Petar Grdić - Maćan: Saborsko u paklu rata 1. dio
Saborsko je malo ličko mjesto smješteno u zakrivljenoj dugoj i uskoj kotlini udaljeno od Plitvičkih jezera oko 10-tak kilometara. Svojim sjevernim djelom oslanja se na slunjski poligon dok se sa zapadne strane sela u gustoj šumi Male Kapele nalazi kompleks vojarne Jugoslavenske narodne armije, Lička Jesenica. Selo Saborsko nalazi se na važnoj cesti koja kroz potkapelsku kotlinu i mjesto Lička Jesenica vodi prema prema Plaškom i Ogulinu. Saborsko je do Domovinskog rata katastarski pripadalo općini Ogulin. Za vrijeme komunističke Jugoslavije selo je bilo stigmatizirano kao „ustaško gnjezdo“ jer se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske oko 600 mještana našlo u ustaškoj vojsci. Više od polovice istih pobijeno je na Križnom putu nakon rata bez ikakvog suda dok su posljednji križari pobijeni u okolici sela 1948. godine.
U ovom djelu Hrvatske Saborsko je jedno od prvih mjesta koje se našlo u potpunoj blokadi, te jedno od prvih koje su napali srpski teroristi. Naime, od „Krvavog Uskrsa“ (31.ožujak 1991.) na Plitvicama, Saborsko je u povremenim prometnim blokadama od strane četničkih terorista s područja Plaškog i sela nastanjenih Srbima u njegovoj okolici, a od 5.8.1991. je u potpunoj blokadi. Tog je dana u 6 sati ujutro iz pravca Ličke Jesenice selo Saborsko napadnuto sa 300 minobacačkih projektila. Do tada su četnički teroristi u više navrata pucali s okolnih brda na policijske patrole koje su od „Krvavog Uskrsa“ čuvale mjesto i to su najčešće radili vrlo podlo s prigušenim naoružanjem.
Vidjevši što nam dojučerašnje „komšije“ spremaju zatražili smo od Policijske uprave karlovačke da se oformi Policijska ispostava Saborsko što je nakon „Krvavog Uskrsa“ i odobreno, te se nas 24 (svi iz Saborskog) i priključilo PI Saborsko.
Mjesto je uglavnom smješteno uz cestu i proteže se u duljini od 7 kilometara što nas je moglo staviti u vrlo nepovoljan položaj u slučaju napada četnika iz više pravaca. Zbog učestalih srpskih provokacija, Policijska uprava karlovačka u Saborsko krajem 6. mjeseca šalje vod specijalaca iz Karlovca koji se stacionira u mjesnoj školi. Zahvaljujući pristigloj pomoći u mjestu koje je tada brojilo oko 650 stanovnika osjetilo se olakšanje. Nije na odmet ni spomenuti da je tako malo mjesto od ljeta 1990. do svibnja 1991. dalo oko 100 redarstvenika.
Veliki broj Saborčana početkom 90-tih živio je u većim hrvatskim gradovima jer su zbog prijašnje srbokomunističke politike i sustavnog iseljavanja koje je ista provodila, morali ići „trbuhom za kruhom“. Saborčani su tijekom jugoslavenskih godina na svojoj koži osjetili „bratstvo i jedinstvo“ koje se najbolje očituje u tome što je bilo opasno dočekati mrak u srpskom selu.
Vratit ću se na 5.8. 1991. godine kada cijeli dan traje minobacačko-pješadijski napad četnika koji pristigli specijalci i domaći policajci uspješno odbijaju, te prikupljaju oružje i opremu koju četnici u bijegu odbacuju. Dolaskom noći, zapovjednik specijalaca naređuje nam da iz sela evakuiramo sve mještane radi njihove sigurnosti, a nama naoružanima naređuje da formiramo linije obrane i branimo selo. Nakon što smo skupili mještane na jednom šumskom predjelu, isti zapovjednik naređuje vodu specijalaca da se forimira kolona, te da krene u pravcu Rakovice. Sjećam se njegove izjave – „Što ako meni netko od ljudi ovdje pogine?“, (tada je imao jednog ranjenog u nogu zbog neopreznog rukovanja oružjem), a ja si pomislim – „Pa nisi ovdje došao trešnje brati!“.
No nas 17 pripadnika policije odbija se evakuirati i napustiti selo, te se vraćamo braniti mjesto. U ranim jutarnjim satima u pomoć nam stiže vod specijalaca iz Slunja i policajci iz Drežnik-grada, te češljamo teren i utvrđujemo linije obrane s težištem prema Ličkoj Jesenici. Jugoarmija iz vojarne na Ličkoj Jesenici još uvijek glumi neutralnost, ali potajno naoružava lokalne četnike. Od 5.8. 1991. napadi četnika su svakodnevni, posebice pod okriljem noći kada nas nastoje iscrpiti kako fizički tako i psihički. Nakon petnaestak dana Slunjani i policajci iz Drežnik-grada odlaze jer su napadnuta i njihova sela od strane četnika iz koreničkog kraja. U to vrijeme nama policajcima pridružuje se i petnaestak mlađih mještana s lovačkim naoružanjem, a neki od njih bili su i bez ikakvog oružja. U tim trenutcima moglo se osjetiti kako hrvatsko srce kuca kao jedno.
Međutim, nakon nekog vremena ostajemo bez zaliha streljiva i sve više izbjegavamo odgovarati na četničku vatru što njih dodatno zbunjuje i obeshrabruje jer ne mogu locirati naše položaje. Početkom rujna nas četvorica odlučujemo se probiti preko Male Kapele do hrvatskog sela Lipice u brinjskom kraju i potražiti streljivo za obranu. U proboj krećemo Pera Gigo, Slavko Ceranić (zapovjednik ispostave), pokojni Darko Dumenčić (on i brat Ante poginuli su na dan pada Saborskog jedan pored drugog braneći Saborsko do kraja) i ja. Krenuli smo oprezno, birajući najnepristupačnije šumske predjele i u smiraj dana stižemo do vrhova Male Kapele gdje smo opazili tragove prisutnosti četničkih zasjeda. Sjećam se da smo tijekom noći iz svojih bluza cijedili znoj, bili smo mokri kao da je kiša padala. Nismo znali gdje smo točno, a o vatri nismo smjeli ni razmišljati da ne bi otkrili svoj položaj. Jedino što nam je preostalo je da zaspimo i odmorimo se. Natrgali smo granja i prostrli ih po zemlji, te legli jedan pored drugog i tako zaspali. Probudili smo se prije zore nakon što je spavanje bilo poprilično neugodno zbog hladne noći. Krenuli smo dalje u neizvjesnost koristeći se najviše intuicijom. Prije podneva smo iz kapelskih šuma izašli u prvom trenutku ispred nepoznatog sela. No, Slavko po sjećanju prepoznaje da je to selo Glibodol čije je stanovništvo miješano, no to nam predstavlja opasnost jer ne znamo pod čijom kontrolom je selo. Slavko je sam krenuo prema selu jer je znao gdje je kuća jednog njegovog poznanika. Nakon sat vremena dolazi u pratnji poznanika sa hranom i vodom, što nam je itekako trebalo jer smo bili izgladnjeli i dehidrirani. Isti nam govori da moramo biti oprezni jer četnici povremeno dolaze u srpski dio sela, te da je najbolje da pričekamo tu gdje jesmo dok on dođe sa svojim automobilom i odveze nas u Lipice što smo i učinili.
Stigavši u Lipice upoznajemo policajca Matu Bićanića koji nas prevozi u Ogulin gdje se javljamo zapovjedniku Ujeviću i tražimo pomoć u ljudstvu, oružju i streljivu za obranu Saborskog. Nakon što smo konačno prenoćili u čistom krevetu kod Slavkovog punca, odlazimo u policijsku postaju u Ogulinu od kuda nas zapovjednik šalje u banku da podignemo plaće za sebe i ostale policajce u Saborskom. Moram priznati da smo svi ostali zatečeni jer nitko nije očekivao plaću i prvo što mi je palo na pamet bilo je – „Pa ljudi moji rat je kakva vas plaća spopala?!“, uostalom u Saborskom kuda se vraćamo od novca nismo imali koristi jer se ničega nije moglo više kupiti. Zapovjednik nam još objašnjava da on nema dovoljno ljudi da ih pošalje s nama jer je i ogulinski kraj ugrožen od strane četnika iz Plaškog, te sve s čim nam on može pomoći jest nekoliko stotina metaka i ponešto sanitetskog materijala.
Saborsko je u to vrijeme već dugo bez struje jer su „komšije“ još prije glavnog napada minirale električne stupove. Za nas Saborčane prilično je neobično bilo gledati ljude u Ogulinu kako na terasama bezbrižno ispijaju kavu i raspravljaju o nastaloj situaciju u Hrvatskoj dok kod nas u Saborskom po trgovinama nema ni osnovnih namirnica. I na nama policajcima se vidjela razlika. Na svaki jači zvuk reakcija nam je bila gdje i kako da zalegnemo jer nam se u krv uvukla borba za preživljavanjem. Slavko je ostao u Ogulinu jer mu je tu bila žena i u to vrijeme malo dijete. Nas ostalu trojicu je njegov punac Dinko odvezao do Lipice i Glibodola od kuda smo sa za nas vrijednim streljivom krenuli prema Saborskom. Povratak je bio još mukotrpniji jer smo sada nosili poprilično teško streljivo s kojim će selo još neko vrijeme odoljevati četničkim napadima. Pri povratku smo se kretali kapelskim visovima s kojih smo u daljini mogli vidjeti Saborsko, a pri kraju puta izbjegli smo patrolno vozilo jugovojske i četnika, te na opće zadovoljstvo branitelja stigli u selo. No, i tada je u selo bilo „nevjernih Toma“ koji su sumnjali da će naš proboj uspjeti, međutim, nas trojica pokazali smo iznimnu hrabrost i odvažnost iako smo u to vrijeme Darko i ja imali po 20 godina, a Gigo je sa 24 bio „stari lisac“.
Ovim našim podvigom otkrili smo „put spasa“ kojega sam ja još koristio kada sam s drugim grupama prelazio Kapelu i na taj način dopremao streljivo u ruksacima da bi imali s čim braniti svoje voljeno Saborsko. Također, taj su put koristila još dva konvoja pomoći koja su kroz četnički obruč išla za Saborsko i slunjski kraj, a naposljetku koristili su ga i Tigrovi u akciji Oluja. Sudionik sam i ovih spomenutih akcija o kojima ću pisati u nastavku.
Saborsko je malo ličko mjesto smješteno u zakrivljenoj dugoj i uskoj kotlini udaljeno od Plitvičkih jezera oko 10-tak kilometara. Svojim sjevernim djelom oslanja se na slunjski poligon dok se sa zapadne strane sela u gustoj šumi Male Kapele nalazi kompleks vojarne Jugoslavenske narodne armije, Lička Jesenica. Selo Saborsko nalazi se na važnoj cesti koja kroz potkapelsku kotlinu i mjesto Lička Jesenica vodi prema prema Plaškom i Ogulinu. Saborsko je do Domovinskog rata katastarski pripadalo općini Ogulin. Za vrijeme komunističke Jugoslavije selo je bilo stigmatizirano kao „ustaško gnjezdo“ jer se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske oko 600 mještana našlo u ustaškoj vojsci. Više od polovice istih pobijeno je na Križnom putu nakon rata bez ikakvog suda dok su posljednji križari pobijeni u okolici sela 1948. godine.U ovom djelu Hrvatske Saborsko je jedno od prvih mjesta koje se našlo u potpunoj blokadi, te jedno od prvih koje su napali srpski teroristi. Naime, od „Krvavog Uskrsa“ (31.ožujak 1991.) na Plitvicama, Saborsko je u povremenim prometnim blokadama od strane četničkih terorista s područja Plaškog i sela nastanjenih Srbima u njegovoj okolici, a od 5.8.1991. je u potpunoj blokadi. Tog je dana u 6 sati ujutro iz pravca Ličke Jesenice selo Saborsko napadnuto sa 300 minobacačkih projektila. Do tada su četnički teroristi u više navrata pucali s okolnih brda na policijske patrole koje su od „Krvavog Uskrsa“ čuvale mjesto i to su najčešće radili vrlo podlo s prigušenim naoružanjem.
Vidjevši što nam dojučerašnje „komšije“ spremaju zatražili smo od Policijske uprave karlovačke da se oformi Policijska ispostava Saborsko što je nakon „Krvavog Uskrsa“ i odobreno, te se nas 24 (svi iz Saborskog) i priključilo PI Saborsko.
Mjesto je uglavnom smješteno uz cestu i proteže se u duljini od 7 kilometara što nas je moglo staviti u vrlo nepovoljan položaj u slučaju napada četnika iz više pravaca. Zbog učestalih srpskih provokacija, Policijska uprava karlovačka u Saborsko krajem 6. mjeseca šalje vod specijalaca iz Karlovca koji se stacionira u mjesnoj školi. Zahvaljujući pristigloj pomoći u mjestu koje je tada brojilo oko 650 stanovnika osjetilo se olakšanje. Nije na odmet ni spomenuti da je tako malo mjesto od ljeta 1990. do svibnja 1991. dalo oko 100 redarstvenika.
Veliki broj Saborčana početkom 90-tih živio je u većim hrvatskim gradovima jer su zbog prijašnje srbokomunističke politike i sustavnog iseljavanja koje je ista provodila, morali ići „trbuhom za kruhom“. Saborčani su tijekom jugoslavenskih godina na svojoj koži osjetili „bratstvo i jedinstvo“ koje se najbolje očituje u tome što je bilo opasno dočekati mrak u srpskom selu.
Vratit ću se na 5.8. 1991. godine kada cijeli dan traje minobacačko-pješadijski napad četnika koji pristigli specijalci i domaći policajci uspješno odbijaju, te prikupljaju oružje i opremu koju četnici u bijegu odbacuju. Dolaskom noći, zapovjednik specijalaca naređuje nam da iz sela evakuiramo sve mještane radi njihove sigurnosti, a nama naoružanima naređuje da formiramo linije obrane i branimo selo. Nakon što smo skupili mještane na jednom šumskom predjelu, isti zapovjednik naređuje vodu specijalaca da se forimira kolona, te da krene u pravcu Rakovice. Sjećam se njegove izjave – „Što ako meni netko od ljudi ovdje pogine?“, (tada je imao jednog ranjenog u nogu zbog neopreznog rukovanja oružjem), a ja si pomislim – „Pa nisi ovdje došao trešnje brati!“.
No nas 17 pripadnika policije odbija se evakuirati i napustiti selo, te se vraćamo braniti mjesto. U ranim jutarnjim satima u pomoć nam stiže vod specijalaca iz Slunja i policajci iz Drežnik-grada, te češljamo teren i utvrđujemo linije obrane s težištem prema Ličkoj Jesenici. Jugoarmija iz vojarne na Ličkoj Jesenici još uvijek glumi neutralnost, ali potajno naoružava lokalne četnike. Od 5.8. 1991. napadi četnika su svakodnevni, posebice pod okriljem noći kada nas nastoje iscrpiti kako fizički tako i psihički. Nakon petnaestak dana Slunjani i policajci iz Drežnik-grada odlaze jer su napadnuta i njihova sela od strane četnika iz koreničkog kraja. U to vrijeme nama policajcima pridružuje se i petnaestak mlađih mještana s lovačkim naoružanjem, a neki od njih bili su i bez ikakvog oružja. U tim trenutcima moglo se osjetiti kako hrvatsko srce kuca kao jedno.
Međutim, nakon nekog vremena ostajemo bez zaliha streljiva i sve više izbjegavamo odgovarati na četničku vatru što njih dodatno zbunjuje i obeshrabruje jer ne mogu locirati naše položaje. Početkom rujna nas četvorica odlučujemo se probiti preko Male Kapele do hrvatskog sela Lipice u brinjskom kraju i potražiti streljivo za obranu. U proboj krećemo Pera Gigo, Slavko Ceranić (zapovjednik ispostave), pokojni Darko Dumenčić (on i brat Ante poginuli su na dan pada Saborskog jedan pored drugog braneći Saborsko do kraja) i ja. Krenuli smo oprezno, birajući najnepristupačnije šumske predjele i u smiraj dana stižemo do vrhova Male Kapele gdje smo opazili tragove prisutnosti četničkih zasjeda. Sjećam se da smo tijekom noći iz svojih bluza cijedili znoj, bili smo mokri kao da je kiša padala. Nismo znali gdje smo točno, a o vatri nismo smjeli ni razmišljati da ne bi otkrili svoj položaj. Jedino što nam je preostalo je da zaspimo i odmorimo se. Natrgali smo granja i prostrli ih po zemlji, te legli jedan pored drugog i tako zaspali. Probudili smo se prije zore nakon što je spavanje bilo poprilično neugodno zbog hladne noći. Krenuli smo dalje u neizvjesnost koristeći se najviše intuicijom. Prije podneva smo iz kapelskih šuma izašli u prvom trenutku ispred nepoznatog sela. No, Slavko po sjećanju prepoznaje da je to selo Glibodol čije je stanovništvo miješano, no to nam predstavlja opasnost jer ne znamo pod čijom kontrolom je selo. Slavko je sam krenuo prema selu jer je znao gdje je kuća jednog njegovog poznanika. Nakon sat vremena dolazi u pratnji poznanika sa hranom i vodom, što nam je itekako trebalo jer smo bili izgladnjeli i dehidrirani. Isti nam govori da moramo biti oprezni jer četnici povremeno dolaze u srpski dio sela, te da je najbolje da pričekamo tu gdje jesmo dok on dođe sa svojim automobilom i odveze nas u Lipice što smo i učinili.
Stigavši u Lipice upoznajemo policajca Matu Bićanića koji nas prevozi u Ogulin gdje se javljamo zapovjedniku Ujeviću i tražimo pomoć u ljudstvu, oružju i streljivu za obranu Saborskog. Nakon što smo konačno prenoćili u čistom krevetu kod Slavkovog punca, odlazimo u policijsku postaju u Ogulinu od kuda nas zapovjednik šalje u banku da podignemo plaće za sebe i ostale policajce u Saborskom. Moram priznati da smo svi ostali zatečeni jer nitko nije očekivao plaću i prvo što mi je palo na pamet bilo je – „Pa ljudi moji rat je kakva vas plaća spopala?!“, uostalom u Saborskom kuda se vraćamo od novca nismo imali koristi jer se ničega nije moglo više kupiti. Zapovjednik nam još objašnjava da on nema dovoljno ljudi da ih pošalje s nama jer je i ogulinski kraj ugrožen od strane četnika iz Plaškog, te sve s čim nam on može pomoći jest nekoliko stotina metaka i ponešto sanitetskog materijala.
Saborsko je u to vrijeme već dugo bez struje jer su „komšije“ još prije glavnog napada minirale električne stupove. Za nas Saborčane prilično je neobično bilo gledati ljude u Ogulinu kako na terasama bezbrižno ispijaju kavu i raspravljaju o nastaloj situaciju u Hrvatskoj dok kod nas u Saborskom po trgovinama nema ni osnovnih namirnica. I na nama policajcima se vidjela razlika. Na svaki jači zvuk reakcija nam je bila gdje i kako da zalegnemo jer nam se u krv uvukla borba za preživljavanjem. Slavko je ostao u Ogulinu jer mu je tu bila žena i u to vrijeme malo dijete. Nas ostalu trojicu je njegov punac Dinko odvezao do Lipice i Glibodola od kuda smo sa za nas vrijednim streljivom krenuli prema Saborskom. Povratak je bio još mukotrpniji jer smo sada nosili poprilično teško streljivo s kojim će selo još neko vrijeme odoljevati četničkim napadima. Pri povratku smo se kretali kapelskim visovima s kojih smo u daljini mogli vidjeti Saborsko, a pri kraju puta izbjegli smo patrolno vozilo jugovojske i četnika, te na opće zadovoljstvo branitelja stigli u selo. No, i tada je u selo bilo „nevjernih Toma“ koji su sumnjali da će naš proboj uspjeti, međutim, nas trojica pokazali smo iznimnu hrabrost i odvažnost iako smo u to vrijeme Darko i ja imali po 20 godina, a Gigo je sa 24 bio „stari lisac“.
Ovim našim podvigom otkrili smo „put spasa“ kojega sam ja još koristio kada sam s drugim grupama prelazio Kapelu i na taj način dopremao streljivo u ruksacima da bi imali s čim braniti svoje voljeno Saborsko. Također, taj su put koristila još dva konvoja pomoći koja su kroz četnički obruč išla za Saborsko i slunjski kraj, a naposljetku koristili su ga i Tigrovi u akciji Oluja. Sudionik sam i ovih spomenutih akcija o kojima ću pisati u nastavku.
11. lip 2012.
Maćan
2. dio
Borba za goli život se nastavlja dok četnička bratija sve više steže svoj krvavi obruč oko Saborskog. Ranjena su nam dva branitelja, četvorica su upala u postavljenu četničku zasjedu na šumovitom djelu ceste prema Plitvicama od kojih trojica na mjestu bivaju ubijeni četničkim rafalom, a jedan ostaje čudom živ, ali teško ranjen u vozilu.
U to vrijeme ostali smo pri kraju zaliha hrane i streljiva te se odlučujemo da jedna grupa nas branitelja krene vozilom u Slunj po pomoć. Krenuli smo šumskim cestama kroz Rakovičku uvalu koja graniči s vojnim poligonom. U Slunju, točnije u zapovjedništvu policije ne nailazimo na razumjevanje zapovjednika Panića koji nas uz to vrijeđa riječima – A što bi vi s municijom, valjda boce gađali! – aludirajući da smo pijanci koji će uludo potrošiti streljivo ako nam ga da. Pravdao se da streljiva ima samo za potrebe obrane grada Slunja.
Pomalo bijesni odlazimo razočarani njegovom reakcijom. Riskirali smo naše živote vozeći se pored vojnog poligona i gustim šumama koje češljaju četničke bande, a da na kraju ni šaku metaka nismo dobili. Vrativši se u Saborsko shvaćamo da nam nema druge nego opet krenuti preko Kapele u Ogulin po treći put jer smo tada već ostali na dva okvira metaka po branitelju. Koliko nam je bilo potrebno streljivo svjedoči i naša rekacija kada smo u rovu pronašli nekoliko metaka za puškostrojnicu BREN veselili smo se njima kao mala djeca. Puškostrojnicom koja nam je u najžešćim napadima četnika ulijevala hrabrost svojim karakterističnim zvukom, rukovao je Petar Matovina (poginuo je zajedno s bratom Josom i još trojicom branitelja deset dana prije pada Saborskog usljed avionskog raketiranja) koji je pokazivao nevjerojatnu hrabrost. Jednom je tako pucao u trku ravno na četnike i pritom se glasno derao što je četničkim kukavicama sledilo krv u žilama i pritom naravno, rezultiralo njihovom bežanijom. Meni je osobno ulijevao toliku hrabrost da sam s njim bio spreman otići ravno u pakao bez brige da će me ostaviti dok god je živ. Jednom sam mu prilikom savjetovao da ne čini takve podhvate jer sam se bojao da će ga pogoditi, a čovjek njegovih kvaliteta bio nam je prijeko potreban, na što mi je on odgovorio – Ne plaši se rođo, neće mene metak.
Ovog puta smo se odlučili da u proboj krene veća grupa od nas devet branitelja. Ova odluka je bila prilično riskantna jer su do našeg povratka četnici mogli probiti liniju obrane koju je tada branio manji broj mještana i branitelja. No nismo imali previše izbora jer bi bez streljiva morali i branitelji i mještani krenuti u proboj, a ta nam je opcija bila na zadnjem mjestu.
Krećemo rano ujutro i marširamo šumom koju nam je dragi Bog podario da nas skrije od krvoločnih ubojica. Tada smo već bili uigrana ekipa. Svi naši dogovori realizirani su gestikulacijom rukama, a i buka koju smo stvarali svojim hodom svedena je na minimum.
Nakon deset sati iscrpljujućeg marša stigli smo u Lipice od kuda nas naš vjerni prijatelj Mate Bićanić s nekoliko prijatelja prebacuje vozilima do Ogulina. Moram naglasiti da smo u Lipicama od strane mještana svakim prelaskom bili zbrinuti kao kraljevi. Ničega nam nije nedostajalo, dapače hranili su nas vrhunski, a i spavali smo u najboljim sobama koje su ti dobri ljudi imali. I dan danas ih držim u srcu i rado ih se sjećam. U Ogulinu smo saznali da je u Zagrebu osnovan Zavičajni klub Saborčana koji je okupljao ljude porijeklom iz Saborskog i koji su se htjeli probiti našim putem spasa i doći braniti Saborsko, no to je tada još bilo nemoguće jer nisu imali potrebno oružje da krenu sa nama.
Zahvaljući Mati i Slavku Kovačić (Slavko je poginuo u minskom polju) nabavljeno nam je nekoliko sanduka bombi i streljiva koje smo na leđimo ponijeli u Saborsko. U ogulinskoj policijskoj postaji morali smo se skrivati jer se tamo nalazilo nekoliko policajaca srpske nacionalnosti koji su nas mogli izdati četnicima što se pokazalo točnom pretpostavkom, a to ću saznati kasnije prilikom ispitivanja zarobljenih četnika.
Shvatili smo da naši zapovjednici baš i ne šute o našem dolasku jer su na nam doveli milicajca Jovu iz Ličke Jesenice kao dobrog poznavatelja okolnih šuma kroz koje smo se morali vratiti da nam on predlaži novu rutu. Sjećam se da sam ga slušao zainteresirano dok sam u sebi govorio – Hvala ti druže Jovo na sigurnoj zasjedi.Nakon toga smo odlučili da o našem povratku nitko ne smije ništa znati, pa tako ni zapovjednik u kojeg smo izgubili povjerenje jer je olako pred Jovom otkrivao naše namjere. Streljivo koje su nam braća Kovačić nabavila, nalazilo se u potkrovlju policijske postaje i da bismo ga prenijeli izvan postaje morali smo proći pored ureda u kojima su bili potencijalni sprski milicajci koji su nas mogli izdati. I kao za vraga dok smo nosili streljivo na stubištu smo sreli Radu i Simu čije su oči ostale prikovane za sanduke. U tim sam trenucima u sebi pomislio – E jebem te srećo, ovog puta nam ne gine zasjeda.
Nakon susreta zapovjednici su nas okupili u jednom od ureda i hvaleći naše podvige počeli nas častiti viskijem. Tu su se stvorili i novinari riječkog Novog lista koji su nas fotografirali i zamolili da krenu s nama i napišu priču. Odbili smo ih jer nam nije bilo do slikanja i da na taj načim dolazimo do slave. Prisutni su bili zapovjednik Ujević, pomoćnik Brozović i zapovjednik specijalne policije Turković. U jednom trenutku obratio nam se zapovjednik Ujević rječima – Dečki i kod nas je situacija teška te vam ne možemo drugačije pomoći osim sa streljivom i dva karabina koje smo vam dali.
Na naše zahtjeve da s nama krenu dečki iz specijalne policije porijeklom iz Saborskog te dečki iz Ogulinskog Zagorja koji su htjeli poći s nama, zapovjednici odgovaraju da ih ne mogu pustiti jer i njima treba pomoć.
Na kraju nam se obratio zapovjednik – Ovo je naš plan kako vam pomoći. Ovim putem kuda ste vi došli izvedite narod i stoku, a mi ćemo vas zbrinuti ovdje u Ogulinu. Na te njegove riječi Petar Matovina skoči sa stolice kao ošinut i reče – To vi nama nudite predaju? Hvala vam na takvoj pomoći, ali mi ćemo se sami braniti! Idemo dečki ovdje više nemamo što tražiti! Nakon toga smo žustro otišli iz ureda. Dok danas razmišljam o tom sastanku na pamet mi pada ideja o trgovanju teritorijem.
Nakon pada Saborskog u ruke mi je došla fotografija koju su novinari Novog lista snimili u uredu zapovjednika. Zanimljivo je bilo što smo Petar Matovina i ja bili zaokruženi flomasterom. Na moj upit jedom od zapovjednika zašto smo zaokruženi rekao mi je – Mislili smo da ste mrtvi. Ježim se od pomisli da je netko s naše strane možda želio da budemo mrtvi jer se nismo pokorili službenim željama da napustimo Saborsko.
Prije toga smo osmislili priču da ćemo noćiti u Lipicama i ujutro krenuti put Saborskog jer smo zbog događaja u Ogulinu izgubili povjerenje u tamošnje zapovjeništvo te smo se od tada odlučili uzdati samo u sebe. Puni gorčine, ali s još većom željom da obranimo svoje selo odlučili smo krenuti prema Saborskom u kasno poslijepodne. Noć nas je uhvatila u blizini vojarne Lička Jesenica gdje smo u šumi prespavali. U neko doba noći začuli smo lom suhih grančica što nas je toliko preplašilo da smo svi skočili. Na naše zadovoljstvo shvatili smo da to ipak nisu četnici već da se u mraku nalazi medvjed. Iako je u tim napetim trenucima bilo priče da rafalom ubijemo medvjeda, on je na našu i njegovu sreću produžio svojim putem.
Ujutro nas je u šumi okružila gusta magla, a mi nismo imali ni kompasa ni karte. Iako sam ja još prije mraka zapamtio orijentir u pravcu jednog suhog drveta, većina je odlučila da krenemo drugim putem. Odlučio sam poštivati volju većine i krenuo hodati natovaren kao mazga iako sam znao da idemo u krivom smjeru. Nakon nekoliko sati došli smo na rub šume sa kojeg smo vidjeli krovove kuća i štala na koje nismo trebali naići da smo se kretali pravom rutom. Shvativši da smo na krivom putu plan povratka uzeo sam u svoje ruke i naredio da mi se nitko ne petlja u moj izbor puta na što ostali nisu imali zamjerke jer se ispostavilo da sam ja od početka bio u pravu.
Dok smo se kretali šumom pratila nas je kiša koja je neprastano padala još od jutra. Bili smo mokri ali i žedni jer smo sve zalihe vode potrošili zbog neplaniranog lutanja. Ja sam već tolio ožednio da sam zagrlio bukvu i srkao vodu koja je curila niz stablo dok su me dečki promatrali i čekali da se maknem da mogu i oni. Tad sam ih pogledao i kroz smijeh im rekao – Dečki u šumi ste gdje ima bukvi koliko hoćete samo ih zagrlite i pijte! – na što su svi poskakali uokolo do stabala.
