Objava Ivica Granic
Milijun puta sam se zapitao bi li moja generacija mogla, bi li bila sposobna nositi se s teškim izazovima zlog doba kao što je to činila generacija naših očeva ili djedova.
Doista nisam siguran da bi! Iako je upravo moja generacija, njihovi sinovi ili unuci, ostvarila snove o kojima su mnogi od njih sanjali, prije svega snove o rušenju komunističkog zla i stvaranju slobodne i samostalne hrvatske države.
Jer, preživjeti i nastaviti živjeti usprkos zlu poraća, strahovitim likvidacijama i brisanju generacije momaka u najboljim godinama, progonima, noćnim likvidacijama, gladi koja je ubijala poput rata, velikom odseljavanju često bez povratka, neimaštini i udbaškim procesima, strahovitim maltretiranjima mnogih nepoćudnih obitelji i sl. sve to preživjeti i nastaviti živjeti mogu samo gorostasi. Djedovi su otišli skoro svi, odlaze i očevi. Bake i majke tada su preuzele uloge i iznijele glavninu tereta života.
A nas su štitili tako da su nam malo ili ništa o tome govorili, samo su se za nas borili. Bio je to obrambeni sistem, način preživljavanja, kako bismo živjeli i imali koliko je moguće normalan i sretan život. I imali smo ga, usprkos svemu.
Na to razdoblje asocirala me emotivna objava patera Stjepana Ivana Horvata o ustrajnosti unatoč preprekama, koja je dirnula mnoge i koju niže prenosim.
'Odlazi naraštaj od željeza.
Naraštaj ljudi koji nisu imali ništa – a dali su sve.
Koji sami nisu imali priliku studirati, ali su školovali svoju djecu.
Nisu posjedovali luksuz, ali im nikada nije nedostajalo onoga najvažnijeg – ljubavi, poštovanja i snage.
To su ljudi koji nisu poznavali riječ 'udobnost'.
Radili su od jutra do mraka, sa žuljevima na rukama i ponosom u srcu.
Nisu govorili o vrijednostima – oni su ih živjeli.
Nisu kupovali sreću – stvarali su je od malih stvari.
To je naraštaj koji je znao popraviti, umjesto baciti.
Voljeti, umjesto proračunavati.
Pomagati, umjesto osuđivati.
Nisu imali sve, ali su imali jedni druge. I to im je bilo dovoljno.
Danas polako odlaze – tiho, bez žaljenja, s dostojanstvom.
S rukama izranjavanim od rada, ali čistima.
Sa srcima punima mira, jer znaju da su učinili sve što su mogli.
Odlaze željezni ljudi, da naprave mjesto naraštaju od kristala – nježnijem, krhkijem, osjetljivijem.
Ali neka sjećanje na njih ostane – poput stare fotografije koja nas podsjeća
da prava snaga nisu instant rješenja i serviran život.
Prava snaga je u ustrajnosti usprkos preprekama.'
(Autor nepoznat)
Objava Ivica Granic