Nedo Milutinović ima 88 godina i živi u Bugojnu. Kada dođe proljeće odlazi u planinu čuvati svoje ovce. Na Rostovu ima svoju skromnu nedovršenu vikendicu u kojoj spava, kuha, sprema bez struje i vode. Za vodu se snalazi po vrelima koje ima na svojih 55 duluma zemlje. Kaže kako ju ne bi dao ni za milijarde. https://www.hercegovina.info
Razlog za objavu ovog članka je zanimljiv govor Nede Milutinovića Crnogorca-Srbina i pravoslavca koji djelomično govori ikavicom.
Nedo više puta u videu ponavlja da su njegovi došli iz Crne Gore jer nisu tili slušat turske zakone.... U njegovom govoru ima puno ikavice što me iznenadilo ponajviše zato što se izjašnjava kao Crnogorac-Srbin. Evo nekih riječi koje Nedo koristi u svom govoru: u svoje vrime, lipota, imam dvi unuke, primišćam tor, siku mi šumu, odnili su mi baraku, ne iđem, diliti siromašnima, moja dica, nisam lin, treba raditi ono što je priče ..., ne virujem, godišće, svitina, sikirancija, bižanje, u brizama (brezama), usići, da sajdem doli, svitovat, rođen sam nediljom, moje ditinjstvo, prikonoći, nisam tio, godina tako donila,zvali su me lipi Nedo ... VIDEO
Potaknut ovim člankom istražio sam još neke zanimljivosti vezane za ova dva naroda.
ZANIMLJIVO OTKRIĆE DOMAGOJA VIDOVIĆA: HRVATI PRAVOSLAVCI U CRNOJ GORI
Dragomir Vujičić i Josip Baotić, Sarajevo
Imajući u vidu u dopisima naznačene programske orijentacije i vrlo precizno omeđenu naučnu problematiku ovog naučnog skupa, autorima ovog priloga se kao prva stvar nameće potreba da kažu riječi izvinjenja ako se ovo saopštenje možda sasvim ne uklapa u okvire tzv. dijalekatske geografije i dijalektološke leksikologije i lekiskografije. Gledano sa uproštenog ili jednostranog stanovišta, teško da bi se mogao u te okvire uklopiti i još izvjestan broj saopštenja i referata koje smo sa zadovoljstvom slušali na ovom naučnom skupu. Zašto je to tako, zašto se to tako na prvi pogled može učiniti pa i konstatovati, u ovoj prilici mi, naravno, ne mislimo obrazlagati, iako se stvarno pokazuje potreba da se sasvim određeno porazgovara o tome šta je to dijalekatska geografija, pa možda i lingvistička geografija. Očito, i u terminološkom pogledu, a posebno u pogledu sadržaja, može biti nesporazuma i neslaganja. Uostalom, sudionicima ovog uvaženog naučnog skupa dobro je poznato da takvih neslaganja postoji i u literaturi, tako da termini dijalekatska geografija i lingvistička geografija označavaju i dosta istovjetnosti i dosta različitosti. I opet da ponovimo, ne upuštajući se u sve to, htjeli bismo samo reći da se autori ovog skromnog priloga pridružuju mišljenjima koja vrlo razložno obrazlažu da nisu s a m o dijalektološke lingvističke karte lingvistička geografija. Jer ni karte se ne mogu praviti bez podataka, ne mogu biti pravljene bez prethodnih istraživanja, pa je zato i svaki novi podatak samo vrlo dragocjen prilog i dijalektologiji i dijalekatskoj geografiji, pa naravno i dijalekatskoj leksikografiji i leksikologiji. Imajući upravo ovo posljednje na umu, mi smo se i odlučili da podnesemo ovo naše kraće saopštenje.
.
Prije toga biće bolje da se vratimo refleksima o kojima želimo u ovom prilogu referisati.