Ubrzo smo naišli na cestu i s olakšanjem utvrdili da je to cesta koja prolazi pored vojarne Lička Jesenica. Krenuli smo cestom jer smo bili premoreni za hodanje šumom. Nedugo zatim čuli smo buku automobila. U tom trenu ne odlučujemo se za borbu zbog blizine vojarne, umora, a i teškog tereta kojeg smo nosili te smo skočili s ceste u rupu dubine između tri i četiri metra. U rupu smo skočili svi osim Petra Matovine koji se sakrio iza jednog grma. Prilikom prolaska automobila bio je dovoljno blizu te je mogao primijetiti da je to automobil koji je otet katoličkom svećeniku sa slunjskog područja te da se u njemu vozi pet naoružanih četnika. Mi ostali koji smo skočili u rupu srećom se nismo polomili jer su nas tereti koje smo nosili zarotirali u zraku te nas zaštitili pri padu od jačeg udarca. Petar je u autu prepoznao neke četnike i nije mogao prežaliti što ih nije likvidirao, ali u toj situaciji je to bilo opasno. Na kraju vrlo teškog puta došli smo u selo, a o radosti mještana ne treba ni govoriti. Izvršili smo popunu streljiva i nastavili braniti Saborskom svim srcem.
18. lip 2012.
Maćan
3.dio
Noć je, sjedim za računalom u toploj kući dok grmljavina tutnji, a prolom oblaka natapa Saborsko. U tim mi se trenucima misli vraćaju u jednu naoko sličnu noć ljeta 1991. godine. Toga dana na školsko igralište sletio je helikopter tzv. JNA u kojem je bio načelnik Policijske uprave karlovačke Štajduhar i oficir JNA meni sada nepoznatog imena. Njih dvojica sklapaju opće primirje. JNA je u to vrijeme još uvjek glumila neutralnu stranu u sukobu.
Meni je dobro poznata neutralnost JNA jer sam u ožujku 1990. odslužio vojni rok u Crnoj Gori gdje sam zbog ponašanju oficira i vojnika srpske nacionalnosti imao osjećaj da sam u četnicima. Ništa bolje nije bilo ni sa rezervistima koji su u krugu vojarne otvoreno srbovali propitujući nas vojnike tko je od kuda. Zbog mojeg imena Petar i stoga što sam ličanin sa Plitvica mene su automatski proglašavali svojim jer su bili uvjerenja da je Lika nastanjena samo Srbima.
Kojoj strani je bila naklonjena JNA vrlo lako se može shvatiti iz zapovijedi komandanta vojarne koja je pod prijetnjom vojnog suda zabranjivala da se na istom mjestu smiju naći tri vojnika hrvatske, albanske ili neke druge narodnosti. Odnos komandanta i općenito JNA prema vojnicima drugih narodnosti opisuje i ova apsurdna naredba. Iako nedjeljom nije bilo izobrazbe u vojarni te su nas nedjelje na katolički Uskrs 1989. godine zadužili lopatama i krampovima te nam naredili da okopavamo drveće u vojarni i da krpama brišemo prašinu sa kamenja.
Nedugo nakon radnog Uskrsa bio sam pozvan na razgovor kod oficira za bezbjednost, kako se tada zvao. Prije razgovora uhvatila me trema jer sam prije dolaska u vojsku bio u Njemačkoj kod roditelja i tamo stupio u kontakt sa našom emigracijom. Nakon što me ispitao tko sam i od kuda sam usljedilo je pitanje da li u mom kraju ima nacionalizma. Ja sam mu kao iz puške odgovorio da nema. Na takav moj odgovor počeo se iz svega glasa derati na mene riječima – Kako nema?! Ja znam da ima! Marš, gubi mi se s očiju!Ništa bolje nije bilo ni za vrijeme odlazaka izvan vojarne gdje smo mi Hrvati, ali i Slovenci i Albanci bili predmet napada i svakojakih provokacija.
Niti nepuni sat nakon što je potpisano primirje te nakon što je helikopter odletio izdata nam je zapovijed da izvadimo metak iz cijevi zbog mogućnosti slučajnog opaljenja i time kršenja primirja s naše strane. Ali dok smo se mi držali zapovijedi o primirju četnici iz Ličke Jesenice krenuli su nas tuči iz svih oružja žestinom kao rijetko do tada. Bio je to primjer još samo jednog primirja na papiru, a dolaskom noći uz jeku i bljeskove minobacača nastupila je i nebeska grmljavina te prolom oblaka koji je nakon nekog vremena utišao spodobe željne krvi i unuštenja. Pored mene je bio moj prijatelj iz djetinjstva s nadimkom Oko. Nedugo prije ovih događaja pobjegao je iz JNA, a ja sam mu ustupio svoj službeni pištolj. Bio je izrazito hrabar i sposoban, a cijelo je vrijeme maštao kako će pištoljem zarobiti četnika te uzeti mu naoružanje da bi se on imao s čim braniti.
Ležali smo šćućureni u nekom prirodnom rovu koji smo prije noći ugledali. Bila je mrkla noć, a samo su bljeskovi munja tu i tamo osvijetlili mračno nebo. U jednom trenutku bili smo mokri do gole kože jer je naš rov zapravo prirodno korito koje je stvorila bujica vode koja je za vrijeme proloma oblaka tekla sa brda Sivik.
S nama su još nekolicina dječaka-ratnika koji svojom hrabrošću ne odudaraju od nas nešto starijih. Izdvojio bih braću Zorana i Anđelka koji su tada imali 15 i 16 godina. Njihova je kuća bila 50-tak metara od šumarka iz kojeg su četnici često pucali po selu, a u njihovom voćnjaku je bio rov iz kojeg su odbijeni mnogi napadi. Majka Zorka rodila je petero sinova i svi su bili branitelji od prvog dana agresije na Hrvatsku. Iako smo dva mjeseca bili bez struje i namirnica tetka Zorka je kuhala nama braniteljima kao i svojoj rođenoj djeci.
Prisjećajući se Zorke često se sjetim riječi Josipa Štrka, mještanina koji je poginuo na dan pada sela, a znao je govoriti kao da je slutio svoju sudbinu – Djeco uzmite moje ovce i jedite ih, ionako će ih vragovi odnijeti.
Dolaskom noći četnici su uvijek intenzivirali napade. Tako smo jednom nagovarali tetku Zorku da noću ode u sigurniji dio sela jer smo se brinuli za njezinu sigurnost, na što nam je ona odgovorila – Dico moja, ja ću biti tu uz vas i ničega se ne plašim. Što se ja imam skrivati ako meni moje dite pogine, tada niti meni ne treba života! – u tom trenutku zgrabila je kalašnjikov jednog od branitelja i stresla rafal u pravcu četnika. Dojmile su nas se njene riječi i vještina rukovanjem puškom te je nismo više pokušavali nagovoriti da ode iz svoje kuće.
Iz pravca Vidaković brda četnici su nas iz dana u dan tukli minobacačima 120mm. Petar Matovina je odlučio da jedna grupa nas branitelja ode u dubinu četničkog teritorija te da likvidiramo posadu minobacača. Krenuli smo odlučni u svojoj nakani. Kada smo došli do isturenog zaseoka u Ličkoj Jesenici iz pravca Saborskog odjeknule su eksplozije četničkih mina. Kroz žbunje smo mogli čuti razgovor dvaju naših komšija civila. Tada jedan od njih reče – Al dobro naši danas đeljaju po Saborskom – u tim sam trenucima pogledao Petra kojem su se mišići lica zgrčili od ljutnje i reče – Idemo dalje prema minobacačima. Kretali smo se oprezno, ali u jednom su nas trenutku primjetili četnici iz jednog rova te su zapucali prema nama. Uzvratili smo rafalima prema rovu, ali bili smo prisiljeni povući se neobavljenog posla što nam je svima teško palo.
Vratili smo se u Saborsko na položaje, a četnici izritirani našim pokušajem pucaju po nama iz svih oružja u narednih 24 sata. Sve smo pokušaje njihovih prodora uspješno odbijali.
Jedne noći dok smo slušali radio spojen na akumulator, sjećam se, vrtila se pjesma Đuke Čajića Spremaj majko kreveta i jedna od Lilli Marlen, četnici su nam se približili na dvadesetak metara te otvorili vatru po nama.U tim su nas trenucima samo sreća i Bog sačuvali od pogibije, a Petar je po svom običaju uzeo bren u ruke te krenuo ričući pucati po četnicima. Pomogao mu je i Mile zvani Prelac tromblonima koje je imao uza se.
Nakon opisanih okršaja opet smo ostali pri kraju sa streljivom u prosjeku po dva šanžera po branitelju. Dogovorili smo se da čuvamo svaki metak da bi u slučaju prodora četnika bili u mogućnosti izvući narod preko Kapele. Nakon zadnjeg okršaja došao nam je kurir iz Rakovičkog kraja te nam prenio molbu zapovjednika Panića da povedemo grupu preko Kapele da se naoruža i donesu potrebno streljivo. Zanimljivo da se tada obratio za pomoć onima za koje je prije rekao da bi boce gađali. Naravno, pristali smo bez razmišljanja jer smo smatrali da se Saborsko ne brani samo u Saborskom, a između ostalog to su bili naši Hrvati kojim je pomoć bila prijeko potrebna da bi obranili svoja ognjišta.
Nas devetorica smo se spremili od kojih su neki bili naoružani bombama, a neki pištoljima. U sumrak je stigla grupa od 24 nenaoružana člana iz rakovičko-drežničkog kraja (neki su bili naoružani samo ručnom bombom, ali bez ikakvog ratnog iskustva). Odlučili smo da ćemo krenuti u ranu zoru. O putu preko Kapele i događajima vezanim uz put i povratak u Saborsko pisati ću vam u sljedećoj priči.
Maćan
3.dio
Noć je, sjedim za računalom u toploj kući dok grmljavina tutnji, a prolom oblaka natapa Saborsko. U tim mi se trenucima misli vraćaju u jednu naoko sličnu noć ljeta 1991. godine. Toga dana na školsko igralište sletio je helikopter tzv. JNA u kojem je bio načelnik Policijske uprave karlovačke Štajduhar i oficir JNA meni sada nepoznatog imena. Njih dvojica sklapaju opće primirje. JNA je u to vrijeme još uvjek glumila neutralnu stranu u sukobu.
Meni je dobro poznata neutralnost JNA jer sam u ožujku 1990. odslužio vojni rok u Crnoj Gori gdje sam zbog ponašanju oficira i vojnika srpske nacionalnosti imao osjećaj da sam u četnicima. Ništa bolje nije bilo ni sa rezervistima koji su u krugu vojarne otvoreno srbovali propitujući nas vojnike tko je od kuda. Zbog mojeg imena Petar i stoga što sam ličanin sa Plitvica mene su automatski proglašavali svojim jer su bili uvjerenja da je Lika nastanjena samo Srbima.
Kojoj strani je bila naklonjena JNA vrlo lako se može shvatiti iz zapovijedi komandanta vojarne koja je pod prijetnjom vojnog suda zabranjivala da se na istom mjestu smiju naći tri vojnika hrvatske, albanske ili neke druge narodnosti. Odnos komandanta i općenito JNA prema vojnicima drugih narodnosti opisuje i ova apsurdna naredba. Iako nedjeljom nije bilo izobrazbe u vojarni te su nas nedjelje na katolički Uskrs 1989. godine zadužili lopatama i krampovima te nam naredili da okopavamo drveće u vojarni i da krpama brišemo prašinu sa kamenja.
Nedugo nakon radnog Uskrsa bio sam pozvan na razgovor kod oficira za bezbjednost, kako se tada zvao. Prije razgovora uhvatila me trema jer sam prije dolaska u vojsku bio u Njemačkoj kod roditelja i tamo stupio u kontakt sa našom emigracijom. Nakon što me ispitao tko sam i od kuda sam usljedilo je pitanje da li u mom kraju ima nacionalizma. Ja sam mu kao iz puške odgovorio da nema. Na takav moj odgovor počeo se iz svega glasa derati na mene riječima – Kako nema?! Ja znam da ima! Marš, gubi mi se s očiju!Ništa bolje nije bilo ni za vrijeme odlazaka izvan vojarne gdje smo mi Hrvati, ali i Slovenci i Albanci bili predmet napada i svakojakih provokacija.
Niti nepuni sat nakon što je potpisano primirje te nakon što je helikopter odletio izdata nam je zapovijed da izvadimo metak iz cijevi zbog mogućnosti slučajnog opaljenja i time kršenja primirja s naše strane. Ali dok smo se mi držali zapovijedi o primirju četnici iz Ličke Jesenice krenuli su nas tuči iz svih oružja žestinom kao rijetko do tada. Bio je to primjer još samo jednog primirja na papiru, a dolaskom noći uz jeku i bljeskove minobacača nastupila je i nebeska grmljavina te prolom oblaka koji je nakon nekog vremena utišao spodobe željne krvi i unuštenja. Pored mene je bio moj prijatelj iz djetinjstva s nadimkom Oko. Nedugo prije ovih događaja pobjegao je iz JNA, a ja sam mu ustupio svoj službeni pištolj. Bio je izrazito hrabar i sposoban, a cijelo je vrijeme maštao kako će pištoljem zarobiti četnika te uzeti mu naoružanje da bi se on imao s čim braniti.
Ležali smo šćućureni u nekom prirodnom rovu koji smo prije noći ugledali. Bila je mrkla noć, a samo su bljeskovi munja tu i tamo osvijetlili mračno nebo. U jednom trenutku bili smo mokri do gole kože jer je naš rov zapravo prirodno korito koje je stvorila bujica vode koja je za vrijeme proloma oblaka tekla sa brda Sivik.
S nama su još nekolicina dječaka-ratnika koji svojom hrabrošću ne odudaraju od nas nešto starijih. Izdvojio bih braću Zorana i Anđelka koji su tada imali 15 i 16 godina. Njihova je kuća bila 50-tak metara od šumarka iz kojeg su četnici često pucali po selu, a u njihovom voćnjaku je bio rov iz kojeg su odbijeni mnogi napadi. Majka Zorka rodila je petero sinova i svi su bili branitelji od prvog dana agresije na Hrvatsku. Iako smo dva mjeseca bili bez struje i namirnica tetka Zorka je kuhala nama braniteljima kao i svojoj rođenoj djeci.
Prisjećajući se Zorke često se sjetim riječi Josipa Štrka, mještanina koji je poginuo na dan pada sela, a znao je govoriti kao da je slutio svoju sudbinu – Djeco uzmite moje ovce i jedite ih, ionako će ih vragovi odnijeti.
Dolaskom noći četnici su uvijek intenzivirali napade. Tako smo jednom nagovarali tetku Zorku da noću ode u sigurniji dio sela jer smo se brinuli za njezinu sigurnost, na što nam je ona odgovorila – Dico moja, ja ću biti tu uz vas i ničega se ne plašim. Što se ja imam skrivati ako meni moje dite pogine, tada niti meni ne treba života! – u tom trenutku zgrabila je kalašnjikov jednog od branitelja i stresla rafal u pravcu četnika. Dojmile su nas se njene riječi i vještina rukovanjem puškom te je nismo više pokušavali nagovoriti da ode iz svoje kuće.
Iz pravca Vidaković brda četnici su nas iz dana u dan tukli minobacačima 120mm. Petar Matovina je odlučio da jedna grupa nas branitelja ode u dubinu četničkog teritorija te da likvidiramo posadu minobacača. Krenuli smo odlučni u svojoj nakani. Kada smo došli do isturenog zaseoka u Ličkoj Jesenici iz pravca Saborskog odjeknule su eksplozije četničkih mina. Kroz žbunje smo mogli čuti razgovor dvaju naših komšija civila. Tada jedan od njih reče – Al dobro naši danas đeljaju po Saborskom – u tim sam trenucima pogledao Petra kojem su se mišići lica zgrčili od ljutnje i reče – Idemo dalje prema minobacačima. Kretali smo se oprezno, ali u jednom su nas trenutku primjetili četnici iz jednog rova te su zapucali prema nama. Uzvratili smo rafalima prema rovu, ali bili smo prisiljeni povući se neobavljenog posla što nam je svima teško palo.
Vratili smo se u Saborsko na položaje, a četnici izritirani našim pokušajem pucaju po nama iz svih oružja u narednih 24 sata. Sve smo pokušaje njihovih prodora uspješno odbijali.
Jedne noći dok smo slušali radio spojen na akumulator, sjećam se, vrtila se pjesma Đuke Čajića Spremaj majko kreveta i jedna od Lilli Marlen, četnici su nam se približili na dvadesetak metara te otvorili vatru po nama.U tim su nas trenucima samo sreća i Bog sačuvali od pogibije, a Petar je po svom običaju uzeo bren u ruke te krenuo ričući pucati po četnicima. Pomogao mu je i Mile zvani Prelac tromblonima koje je imao uza se.
Nakon opisanih okršaja opet smo ostali pri kraju sa streljivom u prosjeku po dva šanžera po branitelju. Dogovorili smo se da čuvamo svaki metak da bi u slučaju prodora četnika bili u mogućnosti izvući narod preko Kapele. Nakon zadnjeg okršaja došao nam je kurir iz Rakovičkog kraja te nam prenio molbu zapovjednika Panića da povedemo grupu preko Kapele da se naoruža i donesu potrebno streljivo. Zanimljivo da se tada obratio za pomoć onima za koje je prije rekao da bi boce gađali. Naravno, pristali smo bez razmišljanja jer smo smatrali da se Saborsko ne brani samo u Saborskom, a između ostalog to su bili naši Hrvati kojim je pomoć bila prijeko potrebna da bi obranili svoja ognjišta.
Nas devetorica smo se spremili od kojih su neki bili naoružani bombama, a neki pištoljima. U sumrak je stigla grupa od 24 nenaoružana člana iz rakovičko-drežničkog kraja (neki su bili naoružani samo ručnom bombom, ali bez ikakvog ratnog iskustva). Odlučili smo da ćemo krenuti u ranu zoru. O putu preko Kapele i događajima vezanim uz put i povratak u Saborsko pisati ću vam u sljedećoj priči.
2. srp 2012.
Maćan
4.dio
Gluho je doba noći i dok grupa od 33 čovjeka opreznim koracima napreduje kroz obraslu bukovu šumu u svakom je trenutku trenutku moguća četnička zasjeda. Pješački vod od dvadeset i četiri dragovoljca iz rakovačkog kraja koji nam se priključio bio je gotovo nenaoružan. Uza se su imali nekoliko ručnih bombi kućne izrade koje su u stvari bile čelične kutije napunjene čavlima u koje su stavili sporogoreći štapin, te nekoliko puški napravljenih od bešavnih cijevi.
Iako je njima vladala velika trema i nesigurnost zbog guste šume u kojoj iza svakog stabla možda vreba četničko zlo, slušali su bezpogovorno svaku našu zapovijed. Svi smo itekako bili svjesni da nam je bio potreban najveći oprez da ne otkrijemo put spasa, tim više što je ovo je najveća grupa do sada koja se uputila preko Kapele.
Najčešće smo upozoravali jedni druge da pripazimo s bacanjem praznih kutija cigareta i svega ostalog što bi moglo otkriti staze kojima smo se kretali. Kretali smo se najnepristupačnijim djelovima Kapele i ni planinarska oprema nam ne bi bila na odmet da smo je imali. Već pomalo umorni u jednom smo trenutku sjeli i počeli razgovarati. Sjećam se da smo razgovarali o tome kako ćemo nakon rata svi iz grupe sjesti u Petrov autobus (do rata je vozio autobus za Autotrans) i otići se odmoriti od svega negdje na našu prekrasnu obalu. No onda je u jednom trenutku Prelac rekao – blago vama, mene čeka zatvor nakon rata zbog milicajca Milenka. Prelac je, naime, bio specijalac iz Rakitja kada je početkom 1991. u maskirnoj uniformi svratio u Brinje kod tetke. Pri povratku je navratio u kafić Mak gdje ga je milicajac Milenko, inače lokalni tabadžija i poznati hrvatomrzac verbalno provocirao te kao da to nije bilo dovoljno udario još šakom u lice. Prelac ga je u samoobrani s poda kafića ustrijelio što je sud okvalificirao kao prekoračenje nužne obrane. Obećali smo Prelcu da ćemo nakon rata svi otići pred sud i tražiti njegovo oslobađanje zbog svega što sada čini za obranu Hrvatske.
Krenuli smo dalje i stigli u blizinu križanja ceste Lička Jesenica-Glibodol-Dabar. Tu smo bili pod posebnim oprezom zbog blizine vojarne u Ličkoj Jesenici. U tim trenutcima počela je padati topla ljetna kiša, a Petar, Prelac i ja izašli smo na cestu ostavljajući grupu na sigurnoj udaljenosti od nas zbog moguće četničke zasjede. Iza jednog zavoja opazili smo crvenu ladu i u njoj četnike koji su se srećom sklonili od kiše te nas nisu primjetili. Dali smo znak ostatku grupe, no međutim, u grupi je nastalo komešanje koje prekidamo gestikulacijama rukama te ih smirujemo govoreći im da nismo primijećeni i da ćemo zaobići četnike u autu. Tako smo i učinili te smo nastavili put svjesni da je došlo do obračuna s četnicima da bi se grupa rasula po šumi, a to bi bilo kobno po većinu jer su bili nenaoružani i nisu poznavali ove šume.
Kada smo izašli na cestu koja vodi prema Glibodolu upozorio sam grupu da bude oprezna jer je selo mješanog stanovništva te da se zna da su četničke bande ulazile u selo i pucale po Hrvatima. Uglavnom su to bile četničke grupe iz Plaškog te poneki četnik iz Glibodola.
Dok sam veoma oprezno s prstom na obaraču zajedno s grupom osvajao metar po metar ceste, moj oprez prekinuo je upit jednog dragovoljca iz grupe – Jesi li ti Maćan? – odgovorio sam mu da jesam na što mi je on počeo pričati da su njegov i moj otac bili zajedno u zatvoru zbog pjevanja domoljubnih pjesama. No u tom mi trenutku Oko, koji je naoružan mojim pištoljem viknu da pazim jer su četnici ispred nas. Uspio sam jednome vidjeti samo nogu prije nego što su šmugnuli u šikaru. Bio sam ljutit što me ovaj iz grupe omeo i što nisam stigao reagirati, a još kada mi je Oko rekao da je prvi od četnika bio naoružan mitraljezom zažalio sam još više jer sam znao koliko bi jedan takav mitraljez značio za obranu Saborskog.
Petar predlaže da krenemo na njih i pohvatamo ih ali su zbrisali u brdo s kojeg imaju bolju poziciju u odnosu na nas i njihovo zarobljavanje ne bi prošlo bez stradanja nekog od nas. Predlažio sam mu da ih zaobiđemo jer imamo puno nenaoružanih ljudi, a ovi četnici nam u tom trenutku nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Petar je prihvatio moje mišljenje i oprezno smo nastavili put u pravcu Lipica, prolazeći pored Glibodola.
U popodnevnim smo satima stigli u Lipice gdje su nas mještani okrijepili hranom i pićem te nas obavijestili o padu vojarni jugovojske zbog čega su oni za razliku od naših ranijih dolazaka solidno naoružani.
Tu smo također saznali da su tijekom jutra trojica Saborčana koji se inače nalaze u Zboru narodne garde tj. Gromovima krenuli u pomoć Saborskom. Naježio sam se shvativši da oni četnici iznad Glibodola nisu bili zapravo četnici već ova trojica hrabrih Saborčana koji su slušajući na drugom bojištu kako njihovo Saborsko pati pod napadima četnika, krenuli pomoći braniti svoje mjesto. Naježio sam se na pomisao da sam ne znajući tko mi dolazi u susret mogao usmrtiti te hrabre ljude, ali Bog je poslao onog Rakovčanina da mi svojim pitanjem omete pažnju i spasi mene i njih.
Nakon toga mi je prišao Petar i u strogoj tajnosti prišapnuo da ima provjerenu informaciju da je u mjestu Stajnica stacionirana naoružana grupa od 130 Saborčana s vozilima punim hrane i opreme. Napomenuo mi je da još nikome o tome ništa ne govorim, a ja se dobro sjećam da sam se skoro raspuknuo od sreće kada mi je to rekao. – Zar je došao kraj našim mukama?! S toliko naoružanih ljudi četničke kukavice otjerat ćemo do Bugarske – pomislio sam u sebi. U glavi mi je da moramo Rakovčane povesti do Ogulina da se naoružaju što sigurnije i bez žrtava. U policijskoj postaji sam dobio puškostrojnicu, popularni šarac. Dok sam ga držao u rukama kroz misli mi je prolazilo – đe ste sada čedeki!? Sjeme vam se zatrlo dabogda!
Nakon što su se Rakovčani naoružali krenuli smo put Stajnice željno isčekujući susret s našim Saborčanima. Nakon susreta veselju i ushićenju nije bilo kraja. Sve su to bila poznata i draga lica ljudi koji su se odlučili za obranu svoga naroda i svojih ognjišta.
Naš slučajni dolazak preko Kapele pokazat će se punim pogotkom jer je većina tih ljudi do jučer radila u tvornicama i nisu imali ratnog iskustva, a naše poznavanje Kapele i lokacija četničkih zasjeda pokazat će se ključnim za uspjeh proboja obruča i prolaska konvoja od 12 vozila s hranom i opremom.
Saznao sam da je prije našeg dolaska u Stajnicu tu bio ispektor Magdić iz Ogulina te da se obratio ljudima rječima – kuda vi idete ljudi? Znate li da vas na Kapeli čeka 700 do zuba naoružanih četnika. Njegove su riječi imale svoju težinu i kod nekolicine ljudi izazvale su kolebanje. Desetorica su odustala prije samog pokreta sutradan. Ni dan danas mi nije jasno tko je poslao tog čovjeka da širi nesigurnost među ljudima. Za čiji interes je tako nastupio? Komu je to smetalo u to vrijeme da se Saborsko obrani od četničke kame?
Naša grupa je unijela ohrabrenje među ostale jer smo odlučili da ćemo biti na čelu konvoja i očistiti put za ostale. Zapovjednikom borbene grupe imenovan je Marko Krizmanić, porijeklom iz Saborskog (bivši milicajac), a kao politički komesar nametnuo se Luka Hodak koji će kasnije sve zasluge za obranu Saborskog pripisati sebi i samo sebi!
Petar i ja smo predlagali da krenemo u napad na vojarnu u Ličkoj Jesenici jer smo imali dovoljno ljudi te da prođemo kroz mjesto. Nakon toga bi mi s grupom Saborčana iz Rijeke koji su već skupili ratnog iskustva na drugim ratištima stjerali četnike do Plašanske doline i time bi dobili koridor za deblokadu Saborskog i cijelog slunjskog kraja. No, Luka nije prohvatio naš plan pravdajući se da time kršimo potpisano primirje s JNA što je bilo smješno jer su oni do tada nebrojeno puta prekršili dogovore.
Nakon što smo odustali od našeg plana dogovorili smo prolazak preko križanja ceste Lička Jesenica-Glibodol-Dabar pa iznad vojarne Lička Jesenica za koju smo se dogovorili da ne napadamo te da idemo preko Javornika na Kuselj i konačno Saborsko.
Slijedeće jutro prije svitanja krenuli smo iz Lipica. Nas dvadesetak smo bili udarna grupa te smo krenuli dva sata prije ostatka konvoja. Petar je također nabavio šarac. Nosio ga je u jednoj ruci, a ja sam ga pokušavao kopirati i povremeno sam ga držao u jednoj ruci, jer tada su srca u nama bila velika kao planina, napokon smo se osjećali ravnopravni za sudar sa zlom koje nas je već dva mjeseca ubijalo, ranjavalo, iscrpljivalo, iseljavalo… Bili smo toliko ushićeni i spremni da nismo osjećali nikakav umor iako smo nosili podosta željeza.
Nakon što smo se približili križanju cesta iz pravca jednog djela ceste čuli smo nekoliko pucnjeva, a nakon toga i glasove četnika. Nakon nekog vremena smo osijetili da su se opustili i da nešto gađaju. To nam je olakšalo prikrivanje. Petar i ja prišli smo cestom na tridesetak metara od njih i tada jedan od njih izađe iz žbunja na cestu te pogleda ravno u nas. Ja sam skočio u stranu dok je Petar ostao stajati na mjestu držeći šarac uperenog ravno u četnika. Nije za povjerovati, ali taj je četnik očito imao problema s vidom jer nas na toj maloj udaljenosti nije uspio vidjeti ili je ipak Svemogući Bog odradio svoj dio posla i zamutio vid našem neprijatelju. Kasnije ćemo otkriti da je par metara od nas bila postavljena mina MRUD usmjerenog djelovanja koja bi nas izbrisala s lica zemlje da su je uspjeli aktivirati.
Još je uvijek išlo sve po planu jer smo se za vrijeme planiranja akcije dogovorili da se ako je ikako moguće izbjegne pucnjava dok grupa ne stigne do žice vojarne i tu onemogući moguću pomoć JNA četnicima na barikadi.
Petar je ovlastio mene da predložim kako ćemo eliminirati četnike na barikadi. Postavili smo trojicu s puškostrojnicama i tromblonskim minama da motre križanje i u slučaju da nas četnici primjete dobili su zapovijed da ih likvidiraju, dok je ostatak imao zadatak da im se prikradu i zarobe ih bez pucnjave. Petru, Šrelcu i meni je ostao zadatak da s grupom Lipičana koji nas prate zaobiđemo križanje i što prije dođemo do žice vojarne koja se nalazi tri kilometra od križanja te da u slučaju da JNA krene iz vojarne započnemo borbu i ne dozvolimo ni u kojem slučaju ugrožavanje prolaska konvoja.
