DAVOR VALENTIĆ

Ta toliko slavljena Francuska revolucija postala je smrtna presuda mnogim vrijednostima;  ona  je  u  nasilju  i  krvi  ustoličila  laicizam,  precijenjen  individualizam, sekularno društvo i njegovu državu; jednostavno otela ovlasti neba te ih  izručila  svetkovini  profanosti.  Između  Neba  i  Zemlje  uguralo  se  neznanje, oholost,  a  potom  je  stigla  prava  histerija:  nesumnjiva  vjera  u  napredak.  Da  bi se ljudsko stado podaništva pretvorilo u narod, izmišljena je, i onda tisućama puta  upotrijebljena,  opaka  naprava  –  giljotina.  U  isto  je  vrijeme  promovirana opasna  i  prevarantska  sorta  ljudi  –  politikanti.  No,  opojnoj  ideji  jednakosti  i slobode  potkrala  se  opaka  greška:  nova  se  država  okomila  na  Boga  umjesto da obuzda uzoholjeno visoko svećenstvo; obrušila na neprihvatljive privilegije dvora postupno stvarajući još veće i odvratnije tiranije. Podaništvo pretvoreno u narod priželjkivalo je ravnopravnost i jednakost u vlasti, makar i mrvicu državne siline. I stvoren je društveni ateizam, službena vjera u nevjeru.

Demokracija  je  postala  demonkracija,  običan  demijurg  ljudske  samovolje  i razjapljene ambicije. Samo je demonu utjeha tuđa propast. Neznanje je nametnulo granicu znanja i razboritosti, a vulgarna profanizacija zauzela prijestolja; božansko  je  zamijenjeno  ljudskim  kako  bi  individualizam  i  nabubreno  ja  postali  puna  mjera  i  arbitar  svih  stvari;  svijet  je  obolio  od  razumnosti,  a  sirovi racionalizam  i  racionalistička  samodopadnost  postali  su  presuditelji  nametnuvši svoje pravovjerje i pogled na svijet. Racionalnost (kao opreka vjeri) lišila je svijet njegove začarane aure, neprispodobive čarolije, a sve kako bi ga lakše podvrgnula sebi i svom ravnodušju, kako bi ljudi postali tek prolazne figure u bezbožnom svijetu.

»Sloboda  i  jednakost,  demokracija  i  socijalna  pravda  samo  su  pojmovi  iza  kojih se skriva bestijalnost divljaka, i to kako čovječanstvo živi 20. stoljeće nema nikakve veze ni s idealima niti humanitetom, ali ima veze sa srozavanjem i potonućem u primitivizam i ljudožderske nagone«(Hamvas).

Darvinizam je promovirao čovjekolikog majmuna za svog zaštitnika kako bi nam pokazao svoju nakanu i cilj – majmunolikog čovjeka – potpuno zaboravljajući da je bez Boga čovječnost nemoguća.

Civilizacija  koja  ne  poznaje  niti  jedno  vrhovno  načelo,  koja  se  zapravo  temelji na negaciji principa, lišena je svake moguće podudarnosti s ostalima, piše Guenon. Danas je u Europi na vlasti sentimentalni (zapravo areligiozni) humanizam  i  prakticirajući  ateizam  te  njima  suprotstavljeni  okoštali  vjerski  rituali okađeni  uzvišenošću,  šuplje  svetkovine  i  neprimjereno  poslužena  duhovnost kršćanstva.  Okoštalo  ćudoređe  uokvireno  teološkom  strogoćom  nije  najbolji primjer Radosne vijesti. Izostao je osobni primjer, blaženici i sveci su nemoćni i ne mogu nadomjestiti nedostatak osobne hrabrosti. Kršćanstvo sve manje živi psalmičke molitve i sve slabije prepoznaje osobni čin kao nešto najviše što osoba u modernim vremenima može učiniti za sebe čineći drugima, a sve više živi svjetsku uspješnost bogateći se u slavi i autoritetu. Farizejstvo nije ni izdaleka iskorijenjeno,  jer  nije  ono  samo  usputno  licemjerje,  tek  prijevara  ili  teološka sitničavost, nego očitovanje korumpirane duhovne kaste.