1) Refleks jat-a u k r a t k i m slogovima: time, slïpôcnica, sica, sićajü 'sjeća, sjećaju', piva, pivo, pisma, pisama, kolino, nidra, nidara, biži, istirât, sist, sidit, sidim, živit, diteta, dica, did, didovi, vinčati se, vinčala se, vinčan, razvinčala se, divër, divojka, divôjke, nèvista, odića, odićam // odićama, žliba, ciplja, poila 'pojela', poist, poide, jist, izist, mišina, mišine, listve, sići, posikô, rasići, odsičena, cidilo, mira, sime, simèna, pliva, tirât, pišicë, pivčić 'mali pijetao', miséc, misecovâ, proliće, zvizdan, misto, svidok, svidoci, svidoči, svidočijo, virujü, lipšâ, višt, biljâ, tit, ne tidosmo, vinčanica, mličak 'prostorija u kojoj se radi o mlijeku', primistit, lisa, mišaja 'palica kojom se miješa', tišnjak 'lješnik', nèdilja, sikira, diljač 'nož kojim se djelja', mèdvid, stinica, viverica, bika 'ovca bijele boje — bjćka', bristić, priprost, priprzila 'izgubila mlijeko', prizivijë, prilomimo, privarit, prid, priko, prikodana, doli, gori, di — itd.
2) Refleks jat-a u d u g i m slogovima: tilo, tila, rič, riči, ričima, dite, dîlïmo, dílila, diljena, cîdï, iscídit, razumi, ümïm, ùmïmo, sičemo, sikü, donišë, plisan, klišća, mlíko, pívac, pívca, slipi miš, slîpô ôko, svîtlë báje, brîst, plïvst, plivô plijeviti, plijevio', bili lük, vinac, glito, brîg, rika, pisak, snig, po snígu, srídaa, cvît, liska, prilog 'prijelog', oždribi, stina, vrime, živa, likovi, zvizda, mina 'mijena' promini, prominila, zàpovid, zàpovidi, pripovidat, gri 'grijeh', lin, uvik, lip, tisna, tisno, tisni, bil, bila, dvi — itd.
3) Razumljivo je što ovdje ne nalazimo hiperijekavizme, odnosno ije/je ispred r u dobro poznatom broju leksema, tako da smo samo bilježili: vodir, vir, virovi, virova, pir, pirovi, izàpïrâ, siromácim i si.
4) U našem materijalu našli smo sa dvosložnim reflekom ë leksemu sijeno, čija je upotreba u ovom kraju vrlo frekventna, i njene oblike sijenu, sijèna. Takođe su zabilježene i četiri lekseme u kojima je ne samo prisutan jekavski refleks jat-a nego i jotovanje: sljeme, željezo, ljeto, ozljeda. Istina, gotovo sve ove lekseme, izuzimajući ljeto, i u nekim drugim ikavskim govorima, osobito ikavskošćakavskim, javljaju se u tom liku. Sporadično se mogu čuti i oblici tjeram, ôtjerato.
5) Sasvim je mali broj ekavizama, osobito onih gdje se pojavljuje dugo e od e iza r u refleksu nastalom analogijom prema refleksu kratkog e, kao i u leksemama u kojima bismo očekivali ikavizam: dedo, celivaju (u ovom primjeru je, svakako, uticaj crkvenoslovenskog), obe, ovde, onde, koren, korenovi, mreža, testa, vrelo, smreka, breska, trebati, treba, trebo, rešeto, rezati, jastreb, prest, ali i: ripica, prisadit, prisađen, zrit, zrila, vriti, ždribna, trišnja, briza — i sl.
6) Da dodamo još i to da je sa ikavskim likom u Vukovsku i leksema ditelina, ikao tu i nije od e nego od £, dok je u leksemi detlić, koju u nekim drugim ikavskim govorima takođe nalazimo sa ikavskim likom, kako se vidi, normalan refleks nazala g. I još, poslije svega ovoga, da dodamo da je ovo i šćakavski govor (vrišćati, vrišće,
kosišće, pušćat, pregršće, klišća, godišće, dvorišće, šeničišće, gušće, ulišće, zvižđim, zvižđite, itd.).