Na putu prema vojarni čuli smo zvuk motorne pile što nam je olakšalo prikradanje. Kada smo stigli dvadesetak metara od drvosječe zamjetio nas je njegov pas koji je počeo lajati na nas. Pokazao sam Petru da ostane miran jer sam imao osjećaj da će gazda otići provjeriti na koga laje pas. Tako je i bilo. Čovjek star pedesetak godina krenuo je prema nama te smo mi iskočili iza drveća i krenuli prema njemu dok je pas pobjegao. Malo su nam porasle bradice što je u prvi tren drvosječu asociralo da smo četnici te je prema nama krenuo sa smješkom. Kada je prišao na dva-tri metra skamenio se vidjevši na nama hrvatske grbove te je bacio pogled na sjekiru koju je imao u ruci. Na to sam mu gurnuo cijev u trbuh i rekao – baci to! a on je nakon što je bacio sjekiru počeo glasno plakati a znoj sa lica mu je tekao u potocima. Naredio sam mu strogo da prestane plakati, no on je još pojačavao svoju riku. Rekao sam mu da ako želi dati znak za uzbunu ovima s barikade da mu to neće uspijeti jer smo njih već zarobili. Također sam mu rekao da mu neću ništa učiniti na što je on uzvratio da zna šta ga čeka i pritom se rukama držao za vrat misleći da ćemo ga zaklati. Petar se smijao ovoj situaciji, a ja vše nisam znao kako da ga razuvjerim da mu nećemo ništa učiniti. Na kraju sam mu ponudio cigaretu da zapali ali ju nije mogao staviti u usta koliko se tresao.
Na pitanje tko je odgovorio je da je Žućo iz Ličke Jesenice. Još nam je otkrio gdje su postavljene četničke zasjede što smo mi uzeli sa rezervom. Zapovijedio sam mu da se ne diže s mjesta naredna dva sata i da nikome ne govori da nas je vidio. Pretpostavljao sam da neće reći svojima da smo ga uhvatili jer bi posumnjali da ih je izdao te bi ga oni ubili. Poslije sam razmišljao zbog čega je tog čovjeka bilo toliko strah nas Hrvata i shvatio da je druga strana širila propagandu i huškala lokalne Srbe protiv nas. Nakon operacije Oluja sreo sam tog istoga čovjeka. Nije me odmah prepoznao, tek kada sam mu spomenuo Kapelu shvatio je da sam to ja te mi je rekao da tada nije smio reći ni svojoj ženi da smo ga uhvatili jer kako kaže – ona bi odmah ispričala prvoj komšiji, a meni onda ode glava od mojih!
Ostavili smo Žuću iznemoglog od straha te nastavili dalje prema vojarni. U međuvremenu nam je grupa sa križanja javila da su uspješno zarobili sve četnike na barikadi osim jedne cure koja je pobjegla prema vojarni te su nas upozorili da je presretnemo i uhvatimo da ne oda naše prisustvo.
Nakon toga smo se žurili koliko smo mogli dok u jednom trenutku na cesti nismo čuli traktor kako užurbano manevrira. Zaključili smo da je cura obavijestila traktoristu o nastaloj situaciji. Izašli smo na cestu te postavili zasjedu, no primijetili smo da nema grupe Lipičana koji su nestali. Kasnije sam čuo da su otišli od nas jer su mislili da smo klali Žuću zbog njegovog bučnog plakanja i rikanja. Neki su čak i povraćali o muke. Zabrinuo sam se što ih nema te sam ih otišao tražiti, no međutim nisam ih našao, a pri povratku sam čuo Petra kako s nekim glasno pregovara. U trenutku kada sam mu prišao iza leđa primijetio sam da u jednoj ruci drži šarac dok drugom mota redenik i viče – četnici stigli su Saborčani!
Ispred njega na udaljenosti od dvadesetak metara stajala je osoba u civilu koja se pravdala da samo skuplja ljekovito bilje!? Prišao mu je Gunja te mu iz pojasa izvadio pištolj. Petar mi je na brzinu objasnio da su dvojica otišla do mjesta gdje je zasjeda i pozvali ih da se predaju jer su bili opkoljeni na što je Petar izašao pred njih i upitao ih – a kuda ćete vi?
Na taj su njegov postupak četnici ostali zbunjeni te je ujednom trenutku zapovjednik martićevaca za kojeg smo saznali da je iz Plaškog i da se zvao Mikola Medaković skočio s ceste i da se u bijeg. Ovaj koji je došao brati ljekovito bilje zapravo je bio pukovnik Milan Boca koji je poslan iz Beograda da diže pobunu u ovom kraju. Na kraju nam je prišla grupa od osam četnika od kojih sam većinu poznavao jer su išli kod nas u Saborsko u školu. Tu sam prepoznao i dva brata, jednog od petnaest i drugog od šesnaest godina. Ovaj mlađi se toliko preplašio da je odmah rekao da u gaćama ima bombu bojeći se da mu je kasnije ne bi pronašli i učinili mu nešto.
Većinom su bili odjeveni u maskirne odore i smrdili su po jagnjetini, češnjaku i šumskoj truleži. No jedan mi je posebno ostao u sjećanju jer je pustio neku usranu bradicu tipa trči, trči pa dlaka i na kapu umjesto kokarde stavio prekrižene mačeve da asociraju na prekrižene mrtvačke kosti. Kasnije sam s razlogom korsitio za te spdobe smrdljivi četnici .
Dečki koji su ih zarobili rekli su mi da su se uspjeli ušetati među njih kada im je cura koja je nama prije pobjegla donijela kavu na barikadu. Dio zarobljenih odveli smo sa sobom i pustili ih ispred konvoja tako da kada smo prolazili ispred vojarne JNA oni nisu pucali po nama. Kada smo prolazili ispred vojarne uspio sam vidjeti vojnike kako nas ležerno promatraju dok prolazimo i drže ruke iz leđa s polegnutim strojnicama ispred sebe.
Očito je da smo ih munjevitom akcijom iznenadili te da nisu stigli brže reagirati. Od zarobljenih četnika saznali smo da su očekivali grupu ljudi sa zalihama na šumskim stazama jer su im dvojica Srba iz Saborskog, Nikola i Bogdan Šolaja, prevozeći teško bolesnog mještana preko Plaškog iskoristili priliku da se kao humanitarci dočepaju četnika i izdaju da je grupa otišla preko Kapele po streljivo.
Srbima nas je najvjerojatnije nesvjesno izdao netko od Hrvata koji su znali za naš odlazak. Da nije bilo konvoja i dragovoljaca naša grupa bi se vraćala putem na koji su četnici postavili zasjedu i vjerojatno bi nas većinu pobili, no ovako smo ih iznenadili jer smo se vratili cestom kojom su oni najmanje očekivali.
Kada smo ušli u Kuselj zbog uspješnog proboja slavili smo pucnjevima, a na čelu kolone razvili smo hrvatski barjak. Narod se izvlačio iz šume i u suzama slavio zajedno sa nama. Zarobljene smo četnike smjetili u zgradu policije. O njima smo skrbili bolje nego što su njihovi o njima samima. Na stolu za kojem su sjedili imali su cigara i rakije, a za obrok im je poslužena čak i juha. Govorili su nam da su mislili da ćemo ih peći na ražnju, a zapravo su dobili restoransku uslugu.
Pokušao sam od njih doznati jesu li možda uhvatili trojicu naših koje smo mi sreli iznad Glibodola, no oni su nijekali da su ikoga zarobili. Ta se trojica Gromova nisu još bili pojavili pa nas je to zabrinjavalo.
Kako je svitao novi dan tako smo mi stariji novopridošle branitelje uvodili u obranu mjesta. Itekako smo bili svijesni da je ova akcija bitno doprinijela daljnoj obrani Saborskog i rakovičko-drežničkog kraja. Situacija je bila puno bolja jer smo imali dovoljno streljiva, hrane i cigareta a i sa konvojem je stigao bolničar Žohar inače Slovenac, prebjeg iz JNA, naravno saborčanski zet.
O događajima koji slijede pisati ću u slijedećem nastavku. Iskreno se nadam da nisam pomalo dosadan, moj jedini cilj jest da vjerno i istinito opišem i prenesem događaje za vrijeme patnje mog/našeg naroda.
Maćan
4.dio
Gluho je doba noći i dok grupa od 33 čovjeka opreznim koracima napreduje kroz obraslu bukovu šumu u svakom je trenutku trenutku moguća četnička zasjeda. Pješački vod od dvadeset i četiri dragovoljca iz rakovačkog kraja koji nam se priključio bio je gotovo nenaoružan. Uza se su imali nekoliko ručnih bombi kućne izrade koje su u stvari bile čelične kutije napunjene čavlima u koje su stavili sporogoreći štapin, te nekoliko puški napravljenih od bešavnih cijevi.
Iako je njima vladala velika trema i nesigurnost zbog guste šume u kojoj iza svakog stabla možda vreba četničko zlo, slušali su bezpogovorno svaku našu zapovijed. Svi smo itekako bili svjesni da nam je bio potreban najveći oprez da ne otkrijemo put spasa, tim više što je ovo je najveća grupa do sada koja se uputila preko Kapele.
Najčešće smo upozoravali jedni druge da pripazimo s bacanjem praznih kutija cigareta i svega ostalog što bi moglo otkriti staze kojima smo se kretali. Kretali smo se najnepristupačnijim djelovima Kapele i ni planinarska oprema nam ne bi bila na odmet da smo je imali. Već pomalo umorni u jednom smo trenutku sjeli i počeli razgovarati. Sjećam se da smo razgovarali o tome kako ćemo nakon rata svi iz grupe sjesti u Petrov autobus (do rata je vozio autobus za Autotrans) i otići se odmoriti od svega negdje na našu prekrasnu obalu. No onda je u jednom trenutku Prelac rekao – blago vama, mene čeka zatvor nakon rata zbog milicajca Milenka. Prelac je, naime, bio specijalac iz Rakitja kada je početkom 1991. u maskirnoj uniformi svratio u Brinje kod tetke. Pri povratku je navratio u kafić Mak gdje ga je milicajac Milenko, inače lokalni tabadžija i poznati hrvatomrzac verbalno provocirao te kao da to nije bilo dovoljno udario još šakom u lice. Prelac ga je u samoobrani s poda kafića ustrijelio što je sud okvalificirao kao prekoračenje nužne obrane. Obećali smo Prelcu da ćemo nakon rata svi otići pred sud i tražiti njegovo oslobađanje zbog svega što sada čini za obranu Hrvatske.
Krenuli smo dalje i stigli u blizinu križanja ceste Lička Jesenica-Glibodol-Dabar. Tu smo bili pod posebnim oprezom zbog blizine vojarne u Ličkoj Jesenici. U tim trenutcima počela je padati topla ljetna kiša, a Petar, Prelac i ja izašli smo na cestu ostavljajući grupu na sigurnoj udaljenosti od nas zbog moguće četničke zasjede. Iza jednog zavoja opazili smo crvenu ladu i u njoj četnike koji su se srećom sklonili od kiše te nas nisu primjetili. Dali smo znak ostatku grupe, no međutim, u grupi je nastalo komešanje koje prekidamo gestikulacijama rukama te ih smirujemo govoreći im da nismo primijećeni i da ćemo zaobići četnike u autu. Tako smo i učinili te smo nastavili put svjesni da je došlo do obračuna s četnicima da bi se grupa rasula po šumi, a to bi bilo kobno po većinu jer su bili nenaoružani i nisu poznavali ove šume.
Kada smo izašli na cestu koja vodi prema Glibodolu upozorio sam grupu da bude oprezna jer je selo mješanog stanovništva te da se zna da su četničke bande ulazile u selo i pucale po Hrvatima. Uglavnom su to bile četničke grupe iz Plaškog te poneki četnik iz Glibodola.
Dok sam veoma oprezno s prstom na obaraču zajedno s grupom osvajao metar po metar ceste, moj oprez prekinuo je upit jednog dragovoljca iz grupe – Jesi li ti Maćan? – odgovorio sam mu da jesam na što mi je on počeo pričati da su njegov i moj otac bili zajedno u zatvoru zbog pjevanja domoljubnih pjesama. No u tom mi trenutku Oko, koji je naoružan mojim pištoljem viknu da pazim jer su četnici ispred nas. Uspio sam jednome vidjeti samo nogu prije nego što su šmugnuli u šikaru. Bio sam ljutit što me ovaj iz grupe omeo i što nisam stigao reagirati, a još kada mi je Oko rekao da je prvi od četnika bio naoružan mitraljezom zažalio sam još više jer sam znao koliko bi jedan takav mitraljez značio za obranu Saborskog.
Petar predlaže da krenemo na njih i pohvatamo ih ali su zbrisali u brdo s kojeg imaju bolju poziciju u odnosu na nas i njihovo zarobljavanje ne bi prošlo bez stradanja nekog od nas. Predlažio sam mu da ih zaobiđemo jer imamo puno nenaoružanih ljudi, a ovi četnici nam u tom trenutku nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Petar je prihvatio moje mišljenje i oprezno smo nastavili put u pravcu Lipica, prolazeći pored Glibodola.
U popodnevnim smo satima stigli u Lipice gdje su nas mještani okrijepili hranom i pićem te nas obavijestili o padu vojarni jugovojske zbog čega su oni za razliku od naših ranijih dolazaka solidno naoružani.
Tu smo također saznali da su tijekom jutra trojica Saborčana koji se inače nalaze u Zboru narodne garde tj. Gromovima krenuli u pomoć Saborskom. Naježio sam se shvativši da oni četnici iznad Glibodola nisu bili zapravo četnici već ova trojica hrabrih Saborčana koji su slušajući na drugom bojištu kako njihovo Saborsko pati pod napadima četnika, krenuli pomoći braniti svoje mjesto. Naježio sam se na pomisao da sam ne znajući tko mi dolazi u susret mogao usmrtiti te hrabre ljude, ali Bog je poslao onog Rakovčanina da mi svojim pitanjem omete pažnju i spasi mene i njih.
Nakon toga mi je prišao Petar i u strogoj tajnosti prišapnuo da ima provjerenu informaciju da je u mjestu Stajnica stacionirana naoružana grupa od 130 Saborčana s vozilima punim hrane i opreme. Napomenuo mi je da još nikome o tome ništa ne govorim, a ja se dobro sjećam da sam se skoro raspuknuo od sreće kada mi je to rekao. – Zar je došao kraj našim mukama?! S toliko naoružanih ljudi četničke kukavice otjerat ćemo do Bugarske – pomislio sam u sebi. U glavi mi je da moramo Rakovčane povesti do Ogulina da se naoružaju što sigurnije i bez žrtava. U policijskoj postaji sam dobio puškostrojnicu, popularni šarac. Dok sam ga držao u rukama kroz misli mi je prolazilo – đe ste sada čedeki!? Sjeme vam se zatrlo dabogda!
Nakon što su se Rakovčani naoružali krenuli smo put Stajnice željno isčekujući susret s našim Saborčanima. Nakon susreta veselju i ushićenju nije bilo kraja. Sve su to bila poznata i draga lica ljudi koji su se odlučili za obranu svoga naroda i svojih ognjišta.
Naš slučajni dolazak preko Kapele pokazat će se punim pogotkom jer je većina tih ljudi do jučer radila u tvornicama i nisu imali ratnog iskustva, a naše poznavanje Kapele i lokacija četničkih zasjeda pokazat će se ključnim za uspjeh proboja obruča i prolaska konvoja od 12 vozila s hranom i opremom.
Saznao sam da je prije našeg dolaska u Stajnicu tu bio ispektor Magdić iz Ogulina te da se obratio ljudima rječima – kuda vi idete ljudi? Znate li da vas na Kapeli čeka 700 do zuba naoružanih četnika. Njegove su riječi imale svoju težinu i kod nekolicine ljudi izazvale su kolebanje. Desetorica su odustala prije samog pokreta sutradan. Ni dan danas mi nije jasno tko je poslao tog čovjeka da širi nesigurnost među ljudima. Za čiji interes je tako nastupio? Komu je to smetalo u to vrijeme da se Saborsko obrani od četničke kame?
Naša grupa je unijela ohrabrenje među ostale jer smo odlučili da ćemo biti na čelu konvoja i očistiti put za ostale. Zapovjednikom borbene grupe imenovan je Marko Krizmanić, porijeklom iz Saborskog (bivši milicajac), a kao politički komesar nametnuo se Luka Hodak koji će kasnije sve zasluge za obranu Saborskog pripisati sebi i samo sebi!
Petar i ja smo predlagali da krenemo u napad na vojarnu u Ličkoj Jesenici jer smo imali dovoljno ljudi te da prođemo kroz mjesto. Nakon toga bi mi s grupom Saborčana iz Rijeke koji su već skupili ratnog iskustva na drugim ratištima stjerali četnike do Plašanske doline i time bi dobili koridor za deblokadu Saborskog i cijelog slunjskog kraja. No, Luka nije prohvatio naš plan pravdajući se da time kršimo potpisano primirje s JNA što je bilo smješno jer su oni do tada nebrojeno puta prekršili dogovore.
Nakon što smo odustali od našeg plana dogovorili smo prolazak preko križanja ceste Lička Jesenica-Glibodol-Dabar pa iznad vojarne Lička Jesenica za koju smo se dogovorili da ne napadamo te da idemo preko Javornika na Kuselj i konačno Saborsko.
Slijedeće jutro prije svitanja krenuli smo iz Lipica. Nas dvadesetak smo bili udarna grupa te smo krenuli dva sata prije ostatka konvoja. Petar je također nabavio šarac. Nosio ga je u jednoj ruci, a ja sam ga pokušavao kopirati i povremeno sam ga držao u jednoj ruci, jer tada su srca u nama bila velika kao planina, napokon smo se osjećali ravnopravni za sudar sa zlom koje nas je već dva mjeseca ubijalo, ranjavalo, iscrpljivalo, iseljavalo… Bili smo toliko ushićeni i spremni da nismo osjećali nikakav umor iako smo nosili podosta željeza.
Nakon što smo se približili križanju cesta iz pravca jednog djela ceste čuli smo nekoliko pucnjeva, a nakon toga i glasove četnika. Nakon nekog vremena smo osijetili da su se opustili i da nešto gađaju. To nam je olakšalo prikrivanje. Petar i ja prišli smo cestom na tridesetak metara od njih i tada jedan od njih izađe iz žbunja na cestu te pogleda ravno u nas. Ja sam skočio u stranu dok je Petar ostao stajati na mjestu držeći šarac uperenog ravno u četnika. Nije za povjerovati, ali taj je četnik očito imao problema s vidom jer nas na toj maloj udaljenosti nije uspio vidjeti ili je ipak Svemogući Bog odradio svoj dio posla i zamutio vid našem neprijatelju. Kasnije ćemo otkriti da je par metara od nas bila postavljena mina MRUD usmjerenog djelovanja koja bi nas izbrisala s lica zemlje da su je uspjeli aktivirati.
Još je uvijek išlo sve po planu jer smo se za vrijeme planiranja akcije dogovorili da se ako je ikako moguće izbjegne pucnjava dok grupa ne stigne do žice vojarne i tu onemogući moguću pomoć JNA četnicima na barikadi.
Petar je ovlastio mene da predložim kako ćemo eliminirati četnike na barikadi. Postavili smo trojicu s puškostrojnicama i tromblonskim minama da motre križanje i u slučaju da nas četnici primjete dobili su zapovijed da ih likvidiraju, dok je ostatak imao zadatak da im se prikradu i zarobe ih bez pucnjave. Petru, Šrelcu i meni je ostao zadatak da s grupom Lipičana koji nas prate zaobiđemo križanje i što prije dođemo do žice vojarne koja se nalazi tri kilometra od križanja te da u slučaju da JNA krene iz vojarne započnemo borbu i ne dozvolimo ni u kojem slučaju ugrožavanje prolaska konvoja.
Na putu prema vojarni čuli smo zvuk motorne pile što nam je olakšalo prikradanje. Kada smo stigli dvadesetak metara od drvosječe zamjetio nas je njegov pas koji je počeo lajati na nas. Pokazao sam Petru da ostane miran jer sam imao osjećaj da će gazda otići provjeriti na koga laje pas. Tako je i bilo. Čovjek star pedesetak godina krenuo je prema nama te smo mi iskočili iza drveća i krenuli prema njemu dok je pas pobjegao. Malo su nam porasle bradice što je u prvi tren drvosječu asociralo da smo četnici te je prema nama krenuo sa smješkom. Kada je prišao na dva-tri metra skamenio se vidjevši na nama hrvatske grbove te je bacio pogled na sjekiru koju je imao u ruci. Na to sam mu gurnuo cijev u trbuh i rekao – baci to! a on je nakon što je bacio sjekiru počeo glasno plakati a znoj sa lica mu je tekao u potocima. Naredio sam mu strogo da prestane plakati, no on je još pojačavao svoju riku. Rekao sam mu da ako želi dati znak za uzbunu ovima s barikade da mu to neće uspijeti jer smo njih već zarobili. Također sam mu rekao da mu neću ništa učiniti na što je on uzvratio da zna šta ga čeka i pritom se rukama držao za vrat misleći da ćemo ga zaklati. Petar se smijao ovoj situaciji, a ja vše nisam znao kako da ga razuvjerim da mu nećemo ništa učiniti. Na kraju sam mu ponudio cigaretu da zapali ali ju nije mogao staviti u usta koliko se tresao.
Na pitanje tko je odgovorio je da je Žućo iz Ličke Jesenice. Još nam je otkrio gdje su postavljene četničke zasjede što smo mi uzeli sa rezervom. Zapovijedio sam mu da se ne diže s mjesta naredna dva sata i da nikome ne govori da nas je vidio. Pretpostavljao sam da neće reći svojima da smo ga uhvatili jer bi posumnjali da ih je izdao te bi ga oni ubili. Poslije sam razmišljao zbog čega je tog čovjeka bilo toliko strah nas Hrvata i shvatio da je druga strana širila propagandu i huškala lokalne Srbe protiv nas. Nakon operacije Oluja sreo sam tog istoga čovjeka. Nije me odmah prepoznao, tek kada sam mu spomenuo Kapelu shvatio je da sam to ja te mi je rekao da tada nije smio reći ni svojoj ženi da smo ga uhvatili jer kako kaže – ona bi odmah ispričala prvoj komšiji, a meni onda ode glava od mojih!
Ostavili smo Žuću iznemoglog od straha te nastavili dalje prema vojarni. U međuvremenu nam je grupa sa križanja javila da su uspješno zarobili sve četnike na barikadi osim jedne cure koja je pobjegla prema vojarni te su nas upozorili da je presretnemo i uhvatimo da ne oda naše prisustvo.
Nakon toga smo se žurili koliko smo mogli dok u jednom trenutku na cesti nismo čuli traktor kako užurbano manevrira. Zaključili smo da je cura obavijestila traktoristu o nastaloj situaciji. Izašli smo na cestu te postavili zasjedu, no primijetili smo da nema grupe Lipičana koji su nestali. Kasnije sam čuo da su otišli od nas jer su mislili da smo klali Žuću zbog njegovog bučnog plakanja i rikanja. Neki su čak i povraćali o muke. Zabrinuo sam se što ih nema te sam ih otišao tražiti, no međutim nisam ih našao, a pri povratku sam čuo Petra kako s nekim glasno pregovara. U trenutku kada sam mu prišao iza leđa primijetio sam da u jednoj ruci drži šarac dok drugom mota redenik i viče – četnici stigli su Saborčani!
Ispred njega na udaljenosti od dvadesetak metara stajala je osoba u civilu koja se pravdala da samo skuplja ljekovito bilje!? Prišao mu je Gunja te mu iz pojasa izvadio pištolj. Petar mi je na brzinu objasnio da su dvojica otišla do mjesta gdje je zasjeda i pozvali ih da se predaju jer su bili opkoljeni na što je Petar izašao pred njih i upitao ih – a kuda ćete vi?
Na taj su njegov postupak četnici ostali zbunjeni te je ujednom trenutku zapovjednik martićevaca za kojeg smo saznali da je iz Plaškog i da se zvao Mikola Medaković skočio s ceste i da se u bijeg. Ovaj koji je došao brati ljekovito bilje zapravo je bio pukovnik Milan Boca koji je poslan iz Beograda da diže pobunu u ovom kraju. Na kraju nam je prišla grupa od osam četnika od kojih sam većinu poznavao jer su išli kod nas u Saborsko u školu. Tu sam prepoznao i dva brata, jednog od petnaest i drugog od šesnaest godina. Ovaj mlađi se toliko preplašio da je odmah rekao da u gaćama ima bombu bojeći se da mu je kasnije ne bi pronašli i učinili mu nešto.
Većinom su bili odjeveni u maskirne odore i smrdili su po jagnjetini, češnjaku i šumskoj truleži. No jedan mi je posebno ostao u sjećanju jer je pustio neku usranu bradicu tipa trči, trči pa dlaka i na kapu umjesto kokarde stavio prekrižene mačeve da asociraju na prekrižene mrtvačke kosti. Kasnije sam s razlogom korsitio za te spdobe smrdljivi četnici .
Dečki koji su ih zarobili rekli su mi da su se uspjeli ušetati među njih kada im je cura koja je nama prije pobjegla donijela kavu na barikadu. Dio zarobljenih odveli smo sa sobom i pustili ih ispred konvoja tako da kada smo prolazili ispred vojarne JNA oni nisu pucali po nama. Kada smo prolazili ispred vojarne uspio sam vidjeti vojnike kako nas ležerno promatraju dok prolazimo i drže ruke iz leđa s polegnutim strojnicama ispred sebe.
Očito je da smo ih munjevitom akcijom iznenadili te da nisu stigli brže reagirati. Od zarobljenih četnika saznali smo da su očekivali grupu ljudi sa zalihama na šumskim stazama jer su im dvojica Srba iz Saborskog, Nikola i Bogdan Šolaja, prevozeći teško bolesnog mještana preko Plaškog iskoristili priliku da se kao humanitarci dočepaju četnika i izdaju da je grupa otišla preko Kapele po streljivo.
Srbima nas je najvjerojatnije nesvjesno izdao netko od Hrvata koji su znali za naš odlazak. Da nije bilo konvoja i dragovoljaca naša grupa bi se vraćala putem na koji su četnici postavili zasjedu i vjerojatno bi nas većinu pobili, no ovako smo ih iznenadili jer smo se vratili cestom kojom su oni najmanje očekivali.
Kada smo ušli u Kuselj zbog uspješnog proboja slavili smo pucnjevima, a na čelu kolone razvili smo hrvatski barjak. Narod se izvlačio iz šume i u suzama slavio zajedno sa nama. Zarobljene smo četnike smjetili u zgradu policije. O njima smo skrbili bolje nego što su njihovi o njima samima. Na stolu za kojem su sjedili imali su cigara i rakije, a za obrok im je poslužena čak i juha. Govorili su nam da su mislili da ćemo ih peći na ražnju, a zapravo su dobili restoransku uslugu.
Pokušao sam od njih doznati jesu li možda uhvatili trojicu naših koje smo mi sreli iznad Glibodola, no oni su nijekali da su ikoga zarobili. Ta se trojica Gromova nisu još bili pojavili pa nas je to zabrinjavalo.
Kako je svitao novi dan tako smo mi stariji novopridošle branitelje uvodili u obranu mjesta. Itekako smo bili svijesni da je ova akcija bitno doprinijela daljnoj obrani Saborskog i rakovičko-drežničkog kraja. Situacija je bila puno bolja jer smo imali dovoljno streljiva, hrane i cigareta a i sa konvojem je stigao bolničar Žohar inače Slovenac, prebjeg iz JNA, naravno saborčanski zet.
O događajima koji slijede pisati ću u slijedećem nastavku. Iskreno se nadam da nisam pomalo dosadan, moj jedini cilj jest da vjerno i istinito opišem i prenesem događaje za vrijeme patnje mog/našeg naroda.
18. srp 2012.
Maćan
5.dio
Vlada varljivo zatišje jer komšije u nepravilnim intervalima na Saborsko ispaljuju tek nekoliko minobacačkih projektila, iako znaju da imamo zarobljene četnike i ne mare za njihovu sudbinu. S druge strane,novopridošli branitelji se privikavaju na eksplozije i raspoređuju se na linije obrane. Osim nekolicine dragovoljaca sve su to domaći dečki koji dobro poznaju svaki šumarak i stazu, što uveliko olakšava njihov razmještaj.
Zarobljeni četnici dugo se premišljaju otkriti tko im je veza u Ogulinu jer je to naš uvjet da bi preko te veze dogovorili njihovu razmjenu. Na kraju ipak otkrivaju da Dane Mikulica, milicajac u ogulinskoj postaji može prenijeti poruku drugoj strani. Zanimljivo je to da me je Dane zaduživao oružjem i opremom po prijemu u policiju. Isti je nakon razmjene ovih zarobljenika pobjegao iz Ogulina u Drežnicu jer mu je javljeno da je otkriven. Nakon što su Srbi Drežnice i Jasenka vratili oružje koje im je podjelila JNA, Mikulica se vraća u Ogulin sve dok nije prodao stan i pobjegao u Srbiju (nije trpio nikakve sankcije što nije bio dugo vremena na poslu, a o suradnji s pobunjenim četnicima nitko ga vjerojatno nije ništa ni pitao.
Novopridošla pomoć koja je stigla u Saborsko preuzima zapovjedništvo nad obranom mjesta kojim su na čelu Hodak i Krizmanić te forsiraju razmjenu zarobljenih, pokušavajući na neki način pružiti ruku komšijama i šalju najmlađeg od zarobljenih kao kurira u Ličku Jesenicu. Isti se vraća s porukom da oni pristaju na razmjenu koja će se obaviti na ničijoj zemlji, to jest na cesti između Saborskog i Ličke Jesenice.Kurir donosi i pismo Nikole Sertića iz Poljanka koji ima rodbine u Saborskom, te isti moli i preklinje da ga uvrstimo u razmjenu.
Razmjena je dogovorena i na dogovoreno mjesto četnici dovode tri civila i zauzvrat dobivaju devet uniformiranih četnika. U vrijeme dok traje ova razmjena četnici već imaju trojicu branitelja Saborskog koje su zarobili na području poligona Slunj jer su bez ičijeg znanja krenuli prema Slunju obaviti neke privatne poslove. Četnici su namjerno izigrali razmjenu te su ova trojica branitelja mjesecima mučena u više četničkih zatvora i logoru Manjača.
Komšije nastavljaju po starom receptu i opet tuku Saborsko iz svih oružja i pod okriljem mraka napadaju linije obrane. Oformljavamo jedan izviđački vod koji svakodnevno krstari šumama oko Saborskog i pomaže gdje je to potrebno.