I stoga je Europi teško i zato je Europa ranjiva i privlačna. Poharana idejom materijalne  jednakosti te  okopnjela  promilnim  natalitetom, svakim  je danom sve više stara i nacifrana. Dotjerana i pomalo ocvala Europa, željna umirovljeničkog spokoja, pokušava postati najveći unajmitelj azijske robovske radne snage i razmaženi rentijer. Dok fertilni svijet Bliskog istoka, srednje Azije i Afrike, gonjen  neimaštinom  i  paklenim  usudom,  probija  mekane  granice  kršćanske uljudbe,  stari  kontinent  nastavlja  s  licemjernim  igrokazom  uljudnosti.  S  već izlizanom perfidijom kupuje vrijeme i pregovaračku poziciju pokušavajući mlohavost prikazati razboritošću.

Ne  postoji  zapanjujuća  sličnost,  ali  su  moguće  usporedbe  kasne  antičke dekadencije  i  današnjih  modernih  vremena.  Naše  doba  više  ne  vjeruje  ljepoti zagrljaja. U ovim vremenima svekolikog napretka judeo-kršćanska uljudba ne prestaje se klimati između gladi i pretilosti, zabave i nasilja, fundamentalizma i  ravnodušnosti,  skepticizma  i  masovnog  zanosa  tehnološkim  napretkom.  U međuvremenu  progresivni  materijalizam  i  salo  odnose  pobjedu,  izgladnjelost Afrike i bulimija tugaljivih trebali bi valjda biti nekakav korektiv. Ako u ovoj zapadnoj civilizaciji postoje mase koje se daju zavesti velikim riječima o napretku i koje vjeruju u civilizacijsko poslanstvo galopirajuće globalizacije (nesvjesni da su  do  grla  uronjeni  u  materijalističko  barbarstvo)  i  oni  drugi  koji  beskrupulozno  iskorištavaju  to  prevarantsko  stanje  kako  bi  zadovoljili  svoju  pohlepu  i nasilnički nagon, onda je to odraz svekolikog modernog nereda, zabluda i stupidne  oholosti.  I  gdje  u  toj  bipolarnosti  smjestiti  ovaj  tih  i  samoljubiv  narod, njegovu bezrazložnu narcisoidnost. Nije moguće da Hrvati samo u borbi vide odškrinuta vrata prema Nebu?

Hrvatska  je  zemljopisno,  povijesno,  civilizacijski  i  sudbinski  neotuđiv  dio Europe.  Mi  posjedujemo  nimalo  dragocjeno  iskustvo  europskih  sukoba,  integracija,  podjela  i  baštinici  smo  čudesne  europske  kulture  koja  je  obilježila povijest svijeta posljednja dva tisućljeća. Naše epizode s Jugoslavijama bile su pogubne; loše posljedice decenijama neće još ishlapjeti, pa će ulazak u EU barem za neko vrijeme jamčiti odmak od prekodrinskog rakijanja i barbarskih namjera, bizantske perfidije i sveslavenskih tlapnji. Tu smo medicinu orjunaštva i jugoslavenstva već iskušali i zamalo nestali.

Mi  smo  integralni  dio  ovog  krvavog  i  prekrasnog  povijesnog  prostora, neotuđiv dio Europei  judeo-kršćanske  tradicije,  koja obožava slušati  o  svojoj kulturološkoj  nezamjenjivosti  i  civilizacijskoj  poželjnosti;  dio  smo  europske romanike,  srednjovjekovne  pismenosti,  gotike,  renesanse,  reformacije,  baroka,  romantizma,  pjesništva  i  proze,  glazbe  i  slikarstva,  kiparstva...  i  svekolike umjetnosti, ali i one krvave Europe sukobitosti, mržnje i dviju svjetskih klaonica. Dio smo Europe koja je izmislila i prakticirala najgore političke sustave u povijesti čovječanstva: jakobinstvo, naci-fašizam i boljševizam. Stari kontinent je itekako dokazao da i u razvikanom i naprednom 20. stoljeću ljudima može biti ponuđen uzak i opak izbor: postati sonderkommandos, kapos ili nakratko zaigrati u epizodnoj ulozi topovskog mesa i usputne žrtve.

