Prve vijesti o novoj crkvi u Rakovici donose nam prvi biskupski pohodi modruško-senjskih biskupa nešto prije sredine XVIII. stoljeća. Senjsko-modruški biskup prvi je obišao područje svoje biskupije 1723. godine i tada je bio u Rakovici. Zapisnik o tom putu ne spominje, nego samo govori da je od Slunja do Zaborskog prošao preko Rakovice. Dakle Slunj i Saborsko bile su dvije susjedne župe. Rakovica će na početku svoje nove crkvene povijesti i pripasti upravi župe Saborsko. Godine 1750. Rakovica je vikarijat te župe, dakle ima svog upravitelja, ali ne još i svoju župu ni župnika. Prvi Rakovički kapelan, upravitelj rakovičke crkve bio je Petar Cajnar. Godine 1752. u pastoralnom obilasku svoje biskupije senjsko- modruški biskup Vuk Čolić pohodio je i Rakovicu. Iz njegova zapisa znamo da je stara rakovička crkva u ruševinama i on je zapovijedio da je treba obnoviti. Iz izvještaja iz pastirskog pohoda objavljenog u Rakovici 18. srpnja 1755. (Decreta Tertiae Visitationis Parochiarum Transmontanarum Condita Anno 1775. Kan. vizitacije f.) vidljivo je da je crkva još uvijek ruševna, a Rakovica je i dalje vikarijat, upravno područje župe Saborsko. Biskup opet opominje "crkvu bi trebalo sagraditi, a tako i župnu kuću". Radom upravitelja je uglavnom zadovoljan. Obavlja se pouka u kršćanskoj vjeri, održava se vjeronauk, sakramenti se podjeljuju prema uputi danoj 1752. godine prvom, ovdje postavljenom svećeniku Petru Cajnaru. Naglašena je obveza poučavanja naroda u temeljnim istinama vjere (deset Božjih zapovijedi, glavnim molitvama Oče naš i Zdravo Marija, te Vjerovanje), da sakramente treba djeliti prema rimskom obredniku i voditi točno crkvene knjige krštenih, potvrđenih, vjenčanih i umrlih žitelja rakovičkog vikarijata. Ponovljena je u zapisniku već stara obaveza upravitelja "da u razdoblju od godine dana ukloni ruševine iz crkve, te da dovrši gradnju kuće koja se počela uređivati, jer bez toga ova crkva niti će imati ovoga niti kojeg drugog upravitelja, niti će biti moguće tamo držati nekog drugog svećenika".
Dakle stara rakovička crkva bila je građena od čvrstog materijala, bila je zidana, ali očito je da je dio crkve bio (vjerojatno cijela lađa) u ruševnom stanju. Biskup traži uklanjanje tih ruševina i popravak crkve. Vjerojatno je upravitelj Petar Cajnar tih godina uspio te ruševine očistiti i crkvu nekako osposobiti za službu. Iz jednog iskaza troškova koji ispisuje krajiška vojna uprava 1799. godine (Kanonske vizitacije, F XII. B br. 26) vidljivo je prema vrsti građevnog materijala da se obnavlja crkveno krovište. Tu su iskazane količine i cijene za potreban građevni kamen, vapno, pijesak, letve, krovnu šindru (6.000 komada), čavle za pribijanje šindre (18.000 komada) i veće tesarske, stolarske i zidarske poslove. Trošak obnove krovišta crkve iznosio je 93 forinte i 12 krajcara. U iskazu ukupnih jednogodišnjih troškova te župe rečeno je uvodno da ta župa ima oko 1.000 katolika, a oni najudaljeniji od crkve su daleko jedan sat hoda. Crkva ima župnika i jednog pomoćnika. Patronatstvo nad crkvom ima vojna vlast i Njegovo Carsko Veličanstvo. Crkvi treba dosta popravaka, prije svega novo krovište, a cijena bi mu prema načinjenom troškovniku bila 93 forinte i 12 krajcara. Tu bi cijenu trebao pokriti vjerski fond. Za uzdržavanje župnika i njegova pomoćnika trebalo bi godišnje osigurati potporu od 150 forinti, a taj bi iznos trebalo namiriti iz "kongrue".
U jednom drugom dokumentu iz vojnih krajiških izvora također iz 1769. (Kan. vizit. F. B (B), FB, br 44) posebno se govori o obnovi župne kuće. Rakovica je još uvijek filijala župe Saborsko. Crkvu treba popraviti, a župnu kuću popraviti iznova, jer se u sadašnjoj uopće više ne može stanovati. Uz postojeću gotovinu od 60 forinti i 49 krajcara trebalo bi osigurati još 247 forinti i 11 krajcara za sve građevinske radove.
(...)
Veliki istraživač i dobar poznavatelj crkvene povijesti toga kraja, sadašnji, prvi biskup novoutemeljene Gospićko-senjske biskupije, dr. Mile Bogović došao je do zaključka da je Rakovica 1777. godine uzdignuta na položaj nove župe, dakle iste godine kad je i susjedni Lađevac postao župom.
Izvor: knjiga Rakovica srce od Hrvata, Povijest općine Rakovica, Zagreb 2003.