Prilikom jednog izviđanja u pravcu Plitvica, primjećujemo da su upaljači s postavljenih mina skinuti te tragove vršljanja četničkih grupa. U tom pravcu pojačavamo linije, a četnici po prvi puta minobacačima iz pravca Bigine Poljane napadaju Kuselj kojom prilikom ranjavaju desetogodišnjeg dječaka.Prema preciznosti pogodaka minobacačkih mina vidi se da su sada posade minobacača u rukama aktivne vojske te razaranja veća no ranije.
Izviđačka grupa nastavlja s obilaskom šuma oko Saborskog i jednog dana dok smo se nalazili u ranije iseljenom djelu Saborskog, zvanom Lug, začujemo u daljini iz pravca Čorkove Uvale brujanje tenkovskih motora. Brujanje tenkova u pokretu sve nam je bliže i shvaćamo da oni to idu ravno na nas, a mi smo podjeljeni u dvije grupe i naoružani samo pješačkim naoružanjem. Izlaskom tenkova iz šume na livade u Lugu, isti se raspršuju i otvaraju paklenu vatru bez da su nas primjetili. Brojimo dva tenka i tri oklopna transportera. Samo da posjedujemo protuoklopno naoružanje lako bi ih uništili jer su se zaustavili točno između naše dvije grupe te bili idealna meta. Nakon što su ispalili desetak granata u pravcu Saborskog isti se povlače otkud su i došli. Bilo je ovo najvjerojatnije ispitivanje naših snaga ili su se četnici ponapijali pa za okladu došli opaliti koju granatu na Saborsko. Ovo je moj prvi susret s ovim grdosijama i samo brujanje tenkovskih motora ulijeva tremu u čovjeka a kamoli kad borbeno djeluju.
Na području Luga postavljamo protutenkovske mine i redovitu zasjedu naoružanu ručnim raketnim bacačem u slučaju da četnici opet pokušaju doći ovim putem.
U prvoj polovini listopada,točnije 12. 10. 1991. godine u jutarnjim satima u selo je stigao civil iz Sertić Poljane koji nas obavještava o četničkoj grupi koju je vidio u blizini mjesta.
Odmah po dojavi okuplja se udarna grupa a za vodiča se javlja Nikola Sertić kojeg smo dobili u razmjeni za zarobljene četnike, a pošto je on iz Sertić Poljane najbolje poznaje ovaj teren. Ovaj čovjek je bio mudar i iskusan te nije dozvoljavao grupi da se kreće cestom, a on je trčao ispred i izviđao teren. Ova mjera opreza spasiti će grupu od pogibelji, jer su četnici naoružani do zuba postavili zasjedu na cesti iznad provalije potoka Sartuk te imali dobar dio ceste kao na dlanu.
Zasjeda je primjećena i dolazi do žestokog obračuna pri čemu vještina rukovanja ručnim bombama daje željene rezultate našoj strani a Petar po svom ustaljenom receptu mitraljezom krči put pred sobom bez imalo straha i zastajkivanja. Tu je i Iva Krivica koji u napucavanju s četnikom, biva pogođen u stopalo i umjesto da jauče, steže zube i prijeti ovom četniku da će mu jebati mater kad dođe do njega i uhvati ga. Vidjevši da s ovako žestokim braniteljima nemaju nikakve šanse, četnici panično bježe i pri bjegu skaču u provaliju ispod ceste, ostavljajući za sobom mrtve i osobno naoružanje.
I mi imamo pet ranjenih od čega dvojicu dosta teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od dobivenih rana preminuti će u bolnici Bihać, dok je Petar ranjen u lijevu stranu prsnog koša i nekoliko metaka pogodilo ga je u tjeme lubanje te mu je otkinut komad uha. Petar je u svom naletu prema četnicima ostao bez municije te ga je četnik potom pogodio rafalom a on pištoljem nije dozvolio da mu se isti približi, te se sam izvukao iz ove situacije.
Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice, Maricu i Mariju Matovina koje do jučer nisu imale veze s medicinskim pozivom, međutim, stručno su i hrabro zbrinjavale ranjenike. Marica, inače moja školska poznanica, došla je konvojem dragovoljno iz Rijeke napustivši udobnu kancelariju te se priključila pomoći u obrani mjesta. Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi da ga utješim, no on ničim ne pokazuje bol koju trpi, kao da njemu nije ništa govori mi da dobro pazimo na liniju obrane iz pravca Plitvica jer je od umirućeg četnika saznao da su četnici krenuli u sveopću ofenzivu na ovom području. Ne mogu vjerovati koliku ovaj čovjek ima energiju te da i u ovim teškim trenucima za njega on i dalje vodi brigu o obrani mjesta.
Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima koji graniče s vojnim poligonom. Jedna grupa kreće kamionom naprijed na kojem se postavili dva mitraljeza, a za nama ide bolničko vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez da smo naišli na zasjede i predajemo ranjenike medicinskom osoblju koje se zdušno trudi pomoći im. U mislima duboko žalim za ovim ljudima, a posebice za Petrom jer je nenadoknadiv branitelj Saborskog.
Iste noći u Saborsko stižu kolone ljudi izbjeglih iz Drežnik Grada i okolice koji su zauzele četničke snage. Zbrinjavamo ove promrzle ljude po kućama, trudeći se da im osiguramo nešto za jelo jer situacija sa zalihama hrane nije baš sjajna, ali narod je spreman podjeliti ono što još ima. Govore o zvjerstvima i paljenju od strane četnika te su se odlučili povući prema Saborskom tražeći sigurnost za svoje obitelji. Branitelji iz ovog područja stacioniraju se u području Rakovačke Uvale od kuda djeluju po neprijatelju. Oni su nama sada most prema Slunju kod evakuacije ranjenika.
Naša izviđačka grupa upada u minsko polje na području Kuselja te imamo Petra Sertića teško ranjenog u predjelu leđa (oštećena su mu pluća). U četničke ruke već je pala i Rakovica te je vozilom sada nemoguće proći do Slunja. Vozimo ranjenika noću bez upaljenih svjetala, šumskim cestama, plašeći se da je za njega svaka minuta dragocjena jer mu se u plućima skuplja krv. Stižemo u Rakovačku Uvalu i predajemo ranjenika ovim hrabrim ljudima koji će ga pored četničkih punktova odnijeti u Slunj na rukama i spasiti mu život.
Dolaskom ljudi iz drežničkog kraja u Saborsko, usprkos četničkim napadima buja život jer je prema nekim procjenama stiglo oko tisuću ljudi koji imaju veliko povjerenje u branitelje Saborskog. Srećom će ovi ljudi biti evakuirani 10. 11. 1991. u Slunj jer bi 12. 11. 1991., padom Saborskog bili svi pobijeni od strane krvožednih komšija.
Krajem druge polovine listopada pada odluka da se pokuša kroz četnički obruč provući još jedan prijeko potreban konvoj. Zalihe municije, hrane kao i zimske odjeće su nam prijeko potrebne a dijelom konvoja pomogli bi i blokiranom Slunju kao i drežničanima koji ove hladne dane i noći provode na otvorenom i ne pomišljaju se povući.
Pada dogovor da nas osmorica krenemo preko Kapele i provedemo konvoj u Saborsko. Krećemo točno u ponoć, birajući najnepristupačniji teren zbog mogućih zasjeda. Hodamo u koloni držeći ruku pred licem da nam se granje ne zabija u oči. Već je pao prvi snijeg i u vrletima Kapele ima ga petnaestak centimetara što nam otežava kretanje. Zastajemo da se odmorimo i ja uspjevam zaspati u snijegu, dečki me bude i čude se kako mi je to uspjelo. Umor i iscrpljenost učinili su svoje.
Dosta mi je bauljanja po snijegu i vrletima, te predlažem da siđemo na cestu jer smo već prošli kasarnu Lička Jesenica. Govorim dečkima da vraga sada i četnik čuči u zasjedi na ovom snijegu i predlažem da ću ići prvi, pedesetak metara ispred. Pridružuje mi se Prelac te polaganim hodom krećemo prema križanju cesta Glibodol – Dabar – Lička Jesenica. Vrijeme je smjene noći i dana to jest cik zore, jele i smreke okićene su prvim snijegom i zaklanjaju vidik. Dolazimo na stotinjak metara od križanja, to jest okretište šumskih kamiona. Pred sobom ne vidimo ništa sumnjivo i ja se šaptom obraćam Prelcu – što sam vam rekao? leži četnik pičku materinu na ovom snijegu u šumi! Nakon ovih riječi okrenem glavu iza sebe i na dvadesetak metara iza nas ugledam plamičke dogorjele vatre. Tisuće misli prostrujaše mi u glavi i dajem signal Prelcu i rukom signaliziram ostalim dečkima iz grupe, jer kroz misli mi je prošlo da smo Prelac i ja na nišanu i sad čekaju ostatak ekipe da nas sve pobiju. Dečki, zalegnuvši po kamenitoj cesti napraviše izvjesnu buku, no nitko još ne puca u nas. Cijelu vječnost traje dok okrećem pušku u pravcu vatre i sad osjećam olakšanje jer shvaćam da pijana bratija spava a i vrijeme u koje smo došli navlači san na oči i najčvršćem stražaru. Pužemo prema dečkima i dogovaramo se da ćemo proći pored njih ne dirajući ih jer će onda prolazak konvoja biti upitan a bitno je da znamo gdje su te ćemo ih likvidirati kad krenemo s konvojem.
Pužemo maksimalno oprezno pored njih jer da se i jedan od njih probudi može nas na brisanom prostoru sve pobiti. Prelac i ja prošli smo pedesetak metara od njih te Prelac s olakšanjem zabaci pušku o rame, a ja gledajući ispred sebe opažam lijevo od nas još jednu vatru, te upozoravam Prelca koji mi ne želi vjerovati. Hvatam ga za rame i pokazujem rukom u pravcu vatre. Pogledam natrag i vidim da naši dečki nisu prošli niti prvu vatru. Sad više nemamo izlaza, nego u grupi krenuti naprijed pa što bude. Vraćam se dečkima i rukama im dajem znakove da krenu i oni polako krenuše. Vraćam se do Prelca koji je u međuvremenu na smjeru našeg kretanja otkrio žicu protupješačke mine i kaže mi da upozorim dečke. Dočekujem dečke i svakog osobno upozoravam na minsku žicu. Kada su svi uspjeli prijeći žicu, krećem ja te shvaćam da sam potpuno iscrpljen od opisanih događaja te s mukom prelazim. Nakon nekoliko stotina metara svi smo legli potpuno iscrpljeni ali sretni što je još jednom ljubav Gospodinova bila na našoj strani.
Dolaskom u Lipice saznajemo da se konvoj sastoji od petnaestak vozila i 80 ljudi te oružju, municiji i hrani koje moramo provesti kroz četnički obruč u Saborsko. Olakšanje mi je to što sad u metar znam gdje su četničke zasjede i vjerujem u stopostotni uspjeh. Od ljudi u konvoju, izgledom se izdvaja Željko, dugokosi div, ko od brda odvaljen. On je također Saborčan, koji živi i rođen je u Njemačkoj ali dolazi dragovoljno braniti domovinu. Ovakvi primjeri ulijevaju dodatnu energiju i volju da obranimo svoja ognjišta.
Slijedećeg dana, u 4 sata ujutro pripremamo opremu i moja grupa kao prethodnica konvoja, kreće prema Glibodolu i Kapeli. U grupi mi nedostaje Prelac koji je negdje zapeo i nije se do polaska pojavio. Od ljudi iz grupe u njega imam najviše povjerenja jer smo do sada puno puta bili u akcijama i dobro se razumijemo u kritičnim situacijama. Prolazimo kroz Glibodol a lavež pasa otkriva našu prisutnost. Svjesni smo da prolaskom kroz dio sela kojim su nastanjeni Srbi naša akcija neće dugo ostati tajna ali računamo ako četnicima bude dojavljeno ,neće imati vremena da se organiziraju i dovuku pojačanja. Od Glibodola do Kapelskog Križa djeli nas 6 kilometara makadamske ceste i ulaskom u šumski dio, hodam pognut, vukući prst po cesti ispred sebe s nadom da ću na taj način osjetiti žicu mogućih protupješačkih mina. Dolazimo do olupine autobusa koji je nedavno nagazio na protutenkovske mine, iako su bili upozoreni od naše strane da idu u sigurnu pogibelj ovi ljudi, inače Bosanci na privremenom radu u inozemstvu odlučili su ipak krenuti preko Kapele u pravcu Bihaća jer njih se ovaj naš rat u to vrijeme nije ticao te su ovdje stradali na četničkim minama. Od autobusa do Križa ostaje nam još oko kilometar ceste i sad se dogovaramo kako ćemo likvidirati zasjede na Križu i omogućiti nesmetan prolazak konvoja koji čeka u Glibodolu naš znak za polazak. Odjednom zaštektaše mitraljezi iz pravca Križa i naznačiše nam da u osvajanju Križa od iznenađenja nema ništa već moramo osvojiti četničke punktove izravnom borbom. Otvori se vatra po nama i s lijevog boka, kojeg nam je po dogovoru trebala štititi brinjska grupa. Shvaćamo da to brinjska grupa puca po nama jer su kasnili s napredovanjem te od nas pomislili da su četnici. Ovdje mi prilazi grupa ljudi iz rakovičko-drežničkog kraja što je olakšanje jer prema njihovom ponašanju shvaćam da su to već prekaljeni ratnici, dolaze s drugih ratišta pomoći u obrani svog rodnog kraja. Napredujemo u pravcu Križa nailazeći na ogromne količine stabala srušenih na cestu i obilaskom jedne takve barikade,na pola koraka ispred sebe primjećujem žicu protupješačke mine. Kroz misli mi leti da sam upao u kombinirano minsko polje te je sad opasno pomaknuti nogu i tu ostajem kao ukopan dajući znak ljudima iza sebe. Prilazi mi do tada nepoznat čovjek i kaže da se dobro kuži u mine i da će on to demontirati, što i čini. Kasnije ću saznati da je ovom hrabrom čovjeku nadimak Medo (on i dvojica braće poginuli su tijekom rata, braneći domovinu).
Približavanjem Križu shvaćamo da su pucnjevi četničkih mitraljeza sve udaljeniji i da to oni zapravo bježe u dva pravca. Kasnije ću doznati da je grupa moga brata koja nam je trebala osigurati križanje cesta kod vojarne na Ličkoj Jesenici greškom upala u zasjedu na Križu i da to četnici po njima pucaju, a kad su čuli pucnjeve između nas i Brinjaka dali su se u bijeg, shvativši da će biti opkoljeni i likvidirani. Osvajamo Križ i tad mi javljaju da je grupa moga brata uletjela u zasjedu te se o njima ništa nezna. Strah me je da ih četnici nisu zarobili i odveli sa sobom. Nalazim u blizini Križa djelove njihove opreme što još potkrepljuje sumnju da su zarobljeni. Moramo nastaviti s pokretom jer nas čeka još tri kilometra ceste do vojarne i nesmijemo dati vremena Armiji i četnicima da se organiziraju te nam blokiraju put. Olakšanje dolazi kad mi javljaju da je grupa moga brata neozlijeđena i da su se priključili konvoju. Po dogovoru, iz Saborskog je svim oružjima napadnuta Lička Jesenica te na taj način odvraćena pažnja četnicima od našeg proboja. Javljamo konvoju da krene i oni to čine uklanjajući spaljeni autobus pod kojim pronalaze još neeksplodiranih protutenkovskih mina a u barikadama koje režu motornim pilama pronalaze još tucet protupješačkih mina koje uspješno uklanjaju i prolaze. U vojarni ne primjećujemo nikakve pokrete jer su se valjda iznenađeni našim probojem, zavukli u mišje rupe pa mi konvojem prolazimo bez ikakvog otpora. Četnici tek sad shvaćaju koja je naša stvarna namjera i krenut će za nama cestom koja prolazi kroz vojarnu i spaja se s ovom našom na Javorniku, te će otvoriti vatru po konvoju. Na Javorniku nailazimo na naše dečke koji su nas čekali i osiguravali nam ovaj dio puta te se srdačno grlimo u znak ovog velikog uspjeha. U trenu kad četnici otvaraju vatru po nama, većina ljudi iz konvoja misli da se to puca u znak proslave uspješne akcije i pucaju u zrak. Vidim tragove obilježavajućih metaka teške strojnice i shvaćam da smo napadnuti te uzvraćam vatru u pravcu četnika, pritom vičem ljudima da smo napadnuti i da pucaju u zadanom pravcu. Četničkom vatrom ranjena su dvojica ljudi iz konvoja a sva sreća da se četnički mitraljezac usredotočio na cisternu za gorivo u konvoju misleći da će nas tako najlakše dignuti u zrak, no cisterna zapravo nije bila ispravna za prijevoz goriva te se u njoj prevozila zimska odjeća što je bila sreća po nas. Joso Matovina ovom prilikom udara tromblonskim minama po četnicima. On sazdan u stotinjak kilograma mišića, ispaljuje ih kao obične metke a i ljudi iz konvoja otvaraju ubitačnu vatru koja ušutkava četnike. Ulazimo konvojem u Saborsko i našoj sreći nema kraja jer mi mali ljudi u svojoj želji da obranimo svoja ognjišta, srcem i ludom hrabrošću još jednom nadigrašmo do zuba naoružani, školovani četnički kadar. Doprema ovog konvoja u nama budi još veću nadu u uspjeh naše borbe do konačnog oslobođenja domovine.
Maćan
5.dio
Vlada varljivo zatišje jer komšije u nepravilnim intervalima na Saborsko ispaljuju tek nekoliko minobacačkih projektila, iako znaju da imamo zarobljene četnike i ne mare za njihovu sudbinu. S druge strane,novopridošli branitelji se privikavaju na eksplozije i raspoređuju se na linije obrane. Osim nekolicine dragovoljaca sve su to domaći dečki koji dobro poznaju svaki šumarak i stazu, što uveliko olakšava njihov razmještaj.
Zarobljeni četnici dugo se premišljaju otkriti tko im je veza u Ogulinu jer je to naš uvjet da bi preko te veze dogovorili njihovu razmjenu. Na kraju ipak otkrivaju da Dane Mikulica, milicajac u ogulinskoj postaji može prenijeti poruku drugoj strani. Zanimljivo je to da me je Dane zaduživao oružjem i opremom po prijemu u policiju. Isti je nakon razmjene ovih zarobljenika pobjegao iz Ogulina u Drežnicu jer mu je javljeno da je otkriven. Nakon što su Srbi Drežnice i Jasenka vratili oružje koje im je podjelila JNA, Mikulica se vraća u Ogulin sve dok nije prodao stan i pobjegao u Srbiju (nije trpio nikakve sankcije što nije bio dugo vremena na poslu, a o suradnji s pobunjenim četnicima nitko ga vjerojatno nije ništa ni pitao.
Novopridošla pomoć koja je stigla u Saborsko preuzima zapovjedništvo nad obranom mjesta kojim su na čelu Hodak i Krizmanić te forsiraju razmjenu zarobljenih, pokušavajući na neki način pružiti ruku komšijama i šalju najmlađeg od zarobljenih kao kurira u Ličku Jesenicu. Isti se vraća s porukom da oni pristaju na razmjenu koja će se obaviti na ničijoj zemlji, to jest na cesti između Saborskog i Ličke Jesenice.Kurir donosi i pismo Nikole Sertića iz Poljanka koji ima rodbine u Saborskom, te isti moli i preklinje da ga uvrstimo u razmjenu.
Razmjena je dogovorena i na dogovoreno mjesto četnici dovode tri civila i zauzvrat dobivaju devet uniformiranih četnika. U vrijeme dok traje ova razmjena četnici već imaju trojicu branitelja Saborskog koje su zarobili na području poligona Slunj jer su bez ičijeg znanja krenuli prema Slunju obaviti neke privatne poslove. Četnici su namjerno izigrali razmjenu te su ova trojica branitelja mjesecima mučena u više četničkih zatvora i logoru Manjača.
Komšije nastavljaju po starom receptu i opet tuku Saborsko iz svih oružja i pod okriljem mraka napadaju linije obrane. Oformljavamo jedan izviđački vod koji svakodnevno krstari šumama oko Saborskog i pomaže gdje je to potrebno.
Prilikom jednog izviđanja u pravcu Plitvica, primjećujemo da su upaljači s postavljenih mina skinuti te tragove vršljanja četničkih grupa. U tom pravcu pojačavamo linije, a četnici po prvi puta minobacačima iz pravca Bigine Poljane napadaju Kuselj kojom prilikom ranjavaju desetogodišnjeg dječaka.Prema preciznosti pogodaka minobacačkih mina vidi se da su sada posade minobacača u rukama aktivne vojske te razaranja veća no ranije.
Izviđačka grupa nastavlja s obilaskom šuma oko Saborskog i jednog dana dok smo se nalazili u ranije iseljenom djelu Saborskog, zvanom Lug, začujemo u daljini iz pravca Čorkove Uvale brujanje tenkovskih motora. Brujanje tenkova u pokretu sve nam je bliže i shvaćamo da oni to idu ravno na nas, a mi smo podjeljeni u dvije grupe i naoružani samo pješačkim naoružanjem. Izlaskom tenkova iz šume na livade u Lugu, isti se raspršuju i otvaraju paklenu vatru bez da su nas primjetili. Brojimo dva tenka i tri oklopna transportera. Samo da posjedujemo protuoklopno naoružanje lako bi ih uništili jer su se zaustavili točno između naše dvije grupe te bili idealna meta. Nakon što su ispalili desetak granata u pravcu Saborskog isti se povlače otkud su i došli. Bilo je ovo najvjerojatnije ispitivanje naših snaga ili su se četnici ponapijali pa za okladu došli opaliti koju granatu na Saborsko. Ovo je moj prvi susret s ovim grdosijama i samo brujanje tenkovskih motora ulijeva tremu u čovjeka a kamoli kad borbeno djeluju.
Na području Luga postavljamo protutenkovske mine i redovitu zasjedu naoružanu ručnim raketnim bacačem u slučaju da četnici opet pokušaju doći ovim putem.
U prvoj polovini listopada,točnije 12. 10. 1991. godine u jutarnjim satima u selo je stigao civil iz Sertić Poljane koji nas obavještava o četničkoj grupi koju je vidio u blizini mjesta.
Odmah po dojavi okuplja se udarna grupa a za vodiča se javlja Nikola Sertić kojeg smo dobili u razmjeni za zarobljene četnike, a pošto je on iz Sertić Poljane najbolje poznaje ovaj teren. Ovaj čovjek je bio mudar i iskusan te nije dozvoljavao grupi da se kreće cestom, a on je trčao ispred i izviđao teren. Ova mjera opreza spasiti će grupu od pogibelji, jer su četnici naoružani do zuba postavili zasjedu na cesti iznad provalije potoka Sartuk te imali dobar dio ceste kao na dlanu.
Zasjeda je primjećena i dolazi do žestokog obračuna pri čemu vještina rukovanja ručnim bombama daje željene rezultate našoj strani a Petar po svom ustaljenom receptu mitraljezom krči put pred sobom bez imalo straha i zastajkivanja. Tu je i Iva Krivica koji u napucavanju s četnikom, biva pogođen u stopalo i umjesto da jauče, steže zube i prijeti ovom četniku da će mu jebati mater kad dođe do njega i uhvati ga. Vidjevši da s ovako žestokim braniteljima nemaju nikakve šanse, četnici panično bježe i pri bjegu skaču u provaliju ispod ceste, ostavljajući za sobom mrtve i osobno naoružanje.
I mi imamo pet ranjenih od čega dvojicu dosta teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od dobivenih rana preminuti će u bolnici Bihać, dok je Petar ranjen u lijevu stranu prsnog koša i nekoliko metaka pogodilo ga je u tjeme lubanje te mu je otkinut komad uha. Petar je u svom naletu prema četnicima ostao bez municije te ga je četnik potom pogodio rafalom a on pištoljem nije dozvolio da mu se isti približi, te se sam izvukao iz ove situacije.
Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice, Maricu i Mariju Matovina koje do jučer nisu imale veze s medicinskim pozivom, međutim, stručno su i hrabro zbrinjavale ranjenike. Marica, inače moja školska poznanica, došla je konvojem dragovoljno iz Rijeke napustivši udobnu kancelariju te se priključila pomoći u obrani mjesta. Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi da ga utješim, no on ničim ne pokazuje bol koju trpi, kao da njemu nije ništa govori mi da dobro pazimo na liniju obrane iz pravca Plitvica jer je od umirućeg četnika saznao da su četnici krenuli u sveopću ofenzivu na ovom području. Ne mogu vjerovati koliku ovaj čovjek ima energiju te da i u ovim teškim trenucima za njega on i dalje vodi brigu o obrani mjesta.
Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima koji graniče s vojnim poligonom. Jedna grupa kreće kamionom naprijed na kojem se postavili dva mitraljeza, a za nama ide bolničko vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez da smo naišli na zasjede i predajemo ranjenike medicinskom osoblju koje se zdušno trudi pomoći im. U mislima duboko žalim za ovim ljudima, a posebice za Petrom jer je nenadoknadiv branitelj Saborskog.
Iste noći u Saborsko stižu kolone ljudi izbjeglih iz Drežnik Grada i okolice koji su zauzele četničke snage. Zbrinjavamo ove promrzle ljude po kućama, trudeći se da im osiguramo nešto za jelo jer situacija sa zalihama hrane nije baš sjajna, ali narod je spreman podjeliti ono što još ima. Govore o zvjerstvima i paljenju od strane četnika te su se odlučili povući prema Saborskom tražeći sigurnost za svoje obitelji. Branitelji iz ovog područja stacioniraju se u području Rakovačke Uvale od kuda djeluju po neprijatelju. Oni su nama sada most prema Slunju kod evakuacije ranjenika.
Naša izviđačka grupa upada u minsko polje na području Kuselja te imamo Petra Sertića teško ranjenog u predjelu leđa (oštećena su mu pluća). U četničke ruke već je pala i Rakovica te je vozilom sada nemoguće proći do Slunja. Vozimo ranjenika noću bez upaljenih svjetala, šumskim cestama, plašeći se da je za njega svaka minuta dragocjena jer mu se u plućima skuplja krv. Stižemo u Rakovačku Uvalu i predajemo ranjenika ovim hrabrim ljudima koji će ga pored četničkih punktova odnijeti u Slunj na rukama i spasiti mu život.
Dolaskom ljudi iz drežničkog kraja u Saborsko, usprkos četničkim napadima buja život jer je prema nekim procjenama stiglo oko tisuću ljudi koji imaju veliko povjerenje u branitelje Saborskog. Srećom će ovi ljudi biti evakuirani 10. 11. 1991. u Slunj jer bi 12. 11. 1991., padom Saborskog bili svi pobijeni od strane krvožednih komšija.
Krajem druge polovine listopada pada odluka da se pokuša kroz četnički obruč provući još jedan prijeko potreban konvoj. Zalihe municije, hrane kao i zimske odjeće su nam prijeko potrebne a dijelom konvoja pomogli bi i blokiranom Slunju kao i drežničanima koji ove hladne dane i noći provode na otvorenom i ne pomišljaju se povući.
Pada dogovor da nas osmorica krenemo preko Kapele i provedemo konvoj u Saborsko. Krećemo točno u ponoć, birajući najnepristupačniji teren zbog mogućih zasjeda. Hodamo u koloni držeći ruku pred licem da nam se granje ne zabija u oči. Već je pao prvi snijeg i u vrletima Kapele ima ga petnaestak centimetara što nam otežava kretanje. Zastajemo da se odmorimo i ja uspjevam zaspati u snijegu, dečki me bude i čude se kako mi je to uspjelo. Umor i iscrpljenost učinili su svoje.
Dosta mi je bauljanja po snijegu i vrletima, te predlažem da siđemo na cestu jer smo već prošli kasarnu Lička Jesenica. Govorim dečkima da vraga sada i četnik čuči u zasjedi na ovom snijegu i predlažem da ću ići prvi, pedesetak metara ispred. Pridružuje mi se Prelac te polaganim hodom krećemo prema križanju cesta Glibodol – Dabar – Lička Jesenica. Vrijeme je smjene noći i dana to jest cik zore, jele i smreke okićene su prvim snijegom i zaklanjaju vidik. Dolazimo na stotinjak metara od križanja, to jest okretište šumskih kamiona. Pred sobom ne vidimo ništa sumnjivo i ja se šaptom obraćam Prelcu – što sam vam rekao? leži četnik pičku materinu na ovom snijegu u šumi! Nakon ovih riječi okrenem glavu iza sebe i na dvadesetak metara iza nas ugledam plamičke dogorjele vatre. Tisuće misli prostrujaše mi u glavi i dajem signal Prelcu i rukom signaliziram ostalim dečkima iz grupe, jer kroz misli mi je prošlo da smo Prelac i ja na nišanu i sad čekaju ostatak ekipe da nas sve pobiju. Dečki, zalegnuvši po kamenitoj cesti napraviše izvjesnu buku, no nitko još ne puca u nas. Cijelu vječnost traje dok okrećem pušku u pravcu vatre i sad osjećam olakšanje jer shvaćam da pijana bratija spava a i vrijeme u koje smo došli navlači san na oči i najčvršćem stražaru. Pužemo prema dečkima i dogovaramo se da ćemo proći pored njih ne dirajući ih jer će onda prolazak konvoja biti upitan a bitno je da znamo gdje su te ćemo ih likvidirati kad krenemo s konvojem.
Pužemo maksimalno oprezno pored njih jer da se i jedan od njih probudi može nas na brisanom prostoru sve pobiti. Prelac i ja prošli smo pedesetak metara od njih te Prelac s olakšanjem zabaci pušku o rame, a ja gledajući ispred sebe opažam lijevo od nas još jednu vatru, te upozoravam Prelca koji mi ne želi vjerovati. Hvatam ga za rame i pokazujem rukom u pravcu vatre. Pogledam natrag i vidim da naši dečki nisu prošli niti prvu vatru. Sad više nemamo izlaza, nego u grupi krenuti naprijed pa što bude. Vraćam se dečkima i rukama im dajem znakove da krenu i oni polako krenuše. Vraćam se do Prelca koji je u međuvremenu na smjeru našeg kretanja otkrio žicu protupješačke mine i kaže mi da upozorim dečke. Dočekujem dečke i svakog osobno upozoravam na minsku žicu. Kada su svi uspjeli prijeći žicu, krećem ja te shvaćam da sam potpuno iscrpljen od opisanih događaja te s mukom prelazim. Nakon nekoliko stotina metara svi smo legli potpuno iscrpljeni ali sretni što je još jednom ljubav Gospodinova bila na našoj strani.