A sad bi se moralo dati i nešto komentara uz sve prethodno izneseno. Koliko nam je poznato, o ikavskim srpskim govorima u Bosni dosad nije pisano. Jest pisano o govorima koji imaju više ili manje ikavskih refleksa i nanosa, pa i o ikavsko-jekavskim govorima srpskog življa, ali o čistim ikavskim nije. Naravno, mi bismo od ovog razlikovali tzv. »mješovite ikavsko-ijekavske govore« o kojima je, na primjer, pisao R e š e t a r u svom poznatom djelu Der štokavische Dialekt (str. 76. i dalje), jer on izričito ističe da se u Žepču u Bosni i u Jablanici u Hercegovini govori »mješovitim dijalektom u kojem za ě prevlađuje ije u dugim slogovima a i u kratkim«, što znači da je tu riječ o sistemskim refleksima dugog i kratkog e, a ne o ikavštini i ijekavštini koja se iz različitih razloga miješa. Rešetar kada piše i o Posiloviću, a Posilović je iz Glamoča, opet ističe tu takozvanu mješovitost govora, koja karakteriše Posilovićev jezik: ikavizmi u kratkim slogovima a pretežno ijekavizmi u dugim slogovima.
.
No, vratimo se ikavštini u govorima srpskog življa u Bosni. Kada je Svetozar M a r k o v i ć proučavao jezik bosanskog pisca iz XVII vijeka Ivana Ančiča, koji je bio porijeklom sa Duvanjskog polja, radi upoređivanja posjetio je ne samo Ančićevo rodno selo Lipu nego i neka sela sa miješanim hrvatsko-srpskim življem na Duvanjskom polju (Kongoru, Mandino Selo, Rašćane i Srđane). Većinu stanovništva tih sela, izuzev jednog, po Markovićevim riječima, činili su u ono vrijeme Hrvati. Tom prilikom Marković je konstatovao: »Nema sumnje da ovaj mešoviti nacionalni sastav ima odraza i u jeziku stanovnika ovih sela, naročito što se tiče zamene Jat-a. Očekivali bismo da će između Hrvata, ikavaca, i Srba, jekavaca, biti uzajamnog uticaja. Uticaja i ima, ali vrlo malo ili skoro nikako uzajamnog, već gotovo potpuno jednostranog. Hrvati Lipljani (i drugi Hrvati pomenutih sela) i danas su potpuni ikavci, Srbi Lipljani (a to vredi i za ostale Srbe), poreklom jekavci, kao manjina u ikavskoj sredini, danas su u znatnoj meri poikavljeni. To naročito vredi za starije stanovnike, kod kojih je proces »ikavizacije« uzeo velikog maha: danas su to izraziti predstavnici ikavsko-jekavskog govora. Ikavizacija ovih jekavaca je potpuno na leksičkoj osnovi, bez ikavskih pravila (nema razlike između dugog i kratkog sloga i si.), izuzev, možda, dosledno ikavskog oblika u prefiksu pre-. Stepen jekavizacije (valjda ikavizacije, — prim. naša) nije kod svih jednak i zavisi do izvesne mere od brojnog stanja srpske manjine. Ali mogu uticati i neki subjektivni činioci.«
Dakle, to je tako na Duvanjskom polju.