U  Hrvatskoj  su  ostaci  bolješevizma  snažni  i  virulentni,  prokrvljenost  denuncijacijama  obilna,  kapilarna;  niti  Crkva  nije  ostala  pošteđena  boljševičke matrice podobnosti i zato svi koji su ikad bili u dodiru s tom infekcijom moraju pomrijeti, kao Židovi Izlaskalutajući po Sinaju, jer samo novi ljudi, oni koji će se na putu roditi, smiju ući u Obećanu zemlju. Samo društvo slobodno od idolatrije i partitokracije može ostvariti prosperitet; komunistička nomenklatura je  kontaminacija  građanskih  vrijednosti  i  ne  može  stvoriti  ni  srednji  niti  bilo kakav građanski sloj. Ne postoji reformirani komunizam, kao što ne postoji reformirani fašizam ili nacizam, kao što evanđelja ne priznaju nikakvu političku vlast nad sobom. Crkva ima konkordate.

Inicijacijski  ritual  koncem  lipnja  2013.  bit  će  tek  puka  svečanost  obnove prošlosti i prisega budućnosti; službeni završetak europskog sukoba započetog hicem Gavrila Principa, njegovih crnorukaških, zapravo britanskih poslodavaca prije 99 godina. No, na taj datum Hrvatska ne smije zaboraviti Ameriku, jer je to bilo naše dragocjeno odredište i sigurno utočište kad smo slijedili prazan trbuh,  sitnu  ambiciju  i  viziju  boljeg  života  ili  pak  bježali  pred  velikosrpskim prisajedinjenjem  i  boljševizmom.  Morat  će  se  Hrvatska  prisjetiti  i  Crkve,  jer kad smo srkali i lizali ideologije iz vlastite i tuđe proizvodnje, Hrvatska je ipak povjerovala njenom majčinskom krilu, povijesnoj ulozi i jamcu identiteta.

Mi  smo  narod  koji  olako  i  rasipno  oprašta,  bezrazložno  velikodušno,  tako valjda  dobivamo  dojam  da  više  vrijedimo,  ili  pak  umišljamo  da  nam  vratovi rastu kao gušterici rep pa podvlačeći svoje vratove pod krvnikov nož možemo otupjeti  neprijateljevo  sječivo?  Ne,  nije  riječ  o  kršćanskom  poimanju  svijeta, milosrđu ili nadi da će to Nebo primijetiti naše mučeništvo, nego smo molitelji milosti prionuli uz vlastite tlapnje koji se ne prestaju klimati između udvornosti i prkosa. Riječ je o pijetizmu: pozi nejakih i umišljenih, zabludi da su nam za sve nedaće i zla krivi drugi, da smo prava roba od još boljeg materijala. Samo glupani iskušavaju svoju sreću i tuđu dobrotu.

I koliko god se nismo ugibali turskoj sili i pjevali budnice, koliko god palili mađarske  zastave  i  pljuvali  po  crno-žutoj  carevini,  bez  pravog  smo  se  otpora  podvrgli  svinjogojskoj  dinastiji,  uzgojili  orjunaštvo  i  slegnuli  ramenima  na ubojstvo Stjepana Radića. Pokolj i masovne grobnice u središtu Zagreba 1945. nisu ušle u školske udžbenike, nakon Domovinskog rata biramo predsjednike kojima je Hrvatska nužno zlo, političko kopile, i koji sustavno preskaču poklon žrtvama  na  Bleiburgu  i  masovnim  pokoljima  u  Sloveniji,  a  Križni  put  spominju  samo  oni  »zadrti«,  još  uvijek  hrvatski  nacionalisti  poznati  pod  »radnim« imenom: banda.  Na  Ovčari,  Škabrnji  i  drugim  stratištima  Domovinskog  rata samo  se  odrađuje  protokolarna  obljetnička  sućutnost  i  licitiraju  predizborna obećanja, jer oni činovnici koji daruju vijence i razgrću lente, ne, njihovi sinovi i kćeri, njihova braća, roditelji i prijatelji nisu tamo pokopani.

