Modruš
Stipan Grišnjaković, Stipko Jurić, Stipko Belčić, Stipko Prosković, Juraj Barbić, Juraj Brkiš, Juraj Grkšić, Matij Skalić, Matij Bošnjak, Jurko Ladišić, Jurko Gamzić, Jurko Ugrić, Jurko Brkiš, Matko Lasić, Matko Juretić, Matko Črnjak, Šimun Grdasić, Šimun Orlovčić, Šimun Belčić, Šimko Popović, Ivan Malšić, Ivan Grkšić, Ivanko Ivković, Ivko Mavrićev, Ivša Jarnetić, Jurša Gašpić, Mihovil Rodčić, Mihac Tomšić, Franjko Zebić, Benko Baričević, Benko Plešić, Benko Grkšić, Benša Grgečić Benša Banić, Jerko Brkiš, Blažko Pačelatić, Blaško Ferdulić, Cvitko Olovčić, Lukša Pačelatić, Lukša Štefulinić, Lukša Lončar, Bartol Ferdolić, Jakov Medilić, Mikula Banić, Jake Grklić, Mike Martolić, Grgur Valdanić, Grgur Ratković, Grgur Drkosić, Grge Mirčić, Grge Ostronić, Grgo Klenković, Grga Čičić, Lovre Rilić, Lovre Jakomelić, Lovre Durdačić, Vale Medved, Jelka Dedković ...
Budući da neka česta osobna imena do sada nisu istaknuta, posvetit ćemo još malo pozornosti antroponimiji. među muškim imenima često se spominje Mavar (Mavro), npr. Mavar Salopek (str. 29); Mavar Dujmović (str. 34); Mavar Franković (str. 36); Mavar Lopčić (str. 41); Mavar, Carov zet (str. 43); Mavar, Zebića zet (str. 4). Često je i ime Broz (Ambroz), npr. Broz Ferdulić (str. 63); Broz Grkšić (str. 66); Broz Črnčić (str. 69); Broz Dubić (str. 70). U čakavaca uobičajeno ime Jandrij (Andrija), s protetskim j- i završetkom ij, npr. Jurića sin Jandrij (str. 49); Jandrij Rosnić (str. 56), često se javlja bez završnoga fonema /j/, npr. Jandri Jurjaković (str. 30); Jandri Belčić (str. 49); Jandri Vučković (str. 64); Jandri Jušetić (str. 71); Jandri Matetić (str. 75). među prepoznatljivo čakavskima još su imena Mikula (Nikola), npr. Mikula Jurišić (str. 30) i Žvan (Ivan), npr. Žvan Klinčić (str. 40), a u sjeverozapadnih čakavaca čest je i Anton (Antun), npr. Anton Olebušić (str. 65).
Jesenica i Goridnje polje
Filip Križanić, Blažičevića selo, Lovre Rilić, Jemrih Jakovčić, Benko Baričević, Vid Plešić, Sovića selo, Iliašića selo, Marka ribara selo, Anton na Planici, Vid Gigač, Franko Vidonić, Brnjko Brlić, Tomko Valkovčić, Stipko Jurić, Matko Lašić, Šimun Grličić, Šimun, Stipko, Ivan i Ivša Jarnjević, Blaž Obratković, Vrbanje selo, Kiac, Franjac, Bartol ptičar...
(Selo ili selište, lat. sessio, bilo je u različito doba i u raznih krajevih Hrvatske razne veličine. Obseg od 12 dnih (ralih, Tagbau) i sjenokoše stoga 4 odgovara prostoru selišta, koji je bio zakonito ustanovljen u veće dielu Hrvatske.)
Pliskovo (Blata)
Cvitan Lovrenčić, Fikac Lovrenčić, Matko Novačić, Brnardo Balšić, Martin Tomašić, Blažina Tomašić, Mihovil Cvitkov sin ...
Ova imena nalaze se u Modruškom urbaru iz 1486. godine, stoga je velika vjerojatnost da su se neka od njih nalazila i u Zaborskom. Zapravo, predtursko Saborsko, odnosno Zaborsko, za nas je velika nepoznanica. Znamo da je velik broj, odnosno većina tadašnjeg stanovništva, pred Turcima napustla Modruški kraj. Ono što danas imamo rezultat je naseljavanja nakon odlaska Turaka, zbog čega se prezimena iz Urbara danas uglavnom ne nalaze u Modruškom kraju, osim rijetkih, poput Medveda, Salopeka, Dujmovića, Frankovića (Franjkovića).
U Saborskom se, primjerice iz tog vremena, javlja prezime Tomšić.
Izvor: Modruški urbar 1486. godina
Komentari
Poraz kod Modruša (i u modruškom području) 1493. godine, poznat i kao dio šireg konteksta
Krbavske bitke, označio je kraj zlatnog doba ovog važnog frankapanskog središta i početak stogodišnjeg rata s Osmanlijama na tom području.
Prije same Krbavske bitke (9. rujna 1493.), osmanska vojska predvođena bosanskim sandžak-begom Jakub-pašom pljačkala je, palila i uništavala područje oko Modruša, koji je bio ključno sjedište krbavsko-modruškog područja pod kontrolom kneza Bernardina Frankopana.
Danas su u modruškom kraju jedini autohtoni Salopeki, ostali kao: Krajine, Gašparovići, Jandrlići, Štimci, Keseri, Pavlići, Cindrići, Luketići, Sabljaki, Turkalji, Rendulići, Gerovci, Špehari, Vidoši, Kolići, Mateškovići, Popovići, Jagnjići, Žanići, Kovačići, Antončići, Rudančići, Štimci, Poljaki, Mikići, su doseljenici iz raznih krajeva nakon Turaka.
Unatoč zamjeni stanovištva čakavski dijalekt je sačuvan, vjerojatno se ta zamjena stanovništva odvijala postepeno kao neka vrsta primopredaje.
Autohtoni Hrvati su završili u Italiji, Kranjskoj, Austriji, Slovačkoj i tadašnjoj Ugarskoj, tu se većina asimilirala. Ima jedan izuzetak, a to su Gradišćanski Hrvati koji su pred Turcima izbjegli u Austriju iz Like, Krbave, Korduna, Banovine, zapadne Bosne, Gorskog kotara i Slavonije i do danas su uspjeli sačuvati svoj identitet, jezik i kulturu.
Do prvog vala iseljenja dolazi 1530-ih godina, nakon što su Turci uništili gotovo sva naselja između Une i Velebita i od Kupe do Kapele. Imamo također i manje skupine Hrvata kao što su moliški Hrvati u Italiji, doseljenici iz Dalmacije i Moravski Hrvati (Moravští Chorvati) u Češkoj, doseljenici s Banovine i Korduna, no kod manjeg broja njih postoji samo spoznaja o porijeklu.
Naseljavanje Like nakon turskog povlačenja (oko 1689.)
bilo je organizirani proces Habsburške monarhije, kojom je opustošeno područje (izgubljeno ~95% stanovništva) naselilo novo stanovništvo, uglavnom Hrvati Bunjevci iz Dalmacije i Bosne te pravoslavni Vlasi/Srbi. Doseljenici su organizirani u Ličku pukovniju (regimentu) unutar Vojne krajine za obranu granice.