao – „Ajde amo!“, kao, desno, pa ćemo skupa prema vrhu Kapele, ali mene je nekako srce vuklo prema onoj strani di je kuća. Prije druge bombe ipak sam se prebacio preko ceste, desno, sad i oni nisu znali koliko nas je pa su tukli nasumce, i lijevo i desno. S naše strane nalazila se uzbrdica. Mislim se, nije dobro, dobit ćemo po leđima, ali očito smo i njih iznenadili tako da su udarali više prema selu, a manje prema nama. Hvala Bogu, projdošmo uza stranu, pa preko nekakvog vrščića u kotlinu, a srce lupa, ‘oće iskočiti iz prsa.

Polako, po samom vrhu, dođosmo na jednu ravnicu ispod samog strmog vrha pa se sjetih da se navedeno brdo vidi i iz Saborskog. Magla je, puna livada konzervi, bilo je i punih, neotvorenih, valjda od naroda koji je tuda već prošao. Nama nije bilo do jela. Bitno je bilo da znam di sam. Preko navedene livade krenuli smo prema Glibodolu, pa što bude, Kapelu smo prešli. Hvatao se sumrak, a nisam bio siguran di smo… Šumetina, ma, prije prašuma. Niz neku strančicu ispadosmo na nekakvu bijelu cestu, isto prekrivenu snigom. Nema tragova, strah od mina… Sjetio sam se da je to cesta kojom smo u devetom mjesecu išli do bunara, pa onda lijevo prema Glibodolu i Lipicama. Malo je lakše, ali i dalje smo kolutali očima, najviše zbog mraka koji se spremao.

Pao je mrak. Spustili smo se lijevo prema Glibodolu i upali u nekakav gustiš. Samo trnje, nema prolaza dalje, a iz magle rominja kišica. Užasno vrijeme za hodanje, ali možda i bolje jer je i banda manje oprezna, misle se, neće ni’ko na ovakvo nevrijeme. Barem da je bilo kakve jelve da ispod nje zalegnemo… Samo trnje, ne možeš se pomaknuti… Sjedili smo tako do u neko doba noći. Čuo se lavež pasa iz Glibodola i vidjela svjetla na kućama. Mislio sam, kako oni imaju struju. Nismo puštali glasa jer tek po mraku uvidjesmo kako smo jako blizu Glibodolu i kućama. Negdje oko 3 sata ujutro nije se moglo više izdržati. Kiša je počela jače padati, tresla se vilica od zime, bojali smo se da ćemo odati sami sebe. Prišapnem Marku kako se mora ložiti vatra, inače ćemo umrijeti, pa iz rapa izvadim kanticu sa uljem i kanap. Nije bilo ništa suho. Grančice trnja su raskrvarile prste, ali to nije bilo gore od hladnoće. Pribrao sam malo grančica pa uz Božju pomoć zapalim, a ono ljepota… Vatrica, ugrijali smo ruke, ozeble noge. Počelo se spavati, ali nema spavanja, vrijeme do zore jako brzo prođe. Tek kad je svanulo vidjeli smo kako smo bili na otvorenom i u kakvom smo žbunju proveli noć, bilo je promjera 50 metara. Da smo mogli još malo dalje, bilo bi puno lakše.

Zora sviće, a sa zorom počeo je padati i snijeg… Krpice, a mi na sredini polja. Vidio sam iskopanu zemlju od rovova, ali rovovi su bili veličine kuća, valjda od tenkova, i srećom, prazni. Nismo znali čiji su bili, naši ili njihovi. Buljio sam u zemlju i tražio friško kopanje. Bojao sam se mina… Nije bilo ničega i nastavismo preko njiva, dalje do ceste koja iz Lipica ide prema Glibodolu. Izajdosmo na cestu, dolje je bilo niže, gotovo da i nije bilo starog snijega, zatim ravno cestom prema Lipicama. Nije bilo ni žive duše. Poslije jedne drage vidio sam s desne strane bajtu, a iz njenog dimnjaka se dimilo. Idemo tamo, pa što bude. Nismo znali jesu li naši ili njihovi, ali morali smo otkriti više.

