Na Eurosong smo poslali pjesmu koja se referira na običaj sicanja - tradicionalnog tetoviranja djevojčica koji je do 2. svj. rata postojao u većini hrvatskih krajeva u BIH, kao i nekih dijelova Hrvatske naseljenih Hrvatima iz BIH..
Prvi stih "dok pališ svijeću pitaj svoju baku" podsjetio me da je i moja pok. baka iz okolice Tomislavgrada bila tetovirana u dobi od nekih 12 g., kao i moje prabake, njihove sestre, njihove majke, bake, prabake i tako stoljećima, a možda i tisućljećima unazad, s obzirom da ovaj običaj i tetovirani simboli imaju svoje korijene u prapovijesti, još od starih Ilira i ranije u Vučedolaca.
.
Kao povjesničar sam i malo proučavao ovu tematiku. Sicalo se iglom do krvi, a smjesa se razlikovala od kraja do kraja. Glavni sastojak je saja (čađa) ili ugljen. Za protuupalno djelovanje je u smjesi zadužen med i mlijeko, koje je u mnogim krajevima moralo biti majčino, a u nekim od majke koja doji plavooko dijete.
.
Sicanje (bocanje) je u BIH i Hrvatskoj zabilježeno samo među Hrvatima, osim nekoliko zabilježenih slučajeva kod pravoslavaca u katoličkom okruženju. Tetoviranje djevojčica, najčešće u dobi od 10. do 15. godine, bilo je prije 2. svj. rata redovito među Hrvatima u čitavoj središnjoj i JZ BIH (sve županije središnje Bosne, JZ Bosna, Hercegovina), kao i enklavama kamo je preneseno migracijama - u selima između šibenske Boraje i sinjske Svilaje (zaleđe Šibenika i naselja u općinama Muć, Unešić, Prgomet - Ogorje, Vinovo, Sitno itd.), okolici Bihaća (Kralje, Zavalje itd.), Brčkog, Tuzle, Kotor Varoša, a zabilježeno je i u okolici Vrlike (Kijevo), Imotskog, u Vidonjama (Zažablje), zaleđu Stona (Topolo, Stupa, Ošlje), u Jošanima u Lici i Koprivni u Slavoniji. Zabilježeno je da se ovaj običaj nekada prakticirao i među ponekim Hrvatima Bunjevcima u Mađarskoj i Hrvatima u Donjoj Austriji. U oba slučaja riječ je o migracijama iz BIH, pa se može zaključiti da se sicanje bar neko vrijeme prakticiralo ponegdje u krajevima u velikoj mjeri naseljenima Hrvatima iz BiH na području Dalmacije, Slavonije, Like, zagrebačke regije, Istre, Vojvodine...
.
Tetoviranje križeva djeci posebno se proširilo za vrijeme osmanske vlasti u BIH
(15. - 19. st.), premda je sam običaj još puno stariji. Bilizima (biljezima, tetovažama) označavala se pripadnost katoličkoj vjeri i pokušavalo zaštititi od prelaska na islam, otmice djevojaka, ropstva, udaje za muslimana i sl. Od tog vremena, sve se manje sicaju dječaci, premda je zabilježeno mnogo slučajeva tetoviranih dječaka do 1945., naročito na Kupresu. Običaj se sačuvao i naraštajima nakon prestanka osmanske vlasti te u krajevima gdje i nije bilo muslimana. Važno je da se ovaj hrvatski običaj bolje prouči i ostane upamćen kao dio identiteta dijela našeg naroda u većini BIH i dijelu Dalmacije, a tome će zacijelo doprinijeti i pjesma na Eurosongu.