Jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se 12. studenoga 1991. u Saborskom, po broju stanovnika malenom, ali po herojstvu i žrtvi velikom selu u tadašnjoj općini Ogulin, u krajoliku prekrasne prirode, omeđenom smaragdnim Plitvičkim jezerima, stoljetnim veličanstvenim šumama Plitvica i planine Male Kapele te kristalno čistim izvorima vode i jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom.
Teško da bi se moglo zamisliti ljepše, zdravije i mirnije okruženje. Nažalost, Saborsko je tih dana bilo okruženo najvećim poligonom JNA prema Slunju, istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava između Plitvica i Bihaća te jednima od najvećih žarišta velikosrpske pobune Plaškim i Titovom Korenicom.
Kao da to okruženje nije bilo dovoljno, Saborsko je gađano iz oružja koje je pristiglo iz Beograda i raznih vojarni JNA u Hrvatskoj. Saborsko je tih dana bilo okruženo vojnicima, među kojima su ga mnogi htjeli razoriti i zatrti, a stanovništvo poubijati i protjerati. To su bili vojnici JNA, paravojne postrojbe, domaći Ličani koji su poznavali teren i ranije sa Saborčanima često dijelili dobro i zlo te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije, svi zatrovani velikosrpskom ideologijom koja je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova i za planove presijecanja Hrvatske preko Ogulina, Gomirja i Srpskih Moravica do granice sa Slovenijom.
U tim planovima, Saborsko je trebalo pregaziti i sravniti još početkom kolovoza, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao Plaščanski ratni bilten: „Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine”.
Sve je bilo spremno za rat protiv Hrvatske, ali velikosrpskim planovima ispriječilo se Saborsko.
Ogulin se tad još nije naoružao, nisu osvojene vojarne na ogulinskom području koje su bile goruća prijetnja u centru grada, Sv. Petru, Oštarijama i Skradniku, a Hrvatskoj je prijetilo presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora: ceste i željezničke pruge Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps Hrvatske te slom obrane Hrvatske. Daljnjim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bihaćem i Bosanskom krajinom, Hrvatska bi se našla u bezizlaznoj situaciji i „Oluja” bi bila gotovo nemoguća. Velikosrpskim planovima ispriječilo se Saborsko.
Srpski ekstremisti u odmetnutoj Plaščanskoj dolini su uveli strahovladu i ubili pojedine ugledne plaščanske Srbe koji su se zalagali za mir i suživot, čime su mnoge ušutkali. JNA je naoružala lokalno srpsko seosko stanovništvo, a velikosrpska propaganda plašila ih je da im hrvatske vlasti spremaju genocid. Sve je bilo spremno za rat protiv Hrvatske.
Saborsko, to malo selo koje je postojalo i prije Turaka, koje je starije od centara tog prostora, Karlovca, Ogulina i Gospića, koje je preživjelo sve ratove na granici velikih carstava i uvijek se iznova obnavljalo, koje je preživjelo i usprkos stravičnih oko 500 žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, tada je bilo osuđeno na smrtnu kaznu. Saborsko je prvi put napadnuto 5. kolovoza 1991., kada još nije bilo Hrvatske vojske, a prve napade tih dana uspješno su obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Napadači su planirali selo osvojiti u nekoliko dana, a teško da su mogli zamisliti da će otpor potrajati točno sto dana.
Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive i rade izvan Saborskog, u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Ogulinu, Slavoniji, inozemstvu. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u Saborsko, nakon čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi. Dugotrajna obrana Saborskog uvelike je pomogla ogulinskim snagama da osvoje vojarne na svom području, čime se Ogulin naoružao i spriječeno je presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Hrvatske snage iz Ogulina opkoljavaju jedno od najvećih skladišta oružja JNA, Oštarije I. i II., koje JNA 13. listopada 1991. diže u zrak, a eksploziju 10 milijuna kg eksploziva novine uspoređuju s Hirošimom.
Više od 100 dana junačkog otpora i borbe
Branitelji Saborskog su kroz šumu pješice preko Kapele odlazili na najbliži slobodan teritorij, a potom u Ogulin po streljivo i sanitetski materijal, koje su opet pješice preko Kapele donosili u Saborsko. Početkom rujna, plitvički teritorijalci u zasjedi ubijaju prvu trojicu branitelja Saborskog koji su se u Slunj uputili tražiti lijekove i liječničku pomoć za civile. Zapovjednik PS Ogulin Ante Ujević izjavljuje za Novi list:
"Na njihovom mjestu mnogi bi se predali, ali to nisu obični ljudi, to su heroji. Svi do jednog. Ne možete to ni zamisliti, još takve nisam vidio, srce mi se kida zbog njih."