Dolaskom u Lipice saznajemo da se konvoj sastoji od petnaestak vozila i 80 ljudi te oružju, municiji i hrani koje moramo provesti kroz četnički obruč u Saborsko. Olakšanje mi je to što sad u metar znam gdje su četničke zasjede i vjerujem u stopostotni uspjeh. Od ljudi u konvoju, izgledom se izdvaja Željko, dugokosi div, ko od brda odvaljen. On je također Saborčan, koji živi i rođen je u Njemačkoj ali dolazi dragovoljno braniti domovinu. Ovakvi primjeri ulijevaju dodatnu energiju i volju da obranimo svoja ognjišta.
Slijedećeg dana, u 4 sata ujutro pripremamo opremu i moja grupa kao prethodnica konvoja, kreće prema Glibodolu i Kapeli. U grupi mi nedostaje Prelac koji je negdje zapeo i nije se do polaska pojavio. Od ljudi iz grupe u njega imam najviše povjerenja jer smo do sada puno puta bili u akcijama i dobro se razumijemo u kritičnim situacijama. Prolazimo kroz Glibodol a lavež pasa otkriva našu prisutnost. Svjesni smo da prolaskom kroz dio sela kojim su nastanjeni Srbi naša akcija neće dugo ostati tajna ali računamo ako četnicima bude dojavljeno ,neće imati vremena da se organiziraju i dovuku pojačanja. Od Glibodola do Kapelskog Križa djeli nas 6 kilometara makadamske ceste i ulaskom u šumski dio, hodam pognut, vukući prst po cesti ispred sebe s nadom da ću na taj način osjetiti žicu mogućih protupješačkih mina. Dolazimo do olupine autobusa koji je nedavno nagazio na protutenkovske mine, iako su bili upozoreni od naše strane da idu u sigurnu pogibelj ovi ljudi, inače Bosanci na privremenom radu u inozemstvu odlučili su ipak krenuti preko Kapele u pravcu Bihaća jer njih se ovaj naš rat u to vrijeme nije ticao te su ovdje stradali na četničkim minama. Od autobusa do Križa ostaje nam još oko kilometar ceste i sad se dogovaramo kako ćemo likvidirati zasjede na Križu i omogućiti nesmetan prolazak konvoja koji čeka u Glibodolu naš znak za polazak. Odjednom zaštektaše mitraljezi iz pravca Križa i naznačiše nam da u osvajanju Križa od iznenađenja nema ništa već moramo osvojiti četničke punktove izravnom borbom. Otvori se vatra po nama i s lijevog boka, kojeg nam je po dogovoru trebala štititi brinjska grupa. Shvaćamo da to brinjska grupa puca po nama jer su kasnili s napredovanjem te od nas pomislili da su četnici. Ovdje mi prilazi grupa ljudi iz rakovičko-drežničkog kraja što je olakšanje jer prema njihovom ponašanju shvaćam da su to već prekaljeni ratnici, dolaze s drugih ratišta pomoći u obrani svog rodnog kraja. Napredujemo u pravcu Križa nailazeći na ogromne količine stabala srušenih na cestu i obilaskom jedne takve barikade,na pola koraka ispred sebe primjećujem žicu protupješačke mine. Kroz misli mi leti da sam upao u kombinirano minsko polje te je sad opasno pomaknuti nogu i tu ostajem kao ukopan dajući znak ljudima iza sebe. Prilazi mi do tada nepoznat čovjek i kaže da se dobro kuži u mine i da će on to demontirati, što i čini. Kasnije ću saznati da je ovom hrabrom čovjeku nadimak Medo (on i dvojica braće poginuli su tijekom rata, braneći domovinu).
Približavanjem Križu shvaćamo da su pucnjevi četničkih mitraljeza sve udaljeniji i da to oni zapravo bježe u dva pravca. Kasnije ću doznati da je grupa moga brata koja nam je trebala osigurati križanje cesta kod vojarne na Ličkoj Jesenici greškom upala u zasjedu na Križu i da to četnici po njima pucaju, a kad su čuli pucnjeve između nas i Brinjaka dali su se u bijeg, shvativši da će biti opkoljeni i likvidirani. Osvajamo Križ i tad mi javljaju da je grupa moga brata uletjela u zasjedu te se o njima ništa nezna. Strah me je da ih četnici nisu zarobili i odveli sa sobom. Nalazim u blizini Križa djelove njihove opreme što još potkrepljuje sumnju da su zarobljeni. Moramo nastaviti s pokretom jer nas čeka još tri kilometra ceste do vojarne i nesmijemo dati vremena Armiji i četnicima da se organiziraju te nam blokiraju put. Olakšanje dolazi kad mi javljaju da je grupa moga brata neozlijeđena i da su se priključili konvoju. Po dogovoru, iz Saborskog je svim oružjima napadnuta Lička Jesenica te na taj način odvraćena pažnja četnicima od našeg proboja. Javljamo konvoju da krene i oni to čine uklanjajući spaljeni autobus pod kojim pronalaze još neeksplodiranih protutenkovskih mina a u barikadama koje režu motornim pilama pronalaze još tucet protupješačkih mina koje uspješno uklanjaju i prolaze. U vojarni ne primjećujemo nikakve pokrete jer su se valjda iznenađeni našim probojem, zavukli u mišje rupe pa mi konvojem prolazimo bez ikakvog otpora. Četnici tek sad shvaćaju koja je naša stvarna namjera i krenut će za nama cestom koja prolazi kroz vojarnu i spaja se s ovom našom na Javorniku, te će otvoriti vatru po konvoju. Na Javorniku nailazimo na naše dečke koji su nas čekali i osiguravali nam ovaj dio puta te se srdačno grlimo u znak ovog velikog uspjeha. U trenu kad četnici otvaraju vatru po nama, većina ljudi iz konvoja misli da se to puca u znak proslave uspješne akcije i pucaju u zrak. Vidim tragove obilježavajućih metaka teške strojnice i shvaćam da smo napadnuti te uzvraćam vatru u pravcu četnika, pritom vičem ljudima da smo napadnuti i da pucaju u zadanom pravcu. Četničkom vatrom ranjena su dvojica ljudi iz konvoja a sva sreća da se četnički mitraljezac usredotočio na cisternu za gorivo u konvoju misleći da će nas tako najlakše dignuti u zrak, no cisterna zapravo nije bila ispravna za prijevoz goriva te se u njoj prevozila zimska odjeća što je bila sreća po nas. Joso Matovina ovom prilikom udara tromblonskim minama po četnicima. On sazdan u stotinjak kilograma mišića, ispaljuje ih kao obične metke a i ljudi iz konvoja otvaraju ubitačnu vatru koja ušutkava četnike. Ulazimo konvojem u Saborsko i našoj sreći nema kraja jer mi mali ljudi u svojoj želji da obranimo svoja ognjišta, srcem i ludom hrabrošću još jednom nadigrašmo do zuba naoružani, školovani četnički kadar. Doprema ovog konvoja u nama budi još veću nadu u uspjeh naše borbe do konačnog oslobođenja domovine.
15. sij 2013.
Maćan
6.dio
Danas sam prolazio kroz Slunj u kojemu su još uvijek vidljivi ožiljci srbočetničke agresije. Ovaj pitomi gradić, za nas Saborčane bio je vrelo života jer Slunjani su dijelili s nama posljednje zalihe hrane, a njihova ambulanta spašavala je naše ranjenike od sigurne smrti. Probojem drugog konvoja preko Kapele, vraćamo ovim dobrim ljudima maleni dio u smislu hrane, sanitetskog materijala i municije da bi obranili gole živote.
Prolazeći pored ambulante, misli me vraćaju u 1991. godinu i slike ranjenih prijatelja nižu se kao na filmskoj vrpci. Lik pokojnog Petra podsjeti me na film koji sam nedavno gledao o irskom heroju Williamu Walaceu (glumi ga Mel Gibson), a zove se „HRABRO SRCE“. Spomenut ću da je ovo hrvatsko “hrabro srce”. Nakon što je prebačen u bihaćku bolnicu s teškim ranama, nakon dvadesetak dana liječenja pobjegao je iz bolnice i vratio se braniti rodnu grudu. Jednog jutra pojavio se pred kućom mojeg ujaka u Saborskom i na moje zaprepaštenje izvuče dvije bombe i baci ih na zemlju te reče: “Vidiš da meni metak ništa ne može“.
Nakon što smo se bratski izgrlili reče mi da žuri jer su oko Kuselja primjećeni pokreti četničkih izviđača i da ide s grupom provjeriti o čemu se radi. Ovo je ujedno bio i moj oproštaj s ovim herojem jer će sljedećeg dana poginuti zajedno s bratom Josom i trojicom također neprikosnovenih heroja.
02.11.1991 godine osvanuo je prekrasan, sunčan dan. Kako to reče Matija Gubec: „Dan k’o stvoren za umiranje“. Iz pravca Čorkove uvale čuje se brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje uklanjaju prepreke koje smo ranije srušili preko ceste, da bi u slučaju napada dobili vremena da se organiziramo i zaustavimo srbočetničkog agresora. Petar i Joso, kao i nebrojeno puta do tada, organiziraju branitelje i spremaju se udariti ravno na njih prije nego što uklone prepreke. Još dvije grupe hrabrih branitelja kreću se u pravcu brda Titra s namjerom da se neprijatelja udari s boka i leđa. Stoljetne šume omogućavaju im da se prikradu neprijatelju na desetak metara, dok isti djeluje minobacačima po Kuselju. Petar i Joso objašnjavaju grupi kojim pravcem i na koji način će djelovati i u tom momentu MIG-21 zasipa ih snopom raketa.
Došao je niotkuda, nečujan i podmuklo ubojit. Ovdje se gase životi četvorice heroja, a sedam ih biva teško ranjeno. Krv heroja teče cestom u potocima, a jauci ranjenih paraju šume. Tenkovi prelaze prepreke i izlaze na livade u Kuselju dok topovima i teškim mitraljezima gađaju kuću po kuću. Ranjenicima u ovim trenucima nema tko pomoći i spremaju se na najgore, a to je pasti živ u ruke zvijerima. Većina grčevito u ruci stišće bombu s namjerom da se ubiju i skrate si muke. Ante Kovačić nalazi se u isturenom rovu prema tenkovima i svjestan da će ako prođu počiniti masakr, udara po njima Browning mitraljezom koji mu u jednom trenutku zataji te se on pokuša prebaciti u sljedeći rov do mitraljeza „šarca“.
Tu na rovu ovog heroja pogađa teški tenkovski mitraljez i otkida mu nogu do predjela kuka. Pada u rov, a njegov otac pod kišom metaka i granata uspjeva doći do njega da ga izvuče i spasi. U ovim trenutcima dvije grupe koje su krenule neprijatelju iza leđa. Otvaraju ubitačnu vatru po pozadini, koja se upravo spremala krenuti čistiti osvojeni teren, a braniteljima je dodatni motiv što su pritajeni čuli razgovore četničke bratije o tome kako će kad uđu klati, paliti i silovati. Čuju ranjenog kapetana kako panično poziva ove u tenkovima i traži da ga spase jer su mu naši s leđa i boka. Ovi pozivi ponukali su tenkove da se vrate jer postoji mogućnost njihovog odsijecanja i zarobljavanja. Ovo povlačenje daje nadu Antinom ocu da će spasiti sina, ali Ante iskrvarivši zagrabi rukama zemlju i umre ocu na rukama.
Krvava četnička bratija se brzinom povlači prema Čorkovoj uvali i za sobom ruši prepreke. Rane ranjenika su stravične; jednom je geler između ostalih rana odnio cijelo lice, drugog je umalo preklao i polomio mu obje noge i ruku i da dalje ne nabrajam. Sreća u ovoj velikoj nesreći je to da je drugim konvojem u Saborsko stigao dragovoljac, kirurg doktor Zorko iz Ogulina. Ovaj čovjek nadljudskim naporima uspijeva sve ranjenike sanirati i spasiti im živote. Ranjenici se prebacuju našim spasiocima u Rakovačku uvalu, odakle ih ovi hrabri ljudi na rukama kroz četničke redove prenose u Slunj koji je udaljen satima i kilometrima hoda.
Dok traje ova drama na Kuselju, ja se nalazim na vrhu Alana i mitraljezom iščekujem mogući pješački proboj iz pravca Jurjeve drage i Kapela. Zasipa nas paljba niotkuda i onda primjećujem helikopter „Gazelu“ kako izviruje iza šumskih vrhova i djeluje po nama. Siguran sam da sam ga dobro izbušio jer me je nekoliko trenutaka poslije zasula kanonada četničkih minobacača štiteći njegovo izvlačenje, a ja ležeći u plitkom rovu želim samo cigaretu zapaliti i po prvi puta u životu želim popiti čašu rakije, a nemam niti jedno niti drugo.
Nakon što je žestina napada jenjala netko je došao i kazao da imamo mrtvih na Kuselju. Odmah sam pomislio na Petra, jer taj se nikada nije štedio. Nažalost bio sam u pravu. Nakon što se pronio glas tko su mrtvi, odlazim da ih vidim, a u želucu mi kamen koji i danas osjetim kad ih se sjetim. Govore da je Mladen jedan od mrtvih no ja za pojasom pokojnika primjećujem gelerima izrešetan pištolj „Mauzer“ koji je imao Marko Krizmanić jer leš je s potpuno odsječenom glavom i na taj način utvrđujemo identitet.
Teška tuga uvukla se u srce, a miris smrti i krvi u nosnice svakog od nas dok pod okriljem noći sahranjujemo ove neprikosnovene heroje jer četnici znaju da su nam nanijeli gubitke i očekujući sahranu nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu s namjerom da nas ubiju što više. Prokleti bili, četnički izrodi kao da su birali ljude s najboljim ljudskim osobinama i hrabrošću jer pokazat će se kasnije da nam ova udarna šaka nenadoknadivo nedostaje.
Počivajte u miru nikad prežaljeni i neumorni hrvatski ratnici.
Ne klonemo duhom nego krstarimo šumom u potrazi za napadačima te se uvjeravamo u razmjere gubitaka što su ih pretrpjeli četnici u sukobu s našim grupama o čemu govori ostavljena oprema, dijelovi naoružanja, osobni predmeti kao i sanitetski materijal korišten u krpanju nanesenih rana. Nad Saborsko se nadvilo nekakvo sumorno sivilo kao znak da patnja krv, smrt i suze tek slijede što će se i dogoditi jer krvoloci neće odustati i sav bijes i moć oružja ispoljit će deset dana kasnije, što ću vam, iako je to teško opisati, pokušati dočarati u sljedećoj priči.
Maćan
6.dio
Danas sam prolazio kroz Slunj u kojemu su još uvijek vidljivi ožiljci srbočetničke agresije. Ovaj pitomi gradić, za nas Saborčane bio je vrelo života jer Slunjani su dijelili s nama posljednje zalihe hrane, a njihova ambulanta spašavala je naše ranjenike od sigurne smrti. Probojem drugog konvoja preko Kapele, vraćamo ovim dobrim ljudima maleni dio u smislu hrane, sanitetskog materijala i municije da bi obranili gole živote.
Prolazeći pored ambulante, misli me vraćaju u 1991. godinu i slike ranjenih prijatelja nižu se kao na filmskoj vrpci. Lik pokojnog Petra podsjeti me na film koji sam nedavno gledao o irskom heroju Williamu Walaceu (glumi ga Mel Gibson), a zove se „HRABRO SRCE“. Spomenut ću da je ovo hrvatsko “hrabro srce”. Nakon što je prebačen u bihaćku bolnicu s teškim ranama, nakon dvadesetak dana liječenja pobjegao je iz bolnice i vratio se braniti rodnu grudu. Jednog jutra pojavio se pred kućom mojeg ujaka u Saborskom i na moje zaprepaštenje izvuče dvije bombe i baci ih na zemlju te reče: “Vidiš da meni metak ništa ne može“.
Nakon što smo se bratski izgrlili reče mi da žuri jer su oko Kuselja primjećeni pokreti četničkih izviđača i da ide s grupom provjeriti o čemu se radi. Ovo je ujedno bio i moj oproštaj s ovim herojem jer će sljedećeg dana poginuti zajedno s bratom Josom i trojicom također neprikosnovenih heroja.
02.11.1991 godine osvanuo je prekrasan, sunčan dan. Kako to reče Matija Gubec: „Dan k’o stvoren za umiranje“. Iz pravca Čorkove uvale čuje se brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje uklanjaju prepreke koje smo ranije srušili preko ceste, da bi u slučaju napada dobili vremena da se organiziramo i zaustavimo srbočetničkog agresora. Petar i Joso, kao i nebrojeno puta do tada, organiziraju branitelje i spremaju se udariti ravno na njih prije nego što uklone prepreke. Još dvije grupe hrabrih branitelja kreću se u pravcu brda Titra s namjerom da se neprijatelja udari s boka i leđa. Stoljetne šume omogućavaju im da se prikradu neprijatelju na desetak metara, dok isti djeluje minobacačima po Kuselju. Petar i Joso objašnjavaju grupi kojim pravcem i na koji način će djelovati i u tom momentu MIG-21 zasipa ih snopom raketa.
Došao je niotkuda, nečujan i podmuklo ubojit. Ovdje se gase životi četvorice heroja, a sedam ih biva teško ranjeno. Krv heroja teče cestom u potocima, a jauci ranjenih paraju šume. Tenkovi prelaze prepreke i izlaze na livade u Kuselju dok topovima i teškim mitraljezima gađaju kuću po kuću. Ranjenicima u ovim trenucima nema tko pomoći i spremaju se na najgore, a to je pasti živ u ruke zvijerima. Većina grčevito u ruci stišće bombu s namjerom da se ubiju i skrate si muke. Ante Kovačić nalazi se u isturenom rovu prema tenkovima i svjestan da će ako prođu počiniti masakr, udara po njima Browning mitraljezom koji mu u jednom trenutku zataji te se on pokuša prebaciti u sljedeći rov do mitraljeza „šarca“.
Tu na rovu ovog heroja pogađa teški tenkovski mitraljez i otkida mu nogu do predjela kuka. Pada u rov, a njegov otac pod kišom metaka i granata uspjeva doći do njega da ga izvuče i spasi. U ovim trenutcima dvije grupe koje su krenule neprijatelju iza leđa. Otvaraju ubitačnu vatru po pozadini, koja se upravo spremala krenuti čistiti osvojeni teren, a braniteljima je dodatni motiv što su pritajeni čuli razgovore četničke bratije o tome kako će kad uđu klati, paliti i silovati. Čuju ranjenog kapetana kako panično poziva ove u tenkovima i traži da ga spase jer su mu naši s leđa i boka. Ovi pozivi ponukali su tenkove da se vrate jer postoji mogućnost njihovog odsijecanja i zarobljavanja. Ovo povlačenje daje nadu Antinom ocu da će spasiti sina, ali Ante iskrvarivši zagrabi rukama zemlju i umre ocu na rukama.
Krvava četnička bratija se brzinom povlači prema Čorkovoj uvali i za sobom ruši prepreke. Rane ranjenika su stravične; jednom je geler između ostalih rana odnio cijelo lice, drugog je umalo preklao i polomio mu obje noge i ruku i da dalje ne nabrajam. Sreća u ovoj velikoj nesreći je to da je drugim konvojem u Saborsko stigao dragovoljac, kirurg doktor Zorko iz Ogulina. Ovaj čovjek nadljudskim naporima uspijeva sve ranjenike sanirati i spasiti im živote. Ranjenici se prebacuju našim spasiocima u Rakovačku uvalu, odakle ih ovi hrabri ljudi na rukama kroz četničke redove prenose u Slunj koji je udaljen satima i kilometrima hoda.
Dok traje ova drama na Kuselju, ja se nalazim na vrhu Alana i mitraljezom iščekujem mogući pješački proboj iz pravca Jurjeve drage i Kapela. Zasipa nas paljba niotkuda i onda primjećujem helikopter „Gazelu“ kako izviruje iza šumskih vrhova i djeluje po nama. Siguran sam da sam ga dobro izbušio jer me je nekoliko trenutaka poslije zasula kanonada četničkih minobacača štiteći njegovo izvlačenje, a ja ležeći u plitkom rovu želim samo cigaretu zapaliti i po prvi puta u životu želim popiti čašu rakije, a nemam niti jedno niti drugo.
Nakon što je žestina napada jenjala netko je došao i kazao da imamo mrtvih na Kuselju. Odmah sam pomislio na Petra, jer taj se nikada nije štedio. Nažalost bio sam u pravu. Nakon što se pronio glas tko su mrtvi, odlazim da ih vidim, a u želucu mi kamen koji i danas osjetim kad ih se sjetim. Govore da je Mladen jedan od mrtvih no ja za pojasom pokojnika primjećujem gelerima izrešetan pištolj „Mauzer“ koji je imao Marko Krizmanić jer leš je s potpuno odsječenom glavom i na taj način utvrđujemo identitet.
Teška tuga uvukla se u srce, a miris smrti i krvi u nosnice svakog od nas dok pod okriljem noći sahranjujemo ove neprikosnovene heroje jer četnici znaju da su nam nanijeli gubitke i očekujući sahranu nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu s namjerom da nas ubiju što više. Prokleti bili, četnički izrodi kao da su birali ljude s najboljim ljudskim osobinama i hrabrošću jer pokazat će se kasnije da nam ova udarna šaka nenadoknadivo nedostaje.
Počivajte u miru nikad prežaljeni i neumorni hrvatski ratnici.
Ne klonemo duhom nego krstarimo šumom u potrazi za napadačima te se uvjeravamo u razmjere gubitaka što su ih pretrpjeli četnici u sukobu s našim grupama o čemu govori ostavljena oprema, dijelovi naoružanja, osobni predmeti kao i sanitetski materijal korišten u krpanju nanesenih rana. Nad Saborsko se nadvilo nekakvo sumorno sivilo kao znak da patnja krv, smrt i suze tek slijede što će se i dogoditi jer krvoloci neće odustati i sav bijes i moć oružja ispoljit će deset dana kasnije, što ću vam, iako je to teško opisati, pokušati dočarati u sljedećoj priči.
12. srp 2013.
Maćan
7.dio
Nedugo nakon upada četničkih terorista u Kuselj, žilavog otpora branitelja i pogibije te ranjavanja 12 pripadnika ratne jedinice Saborsko, doznajemo da su u pomoć Saborskom i deblokadi istoga krenuli dragovoljci ogulinskog i brinjskog kraja, kao i Slunjani okupljeni u hrvatskim gradovima. Ova vijest budi nadu u nama i jača želju da izdržimo nasrtaje četničkih terorista i obranimo ognjišta te živote civila, kako Saborskog tako i civile izbjegle iz rakovičko-drežničkog kraja, kojih je u Saborskom prihvaćeno i smješteno preko tisuću.
Sa strepnjom osluškujemo zvukove borbi iz pravca Kapele i očekujemo toliko željenu i prijeko potrebnu pomoć braće, koji nas, svjesni situacije u kojoj se nalazimo, pokušavaju deblokirati i na taj način nam pomoći . Meni osobno predugo traje njihov proboj jer iz prijašnjih akcija poznat mi je svaki kilometar dionice puta koju moraju osvojiti i svako odgađanje po meni vodi neuspjehu, jer dati četnicima vremena da se organiziraju i da samo ruše prepreke na cestu stvorio bi veliki problem onima koji nas pokušavaju deblokirati.
Pokušaj proboja se odužio.I treći dan tražim od Hodaka da stupi u vezu putem satelitskog telefona sa zapovjedajućim s Ogulinske strane i predloži mu da ja s grupom krenem i s leđa udarimo po četnicima i tako im pomognemo pri proboju. Hodak uspostavlja vezu i podastire ovu zamisao zapovjedniku na što isti odgovara da to nikako nije potrebno te da oni dolaze „polako, ali sigurno“. Ovo još više produbljuje nadu u nama jer ove njegove riječi predočuju nam kakva sila ljudstva i oružja napreduje prema nama. Četvrti dan slušam istog ovog zapovjednika kako govori da imaju mrtvih i ranjenih te da mu je stotinu ljudi pokislo te je zatražio smjenu ljudstva i tu prestaje svaki daljnji pokušaj proboja na što dragovoljci ne gledaju blagonaklono te izražavaju bunt i revolt. Ovo je zapravo i posljednji čavao u lijesu Saborskog jer bez pomoći nećemo imati nikakve šanse protiv sile oklopa koja se okupila na ovom malom području, napuštajući hrvatske gradove nakon pregovora s vrhovništvom Hrvatske i dolaskom na slunjski poligon.
10.11 1991. godine, neočekivano i brzo odvija se evakuacija civila rakovičko-drežničkog kraja prema Rakovičkoj uvali,odakle će krenuti pod pratnjom svojih branitelja put Slunja, a kasnije put Bihaća i Bosne. Na cesti susrećem obitelj koja je bila smještena u mojoj kući i opraštajući se, svi plačemo kao da smo jedna obitelj jer patnja i sila prilika nas je u tako kratkom vremenu toliko zbližila da suosjećamo jedni s drugima. Nije mi jasno zašto ovom prilikom i naši civili nisu evakuirani i braniteljima skinut teret i briga za svoje najmilije, pa bi i otpor agresoru bio učinkovitiji. Na moj prijedlog zapovjedništvu da se odredi zborno mjesto u slučaju proboja linija obrane od strane agresora, grubo sam prekoren i posramljen što uopće razmišljam o padu mjesta jer se to ne može dogoditi. Civili će kasnije poslužiti krvožednim četnicima kao poslastica i lijek za frustraciju što nisu uhvatili žive branitelje, a zapovjeđeno im je da ni mačka ne ostane živa u Saborskom. Onom tko pomogne Hrvatu poznaniku zaprijećeno je prijekim sudom i smrću.
U danima koji slijede, četnici gađaju Saborsko haubicama, VBR-ovima, minobacačima i tko zna još čime, te tako bilježe koordinate pogodaka, a avioni prelijeću mjesto također snimajući položaje branitelja. S njihove strane sve je spremno za krvavi pir te još jedino čekaju dan bez padavina i magle. U Saborskom, svi smo u nekakvom grču dok čujemo brujanje tenkovskih motora koji zauzimaju pozicije s kojih će krenuti u osvajanje i proboj linija obrane. Mještani , ranije no obično, kolju svinje jer nedostaje svježeg mesa i snijeg je ove godine rano stigao u ove krajeve i zabijelili su vrhovi Kapele. Kronično nedostaje cigareta koje su uz municiju valjda najvažniji artikl braniteljima pa se snalazimo pušeći bukov list. Šljivovice imaju još rijetki i ako ti netko dade čašicu za popiti, zaslužuje veliko poštovanje i zahvalnost. Grupa branitelja kreće u proboj preko Kapele zatražiti pomoć u Ogulinu i nagovoriti zapovjedništvo da opet krenu u deblokadu Saborskog. Vršimo popunu municije, spremni braniti svoj jedini dom za koji nas veže posebna ljubav i ponos. Od protuoklopnog oružja imamo dva netrzajna topa s četiri granate, četiri ručna bacača i jednu zolju i nadamo se da, ukoliko pogodimo tenkove koji prvi naiđu, četnici će se kao i do tada razbježati i odustati od napada.
Na nekim mjestima postavili smo neznatan broj protutenkovskih mina što nas u kombinaciji s protupješačkim minama čini sigurnijim po pitanju obrane mjesta.
Svanuo je dan 12.11.1991. godine, suncem okupan i prekrasan, a ja i brat krećemo da po dogovoru, prokrstarimo s grupom šumama oko Kuselja i izvidimo ima li kakvih pokreta četničkih grupa. Dok prolazimo selom vidimo da puno ljudi kolje svinje i stoku i jedan nam prijatelj dade po dvije cigarete što izazva dodatnu radost u nama. Navukao sam tog dana i pancir košulju, što mi uz „šarac“ otežava kretanje, ali već sam se navikao tegliti od početka četničkih napada, iako težim nekih sedamdesetak kilograma. Neki dan je grupa uletjela u minsko polje i Željku iz Njemačke pancirka je spasila život tako da, ponukan ovim događajem, teglim i ja svoju, zlu ne trebalo.
Grupa se okuplja na Kuselju i pred polazak začusmo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Čuju se detonacije i iz sela, što nam dade naslutiti da se radi o još jednom napadu. Krećemo prema ulazu u Kuselj s plitvičke strane, a avioni nas prelijeću u više navrata ne primjećujući nas. Sad čujemo i brujanje tenkovskih motora iz pravca barikada koje smo ranije postavili. Zasipaju nas plotuni VBR-ova i minobacača, pa razbijaju grupu. Nas nekoliko našlo se u zaklonu suhozida kod kojeg smo se zatekli, a moj brat i ostali lakše naoružani prešli su suhozid i od siline vatre ne znam i ne mogu provjeriti jesu li ostali neozlijeđeni. Ova kanonada traje i traje, a na naše pozive nitko ne odgovara te zaključujemo da su nastavili napredovati prema barikadi kako bi pružili otpor nadirućim četničkim grupama. Detonacije ispaljenih projektila spajaju se u jednu i svaki pokret moje skupine bio bi koban. Krenem u džep izvaditi one dvije cigarete i u džepu nađem samo mrvice mokrog duhana i tad tek shvatim da ležim u blatnoj kaljuži jer svi osjeti upereni su u preživljavanje.
Tutnjava eksplozija je neopisiva i ravna jedino možda erupciji vulkanskog grotla, a traje čitavu vječnost. Kako granatiranje polako jenjava čujemo brujanje tenkovskih motora iz pravca naših barikada koji korak po korak oprezno napreduju prema Kuselju jer tako im nalaže iskustvo zadnjeg sukoba s nama otprije desetak dana. Moja grupa nema ništa od oružja za protuoklopnu borbu te se dosjetimo da je u kombiju kojim smo stigli ostao ručni bacač koji nam je sad prijeko potreban da pokušamo zaustaviti prvi tenk. Izlazimo iz zaklona i povlačimo se u pravcu kombija, a stišavanje četničke artiljerije nam je dodatni znak da sad kreću tenkovi i pješaci. U jednom trenutku, trojica iz grupe bez riječi i pozdrava napuštaju nas, valjda svjesni uzaludnosti našeg plana. Mi nastavljamo dalje i uvjeravamo se u svu silinu udara četničke artiljerije jer niti jedna jela i smreka nema vrha što govori o kiši artiljerijskih projektila koji su pogađali ovo područje.
