Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš. Saborčani su u očekivanju novoga mira da započne novi odsjek njihove povijesti. Ovdje ćemo se osvrnuti na razdoblje do gradnje župne crkve, sagrađene 1865. godine, a srušene 1991. godine.
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovačko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena. Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja.
Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija.
Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo.
Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana a spominje se i filijalna crkva posvećena Majci Božjoj. Tada župa broji 613 župljana. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje.
Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.
Iz knige; Modruška ili Krbavska biskupija, Povodom 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš. Autor dr. Mile Bogović, Gospić 2010. Izdavač Gospićko-senjska biskupija
Komentari
- Godine 1726. , je započela gradnja crkve na temeljima srednjovjekovne građevine, a 1727. je produljena za prostor svetišta.
- Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. - - Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine.
- Biskup Benzoni, Pohmaljevićev nasljednik 1733. godine crkvu opisuje kao građevinu u dobrom stanju, što upućuje na zaključak da je do tada već bila dovršena.
- Godine 1734. u Veneciji je naručeno i izliveno zvono posvećeno sv. Ivanu Nepomuku.
- Zvono Pavla de Polisa sa reljefnim prikazom sv. Ivana Nepomuka blagoslovio je 24. I 1735. „ad portam ab occidente“ tj. pred ulazom u današnju kapelu, biskup Benzoni u nazočnosti generalnog vikara Wolfganga Čolića.
- Biskup Čolić će 1747. zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija.
- Iz dostupnih izvora nije jasno kada je župa Saborsko za svog patrona izabrala sv. Ivana Nepomuka. Najsigurnija je 1735. godina kada je blagoslovljeno zvono u čast sv. Ivana Nepomuka.
Nije poznato jeli se koje domicilno prezime vratilo u Saborsko, koje je ovdje obitavalo prije Turaka, jer je ovo područje bilo pusto od početka 16. pa do početka 18. st. (200 godina). Samo se zna da su početkom 18. stoljeća neka prezimena došla iz tadašnje Kranjske., kao, Conjar (Zollner) Štrk (Sterk), Špehar (Spaher) - porijeklom kočevski Njemci...
Modruški urbar je bio porezna knjiga, tako da u njemu nema povjesnih podataka, osim popisa kmetova i njihovih imanja i njihove obaveze (davanja) prema gospodarima Frankopanima.
Vidi ovaj članak:
Iz Modruškog urbara: Zaborsko - Jesnica i Goridnje polje - Pliskovo (Blata)
U Saborskom je u to vrijeme bilo samo 12 imanja, vjerojatno jako siromašnih, pa zato nisu popisani po imenima, nego je određeno koliko svi zajedno moraju dati, kao zajednica.
Činjenica da je crkva iz 1726. godine ishitreno sagrađena izvan naselja, na temeljima srednjovjekovne crkve, odnosno na lokaciji srednjovjekovnoga Zaborskog, dok je novo Saborsko izgrađeno uz glavnu prometnicu, dovela je do raskoraka: zimi, za vrijeme snjegova, do crkve se nije moglo doći. Iz toga možemo zaključiti da se „staro“ Saborsko, odnosno Zaborsko, nalazilo na današnjim Brdinama, jer nema logike da je bilo smješteno drugdje, a ne uz samu crkvu.
A vrijeme je pokazalo da ta pozicija nije praktična i 1864. krenulo se u izgradnju nove crkve uz glavnu prometnicu u naselju.