Vrijedi li uopće tinte i srdžbe gubiti vrijeme na ljude koji su eksproprirali i nacionalizirali; na stotine tisuća njih i njihovih potomaka koji žive u otetom – i trošiti  vrijeme  na  one  koji  su  te  stanove  kupili  za  nekoliko  tisuća  maraka  (na kredit!),  a  danas  viču  o  pljački  u  pretvorbi;  na  odjednom  gnjevne  (ne)radnike koji su danima, tjednima, mjesecima, godinama i decenijama sustavno iz svojih tvornica, skladišta, gradilišta... grabili, gulili i punili svoja kućna skladišta, gradili kuće, vikendice, kleti, fušarili... a sada urliču: Pljačka, pljačka, svi u Remetinec! Treba li vjerovati Hrvatskoj u vlastitim stanovima s preko milijun vikendica, s više od 160 milijardi kuna štednje u hrvatskim bankama, a koliko tek još u inozemnim i u slamaricama? Previše laži i svekolikog narikanja; neuvjerljiv poj samosažaljenja što odvodi Hrvatsku u deveti krug, u tugu od vlastite volje.

Možemo li očekivati da nam Hrvatsku u Europi proslave krezube narikače koje ostatkom zuba otvaraju pivske boce, mitološke besmislice ili hrvatski njurgavi pijetisti zabrinuti nad čistoćom intaktnog hrvatstva, možda oni prezrivo ponosni intelektualci (drugih nemamo) koji se predano i za sitniš ugibaju svakoj vlasti, grbavci koji kod drugih prvi zamijete iskrivljenu kralježnicu? Uzaludno se  nadati  da  će  skučeni  akademizam,  što  već  dvadeset  godina  drži  smokvin list  u  ustima,  vlastitim  primjerom  pokazati  pravac  i  način  nego  će  i  dalje  polagati  nadu  u  slatkorječive  prevarante  što  se  zaklinju  da  sve  čine  za  dobrobit svoje nacije. Neće pomoći ni hrvatska šutnja, to je u naravi hrvatski stid i loša poputbina,  ta  odvratna  sklonost  seoskoj  lukavosti  koju  Europa  sigurno  neće kreditirati i nikad joj povjerovati.

I kad će već jednom razina ražnja, graha i gajbe piva (koja se ladi u obližnjem potoku) prestati biti slika nostalgije za komunističkim vremenima; zar doista nečasan mir i kukavički kompromis,  zabušavanje  i  potkradanje,  denuncijacije i došaptavanja, bolovanja, oždranost i sklonost čine zlatno doba ovog naroda? Vrijede li obnovljene crkve i dobro posjećene nedjeljne mise ako moral ne zrači osobnim primjerom, ako vjernost (emunah) nije očitovanje kršćanske ljubavi, nego alibi za visoku službu u crkvenoj hijerarhiji?

Kada god se povede razgovor o prometu, oni tipični glupi muški razgovori, neprestano slušam ispovijedanu nevinost mojih sugovornika-vozača, redovito o  krivnji  onih  drugih.  Stalno  susrećem  vozače-žrtve  prometa  i  slušam  o  prometnim  nasilnicima.  Nikad  moj  sugovornik  nije  kriv.  I  nikad  moji  prijatelji  i poznanici ni u čemu nisu krivi, redovito je to netko drugi: i Komitet 300 i masonske  i  židovske  zavjere,  Kahala  i  Srbi  i jugoslavije,  i  boljševizam  i  bizantska infekcija... svi i bilo tko, uvijek onaj drugi. Na koncu, kad svi argumenti nestanu i  u  nedostatku  krivca,  dobar  je  i  Bog.  Ne  zla  sreća,  nego  Svevišnji  sa  svojim svecima i pomoćnicima. Zato se tako glatko psuje Boga, usput i s lakoćom.