Nailazimo na netrzajni top skriven u gustiš, bez posade. Nitko od nas ne zna rukovati ovim oružjem. More me crne slutnje za sudbinu mog brata i njegove grupe i jedino što me tješi je to da se radi o nadprosječno sposobnim pojedincima te će se znati izvući iz svake pogibeljne situacije. Tek tada čujemo svu silu detonacija iz pravca Saborskog i s nevjericom nagađamo da su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice. Približili smo se kombiju i tada iz pravca Saborskog nailazi kamion, nama nepoznat. U glavama nam je pomutnja i ja namjeravam pucati po ovom vozilu i srećom me odgovaraju od nakane jer sam kasnije saznao da se radilo o Rakovčanima. Četnički tenkovi ulaze u Kuselj i razaraju sve pred sobom, a avioni mitraljiraju područje ispred njih.
Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji nam potvrđuju da su četnici probili linije obrane i da imamo dosta mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini te ćemo ih u svakom slučaju štititi svojim životima. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje te nam onemogućavaju daljnje povlačenje. Skupili smo se u nekakvoj rupi dok područje oko nas zasipa kiša svakojakih projektila, žene kukaju u panici i mukom ih umirujem a istovremeno isčekujem dolazak četničke pješadije, spreman boriti se za svoj i živote ljudi oko mene do smrti.
Bliži se sumrak i u nevjerici, vidim da se tenkovi povlače nazad prema Kuselju. Oprezni su jer između Kuselja i Biljevine nalazi se šumoviti usjek zvan “Antelina žliba„, pogodan za zasjedu i odsjecanje tenkova od glavnine trupa i logistike. Ovo nam pruža mogućnost da se domognemo prvih kuća te da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Ja dobivam jedne vunene čarape jer noge su mi mokre od jutra. Upućujem ih da uzmu najnužnije stvari bez straha jer četnici neće noću napredovati te imaju dovoljno vremena do jutra, a mi idemo kroz selo izviditi do kud su četnici stigli i povezati se s ostalim braniteljima.
Cijelo ovo vrijeme nemamo nikakvu vezu s ostalima i ne znamo što se događalo tijekom dana. Kod Funtane gori nekoliko kuća zapaljenih usljed granatiranja i tu srećemo nekoliko branitelja koji nam daju informaciju da je zborno mjesto na „Jojinom vrščiću“ te ćemo se tamo konsolidirati i zbrinuti civile.
Nastavljam s grupom dalje prema donjem dijelu sela kojeg gutaju plameni jezici. Nikakav filmski uradak ne može doslovno prikazati ovu stravu koju vidimo pred sobom. Puni smo bijesa, želje za osvetom… Oprezno se krećemo, pa dolazimo do zaseoka Galovići i gledamo nebrojene plamene buktinje što sežu u nebo. Kroz pucketanje vatri čuje se žamor i pjesma četničkih monstruma. Želim ići dalje, jer nadomak sam moje kuće i jedino što u tom trenutku želim je ubiti nekog gada i spasiti obiteljske slike kao najveću vrijednost i uspomenu u tim trenucima. Prijatelji me odgovaraju od nakane i imaju potpuno pravo jer i blaže ranjavanje u ovim trenucima vodi te u sigurnu smrt.
Vraćamo se nazad i u Sertićima srećemo skupinu branitelja koji nam saopćavaju da je poginuo Pintar te je nekolicina ranjenih branitelja uspjela izbjeći s Borika. Ne znamo ništa o braniteljima Brdina, Štrkova, Varoša i plašimo se za njihovu sudbinu jer bili su na direktnom udaru artiljerije i tenkova. Kasnije ću saznati da su četvorica njih poginula u Štrkovima, svojim životima i nadljudskom hrabrošću pokolebali četničku pješadiju od ulaska u mjesto i tako spasili živote civila. Radi se o braći Dumenčić, Anti i Darku, te malom Ivici Dumenčić i Josi Štrku. Za ove heroje iz kasnijih izjava pripadnika četničke formacije koja je sudjelovala u okršaju rečeno je da su, iako u bezizlaznoj situaciji, odbili predaju i nakon što su ispucali posljednje streljivo krenuli bajunetama na njih te su pobijeni. Kad su četnici vidjeli s kakvom hrabrošću se suočavaju pobjegli su glavom bez obzira. Moram ovdje istaći da se u domovinskom ratu pokazalo da najhrabrije podvige učiniše do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.
Odlazimo do Funtane i u Hodakovoj kući otkrivamo maleni supermarket, jer ima tu hrane, oružja pa čak i cigareta u izobilju. Uzimam stotinjak kutija cigareta koje ću podijeliti braniteljima. Šaljem poruke Hodaku da pošalje ljude kako bi iznijeli hranu u šumu i opskrbili se za daljnji boj, no nitko ne dolazi te nas nekolicina izvlačimo neznatne količine hrane u predio Špejarovih draga. Usput pronalazimo odbačene stvari mještana i u jednoj torbi nalazim pogrebno ruho neke starice što me se veoma dojmilo i ražalostilo.
Tu sam zanoćio pod otvorenim nebom koje je svjetlilo i podsjećalo na polarnu svjetlost, a umor i proživljena strahota tijekom dana učiniše svoje. Probudio sam se u osvit zore i krenuo prema mjestu okupljanja, usput pronalazeći ljude koje je nagrizlo malodušje i strah te udaraju po rakiji koju su tko zna otkuda izvukli. Pronalazim većinu branitelja i o grupi moga brata još ništa nitko ne zna. Prema onome što vidim kod ovih ljudi je to da velika većina više nema nikakvu namjeru boriti se već traže načina kako se izvući u slobodne dijelove Hrvatske. Većina je gladna ali i nepomišljaju otići donesti one konzerve što smo ih mi izvukli u šumu. Pojavljuje se i grupa moga brata i svi su živi i zdravi, a meni je sada pao kamen sa srca. Po konzerve odlazimo ja i moj brat i djelimo ih te za sebe ne ostavismo niti jednu, zbog čega ću se kasnije kajati jer vučem to željezo koje me iscrpljuje i slabi. Dojmila me se slika jednog branitelja koji je odnekud dovukao pun protvan pečenog mesa i zaogrnuo ga jaknom te ždere li ga ždere ne osvrćući se na nikog oko sebe.
Pronese se glas da četnici nastavljaju s paljenjem i ležerno se šetaju i pljačkaju. Grabim svoj mitraljez i krećem prema selu, a prati me nekoliko prijatelja jer srce nam puca od bijesa i tuge. Nekolicina vidno preplašenih pokušava nas zaustaviti jer bi “kao“ mogli ugroziti civile, a ima i prijetnji prijekim sudom ako se nekom nešto desi našom zaslugom. Ignoriramo ove prijetnje i dolazimo ponad Sertića i vidimo da lešinari bezbrižno pale i pljačkaju preostale kuće i štale. Mitraljezom pratim petoricu koji ulaze u Miškovo dvorište i bez imalo dvoumljenja pale živu stoku u štali. Rika goruće stoke i danas mi odzvanja u glavi, a po skakutanju ovih monstruma zaključujem da se radi o balavcima od 15/16 godina i kreću se prema gornjem selu (nakon „Oluje“ od srba povratnika saznat ću da sam dobro procijenio i da se stvarno radilo o grupi balavaca, mahom 1974. godište, koje su nalogodavci poslali da čine masakre nad starcima i pobiju sve što diše).
Na cesti kod Conjara nalazi se veća grupa četnika koji gone stoku i podržavaju grupu koja pali Conjare. Jedan doziva ove palikuće i zapovjeda im rječima: „Dosta za danas“!!!. Ne mogu više ovo gledati i odlučujem da otvorimo vatru po njima pa što bude da bude. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku mojih prijatelja i povukli smo se, a paljenje i pljačka su makar na kratko zaustavljeni.
Povratkom na mjesto okupljanja ne nalazimo nikog, a jedino moj brat nas čeka. Shvaćam da s ovakvom destabiliziranom vojskom nema ništa od neke ozbiljne borbe i odlučujem da sutradan krenem u proboj preko Kapele. U nekom stijenjaku pronalazim Hodaka koji fantazira o nekakvoj gerilskoj borbi, a nije bio u stanju zapovijediti ljudima da izvuku neophodne namirnice. Legnem i zaspim, a u neko doba noći budi me kiša koja mi pada ravno u lice,to valjda i Bog plače za mojim selom i masakriranim nevinim žrtvama.
Maćan
7.dio
Nedugo nakon upada četničkih terorista u Kuselj, žilavog otpora branitelja i pogibije te ranjavanja 12 pripadnika ratne jedinice Saborsko, doznajemo da su u pomoć Saborskom i deblokadi istoga krenuli dragovoljci ogulinskog i brinjskog kraja, kao i Slunjani okupljeni u hrvatskim gradovima. Ova vijest budi nadu u nama i jača želju da izdržimo nasrtaje četničkih terorista i obranimo ognjišta te živote civila, kako Saborskog tako i civile izbjegle iz rakovičko-drežničkog kraja, kojih je u Saborskom prihvaćeno i smješteno preko tisuću.
Sa strepnjom osluškujemo zvukove borbi iz pravca Kapele i očekujemo toliko željenu i prijeko potrebnu pomoć braće, koji nas, svjesni situacije u kojoj se nalazimo, pokušavaju deblokirati i na taj način nam pomoći . Meni osobno predugo traje njihov proboj jer iz prijašnjih akcija poznat mi je svaki kilometar dionice puta koju moraju osvojiti i svako odgađanje po meni vodi neuspjehu, jer dati četnicima vremena da se organiziraju i da samo ruše prepreke na cestu stvorio bi veliki problem onima koji nas pokušavaju deblokirati.
Pokušaj proboja se odužio.I treći dan tražim od Hodaka da stupi u vezu putem satelitskog telefona sa zapovjedajućim s Ogulinske strane i predloži mu da ja s grupom krenem i s leđa udarimo po četnicima i tako im pomognemo pri proboju. Hodak uspostavlja vezu i podastire ovu zamisao zapovjedniku na što isti odgovara da to nikako nije potrebno te da oni dolaze „polako, ali sigurno“. Ovo još više produbljuje nadu u nama jer ove njegove riječi predočuju nam kakva sila ljudstva i oružja napreduje prema nama. Četvrti dan slušam istog ovog zapovjednika kako govori da imaju mrtvih i ranjenih te da mu je stotinu ljudi pokislo te je zatražio smjenu ljudstva i tu prestaje svaki daljnji pokušaj proboja na što dragovoljci ne gledaju blagonaklono te izražavaju bunt i revolt. Ovo je zapravo i posljednji čavao u lijesu Saborskog jer bez pomoći nećemo imati nikakve šanse protiv sile oklopa koja se okupila na ovom malom području, napuštajući hrvatske gradove nakon pregovora s vrhovništvom Hrvatske i dolaskom na slunjski poligon.
10.11 1991. godine, neočekivano i brzo odvija se evakuacija civila rakovičko-drežničkog kraja prema Rakovičkoj uvali,odakle će krenuti pod pratnjom svojih branitelja put Slunja, a kasnije put Bihaća i Bosne. Na cesti susrećem obitelj koja je bila smještena u mojoj kući i opraštajući se, svi plačemo kao da smo jedna obitelj jer patnja i sila prilika nas je u tako kratkom vremenu toliko zbližila da suosjećamo jedni s drugima. Nije mi jasno zašto ovom prilikom i naši civili nisu evakuirani i braniteljima skinut teret i briga za svoje najmilije, pa bi i otpor agresoru bio učinkovitiji. Na moj prijedlog zapovjedništvu da se odredi zborno mjesto u slučaju proboja linija obrane od strane agresora, grubo sam prekoren i posramljen što uopće razmišljam o padu mjesta jer se to ne može dogoditi. Civili će kasnije poslužiti krvožednim četnicima kao poslastica i lijek za frustraciju što nisu uhvatili žive branitelje, a zapovjeđeno im je da ni mačka ne ostane živa u Saborskom. Onom tko pomogne Hrvatu poznaniku zaprijećeno je prijekim sudom i smrću.
U danima koji slijede, četnici gađaju Saborsko haubicama, VBR-ovima, minobacačima i tko zna još čime, te tako bilježe koordinate pogodaka, a avioni prelijeću mjesto također snimajući položaje branitelja. S njihove strane sve je spremno za krvavi pir te još jedino čekaju dan bez padavina i magle. U Saborskom, svi smo u nekakvom grču dok čujemo brujanje tenkovskih motora koji zauzimaju pozicije s kojih će krenuti u osvajanje i proboj linija obrane. Mještani , ranije no obično, kolju svinje jer nedostaje svježeg mesa i snijeg je ove godine rano stigao u ove krajeve i zabijelili su vrhovi Kapele. Kronično nedostaje cigareta koje su uz municiju valjda najvažniji artikl braniteljima pa se snalazimo pušeći bukov list. Šljivovice imaju još rijetki i ako ti netko dade čašicu za popiti, zaslužuje veliko poštovanje i zahvalnost. Grupa branitelja kreće u proboj preko Kapele zatražiti pomoć u Ogulinu i nagovoriti zapovjedništvo da opet krenu u deblokadu Saborskog. Vršimo popunu municije, spremni braniti svoj jedini dom za koji nas veže posebna ljubav i ponos. Od protuoklopnog oružja imamo dva netrzajna topa s četiri granate, četiri ručna bacača i jednu zolju i nadamo se da, ukoliko pogodimo tenkove koji prvi naiđu, četnici će se kao i do tada razbježati i odustati od napada.
Na nekim mjestima postavili smo neznatan broj protutenkovskih mina što nas u kombinaciji s protupješačkim minama čini sigurnijim po pitanju obrane mjesta.
Svanuo je dan 12.11.1991. godine, suncem okupan i prekrasan, a ja i brat krećemo da po dogovoru, prokrstarimo s grupom šumama oko Kuselja i izvidimo ima li kakvih pokreta četničkih grupa. Dok prolazimo selom vidimo da puno ljudi kolje svinje i stoku i jedan nam prijatelj dade po dvije cigarete što izazva dodatnu radost u nama. Navukao sam tog dana i pancir košulju, što mi uz „šarac“ otežava kretanje, ali već sam se navikao tegliti od početka četničkih napada, iako težim nekih sedamdesetak kilograma. Neki dan je grupa uletjela u minsko polje i Željku iz Njemačke pancirka je spasila život tako da, ponukan ovim događajem, teglim i ja svoju, zlu ne trebalo.
Grupa se okuplja na Kuselju i pred polazak začusmo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Čuju se detonacije i iz sela, što nam dade naslutiti da se radi o još jednom napadu. Krećemo prema ulazu u Kuselj s plitvičke strane, a avioni nas prelijeću u više navrata ne primjećujući nas. Sad čujemo i brujanje tenkovskih motora iz pravca barikada koje smo ranije postavili. Zasipaju nas plotuni VBR-ova i minobacača, pa razbijaju grupu. Nas nekoliko našlo se u zaklonu suhozida kod kojeg smo se zatekli, a moj brat i ostali lakše naoružani prešli su suhozid i od siline vatre ne znam i ne mogu provjeriti jesu li ostali neozlijeđeni. Ova kanonada traje i traje, a na naše pozive nitko ne odgovara te zaključujemo da su nastavili napredovati prema barikadi kako bi pružili otpor nadirućim četničkim grupama. Detonacije ispaljenih projektila spajaju se u jednu i svaki pokret moje skupine bio bi koban. Krenem u džep izvaditi one dvije cigarete i u džepu nađem samo mrvice mokrog duhana i tad tek shvatim da ležim u blatnoj kaljuži jer svi osjeti upereni su u preživljavanje.
Tutnjava eksplozija je neopisiva i ravna jedino možda erupciji vulkanskog grotla, a traje čitavu vječnost. Kako granatiranje polako jenjava čujemo brujanje tenkovskih motora iz pravca naših barikada koji korak po korak oprezno napreduju prema Kuselju jer tako im nalaže iskustvo zadnjeg sukoba s nama otprije desetak dana. Moja grupa nema ništa od oružja za protuoklopnu borbu te se dosjetimo da je u kombiju kojim smo stigli ostao ručni bacač koji nam je sad prijeko potreban da pokušamo zaustaviti prvi tenk. Izlazimo iz zaklona i povlačimo se u pravcu kombija, a stišavanje četničke artiljerije nam je dodatni znak da sad kreću tenkovi i pješaci. U jednom trenutku, trojica iz grupe bez riječi i pozdrava napuštaju nas, valjda svjesni uzaludnosti našeg plana. Mi nastavljamo dalje i uvjeravamo se u svu silinu udara četničke artiljerije jer niti jedna jela i smreka nema vrha što govori o kiši artiljerijskih projektila koji su pogađali ovo područje.
Nailazimo na netrzajni top skriven u gustiš, bez posade. Nitko od nas ne zna rukovati ovim oružjem. More me crne slutnje za sudbinu mog brata i njegove grupe i jedino što me tješi je to da se radi o nadprosječno sposobnim pojedincima te će se znati izvući iz svake pogibeljne situacije. Tek tada čujemo svu silu detonacija iz pravca Saborskog i s nevjericom nagađamo da su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice. Približili smo se kombiju i tada iz pravca Saborskog nailazi kamion, nama nepoznat. U glavama nam je pomutnja i ja namjeravam pucati po ovom vozilu i srećom me odgovaraju od nakane jer sam kasnije saznao da se radilo o Rakovčanima. Četnički tenkovi ulaze u Kuselj i razaraju sve pred sobom, a avioni mitraljiraju područje ispred njih.
Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji nam potvrđuju da su četnici probili linije obrane i da imamo dosta mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini te ćemo ih u svakom slučaju štititi svojim životima. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje te nam onemogućavaju daljnje povlačenje. Skupili smo se u nekakvoj rupi dok područje oko nas zasipa kiša svakojakih projektila, žene kukaju u panici i mukom ih umirujem a istovremeno isčekujem dolazak četničke pješadije, spreman boriti se za svoj i živote ljudi oko mene do smrti.
Bliži se sumrak i u nevjerici, vidim da se tenkovi povlače nazad prema Kuselju. Oprezni su jer između Kuselja i Biljevine nalazi se šumoviti usjek zvan “Antelina žliba„, pogodan za zasjedu i odsjecanje tenkova od glavnine trupa i logistike. Ovo nam pruža mogućnost da se domognemo prvih kuća te da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Ja dobivam jedne vunene čarape jer noge su mi mokre od jutra. Upućujem ih da uzmu najnužnije stvari bez straha jer četnici neće noću napredovati te imaju dovoljno vremena do jutra, a mi idemo kroz selo izviditi do kud su četnici stigli i povezati se s ostalim braniteljima.
Cijelo ovo vrijeme nemamo nikakvu vezu s ostalima i ne znamo što se događalo tijekom dana. Kod Funtane gori nekoliko kuća zapaljenih usljed granatiranja i tu srećemo nekoliko branitelja koji nam daju informaciju da je zborno mjesto na „Jojinom vrščiću“ te ćemo se tamo konsolidirati i zbrinuti civile.
Nastavljam s grupom dalje prema donjem dijelu sela kojeg gutaju plameni jezici. Nikakav filmski uradak ne može doslovno prikazati ovu stravu koju vidimo pred sobom. Puni smo bijesa, želje za osvetom… Oprezno se krećemo, pa dolazimo do zaseoka Galovići i gledamo nebrojene plamene buktinje što sežu u nebo. Kroz pucketanje vatri čuje se žamor i pjesma četničkih monstruma. Želim ići dalje, jer nadomak sam moje kuće i jedino što u tom trenutku želim je ubiti nekog gada i spasiti obiteljske slike kao najveću vrijednost i uspomenu u tim trenucima. Prijatelji me odgovaraju od nakane i imaju potpuno pravo jer i blaže ranjavanje u ovim trenucima vodi te u sigurnu smrt.
Vraćamo se nazad i u Sertićima srećemo skupinu branitelja koji nam saopćavaju da je poginuo Pintar te je nekolicina ranjenih branitelja uspjela izbjeći s Borika. Ne znamo ništa o braniteljima Brdina, Štrkova, Varoša i plašimo se za njihovu sudbinu jer bili su na direktnom udaru artiljerije i tenkova. Kasnije ću saznati da su četvorica njih poginula u Štrkovima, svojim životima i nadljudskom hrabrošću pokolebali četničku pješadiju od ulaska u mjesto i tako spasili živote civila. Radi se o braći Dumenčić, Anti i Darku, te malom Ivici Dumenčić i Josi Štrku. Za ove heroje iz kasnijih izjava pripadnika četničke formacije koja je sudjelovala u okršaju rečeno je da su, iako u bezizlaznoj situaciji, odbili predaju i nakon što su ispucali posljednje streljivo krenuli bajunetama na njih te su pobijeni. Kad su četnici vidjeli s kakvom hrabrošću se suočavaju pobjegli su glavom bez obzira. Moram ovdje istaći da se u domovinskom ratu pokazalo da najhrabrije podvige učiniše do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.
Odlazimo do Funtane i u Hodakovoj kući otkrivamo maleni supermarket, jer ima tu hrane, oružja pa čak i cigareta u izobilju. Uzimam stotinjak kutija cigareta koje ću podijeliti braniteljima. Šaljem poruke Hodaku da pošalje ljude kako bi iznijeli hranu u šumu i opskrbili se za daljnji boj, no nitko ne dolazi te nas nekolicina izvlačimo neznatne količine hrane u predio Špejarovih draga. Usput pronalazimo odbačene stvari mještana i u jednoj torbi nalazim pogrebno ruho neke starice što me se veoma dojmilo i ražalostilo.
Tu sam zanoćio pod otvorenim nebom koje je svjetlilo i podsjećalo na polarnu svjetlost, a umor i proživljena strahota tijekom dana učiniše svoje. Probudio sam se u osvit zore i krenuo prema mjestu okupljanja, usput pronalazeći ljude koje je nagrizlo malodušje i strah te udaraju po rakiji koju su tko zna otkuda izvukli. Pronalazim većinu branitelja i o grupi moga brata još ništa nitko ne zna. Prema onome što vidim kod ovih ljudi je to da velika većina više nema nikakvu namjeru boriti se već traže načina kako se izvući u slobodne dijelove Hrvatske. Većina je gladna ali i nepomišljaju otići donesti one konzerve što smo ih mi izvukli u šumu. Pojavljuje se i grupa moga brata i svi su živi i zdravi, a meni je sada pao kamen sa srca. Po konzerve odlazimo ja i moj brat i djelimo ih te za sebe ne ostavismo niti jednu, zbog čega ću se kasnije kajati jer vučem to željezo koje me iscrpljuje i slabi. Dojmila me se slika jednog branitelja koji je odnekud dovukao pun protvan pečenog mesa i zaogrnuo ga jaknom te ždere li ga ždere ne osvrćući se na nikog oko sebe.
Pronese se glas da četnici nastavljaju s paljenjem i ležerno se šetaju i pljačkaju. Grabim svoj mitraljez i krećem prema selu, a prati me nekoliko prijatelja jer srce nam puca od bijesa i tuge. Nekolicina vidno preplašenih pokušava nas zaustaviti jer bi “kao“ mogli ugroziti civile, a ima i prijetnji prijekim sudom ako se nekom nešto desi našom zaslugom. Ignoriramo ove prijetnje i dolazimo ponad Sertića i vidimo da lešinari bezbrižno pale i pljačkaju preostale kuće i štale. Mitraljezom pratim petoricu koji ulaze u Miškovo dvorište i bez imalo dvoumljenja pale živu stoku u štali. Rika goruće stoke i danas mi odzvanja u glavi, a po skakutanju ovih monstruma zaključujem da se radi o balavcima od 15/16 godina i kreću se prema gornjem selu (nakon „Oluje“ od srba povratnika saznat ću da sam dobro procijenio i da se stvarno radilo o grupi balavaca, mahom 1974. godište, koje su nalogodavci poslali da čine masakre nad starcima i pobiju sve što diše).
Na cesti kod Conjara nalazi se veća grupa četnika koji gone stoku i podržavaju grupu koja pali Conjare. Jedan doziva ove palikuće i zapovjeda im rječima: „Dosta za danas“!!!. Ne mogu više ovo gledati i odlučujem da otvorimo vatru po njima pa što bude da bude. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku mojih prijatelja i povukli smo se, a paljenje i pljačka su makar na kratko zaustavljeni.
Povratkom na mjesto okupljanja ne nalazimo nikog, a jedino moj brat nas čeka. Shvaćam da s ovakvom destabiliziranom vojskom nema ništa od neke ozbiljne borbe i odlučujem da sutradan krenem u proboj preko Kapele. U nekom stijenjaku pronalazim Hodaka koji fantazira o nekakvoj gerilskoj borbi, a nije bio u stanju zapovijediti ljudima da izvuku neophodne namirnice. Legnem i zaspim, a u neko doba noći budi me kiša koja mi pada ravno u lice,to valjda i Bog plače za mojim selom i masakriranim nevinim žrtvama.
22. srp 2013.
Maćan
8.dio
Mjesec studeni, mjesec posebne tuge za neprežaljenim nevinim žrtvama u mom kraju i hrvatskoj. Iz dana u dan redaju se komemoracije žrtvama sulude velikosrpske agresije. Tako sam danas 07.11.2013. prisustvovao komemoraciji mučki ubijenim žrtvama na današnji dan 1991. godine u selu Mali Vuković u blizini Saborskog i Poljanka.
Žrtve ovog zločina su civili i to njih 8 koji su izvučeni iz podruma i pobijeni. Među njima bio je i tada dvanaestogodišnji dječak Božo kojeg je otac svojim tijelom zaštitio od zločinačkih metaka da bi se dijete potom uhvatilo oko nogu jednom od ubojica, plakalo i molilo da ga ne ubiju što je istom valjda probudilo savjest te ga je zaklonio svojim tijelom i spriječio druge da ga ubiju. Dječak je nakon što je pušten, dva dana lutao šumama u potrazi za spasom.
Promatram Božu sada odraslog čovjeka i pokušavam pronaći trag ove tragedije na njegovom licu, no ne pronalazim ga. Svu proživljenu strahotu ovaj čovjek pospremio je u dubinu svoje duše i živi s tim, a da tragedija bude još gora pobrinuli su se ubojice koji su tijela ubijenih nekud pobacala i dan danas nisu pronađeni. Vraćaju se komšije iz Srbije, šetaju, traže ćirilicu, a da nitko, pa makar anonimno, dojavi gdje su kosti ovih mučenika, da se sahrane i nađu svoj mir kako oni tako i njihove obitelji. Moj prijatelj Nikola ovim pokoljem izgubio je oca, djeda, četiri strica i dvije tetke. Muka je živjeti s tim teretom i ostati zdrave pameti.
No, vratimo se sada tragediji Saborskog i datumu 13.11.1991. godine. Nakon što me probudila hladna jesenska kiša, pokušavam se zagrijati cupkajući na mjestu jer još je mrkli mrak. Ne znam koliko je sati i s nestrpljenjem iščekujem zoru jer dobrano sam mokar. Iz pravca sela dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa pomiješani s mirisima spaljenih kuća. Nikakvi zvukovi ne čuju se, moje selo je sada jedan ogromni grob u kojem nevine žrtve umuknuše u mukama. I povampirene zvijeri miruju, čučeći negdje u tmini svojih duša. Tijekom dana bi se trebala vratiti grupa branitelja koja je otpratila civile prema Slunju nakon čega namjeravamo krenuti u proboj preko Kapele. Planiramo da moja grupa u kojoj nas je tridesetak krene u pravcu zaseoka Lug jer u manjim grupama imamo veće šanse ostati neprimijećeni i ujedno možda pronaći nekog od preživjelih branitelja i mještana.
U očima ljudi iščitava se neizvjesnost i strah, a većina u meni, kao dobrom poznavatelju puta kroz vrleti Kapele, vidi svoj spas. Slabo stojim s municijom za puškostrojnicu, a od nekud izroni Anta živi i stenjući pod teretom reče mi da ima pun ruksak meni potrebne municije te mu je preteška. Obradovao sam se njegovim riječima i vršim popunu redenika i sada imam 800 metaka, 8 bombi, garonju i pištolj. Ovo je povelik teret za pokret koji trebamo proći, ali ne žalim se jer o ovom teretu mogu ovisiti naši životi u proboju.
Krećemo oprezno prema Biljevini gdje namjeravamo u usjeku anteline žlibe preći cestu kojom patroliraju borbena vozila, pljačkaši, ubojice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Hladna jesenska kiša reže nam obraze dok polako napredujemo. Na uzvisini ponad Biljevine promatramo kako četnici iz borbenog vozila ubijaju preplašenog konja. Zvijeri se zabavljaju na ovaj način. Prilazimo kućama i na pedesetak metara vidimo borbeno vozilo iz kojeg je posada izašla i razmilila se u pljačkaški pohod. Zauzimam položaj i želim likvidirati ovu bratiju no ne dozvoljavaju mi jer, ugroziti ću grupu koja treba krenuti za nama. Nedostaje među nama one žestine koju su za života imali braća Matovina. Zaklonjeni smrekovom šumom, žurno, jedan po jedan prelazimo cestu. Dolazi red na Milu i on pada na sred ceste i govori da on ne može dalje. Grabe ga dvojica i odvlače u šumu. Ne znam što je uzrok ove njegove slabosti jer promatrao sam ga jučer dok je halapljivo jeo da slobodno rečem za tri osobe. Ipak smo prešli bez da smo primijećeni, a s Milom ćemo imati problem cijelim putem preko Kapele, a među nama ima ranjenika koji stišćući zube podnose hrabro sve fizičke i psihičke napore.