Saborsko je bilo mjesecima odsječeno i opkoljeno, bez pomoći, bez struje i telefonskih veza sa svijetom. Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala. U liječenju, Saborčanima je mnogo pomogao i liječnik ogulinske bolnice dr. Zorko, koji je dragovoljno konvojem došao u selo.
Deset dana prije pada Saborskog, 2. studenoga, 3 MIG-a i tenkovi napali su Saborsko i tog dana poginula su petorica branitelja, među kojima i braća Matovina, poginula u istom trenutku od avionskog napada. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag. Tog dana, 13 branitelja je ranjeno te su uspješno prebačeni šumom na liječenje u Slunj, a teži ranjenici u Bihać. Jedan od poginule braće, Petar Matovina, više puta je prije toga bio ranjavan u obrani Saborskog i pobjegao je iz bolnice nezaliječen natrag u obranu sela, što nije jedini takav slučaj.
Osveta na najslabijima, starcima ubijenima na kućnim pragovima, zapaljenima u kućama i likvidiranima različitim vrstama oružja.
Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred puškama Saborčana, jedna od tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Ta osveta bila je na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja. Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine, kojih je, po tvrdnjama svjedoka, u zraku bilo i po devet odjednom. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i Krajine te oko 1500 do zuba naoružanih vojnika okupljenih s raznih strana, od Plaščanske doline, Jesenice, Titove Korenice do Niša, Kragujevca, Čačka ili Šumadije. S druge strane, 7 km dugačko selo branilo je 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, nije bilo nikakvog generala ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali s velikim srcem.
12. studeni 1991.
Napadom na Saborsko 12. studenoga., zapovijedao je Čedo Bulat koji će 1995. u Oluji predati korpus generalu Petru Stipetiću. Novi list, koji na naslovnici donosi glavni naslov „10.000 granata na Saborsko“, piše:
"Nekad sam samo u pričama slušao da se rodoljubljem i snagom volje mogu pobijediti tenkovi i avioni. Na primjeru Saborskog, tog malog ličkog sela, uvjerio sam se da nemoguće može biti moguće. To je mjesto već više od 100 dana opkoljeno. Mnogi dobri poznavaoci prilika i uvjeta ratovanja neprestano se iščuđuju kako Saborsko odolijeva ogromnoj neprijateljskoj snazi. Po mnogima, obrana Saborskog veće je čudo od Vukovara i Dubrovnika, jer su snage branitelja znatno slabije, a mogućnosti neprijatelja ogromne."
Novine pišu da padom Saborskog i Slunja na cijelom graničnom pojasu od Knina do Karlovca više ne bi bilo Hrvata. Saborsko je bilo i prva linija obrane Slunja. Nakon 3 sata napada, u Saborskom oko podne puca prva linija obrane i preživjeli branitelji se počinju izvlačiti skupa s civilima u šumu. Oko 16 sati, pada i posljednje uporište obrane sela. Tog dana ubijeno je 38 Saborčana, među kojima još jedna braća, Dumenčić, branitelji ubijeni na svom kućnom pragu, kao i ostali. Jedan od poginule braće, Ante Dumenčić, iako smrtno ranjen, pucnjavom je otjerao veću grupu napadača na rezervni položaj, čime je dao vremena dijelu Saborčana da se izvuče u šumu. Njegove kosti pronađene su nakon Oluje. Preživjeli mještani, među kojima i mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog teritorija Lipica, Stajnice i Glibodola, a mještani gornjeg sela do Slunja. Tada, tri dana nakon pada Saborskog, javnost je prvi put čula da je Saborsko palo. Četiri dana nakon pada Saborskog, pao je i Slunj. Mnogi prognani Saborčani zbrinuti su u Ogulinu, pretežno iz donjeg sela.
Najstarije žrtve Mate Matovina i Polde Conjar imali su 97 godina.
Foto. Saborsko.net
Saborsko je u okruženju napadano dulje čak i od Vukovara i Škabrnje, a i postotak ubijenog stanovništva je veći. Dugotrajna obrana Saborskog i susjednih mjesta rasteretila je ogulinsku i karlovačku bojišnicu. Odmetnuto područje Plaščanske doline i Ličke Jesenice je okupacijom Saborskog spojeno s ostatkom okupiranih dijelova Hrvatske.