Jesu li brojniji kontejneraši ili posjetitelji Zrća, prosjaci ili vlasnici e-phona, i  jesu  li  to  samo  ekstremi  tranzitnog  društva  ili  stanje  opake  ravnodušnosti, kompulzivna radnja nekih? Možda ipak i samo minorno retoričko pitanje toliko puta (zlo)upotrijebljeno u novinama s istim statistima u glavnim ulogama!

Europska unija drijema na kostima svojih zabluda i predrasuda, nudi svoju proračunatost  i  igru  velikih  brojeva  pod  firmom  nesumnjiva  prosperiteta,  ali još  uvijek  nudi  skladniji  civilizacijski  normativ  od  postojećeg.  Takvoj  ponudi Hrvatska i njezini politikanti ipak nisu dorasli pa se povratkom u krilo Europe moramo  zapitati  što  očekujemo  od  Europe  i  što  doista  nudimo  svojoj  toliko puta prevarenoj domovini. Hrvatska trenutno nema ni političara niti državnika. Ništa lakše pitanje nije kako preuzeti europsku matricu ponašanja i navike, a da istovremeno potpuno ne izgubimo vlastiti identitet? Koja je to naša ponuda izvan ugodne klime i čudesnih krajolika, sezonskog sunca i modrog mora, sporadičnog prijezira umišljenih i sitnog potkradanja svekolikih?

Možemo  li  uroniti  u  velike  europske  jezike,  a  istodobno  zadržati  svoj  (ako ga već ne možemo ponuditi), jer uz podignute rampe na europskim granicama i mnoštva jedinstvenih i ujednačenih zakona, istinska domovina ostaje jedino jezik. Za emigrante posljednji kontakt s Hrvatskom bit će ostavinska rasprava njihovih roditelja. Ako bi moj unuk, samo pretpostavimo, odlučio postati piscem, na kojem bi to jeziku on pisao za recimo tridesetak godina, ili je dvojba već tu, prisutna, i već se odnosi na kćer? Svjetlo na kraju tunela mogu biti ugodni krajolici europskih uljudbi i reflektor lokomotive koja dolazi iz suprotnog pravca.

 

Quo vadis, Croatia?!
https://hrcak.srce.hr

Komentari  

#1 Ivan 2021-05-02 18:31
»Sloboda i jednakost, demokracija i socijalna pravda samo su pojmovi iza kojih se skriva bestijalnost divljaka, i to kako čovječanstvo živi 20. stoljeće nema nikakve veze ni s idealima niti humanitetom, ali ima veze sa srozavanjem i potonućem u primitivizam i ljudožderske nagone«
(Hamvas).
#2 Kapela 2021-05-02 22:15
Odkada postoji svijeta i naroda ,uvjek je bilo Ljudozderstvo od onih u vrhu , a to se jos i danas razvija u mnogim zemljam , Mnoge drzave i nijihovi vladari kazu, Ako neces kako ja hocu ti si gotov, pojeo te mrak , docim to rade i danas samo u rukavicam ,, Sjetimo se Hrvatskih zrtava kroz Povijest Od Zrinski-Frankopani pa do danas , Ako si rekao da volis svoj narod i svoju zemlju ti si bija za glavu kraci , a naj vecu tragediju je dozivija Hrvatski narod , poslije 1945, od takozvanih osloboditelja ,da oslobadjali su narod od zivota i to masovno na mnogim stratistima Dali je to isto kao i Francuska revolucija , Giljotine za nepodobne i neposlusne, a eto i danas se tako radi ako nisi sluga i ponizan nemas posla i bjezi u svijet ili ce te noc progutat, kazu samo, nestao je nezna se di je.
#3 Ivan 2021-05-03 12:10
Lažu nam godinama i to bez da trepnu, laž je đavolje djelo zato i je sve naopako.
Istina je od Boga! Dok god sve ne bude po istini, a to znači na tvrdim temeljima nema napretka. Doduše mnogi su se okoristili (obogatili) na lažima, žive s lažima, ali nema tu blagoslova.

You have no rights to post comments