U džepu imam nekoliko čajeva u prahu i vitaminskih bombončića iz vojničkog obroka. Špiro mi se žali da je gladan i iscrpljen te da on dalje neće moći pješačiti. Kradomice iz džepa vadim jednu vrećicu čaja i pružam mu je. Poslije će mi reći da mu je ovaj čaj dao nevjerojatnu snagu i pomogao mu da izdrži naporan put. Već je mrkli mrak, a mi dolazimo u Lug gdje ima još kuća iako je mjesto iseljeno prije rata. Oprezno osvajamo metar po metar i u jednoj kući čujemo zvukove nečije prisutnosti. Pozivamo ih na predaju i potom utvrđujemo da se radi o našoj manjoj grupi koji su dan prije pošli u skupljanje preživjelih mještana. Mokri smo do gole kože i ulazimo u jednu štalu s ciljem da naložimo vatru i ogrijemo se i osušimo koliko toliko.
Ugodno je uz pucketanje vatre, ali ne razgovara se previše jer shrvani smo napornim maršom. Netko otvori konzervu vojničkog zelja, a štalom se razmili miris. Dopast će me jedan zalogaj i godit će k’o da sam pojeo nešto što najviše volim, a sjećam se da u onoj takozvanoj JNA nisam mogao niti okusiti ove konzerve. Uspjeli smo i odrijemati, a budim se potpuno smrznutih leđa jer kroz pukotine ove nastambe puše hladan zrak izvana dok je vatra već dogorjela. Iz opreza u cik zore krećemo dalje, a kiša k’o da se zainatila i nakon kilometar-dva već smo opet mokri. U koloni nam se pridružio nečiji pas. Životinja preplašena, i kad mi zastajemo i osluškujemo, isto to radi i on jer valjda je i on svjestan opasnosti u kojoj se nalazimo. Netko u strahu predlaže da se riješimo tog psa jer će nas lavežom izdati. Govorim da ostave životinju jer sam uvjeren da će u svakoj situaciji ostati miran. Poslije ću čuti da ga je netko na začelju kolone ubio kolcem što me ražalostilo.
Javornik zaobilazimo u širokom luku ne želeći naletjeti na četničku zasjedu i riskirati nečije ranjavanje jer i s Milom muku mučimo, noseći ga naizmjence. Javlja se malodušnost kod nekih koji tvrde da se on pretvara da ne može hodati, a jedan čak podiže pušku i govori da će ga ubiti jer ćemo svi nastradati zbog njega. Umirujem ga i kažem da ćemo odavde izaći svi i da nikog nećemo ostaviti nakon čega nastavljamo put. Mene je težina oružja i municije već dobrano iscrpila i sad već vodeći grupu krećem se s pištoljem u ruci jer ne mogu više nositi garonju na rukama. Dolazim u iskušenje da bacim garonju jer ljudi iz grupe i nisu baš susretljivi po pitanju pomoći. Onaj tko mi pomogne, nakon par stotina metara baca garonju i odustaje. Ipak ne želim ga baciti jer ako naiđemo na zasjedu neću se imati čime boriti.
Kiša i magla čine svoje i shvaćam da smo zalutali, a svatko iz grupe ima svoju viziju gdje bismo sad mogli biti pa tako jedan kaže da smo kod Karlovca što, da nije tragično, bilo bi smiješno. Jedan mi prilazi i u psihičkom rastrojstvu kaže da sam ih odveo u smrt. Isprepliću mi se osjećaji i umirujem ih pa nastavljamo prema vrhu nekog velikog brda od kuda ćemo se pokušati orijentirati i nastaviti put. S vrha brda u daljini se nazire selo koje jedan prepoznaje kao Dabar. Planiram da sa nekolicinom ljudi odem do prvih kuća i tu nekog zarobimo i uvjerimo se gdje smo. Plan nam remeti oluja koja se stvorila u trenu i zaklonila nam potpuno vidike.
Krećemo dalje i nailazimo na utabanu šumsku cestu koja je dosta prometna i što nam govori da smo u blizini neprijatelja. Pada noć, a mi smo mokri do kože i na svako zastajkivanje tresemo se od hladnoće. Shvativši da ovako mokri i promrzli nećemo izdržati noć, nalažem da se u jednoj vrtači naloži vatra jer se tako neće vidjeti. Neki se protive tomu iz straha da budemo primijećeni no ipak pristaju, a kasnije će na tom mjestu gorjeti nekoliko vatri jer ne možemo svi prići jednoj i ogrijati se. Ovu noć ću pamtiti cijeli život jer kiša neumitno pada i dok grijem jedan dio tijela drugi hladi kiša koja mi se slijeva niz vrat. Vraćam se mislima u Saborsko, brinući za meni drage ljude. Razmišljam i o našim krvnicima u smislu; mi Hrvati bratski prihvatismo Srbe koji su bježeći pred Turcima spašavali živu glavu, a oni sad nas starosjedioce ovog prostora pobiše, popališe i protjeraše da sada na ovom zlom vremenu k’o vuci tumaramo šumama i vrletima svoje domovine. Uz susjednu vatru nekom usnulom ispala je bomba s remena i srećom je netko primjećuje, vadi iz vatre i baca daleko. Imali smo sreće jer ovo bi bio pravi masakr da je eksplodirala u vatri.
Kad je zora svanula, kiša se primirila, a ja vidim da nemam nogavice hlača i djela uniforme na leđima jer drijemajući uz vatru i u želji da se ogrijem spalio sam se. Izmučeni ovom nezaboravnom noći, nastavljamo put i nakon sat-dva konačno prepoznajem brdo ponad Glibodola. O bože, koje je to sad olakšanje, makar znam gdje se nalazimo. Govorim grupi da sad budu maksimalno oprezni jer je ovo ničija zemlja i nema mjesta opuštanju. Uskoro nailazimo na tragove prisustva četnika, ali napredujemo dalje jer mi moramo po svaku cijenu probiti se do Lipica koje su pod kontrolom naših snaga. Ulazimo oprezno u Glibodol u zaseok Ljuštine koji je nastanjen srpskim stanovništvom. Znam to jer sam do sada puno puta prošao kroz ovo mjesto i znam da su mlađi ljudi otišli u četnike još ranije. Vidim u jednom dvorištu starca s upečatljivim sukanim ličkim brkom. Starac je vidno uplašen, a netko iz grupe viknu da će ga ubiti. Okrenuo sam se s uperenim garonjom i zapovjedio da prolaze i nikog ne diraju. Teška je ovo situacija jer među nama nema nikog da mu makar kuća nije izgorjela, a o mrtvim i nestalim da i ne govorim. Grupa prolazi dostojanstveno iako smo gladni, žedni i duša punih gorčine i želje za osvetom. No ovo su nevini starci koji odahnuše vidjevši ovu našu veličinu u muci svojoj.
Dolaskom u hrvatski dio sela vidim civile kako u paničnom strahu bježe pred nama i vikom ih jedva uspijevam zaustaviti. Ljudi se tresu od straha i odmah nas nude svime što imaju, prvenstveno vodom i slaninom. Nakon par pojedenih zalogaja osjećam kako mi se vid popravlja, a energija puni tijelo. Iz pravca od kud smo došli, čuje se štektanje mitraljeza. Poslije ću doznati da je to naša grupa koja se povlačila poslije nas upala u zasjedu i eliminirala četnike te zarobila nekolicinu istih. Bila je to prava bitka u kojoj naša grupa nije imala drugog izbora nego hrabro pregaziti četnike u zasjedi. Tom prilikom imaju dva ranjena branitelja. Ispred Glibodola, prilaze nam hrvatski vojnici i transportiraju nas u Lipice. Vidjevši poznate prijatelje, ne mogu suspregnuti suze koje lijevaju kao kiša koja nas je noćas nemilosrdno prala.
Maćan
8.dio
Mjesec studeni, mjesec posebne tuge za neprežaljenim nevinim žrtvama u mom kraju i hrvatskoj. Iz dana u dan redaju se komemoracije žrtvama sulude velikosrpske agresije. Tako sam danas 07.11.2013. prisustvovao komemoraciji mučki ubijenim žrtvama na današnji dan 1991. godine u selu Mali Vuković u blizini Saborskog i Poljanka.
Žrtve ovog zločina su civili i to njih 8 koji su izvučeni iz podruma i pobijeni. Među njima bio je i tada dvanaestogodišnji dječak Božo kojeg je otac svojim tijelom zaštitio od zločinačkih metaka da bi se dijete potom uhvatilo oko nogu jednom od ubojica, plakalo i molilo da ga ne ubiju što je istom valjda probudilo savjest te ga je zaklonio svojim tijelom i spriječio druge da ga ubiju. Dječak je nakon što je pušten, dva dana lutao šumama u potrazi za spasom.
Promatram Božu sada odraslog čovjeka i pokušavam pronaći trag ove tragedije na njegovom licu, no ne pronalazim ga. Svu proživljenu strahotu ovaj čovjek pospremio je u dubinu svoje duše i živi s tim, a da tragedija bude još gora pobrinuli su se ubojice koji su tijela ubijenih nekud pobacala i dan danas nisu pronađeni. Vraćaju se komšije iz Srbije, šetaju, traže ćirilicu, a da nitko, pa makar anonimno, dojavi gdje su kosti ovih mučenika, da se sahrane i nađu svoj mir kako oni tako i njihove obitelji. Moj prijatelj Nikola ovim pokoljem izgubio je oca, djeda, četiri strica i dvije tetke. Muka je živjeti s tim teretom i ostati zdrave pameti.
No, vratimo se sada tragediji Saborskog i datumu 13.11.1991. godine. Nakon što me probudila hladna jesenska kiša, pokušavam se zagrijati cupkajući na mjestu jer još je mrkli mrak. Ne znam koliko je sati i s nestrpljenjem iščekujem zoru jer dobrano sam mokar. Iz pravca sela dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa pomiješani s mirisima spaljenih kuća. Nikakvi zvukovi ne čuju se, moje selo je sada jedan ogromni grob u kojem nevine žrtve umuknuše u mukama. I povampirene zvijeri miruju, čučeći negdje u tmini svojih duša. Tijekom dana bi se trebala vratiti grupa branitelja koja je otpratila civile prema Slunju nakon čega namjeravamo krenuti u proboj preko Kapele. Planiramo da moja grupa u kojoj nas je tridesetak krene u pravcu zaseoka Lug jer u manjim grupama imamo veće šanse ostati neprimijećeni i ujedno možda pronaći nekog od preživjelih branitelja i mještana.
U očima ljudi iščitava se neizvjesnost i strah, a većina u meni, kao dobrom poznavatelju puta kroz vrleti Kapele, vidi svoj spas. Slabo stojim s municijom za puškostrojnicu, a od nekud izroni Anta živi i stenjući pod teretom reče mi da ima pun ruksak meni potrebne municije te mu je preteška. Obradovao sam se njegovim riječima i vršim popunu redenika i sada imam 800 metaka, 8 bombi, garonju i pištolj. Ovo je povelik teret za pokret koji trebamo proći, ali ne žalim se jer o ovom teretu mogu ovisiti naši životi u proboju.
Krećemo oprezno prema Biljevini gdje namjeravamo u usjeku anteline žlibe preći cestu kojom patroliraju borbena vozila, pljačkaši, ubojice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Hladna jesenska kiša reže nam obraze dok polako napredujemo. Na uzvisini ponad Biljevine promatramo kako četnici iz borbenog vozila ubijaju preplašenog konja. Zvijeri se zabavljaju na ovaj način. Prilazimo kućama i na pedesetak metara vidimo borbeno vozilo iz kojeg je posada izašla i razmilila se u pljačkaški pohod. Zauzimam položaj i želim likvidirati ovu bratiju no ne dozvoljavaju mi jer, ugroziti ću grupu koja treba krenuti za nama. Nedostaje među nama one žestine koju su za života imali braća Matovina. Zaklonjeni smrekovom šumom, žurno, jedan po jedan prelazimo cestu. Dolazi red na Milu i on pada na sred ceste i govori da on ne može dalje. Grabe ga dvojica i odvlače u šumu. Ne znam što je uzrok ove njegove slabosti jer promatrao sam ga jučer dok je halapljivo jeo da slobodno rečem za tri osobe. Ipak smo prešli bez da smo primijećeni, a s Milom ćemo imati problem cijelim putem preko Kapele, a među nama ima ranjenika koji stišćući zube podnose hrabro sve fizičke i psihičke napore.
U džepu imam nekoliko čajeva u prahu i vitaminskih bombončića iz vojničkog obroka. Špiro mi se žali da je gladan i iscrpljen te da on dalje neće moći pješačiti. Kradomice iz džepa vadim jednu vrećicu čaja i pružam mu je. Poslije će mi reći da mu je ovaj čaj dao nevjerojatnu snagu i pomogao mu da izdrži naporan put. Već je mrkli mrak, a mi dolazimo u Lug gdje ima još kuća iako je mjesto iseljeno prije rata. Oprezno osvajamo metar po metar i u jednoj kući čujemo zvukove nečije prisutnosti. Pozivamo ih na predaju i potom utvrđujemo da se radi o našoj manjoj grupi koji su dan prije pošli u skupljanje preživjelih mještana. Mokri smo do gole kože i ulazimo u jednu štalu s ciljem da naložimo vatru i ogrijemo se i osušimo koliko toliko.
Ugodno je uz pucketanje vatre, ali ne razgovara se previše jer shrvani smo napornim maršom. Netko otvori konzervu vojničkog zelja, a štalom se razmili miris. Dopast će me jedan zalogaj i godit će k’o da sam pojeo nešto što najviše volim, a sjećam se da u onoj takozvanoj JNA nisam mogao niti okusiti ove konzerve. Uspjeli smo i odrijemati, a budim se potpuno smrznutih leđa jer kroz pukotine ove nastambe puše hladan zrak izvana dok je vatra već dogorjela. Iz opreza u cik zore krećemo dalje, a kiša k’o da se zainatila i nakon kilometar-dva već smo opet mokri. U koloni nam se pridružio nečiji pas. Životinja preplašena, i kad mi zastajemo i osluškujemo, isto to radi i on jer valjda je i on svjestan opasnosti u kojoj se nalazimo. Netko u strahu predlaže da se riješimo tog psa jer će nas lavežom izdati. Govorim da ostave životinju jer sam uvjeren da će u svakoj situaciji ostati miran. Poslije ću čuti da ga je netko na začelju kolone ubio kolcem što me ražalostilo.
Javornik zaobilazimo u širokom luku ne želeći naletjeti na četničku zasjedu i riskirati nečije ranjavanje jer i s Milom muku mučimo, noseći ga naizmjence. Javlja se malodušnost kod nekih koji tvrde da se on pretvara da ne može hodati, a jedan čak podiže pušku i govori da će ga ubiti jer ćemo svi nastradati zbog njega. Umirujem ga i kažem da ćemo odavde izaći svi i da nikog nećemo ostaviti nakon čega nastavljamo put. Mene je težina oružja i municije već dobrano iscrpila i sad već vodeći grupu krećem se s pištoljem u ruci jer ne mogu više nositi garonju na rukama. Dolazim u iskušenje da bacim garonju jer ljudi iz grupe i nisu baš susretljivi po pitanju pomoći. Onaj tko mi pomogne, nakon par stotina metara baca garonju i odustaje. Ipak ne želim ga baciti jer ako naiđemo na zasjedu neću se imati čime boriti.
Kiša i magla čine svoje i shvaćam da smo zalutali, a svatko iz grupe ima svoju viziju gdje bismo sad mogli biti pa tako jedan kaže da smo kod Karlovca što, da nije tragično, bilo bi smiješno. Jedan mi prilazi i u psihičkom rastrojstvu kaže da sam ih odveo u smrt. Isprepliću mi se osjećaji i umirujem ih pa nastavljamo prema vrhu nekog velikog brda od kuda ćemo se pokušati orijentirati i nastaviti put. S vrha brda u daljini se nazire selo koje jedan prepoznaje kao Dabar. Planiram da sa nekolicinom ljudi odem do prvih kuća i tu nekog zarobimo i uvjerimo se gdje smo. Plan nam remeti oluja koja se stvorila u trenu i zaklonila nam potpuno vidike.
Krećemo dalje i nailazimo na utabanu šumsku cestu koja je dosta prometna i što nam govori da smo u blizini neprijatelja. Pada noć, a mi smo mokri do kože i na svako zastajkivanje tresemo se od hladnoće. Shvativši da ovako mokri i promrzli nećemo izdržati noć, nalažem da se u jednoj vrtači naloži vatra jer se tako neće vidjeti. Neki se protive tomu iz straha da budemo primijećeni no ipak pristaju, a kasnije će na tom mjestu gorjeti nekoliko vatri jer ne možemo svi prići jednoj i ogrijati se. Ovu noć ću pamtiti cijeli život jer kiša neumitno pada i dok grijem jedan dio tijela drugi hladi kiša koja mi se slijeva niz vrat. Vraćam se mislima u Saborsko, brinući za meni drage ljude. Razmišljam i o našim krvnicima u smislu; mi Hrvati bratski prihvatismo Srbe koji su bježeći pred Turcima spašavali živu glavu, a oni sad nas starosjedioce ovog prostora pobiše, popališe i protjeraše da sada na ovom zlom vremenu k’o vuci tumaramo šumama i vrletima svoje domovine. Uz susjednu vatru nekom usnulom ispala je bomba s remena i srećom je netko primjećuje, vadi iz vatre i baca daleko. Imali smo sreće jer ovo bi bio pravi masakr da je eksplodirala u vatri.
Kad je zora svanula, kiša se primirila, a ja vidim da nemam nogavice hlača i djela uniforme na leđima jer drijemajući uz vatru i u želji da se ogrijem spalio sam se. Izmučeni ovom nezaboravnom noći, nastavljamo put i nakon sat-dva konačno prepoznajem brdo ponad Glibodola. O bože, koje je to sad olakšanje, makar znam gdje se nalazimo. Govorim grupi da sad budu maksimalno oprezni jer je ovo ničija zemlja i nema mjesta opuštanju. Uskoro nailazimo na tragove prisustva četnika, ali napredujemo dalje jer mi moramo po svaku cijenu probiti se do Lipica koje su pod kontrolom naših snaga. Ulazimo oprezno u Glibodol u zaseok Ljuštine koji je nastanjen srpskim stanovništvom. Znam to jer sam do sada puno puta prošao kroz ovo mjesto i znam da su mlađi ljudi otišli u četnike još ranije. Vidim u jednom dvorištu starca s upečatljivim sukanim ličkim brkom. Starac je vidno uplašen, a netko iz grupe viknu da će ga ubiti. Okrenuo sam se s uperenim garonjom i zapovjedio da prolaze i nikog ne diraju. Teška je ovo situacija jer među nama nema nikog da mu makar kuća nije izgorjela, a o mrtvim i nestalim da i ne govorim. Grupa prolazi dostojanstveno iako smo gladni, žedni i duša punih gorčine i želje za osvetom. No ovo su nevini starci koji odahnuše vidjevši ovu našu veličinu u muci svojoj.
Dolaskom u hrvatski dio sela vidim civile kako u paničnom strahu bježe pred nama i vikom ih jedva uspijevam zaustaviti. Ljudi se tresu od straha i odmah nas nude svime što imaju, prvenstveno vodom i slaninom. Nakon par pojedenih zalogaja osjećam kako mi se vid popravlja, a energija puni tijelo. Iz pravca od kud smo došli, čuje se štektanje mitraljeza. Poslije ću doznati da je to naša grupa koja se povlačila poslije nas upala u zasjedu i eliminirala četnike te zarobila nekolicinu istih. Bila je to prava bitka u kojoj naša grupa nije imala drugog izbora nego hrabro pregaziti četnike u zasjedi. Tom prilikom imaju dva ranjena branitelja. Ispred Glibodola, prilaze nam hrvatski vojnici i transportiraju nas u Lipice. Vidjevši poznate prijatelje, ne mogu suspregnuti suze koje lijevaju kao kiša koja nas je noćas nemilosrdno prala.
23. stu 2013.
Maćan
Osam priča je objavio Večernji list poslijednju 9. priču je objavio samo saborsko.net
Maćan
Osam priča je objavio Večernji list poslijednju 9. priču je objavio samo saborsko.net
9. dio
Godišnjica je oslobodilačke operacije „OLUJA“. Budan sam od sitnih jutarnjih sati, a osjećaji su mi ispremješani ponosom, srećom, tugom i bjesom. Sreću i ponos pripisujem oslobodilačkoj operaciji „oluja“ i konačni povratak na svoja spaljena ognjišta i grobove zvjerski mučenih i ubijenih, nevinih ljudi.
Tuga me mori jer mi se mislima vrzmaju slike proživljenih strahota i patnje, a bijes, bijes koji razdire, prisutan je u cjelom mom biću. Bijes je probudila vijest da izbjegli hrvatski Srbi u Srbiji traže kažnjavanje zločina hrvatske vojske, zabranu proslave „oluje“ i isplatu odšteta zbog stradanja srba u navedenoj oslobodilačkoj akciji. Od kakvog materijala čovjek mora biti sazdan a da u njemu ne proradi bijes, bijes poput erupcije vulkana. Zar u tim ljudima nema niti trunke ljudskosti, iskrenosti i kajanja za sve zlo koje nam napraviše. Sjete li se makar u snovima vriske živih ljudi paljenih u svojim domovima, masakriranih starica. Sjete li se samrtnog hropca nevinih, zaklanih ljudi? Mirno i s privilegijama žive tu pored nas i kao da im nije bilo dosta sranja i klanja, opet zazivaju kaos i destrukciju.
Kao na filmskoj traci redaju mi se slike ranjenih, promrzlih, gladnih branitelja i civila mog Saborskog, nakon okupacije i proboja do Lipica. Vrijeme je to kad u našim glavama vlada opći košmar a vijesti o mrtvim i ranjenim samo se redaju. Pokušavamo utvrditi tko nedostaje od vojnika i mještana ali zbog siline neprijateljskog udara i razloga što se narod raspršio u grupicama po šumama u okolici Saborskog, ne možemo trenutno utvrditi razmjere zločina i broj žrtava.
U danima koji slijede bezbroj je informacija i dezinformacija vezanih uz sudbine mještana i branitelja. Prošlo je i mjesec dana od okupacije i uništenja mjesta te su nade da će još netko živ izlutati iz šuma u okolici, sve manje. Među inima koji nedostaju je i moj prijatelj, susjed i imenjak Petar s roditeljima. Na dan pada mjesta izgubio im se svaki trag.
Sjedim u jednom zagrebačkom kafiću i kroz staklo ugledam siluetu meni poznatog i dragog prijatelja, pomislim da me to oči varaju ali kako se približava postajem sve uvjereniji da je to on, Petar zvan Kinkela. Pojavio se niotkuda i sad se grlimo od sreće. U dahu mi govori da su mu roditelji živi te da će trebati organizirati akciju izvlačenja njih i mog ujaka Dane koji je također uspio preživjeti, danima lutajući šumama.
U najvećoj tajnosti trebamo oformiti grupu koja će kroz pakao Kapele i Saborskog izvući ove ljude žive i spasiti ih od sigurne smrti i masakra. Što je to u nama, što nam daje snagu i hrabrost, jer samo mjesec dana ranije prošli smo pakao i jedva da smo žive glave izvukli a sad se opet treba vratiti u Saborsko u kojem haraju bande zločinaca svih kalibara. Treba uzeti u obzir da je već u ovo vrijeme nastupila oštra lička zima i šanse da ljudi koje trebamo spasiti imaju vrlo male šanse preživjeti oštru zimu kao i oštri četnički nož. Temperatura se ovih dana spustila na oko -20 stupnjeva i potrebno je pješačiti neprekidno petnaestak sati, vrletima i bespućima Male kapele, pritom izbjegavajući četničke zasjede. U slučaju da budemo primjećeni, izvlačenje će biti veoma teško, a o ranjavanju bilo koga iz grupe ne smijemo niti razmišljati jer dotičnog čeka sigurna smrt.
Već prilikom dogovora imamo problem jer u akciju žele ići i moj brat Martin te Željkov brat Mića što po nama nije dobro jer u slučaju da izginemo ne želimo da u smrt odu dvojica iz jedne obitelji. Teškom mukom razuvjeravamo braću da odustanu od akcije. Za pokret nas je spremno jedanaestorica a broj 11 je Martin koji je netom stigao na godišnji odmor iz Rusije. Iskazao je želju da vidi kako to sve izgleda pa ga je Slavko uvrstio na popis što će se u tijeku marša pokazati lošim potezom, jer čovjek je bez ikakvog ratnog iskustva te će unositi nemir u grupu. Krećemo iz kafića u kojem smo se okupljali i dogovarali a za nama izlazi Mile, kojem je otac strijeljan na dan pada sela. I kako sam ja zadnji izlazio, potiho me pita kuda mi to idemo? Pokušavam izbjeći odgovor ali on je uporan i sumnja da idemo u Saborsko. Kaže mi još da mu je otac ubijen i da ga želi pronaći i pokopati. Na ove riječi počinjem popuštati ali ga i razuvjeravati jer nije spreman za akciju jer nema oružja a mi upravo krećemo. Odgovara, da mu oružje ne treba, što je suludo. Objašnjavam ostalima da on želi ići po svaku cjenu i konačno ga prihvaćamo te će se naoružati usput, u Karlovcu ili Ogulinu.
Put prema Karlovcu protiče u gromoglasnom smijanju Martinovim dogodovštinama iz Rusije što potencira Slavko a u grupu donosi opuštajuću atmosferu.
Stižemo u Karlovac kod Mate iz Luga koji će nam podijeliti puške, municiju i pješačku opremu .Ova oprema ima poznati miris, miris smrti, koji moje nosnice odmah prepoznaju, a pripadala je najvjerojatnije mrtvim neprijateljima.
Dolazimo u Ogulin gdje se sastajemo s zapovjednikom specijalne policije Turkovićem koji je inače Saborčanski zet te stoga imamo povjerenja u njega. On nam treba osigurati potrebnu hranu i ponešto specijalne opreme koja će nam biti potrebna a tu mislim na protuoklopna sredsva, snajper s prigušivačem i videokameru, kako bi snimili svu bestijalnost četničkih zločinaca. Turković nam djeli kvalitetne uniforme za ekstremnu hladnoću a tako i čizme, od kojih ja biram one s utisnutim hrvatskim grbom, jer ako poginem negdje u Kapeli, tko moje kosti danas-sutra pronađe, znati će po čizmama da sam bio hrvatski vojnik. Ovaj izbor će se u vrijeme marša pokazati kao loš jer su čizme napravljene od lošeg materijala i u ekstremnim uvjetima i snježnoj pokorici će propuštati vlagu što mi je uvelike otežavalo pokret. Turković ne “uspjeva“ nabaviti ništa od specijalne opreme i daje nam radio vezu te jedan fotoaparat "žnj" kvalitete. Uzima nam podatke i inzistira da mu kažemo svoje nadimke iz čega se dade isčitati kako on misli da mi zapravo idemo u sigurnu smrt te bi ova oprema koju smo tražili bila izgubljena a bilo je vrijeme u kojem se oskudjevalo ovakvom opremom.
Odlazimo put Lipica gdje nas, kao i mnogo puta do tada u svoju skromnu kuću prima, danas pokojni Krsta. Čovjek nam nudi sve što ima. Tu ćemo prenoćiti i prije svitanja krenuti put Kapele i Saborskog. Tijekom noći, lička zima još je jače iskesila svoje oštre zube, ali ništa nas ne može omesti od našeg nauma. Nakon buđenja, ubrzano pripremamo opremu, s ciljem da ponesemo što više municije, bombi i hrane jer neznamo što nas na putu čeka i u kakve neprilike možemo upasti. Ja sam okačio desetak bombi o pojas i pogledam prema Martinu, a on okačio samo jednu bombu. Kažem mu da uzme još bombi jer ova što je ima je za ubiti sebe, da ne dođe živ u ruke četnika, što bi bio loš izbor za sve nas. Promjenio je boju lica i uzeo još nekoliko bombi. Kasnije mi je rekao da do tog trenutka nije bio svjestan kud ide te sama pomisao da će u slučaju zarobljavanja izvršiti samoubojstvo, grozila ga je. Mata nas izvodi iz Lipica u pravcu Glibodola i Kapele. Vraški je hladno i hladnoća štipa za obraze. Prolazimo ponad Glibodola, zastajkujemo i povlačimo po gutljaj iz boce pelinkovca koju smo ponijeli. Godi gutljaj pelinkovca i tjera hladnoću. U sam osvit zore, otvori se nebo i zemlja.
Fijuk granata svih kalibara iz pravca Dabra i Kapele zasipa Lipice koje smo netom napustili. Čuje se pokret tenkova iz pravca Glibodolskog križa. Zaglušujuća rika eksplozija uznemirila je Martina koji iskolačenih očiju govori da mi nismo normalni, jer nastavljamo put u smjeru od kuda topovi, vbr-i i minobacači rigaju vatru. Želi se vratiti i jedva ga uspjevam zaustaviti i uvjeriti da bi vraćanjem tek bio u opasnosti ,jer sav ovaj čelik koji nam leti iznad glava, tuče po Lipicama i okolini. Brujanje tenkova sve nam je bliže i prisiljeni smo krenuti u vrleti Kapele da bi izbjegli susret s čelikom za koji nemamo odgovarajuće oružje.
Kapelu je prekrio snijeg, sitan, ljut kao brašno posut. Ova situacija bitno mijenja naše planove za povratak, jer dok se mi vratimo tko zna do kuda će četnici osvojiti područje iza nas. Nastavljamo usprkos svemu i već smo poodmakli od Glibodola, iz čijeg smjera još uvjek bjesomučno odjekuju eksplozije iz svih oružja. Hodamo u koloni uz najveći mogući oprez a na začelju su Mile i Martin, koji u jednom momentu trkom krenuše nazad, no ni tada grupa ne posustaje i uspjevamo ih odgovoriti od povratka. Tvrde da su četniku vidjeli kaput iza drveta, što je naravno bio samo strah u njihovim glavama. Noge su mi već odavno mokre i imam rezerve čarape u ruksaku, no ne pada mi na pamet sjesti u snijeg i mjenjati čarape te nastavljam put.