Kad gledamo samo žrtve naselja Saborsko, 12. studenoga 1991. ubijeno je 38 ljudi. Ukupno je 1991. ubijeno i poginulo 50 ljudi, a od 1991. do 1995. ubijeno je i poginulo 52 ljudi, od čega se 9 vodi nestalima. U župi Saborsko ubijeno je i poginulo 54 ljudi, od čega 19 žena. Najstarije žrtve Mate Matovina i Polde Conjar rođeni su 1895. g.
Svi ubijeni bili su Hrvati, zbog čega je Saborsko bilo skupa s Vukovarom, Ovčarom i Škabrnjom u središtu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, koji je većinom glasova presudio da nema dovoljno elemenata genocida da bi se zločin u Saborskom okvalificirao kao genocid, nije dokazana planska namjera genocida, ali je dokazan element da su se u Saborskom dogodila genocidna djela. Zapovijed da se u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti, sačuvana je samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi iz Plaškog.
Još 9 branitelja poginulo je na području L. Jesenice (općina Saborsko), a imali su prebivalište izvan općine Saborsko. Među njima, četvorica su poginula u operaciji „Oluja”. Još trojica branitelja poginula su na položaju između Rakovice i Saborskog i privremeno su 4 godine pokopani u Saborskom, tako da ukupna brojka hrvatskih žrtava na prostoru općine i župe Saborsko iznosi 66. Ako tome pridodamo i žrtve u saborčanskom zaseoku Vukovići koji se nalazi u susjednoj općini Plitvička Jezera, broj žrtava iznosi 74.
7% stanovništva saborčanskog područja izginulo je u ratu
Velike su to žrtve za tako malo područje. 7% stanovništva izginulo je u ratu, a svi ostali otišli su u progonstvo. Saborsko je prema popisu 1991. imalo 852 stanovnika. Prema crkvenim statistikama, u Saborskom je 1939. živjelo 3350 katolika. Neki zaseoci izumrli su još prije Domovinskog rata: Ravni Lug (nekada oko 250 stanovnika, imao je školski razredni odjel), Vuković Kapela (oko 120 stanovnika), Čorkova Uvala (oko 120) i Skrada (oko 200 stanovnika), prisilno iseljena do 1965. zbog gradnje slunjskog vojnog poligona JNA, tog istog iz kojeg je napadano Saborsko. Tako u Saborskom nema generacije koja nije ratovala ili stradavala, još od turskih vremena, Vojne krajine do tri velika rata u Hrvatskoj u 20. st. Saborsko (Saborski, Zaborsko), za vrijeme Turaka raseljeno i uništeno, ponovno je naseljeno nakon pomicanja turske granice početkom 18. st., a današnji Saborčani su starim porijeklom Brinjaci, Ogulinci, Modrušani, Gorani, lički Bunjevci. Svima je zajedničko da su stoljećima branili Hrvatsku i Europu od raznih osvajača i uspjeli opstati na tom području do današnjih dana, usprkos svim nedaćama.
Miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Saborskom. Agresorski vojnik svjedoči da je nakon eksplozije zvonik ostao stajati, a donji dio je eksplozija izbila. Uhvatio ih je veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva neće srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili. Teško je oštećena kapelica Rođenja BDM iz 1726. sa srednjovjekovnim temeljima, spomenik kulture nulte kategorije.
Tenkovi su pregazili groblje. Pljačkanje i palež su trajali mjesecima, a svih 1170 kuća i objekata je zapaljeno. Razaranje Saborskog trajalo je do 1995., jer su ostaci kuća služili za vježbe gađanja, a krajiške vlasti su Saborskom promijenile ime u Ravna Gora.
Oslobođenje 5. kolovoza 1995.
U operaciji „Oluja”, Samostalna satnija Saborsko u sastavu 143. domobranske pukovnije sudjeluje u oslobađanju Plaščanske doline. Prva gbr HV-a („Tigrovi”), prva je ušla u oslobođeno Saborsko. Osim Tigrova i ogulinske 143., u oslobađanju šireg područja Plaškog i općine Saborsko, sudjelovali su i 14. i 138. domobranska pukovnija, 99. brigada HV-a, specijalna policija i 2. bojna 119. brigade HV-a.
Znakovito je da je Saborsko oslobođeno 5. kolovoza, na isti datum kada je i prvi put napadnuto četiri godine ranije. Sjećamo se i obilježavamo svake godine 5. kolovoza, državnog praznika.
Sjetimo se i 12. studenoga, barem na taj jedan dan u godini. Sjetimo se žrtve Saborskog. Saborsko to zaslužuje. Hrvatska to zaslužuje.
Objavio Ivan Vuković
Komentari