Ulazimo u dvorište iz bajte i vidimo da kroz vrata ide dim, k’o da dime meso. Sačekasmo da se dim malo raziđe i zatim uđoh u bajtu, a prvi do vrata kaže: „Evo nama smjene!“. Pogledam malo bolje – maskirna uniforma, a na njoj hrvatske oznake – od sreće se naježim. Kad je ovaj rekao smjena, njih 5-6 vojnika se podizaše i krenuše prema izlazu, a ja kao iz topa: „Nije smjena, mi smo iz Saborskog.“ Tek onda među njima je zavladao strah. Mislili su u sebi, Saborsko je palo prije tri tjedna, otkud sad ovi?! Možda se banda četnička prerušila pa špijuniraju… Uhvatio je ljude strah, zateklo ih u neugodnoj situaciji. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja rekoše: „Pa ako ste iz Saborskog, ‘ajte s nama onda do Lipica.“

Tako je i bilo, Marko i ja u njihovom vozilu za smjenu od Glibodola do Lipica. Malo smo pričali, a već smo bili i iznemogli, vjerojatno smo ovim ljudima izgledali kao zombiji – zarasli u bradu, loše odjeveni, izmoreni… Ali po dolasku u centar Lipica sve se to promijenilo. Smjestiše nas kod nekih dobrih ljudi u kuću, opraše nas, dadoše nam za popiti po konjak… Vele, to je za cirkulaciju, a od konjaka nama se zamračilo, Valjda i umor i alkohol… Nema veze, ljudi nas presvukoše i već zovu Ogulin, mislim policijsku postaju, da netko dođe po nas. Ljudi su pitali kako to da smo zaostali za drugim narodom i ima li još koga u Saborskom. Nije bilo odgovora jer mi je u glavi odzvanjala misao da se moram vratiti po majku, oca i Danu Špehara Pajkanova, a znao sam da su u Ogulinu u postaji još neki ljudi koji su bili živo zainteresirani za informacije o Saborskom.

Za oko 2 sata u Lipice je došao policijski auto Opel Corsa sa kojim bivamo prebačeni u Ogulin, do policijske postaje. Tada mi se u pamćenje urezuje Markova izjava: „Pera, ja znam da ti ideš natrag po roditelje i Danu, ali ja ne mogu ići s tobom.“ Odgovorih mu kratko kako ja to od njega i ne tražim. Tada sam mu se zahvalio za to što ga je Bog dao, da i on ostane u Saborskom, jer bez njega moj proboj prema Ogulinu možda ne bi nikada niti uspio. Ispred postaje u Ogulinu naišao sa, na dečke Jose Špehara koji su se već prešaltali na ovaj drukčiji život, koji su bili sretni da sam se izvukao, ali ništa me puno nisu pitali već odoše svojim poslom.

U stanici projdem kraj operativnog dežurstva. Kažu: „’Ajde na kat, gore su ti Saborčani.“ Jedva sam čekao da negdje zalegnem, samo da je krov nad glavom. Mislim da se netko od naših policajaca zatekao u dežurstvu, nekako je već familija čula da je netko došao iz Saborskog, pa su pitali u dežurstvu, a taj im je policajac rekao da je to onaj naš koji je danas došao. Unatoč umoru, spustio sam se do telefona i tada, nakon dugo vremena, čuo glas svoje sestre koja nije mogla vjerovati da sam živ. Ali, u isto vrijeme pitali su me gdje su mama i tata, a ja im odgovaram da su na sigurnom. Na sigurnom u kosi, ludo, ali moguće i izvedivo, kako se to na kraju ispostavilo.

Trebalo je spremati akciju Povratak, kako sam je ja u svojoj glavi zvao. Trebalo je odmah tražiti ljude koji će imati hrabrosti još jedanput kročiti u naše jadno, obezglavljeno, sa zemljom poravnano Saborsko. Stupio sam u kontakt sa zapovjednikom specijalne u osnivanju. Razmišljao sam da li da mu uopće kažem što se događa i kuda se spremamo, ali bez podrške i bilo kakve logistike zadaća je bila nemoguća, tako da sam odlučio ipak s njim podijeliti neke podatke i informacije. Već na prvi pogled njemu se sve činilo suludim, ali je ipak ostavio otvorenim mogućnost da nam pomogne, što mi je bilo izrazito drago budući sam ga još prije rata znao kao saborčanskog zeta.

Najteže je bilo krenuti, objasniti ljudima što od njih tražiš i kuda se treba ići, a da ne postavljaju suvišna pitanja. Prvi mi se na popisu zatekao Pere Gigin Malkoč, kojemu sam u Ogulinu rekao da idem natrag u Saborsko i da idem obaviti važnu zadaću. On se odmah složio da ide sa mnom, a tada sam mu i rekao kako ćemo od sada putovati skupa, sve do polaska u Saborsko, i da se nećemo razdvajati.

Petar Grdić

You have no rights to post comments