Zastajemo da nešto pojedemo. Željo nudi Martina konzervom no ovaj je odbija s gnušanjem jer proživljava smrtni strah, što grupu nasmijava. Željo na svaki pogled u pravcu Martina, doslovce puca od smjeha. Konzerve i voda u čuturicama su se pretvorile u potpuni led i neupotrebljive su. Gigi to i ne predstavlja neki veliki problem, jer on i takve uspjeva pojesti usput, a njegov ranac na leđima je posebna priča, unutra uz municiju ima hrane za makar još tri gladne osobe.
U namjeri da izbjegnemo moguće četničke straže i zasjede na našim starim i poznatim stazama, odlučujemo se spustiti do same Ličke Jesenice, točnije Perinovca te se potom uspeti nazad na Kapelu pored istoimene vojarne JNA. Kod Perinovca osjećamo nečije prisustvo i vidimo tragove tenkovskih gusjenica koje vode u smjeru Glibodolskog križa i sudjeluju u napadu na Glibodol i Lipice. Dok oprezno prolazimo u blizini Vojarne, tišinu propara lavež pasa, njih desetina, postavljeni su uz žicu i svaki pristup ne može ostati nezamjećen. Zaobilazimo vojarnu i penjemo se prema jednom od vrhova Male Kapele, na vrhu zastajemo i u daljini, kao sokoli gledamo što je još ostalo od našeg voljenog i neprežaljenog mjesta, no vidimo samo zidine spaljene crkve i nekoliko kuća zidanica, također spaljenih i uništenih.
Selo je bilo izgrađeno od drvene građe 80%, što je karakteristično za ovaj dio Like, te uništenje istog nije bilo veliki problem našim mrziteljima. Poprimili smo monstruozni izgled usljed hladnoće. Inje nam se uhvatilo na obrve i brkove onih koji ih nose no rafali koje čujemo iz pravca sela daju nam još jaču volju i želju da dohvatimo nekog od palikuća i pljačkaša. U sam sumrak stižemo na vrh Alana, brda ponad Saborskog, nestalo je umora i hladnoće, a u zaseoku Galovići čujemo rafale i vidimo jednu kuću u plamenu. Šutke i bez ikakvog dogovora krećemo u tom pravcu čvrsto stežući oružje. Do našeg dolaska, palikuće su nestale jer još uvjek se plaše mraka, kako to i dolikuje kukavicama. Krećemo se u pravcu Čatrnje, šume u blizini Saborskog gdje su po Petrovim rječima, ostali njegovi roditelji i Dane.
Snježna vijavica nas prati i stižemo do omanjeg vojničkog šatora. Ne čuju se nikakvi zvuci niti ima tragova života. Petar rastvara krilo šatora i posvjetli lampom a iz šatora još nema nikakvog zvuka .Mi smo majko, povika Petar a u šatoru nasta komešanje i žamor. Jadni ljudi su najprije zanijemili od straha a potom od sreće. Kada se malo pribrala Milka reče djeco moja draga, zašto ste dolazili svoje mlade živote dati za nas!!! U kutu šatora gori mala peć, takozvana „koza“ i ugodno je unutra. Uspjevamo se svi uvući u šator iako nas je sve ukupno 15 osoba. Većinu žuljaju puške i bombe pa ih ostavljaju vani, sugerirajući i meni da isto učinim. No ne želim se odvojiti od svoje puške niti trenutak i ležim na njoj. Uspjevamo nešto i pojesti, presvući mokre čarape a Milka je prestajala cjelu noć na nogama ložeći peć. Ujutro se budimo, ispremješani kao sardine u konzervi. Otkrivamo da su se puške tjekom noći toliko smrzle da se ne daju repetirati, dok moja radi kao švicarski sat.
Dio grupe odlazi u obilazak sela a dio u zaselak Skrada u nadi da pronađu još nekog živog i sposobnog za težak put. Znamo da su žive tri starice i odnest će im nešto hrane. Ja sam u grupi koja ide u selo, iz pravca sela začuju se rafali i eksplozije. Objašnjavaju nam da je to četnička taktika svakoga dana kada ulaze u selo pljačkati i paliti jer se plaše preživjelih mještana. U zaseoku Sertići, pronalazimo u Ivinoj ljetnoj kuhinji, mrtvu, stariju žensku osobu. Prepoznajem svoju susjedu Mariju Krizmanić „Marićiku“. Ubijena je udarcem u lice i umrla otvorenih očiju. Oko kućice lutaju svinje i sve što mogu napraviti za nju je to da je prekrijem pokrivačem i zatvorim vrata. Iva plače, jer je pronašao svog šarplaninca mrtvog na drvima. Stotinu metara dalje, četnici prolaze cestom, traktorima i kamionima. Mile prepoznaje svoj traktor, puni smo bijesa i želje da pobijemo ove lešinare ali se plašimo da ne ugrozimo akciju spašavanja civila. Snijeg je i tragovi su vidljivi a ne znamo kako će civili moći brzo hodati pa se odlučujemo pustiti ovu žgadiju, i danas mi je teško zbog ove naše odluke.
Vraćamo se do šatora a vrijedna kuma Milka ispekla je svinjetinu i police krumpira. Svinju su dotjerali iz sela, zaklali i spremili u bačvu. Pričaju da svinja, dok su je klali nije niti glasa pustila, kao da se žrtvovala da ih ne otkrije.
Predvečer nam je još namjera otići u dio sela zvan Varoš u kojem su četnici strijeljali 7 muškaraca i dvije žene. Prolazimo kroz Tuk i u zimskoj noći vidimo obrise tri srpske kuće na ulazu u selo. Čine se potpuno čitave, što je pravo čudo u odnosu na količinu čelika koji je pao na selo. Vjerojatno su četnici brižno pazili na svoju braću. Ulazimo u Varoš, spaljen i sablasta. Na udarima bure, škripe limovi koji dopunjuju doživljaj. Na mjestu gdje su strijeljani muškarci, nogama zgrtamo snijeg i u nadi da pronađemo leševe ubijenih. No osim njihovih kaputa, ne pronalazimo nikog. U blizini je bila Milina kuća te je on uza jedan zid zakopao novac i vrijednosti, što nam sad tek govori. Uz to zakopao je i nekoliko boca wyskija i vilijamovke što Željo teškom mukom otkopava i pronalazi. O kako godi vilijamovka na ovoj hladnoći. Kako smo prelazili cestu da bi došli do Varoša, ostavili smo tragove po kojim će sutradan otkriti naše prisustvo i plan izvlačenja bi mogao doći u pitanje. Stoga planiramo da još iste noći krenemo put Kapele.
Prizori sela su katastrofalni i jezoviti, kod crkve u noći galopira i njišti konj. Čopori vukova ulaze u selo i prave krvavu gozbu, no nisu ništa manje željni krvi od spodoba u ljudskom obliku koji krstare selom također u potrazi za žrtvom. Grupa iz Skrade se vratila do šatora i kažu da su pronašli tri žive stare žene od kojih dvije i ne pomišljaju na odlazak, dok treća moli da je povedemo, nesvjesna težine puta i svoje težine i starosti. Odlučujemo krenuti u 2 sata ujutro a do tada malo trebamo odmoriti. Jura kaže da će mi on srediti čizme te neće promačati, namazati će ih slaninom, što se pokazalo dobro što se tiče vlage ali usljed ekstremne hladnoće čizme su se tako odrvenile da nisam mogao stopalo preklapati.
Krećemo točno u 2 sata i prolazimo pored mog spaljenog ognjišta, savladavaju me emocije i za nepovjerovati je da uspjevam pustiti suze na ovoj hladnoći. Zaklinjem se da ću vratiti istom mjerom gadovima. Pri prelasku preko ceste dolazim na ideju da dio puta pređemo unatraške te dok četnici shvate naš pravac kretanja, dobijemo na vremenu. Iza leđa nam ostaje voljeno selo, u krvi, vatri i muci zbrisano s lica zemlje. Put uz Kapelu je strahovito težak i Dane teško napreduje. Nenaoružan je, prilazim mu i dajem pištolj za slučaj da upadnemo u zasjedu, neka ga makar živog ne uhvate. Milka se iznenađujuće dobro kreće iako i ona nosi nekakvu torbu. Kad smo zastali, iz torbe vadi šljivovicu i krijepi nas. Jura proklinje onoga tko je izabrao ovaj put i kaže,“ja sam penziju zaradio u šumariji ali ovakve vrleti nikad nevidjeh“. Oko 9 sati došli smo iznad vojarne i onda iz Saborskog čujemo detonacije i rafale. Zamišljam četnika koji je prvi vidio naše tragove, jer dosad su se već opustili u pljački, paleži i ubijanju, kad ono tragovi ustaških čizama u snijegu. U smjeru Glibodola također čujemo detonacije što nam daje nadu da naši dečki još drže linije obrane u Lipicama.
Zaobilazimo Glibodolski križ i i krećemo put vrha Jasenka te nakon toga dolazimo ponad Glibodola. Borbe još traju svom žestinom. S leđa gledamo četničke tenkove i žalimo za obećanim protuoklopnim sredstvima koja nismo dobili u Ogulinu. Pratimo tragove pješaka u snijegu misleći da se radi o četničkoj izvidnici. Namjera nam je uništiti ih. Zaboravljamo na umor i prijeđeni put jer duše su nam pune gorčine već viđenim u našem Saborskom a sad je tu pred nama četnička neman još željna krvi i klanja. U munjevitom pokretu iskačemo ispred dvojice koji ostadoše skamenjeni i samo božjom providnošću pošteđeni naših metaka. Prepoznajemo oznake hrvatske vojske i pitamo tko su? 111 Riječka brigada, odgovaraju. Bacamo se jedni drugima u zagrljaj. Objašnjavaju nam da su upozoreni na naš mogući dolazak ali da nisu očekivali da iz Saborskog dođe netko kroz kišu granata. Ova legendarna brigada zaustavila je četnički prodor i pokušaj spajanja s srbima gorskog kotara a naša grupa je uveliko doprinjela istome.
Proučavajući kasnije četničke dokumente, vidljivo je da su tenkovi iz Glibodola povučeni na poligon Slunj nakon što su otkriveni tragovi diverzantske grupe u Saborskom te je postojala opasnost od zauzimanja četničke komande na poligonu Slunj. Ovom brilijantnom akcijom spašeni su životi ljudi koji su bili osuđeni na sigurnu smrt i muku. Također smo se uvjerili u razmjere velikosrpske mržnje i želje da zatru svaki trag postojanja hrvata na ovim prostorima.
Tuga me mori jer mi se mislima vrzmaju slike proživljenih strahota i patnje, a bijes, bijes koji razdire, prisutan je u cjelom mom biću. Bijes je probudila vijest da izbjegli hrvatski Srbi u Srbiji traže kažnjavanje zločina hrvatske vojske, zabranu proslave „oluje“ i isplatu odšteta zbog stradanja srba u navedenoj oslobodilačkoj akciji. Od kakvog materijala čovjek mora biti sazdan a da u njemu ne proradi bijes, bijes poput erupcije vulkana. Zar u tim ljudima nema niti trunke ljudskosti, iskrenosti i kajanja za sve zlo koje nam napraviše. Sjete li se makar u snovima vriske živih ljudi paljenih u svojim domovima, masakriranih starica. Sjete li se samrtnog hropca nevinih, zaklanih ljudi? Mirno i s privilegijama žive tu pored nas i kao da im nije bilo dosta sranja i klanja, opet zazivaju kaos i destrukciju.
Kao na filmskoj traci redaju mi se slike ranjenih, promrzlih, gladnih branitelja i civila mog Saborskog, nakon okupacije i proboja do Lipica. Vrijeme je to kad u našim glavama vlada opći košmar a vijesti o mrtvim i ranjenim samo se redaju. Pokušavamo utvrditi tko nedostaje od vojnika i mještana ali zbog siline neprijateljskog udara i razloga što se narod raspršio u grupicama po šumama u okolici Saborskog, ne možemo trenutno utvrditi razmjere zločina i broj žrtava.
U danima koji slijede bezbroj je informacija i dezinformacija vezanih uz sudbine mještana i branitelja. Prošlo je i mjesec dana od okupacije i uništenja mjesta te su nade da će još netko živ izlutati iz šuma u okolici, sve manje. Među inima koji nedostaju je i moj prijatelj, susjed i imenjak Petar s roditeljima. Na dan pada mjesta izgubio im se svaki trag.
Sjedim u jednom zagrebačkom kafiću i kroz staklo ugledam siluetu meni poznatog i dragog prijatelja, pomislim da me to oči varaju ali kako se približava postajem sve uvjereniji da je to on, Petar zvan Kinkela. Pojavio se niotkuda i sad se grlimo od sreće. U dahu mi govori da su mu roditelji živi te da će trebati organizirati akciju izvlačenja njih i mog ujaka Dane koji je također uspio preživjeti, danima lutajući šumama.
U najvećoj tajnosti trebamo oformiti grupu koja će kroz pakao Kapele i Saborskog izvući ove ljude žive i spasiti ih od sigurne smrti i masakra. Što je to u nama, što nam daje snagu i hrabrost, jer samo mjesec dana ranije prošli smo pakao i jedva da smo žive glave izvukli a sad se opet treba vratiti u Saborsko u kojem haraju bande zločinaca svih kalibara. Treba uzeti u obzir da je već u ovo vrijeme nastupila oštra lička zima i šanse da ljudi koje trebamo spasiti imaju vrlo male šanse preživjeti oštru zimu kao i oštri četnički nož. Temperatura se ovih dana spustila na oko -20 stupnjeva i potrebno je pješačiti neprekidno petnaestak sati, vrletima i bespućima Male kapele, pritom izbjegavajući četničke zasjede. U slučaju da budemo primjećeni, izvlačenje će biti veoma teško, a o ranjavanju bilo koga iz grupe ne smijemo niti razmišljati jer dotičnog čeka sigurna smrt.
Već prilikom dogovora imamo problem jer u akciju žele ići i moj brat Martin te Željkov brat Mića što po nama nije dobro jer u slučaju da izginemo ne želimo da u smrt odu dvojica iz jedne obitelji. Teškom mukom razuvjeravamo braću da odustanu od akcije. Za pokret nas je spremno jedanaestorica a broj 11 je Martin koji je netom stigao na godišnji odmor iz Rusije. Iskazao je želju da vidi kako to sve izgleda pa ga je Slavko uvrstio na popis što će se u tijeku marša pokazati lošim potezom, jer čovjek je bez ikakvog ratnog iskustva te će unositi nemir u grupu. Krećemo iz kafića u kojem smo se okupljali i dogovarali a za nama izlazi Mile, kojem je otac strijeljan na dan pada sela. I kako sam ja zadnji izlazio, potiho me pita kuda mi to idemo? Pokušavam izbjeći odgovor ali on je uporan i sumnja da idemo u Saborsko. Kaže mi još da mu je otac ubijen i da ga želi pronaći i pokopati. Na ove riječi počinjem popuštati ali ga i razuvjeravati jer nije spreman za akciju jer nema oružja a mi upravo krećemo. Odgovara, da mu oružje ne treba, što je suludo. Objašnjavam ostalima da on želi ići po svaku cjenu i konačno ga prihvaćamo te će se naoružati usput, u Karlovcu ili Ogulinu.
Put prema Karlovcu protiče u gromoglasnom smijanju Martinovim dogodovštinama iz Rusije što potencira Slavko a u grupu donosi opuštajuću atmosferu.
Stižemo u Karlovac kod Mate iz Luga koji će nam podijeliti puške, municiju i pješačku opremu .Ova oprema ima poznati miris, miris smrti, koji moje nosnice odmah prepoznaju, a pripadala je najvjerojatnije mrtvim neprijateljima.
Dolazimo u Ogulin gdje se sastajemo s zapovjednikom specijalne policije Turkovićem koji je inače Saborčanski zet te stoga imamo povjerenja u njega. On nam treba osigurati potrebnu hranu i ponešto specijalne opreme koja će nam biti potrebna a tu mislim na protuoklopna sredsva, snajper s prigušivačem i videokameru, kako bi snimili svu bestijalnost četničkih zločinaca. Turković nam djeli kvalitetne uniforme za ekstremnu hladnoću a tako i čizme, od kojih ja biram one s utisnutim hrvatskim grbom, jer ako poginem negdje u Kapeli, tko moje kosti danas-sutra pronađe, znati će po čizmama da sam bio hrvatski vojnik. Ovaj izbor će se u vrijeme marša pokazati kao loš jer su čizme napravljene od lošeg materijala i u ekstremnim uvjetima i snježnoj pokorici će propuštati vlagu što mi je uvelike otežavalo pokret. Turković ne “uspjeva“ nabaviti ništa od specijalne opreme i daje nam radio vezu te jedan fotoaparat "žnj" kvalitete. Uzima nam podatke i inzistira da mu kažemo svoje nadimke iz čega se dade isčitati kako on misli da mi zapravo idemo u sigurnu smrt te bi ova oprema koju smo tražili bila izgubljena a bilo je vrijeme u kojem se oskudjevalo ovakvom opremom.
Odlazimo put Lipica gdje nas, kao i mnogo puta do tada u svoju skromnu kuću prima, danas pokojni Krsta. Čovjek nam nudi sve što ima. Tu ćemo prenoćiti i prije svitanja krenuti put Kapele i Saborskog. Tijekom noći, lička zima još je jače iskesila svoje oštre zube, ali ništa nas ne može omesti od našeg nauma. Nakon buđenja, ubrzano pripremamo opremu, s ciljem da ponesemo što više municije, bombi i hrane jer neznamo što nas na putu čeka i u kakve neprilike možemo upasti. Ja sam okačio desetak bombi o pojas i pogledam prema Martinu, a on okačio samo jednu bombu. Kažem mu da uzme još bombi jer ova što je ima je za ubiti sebe, da ne dođe živ u ruke četnika, što bi bio loš izbor za sve nas. Promjenio je boju lica i uzeo još nekoliko bombi. Kasnije mi je rekao da do tog trenutka nije bio svjestan kud ide te sama pomisao da će u slučaju zarobljavanja izvršiti samoubojstvo, grozila ga je. Mata nas izvodi iz Lipica u pravcu Glibodola i Kapele. Vraški je hladno i hladnoća štipa za obraze. Prolazimo ponad Glibodola, zastajkujemo i povlačimo po gutljaj iz boce pelinkovca koju smo ponijeli. Godi gutljaj pelinkovca i tjera hladnoću. U sam osvit zore, otvori se nebo i zemlja.
Fijuk granata svih kalibara iz pravca Dabra i Kapele zasipa Lipice koje smo netom napustili. Čuje se pokret tenkova iz pravca Glibodolskog križa. Zaglušujuća rika eksplozija uznemirila je Martina koji iskolačenih očiju govori da mi nismo normalni, jer nastavljamo put u smjeru od kuda topovi, vbr-i i minobacači rigaju vatru. Želi se vratiti i jedva ga uspjevam zaustaviti i uvjeriti da bi vraćanjem tek bio u opasnosti ,jer sav ovaj čelik koji nam leti iznad glava, tuče po Lipicama i okolini. Brujanje tenkova sve nam je bliže i prisiljeni smo krenuti u vrleti Kapele da bi izbjegli susret s čelikom za koji nemamo odgovarajuće oružje.
Kapelu je prekrio snijeg, sitan, ljut kao brašno posut. Ova situacija bitno mijenja naše planove za povratak, jer dok se mi vratimo tko zna do kuda će četnici osvojiti područje iza nas. Nastavljamo usprkos svemu i već smo poodmakli od Glibodola, iz čijeg smjera još uvjek bjesomučno odjekuju eksplozije iz svih oružja. Hodamo u koloni uz najveći mogući oprez a na začelju su Mile i Martin, koji u jednom momentu trkom krenuše nazad, no ni tada grupa ne posustaje i uspjevamo ih odgovoriti od povratka. Tvrde da su četniku vidjeli kaput iza drveta, što je naravno bio samo strah u njihovim glavama. Noge su mi već odavno mokre i imam rezerve čarape u ruksaku, no ne pada mi na pamet sjesti u snijeg i mjenjati čarape te nastavljam put.
Zastajemo da nešto pojedemo. Željo nudi Martina konzervom no ovaj je odbija s gnušanjem jer proživljava smrtni strah, što grupu nasmijava. Željo na svaki pogled u pravcu Martina, doslovce puca od smjeha. Konzerve i voda u čuturicama su se pretvorile u potpuni led i neupotrebljive su. Gigi to i ne predstavlja neki veliki problem, jer on i takve uspjeva pojesti usput, a njegov ranac na leđima je posebna priča, unutra uz municiju ima hrane za makar još tri gladne osobe.
U namjeri da izbjegnemo moguće četničke straže i zasjede na našim starim i poznatim stazama, odlučujemo se spustiti do same Ličke Jesenice, točnije Perinovca te se potom uspeti nazad na Kapelu pored istoimene vojarne JNA. Kod Perinovca osjećamo nečije prisustvo i vidimo tragove tenkovskih gusjenica koje vode u smjeru Glibodolskog križa i sudjeluju u napadu na Glibodol i Lipice. Dok oprezno prolazimo u blizini Vojarne, tišinu propara lavež pasa, njih desetina, postavljeni su uz žicu i svaki pristup ne može ostati nezamjećen. Zaobilazimo vojarnu i penjemo se prema jednom od vrhova Male Kapele, na vrhu zastajemo i u daljini, kao sokoli gledamo što je još ostalo od našeg voljenog i neprežaljenog mjesta, no vidimo samo zidine spaljene crkve i nekoliko kuća zidanica, također spaljenih i uništenih.
Selo je bilo izgrađeno od drvene građe 80%, što je karakteristično za ovaj dio Like, te uništenje istog nije bilo veliki problem našim mrziteljima. Poprimili smo monstruozni izgled usljed hladnoće. Inje nam se uhvatilo na obrve i brkove onih koji ih nose no rafali koje čujemo iz pravca sela daju nam još jaču volju i želju da dohvatimo nekog od palikuća i pljačkaša. U sam sumrak stižemo na vrh Alana, brda ponad Saborskog, nestalo je umora i hladnoće, a u zaseoku Galovići čujemo rafale i vidimo jednu kuću u plamenu. Šutke i bez ikakvog dogovora krećemo u tom pravcu čvrsto stežući oružje. Do našeg dolaska, palikuće su nestale jer još uvjek se plaše mraka, kako to i dolikuje kukavicama. Krećemo se u pravcu Čatrnje, šume u blizini Saborskog gdje su po Petrovim rječima, ostali njegovi roditelji i Dane.
Snježna vijavica nas prati i stižemo do omanjeg vojničkog šatora. Ne čuju se nikakvi zvuci niti ima tragova života. Petar rastvara krilo šatora i posvjetli lampom a iz šatora još nema nikakvog zvuka .Mi smo majko, povika Petar a u šatoru nasta komešanje i žamor. Jadni ljudi su najprije zanijemili od straha a potom od sreće. Kada se malo pribrala Milka reče djeco moja draga, zašto ste dolazili svoje mlade živote dati za nas!!! U kutu šatora gori mala peć, takozvana „koza“ i ugodno je unutra. Uspjevamo se svi uvući u šator iako nas je sve ukupno 15 osoba. Većinu žuljaju puške i bombe pa ih ostavljaju vani, sugerirajući i meni da isto učinim. No ne želim se odvojiti od svoje puške niti trenutak i ležim na njoj. Uspjevamo nešto i pojesti, presvući mokre čarape a Milka je prestajala cjelu noć na nogama ložeći peć. Ujutro se budimo, ispremješani kao sardine u konzervi. Otkrivamo da su se puške tjekom noći toliko smrzle da se ne daju repetirati, dok moja radi kao švicarski sat.
Dio grupe odlazi u obilazak sela a dio u zaselak Skrada u nadi da pronađu još nekog živog i sposobnog za težak put. Znamo da su žive tri starice i odnest će im nešto hrane. Ja sam u grupi koja ide u selo, iz pravca sela začuju se rafali i eksplozije. Objašnjavaju nam da je to četnička taktika svakoga dana kada ulaze u selo pljačkati i paliti jer se plaše preživjelih mještana. U zaseoku Sertići, pronalazimo u Ivinoj ljetnoj kuhinji, mrtvu, stariju žensku osobu. Prepoznajem svoju susjedu Mariju Krizmanić „Marićiku“. Ubijena je udarcem u lice i umrla otvorenih očiju. Oko kućice lutaju svinje i sve što mogu napraviti za nju je to da je prekrijem pokrivačem i zatvorim vrata. Iva plače, jer je pronašao svog šarplaninca mrtvog na drvima. Stotinu metara dalje, četnici prolaze cestom, traktorima i kamionima. Mile prepoznaje svoj traktor, puni smo bijesa i želje da pobijemo ove lešinare ali se plašimo da ne ugrozimo akciju spašavanja civila. Snijeg je i tragovi su vidljivi a ne znamo kako će civili moći brzo hodati pa se odlučujemo pustiti ovu žgadiju, i danas mi je teško zbog ove naše odluke.
Vraćamo se do šatora a vrijedna kuma Milka ispekla je svinjetinu i police krumpira. Svinju su dotjerali iz sela, zaklali i spremili u bačvu. Pričaju da svinja, dok su je klali nije niti glasa pustila, kao da se žrtvovala da ih ne otkrije.
Predvečer nam je još namjera otići u dio sela zvan Varoš u kojem su četnici strijeljali 7 muškaraca i dvije žene. Prolazimo kroz Tuk i u zimskoj noći vidimo obrise tri srpske kuće na ulazu u selo. Čine se potpuno čitave, što je pravo čudo u odnosu na količinu čelika koji je pao na selo. Vjerojatno su četnici brižno pazili na svoju braću. Ulazimo u Varoš, spaljen i sablasta. Na udarima bure, škripe limovi koji dopunjuju doživljaj. Na mjestu gdje su strijeljani muškarci, nogama zgrtamo snijeg i u nadi da pronađemo leševe ubijenih. No osim njihovih kaputa, ne pronalazimo nikog. U blizini je bila Milina kuća te je on uza jedan zid zakopao novac i vrijednosti, što nam sad tek govori. Uz to zakopao je i nekoliko boca wyskija i vilijamovke što Željo teškom mukom otkopava i pronalazi. O kako godi vilijamovka na ovoj hladnoći. Kako smo prelazili cestu da bi došli do Varoša, ostavili smo tragove po kojim će sutradan otkriti naše prisustvo i plan izvlačenja bi mogao doći u pitanje. Stoga planiramo da još iste noći krenemo put Kapele.
Prizori sela su katastrofalni i jezoviti, kod crkve u noći galopira i njišti konj. Čopori vukova ulaze u selo i prave krvavu gozbu, no nisu ništa manje željni krvi od spodoba u ljudskom obliku koji krstare selom također u potrazi za žrtvom. Grupa iz Skrade se vratila do šatora i kažu da su pronašli tri žive stare žene od kojih dvije i ne pomišljaju na odlazak, dok treća moli da je povedemo, nesvjesna težine puta i svoje težine i starosti. Odlučujemo krenuti u 2 sata ujutro a do tada malo trebamo odmoriti. Jura kaže da će mi on srediti čizme te neće promačati, namazati će ih slaninom, što se pokazalo dobro što se tiče vlage ali usljed ekstremne hladnoće čizme su se tako odrvenile da nisam mogao stopalo preklapati.
Krećemo točno u 2 sata i prolazimo pored mog spaljenog ognjišta, savladavaju me emocije i za nepovjerovati je da uspjevam pustiti suze na ovoj hladnoći. Zaklinjem se da ću vratiti istom mjerom gadovima. Pri prelasku preko ceste dolazim na ideju da dio puta pređemo unatraške te dok četnici shvate naš pravac kretanja, dobijemo na vremenu. Iza leđa nam ostaje voljeno selo, u krvi, vatri i muci zbrisano s lica zemlje. Put uz Kapelu je strahovito težak i Dane teško napreduje. Nenaoružan je, prilazim mu i dajem pištolj za slučaj da upadnemo u zasjedu, neka ga makar živog ne uhvate. Milka se iznenađujuće dobro kreće iako i ona nosi nekakvu torbu. Kad smo zastali, iz torbe vadi šljivovicu i krijepi nas. Jura proklinje onoga tko je izabrao ovaj put i kaže,“ja sam penziju zaradio u šumariji ali ovakve vrleti nikad nevidjeh“. Oko 9 sati došli smo iznad vojarne i onda iz Saborskog čujemo detonacije i rafale. Zamišljam četnika koji je prvi vidio naše tragove, jer dosad su se već opustili u pljački, paleži i ubijanju, kad ono tragovi ustaških čizama u snijegu. U smjeru Glibodola također čujemo detonacije što nam daje nadu da naši dečki još drže linije obrane u Lipicama.
Zaobilazimo Glibodolski križ i i krećemo put vrha Jasenka te nakon toga dolazimo ponad Glibodola. Borbe još traju svom žestinom. S leđa gledamo četničke tenkove i žalimo za obećanim protuoklopnim sredstvima koja nismo dobili u Ogulinu. Pratimo tragove pješaka u snijegu misleći da se radi o četničkoj izvidnici. Namjera nam je uništiti ih. Zaboravljamo na umor i prijeđeni put jer duše su nam pune gorčine već viđenim u našem Saborskom a sad je tu pred nama četnička neman još željna krvi i klanja. U munjevitom pokretu iskačemo ispred dvojice koji ostadoše skamenjeni i samo božjom providnošću pošteđeni naših metaka. Prepoznajemo oznake hrvatske vojske i pitamo tko su? 111 Riječka brigada, odgovaraju. Bacamo se jedni drugima u zagrljaj. Objašnjavaju nam da su upozoreni na naš mogući dolazak ali da nisu očekivali da iz Saborskog dođe netko kroz kišu granata. Ova legendarna brigada zaustavila je četnički prodor i pokušaj spajanja s srbima gorskog kotara a naša grupa je uveliko doprinjela istome.
Proučavajući kasnije četničke dokumente, vidljivo je da su tenkovi iz Glibodola povučeni na poligon Slunj nakon što su otkriveni tragovi diverzantske grupe u Saborskom te je postojala opasnost od zauzimanja četničke komande na poligonu Slunj. Ovom brilijantnom akcijom spašeni su životi ljudi koji su bili osuđeni na sigurnu smrt i muku. Također smo se uvjerili u razmjere velikosrpske mržnje i želje da zatru svaki trag postojanja hrvata na ovim prostorima.
24. kolovoza 2014.
MAĆAN