Imamo u literaturi podatke i sa Livanjskog polja, doduše, ne iz pera dijalektologa nego etnologa, koji — čini nam se— nije u potpunosti shvatio taj govor, pa ga zato i naslovljava kao Govor Srba ikavaca. To pokazuje i autorov materijal na osnovu koga formuliše konstataciju: »Zamjena ě u govoru Srba ikavaca po pravilu je ikavska, kao što je i kod Hrvata«. Evo tog dokaznog materijala:
— kazivačica iz Gubera, stara 70 godina, »ispričala je tri priče sa 100% ikavizmom, dok su u ostalim njenim pričama ikavski oblici zastupljeni sa 90%;
— u jednoj kući u Potočanima jedanput je izgovoreno Nediljko, a drugi put Nedjeljko; — u istom selu (Potočani) jedna starija žena kaže: na prilu i na prijelu;
— u Zastinju kod Livna »upotrebljava se veliki broj ijekavskih oblika«;
— kao interesantnost, navodi se da jedna žena (rod. 1910) iz Velikog Gubera, »koja govori ikavskim narječjem, neke pjesme kazuje gotovo dosljednim ijekavskim izgovorom«;
— u Čelebiću je veliki broj ijekavizama, a jedan čovjek 60-ih godina ispričao je »svadbene običaje samim ijekavskim oblicima, uz jedan stalni ekavizam, karakterističan za čitavo Livanjsko polje: svatovski starešina«;
— »i ovdje čujemo: nijesam i djete (Zastinje) od istog kazivača«, zatim se čuje divojka i djevojka,
— i sl.
Očito, nedovoljan materijal da se identifikuje ikavizam jedne etničke grupe žitelja na jednom specifičnom govornom području! Budući da smo Livanjsko polje u nekoliko mahova posjetili i da smo zabilježili dosta materijala, možemo konstatovati da su Srbi u Livanjskom polju u osnovi ijekavci, ali sa znatnim natruhama ikavizma, osobito u tzv. m i j e š a n i m naseljima, što je potpuno razumljivo s obzirom na izukrštani svakodnevni život i rad, na stalne govorne kontakte i si. Uostalom, karta koja je priložena u citiranoj etnografskoj studiji, u stvari, objašnjava sve i potvrđuje našu konstataciju: Srbi u izdvojenim srpskim naseljima su (i)jekavci (Nuglašica, Jaruga, Bastasi, Crni Lug, Pržine, Bogdaši, Kazanci G. i D., Vrbica, Radanovoj, Bojmunte itd.), i to je dosta kompaktno područje, dok su Srbi u tzv. miješanim naseljima, tj. u naseljima gdje je hrvatski i muslimanski živalj, po zamjeni jat-a upravo onakvi kakve je zatekao prof. Marković 50-ih godina u Duvanjskom polju.
I napokon, da pomenemo i dvije radnje nešto novijeg datuma. Prvo, prof. P a v l o v i ć, koji je ispitivao govore Srba u dolinama Plive i Vrbasa.
Govor Srba u Vukovskom polju, danas sasvim ikavski, zahtijevao bi i neka dopunska tumačenja, tim više što on nije mješoviti ikavsko-jekavski i što to područje ne nastanjuje izmiješano pravoslavno-hrvatsko-muslimansko stanovništvo.
Nama se čini da za ikavizam treba tražiti razloge i u porijeklu srpskog življa na Vukovskom polju, a ne samo u okruženju susjednim ikavskim govorima. Zapravo, ne bi trebalo ispustiti iz vida da su ovi krajevi bili nekada samo privremeni zastoj na putu daljih pomjeranja. Raniji doseljenici iz tzv. »zapadne struje« (»davno« i krajem 18. vijeka) bili su Muslimani, koji su se, po Milojeviću1, povlačili iz susjednih dalmatinskih krajeva kako je turska vojska te krajeve napuštala, jer je bilo sigurnije povući se u Bosnu i živjeti pod turskom upravom nego ostati pod hrišćanskom vlašću. I uistinu, tamo su bila muslimanska imanja (v. i kulu bega Sulejmanpašića u Vukovskom polju na snimku u pominjanom Etnografskom zborniku13). Pa dalje, do okupacije Bosne i Hercegovine išla je Dinarom granica »između Austrije u Dalmaciji i Turske u Bosni«, pa su mnogi koji su učinili »neki zločin« ili htjeli pobjeći od služenja u austrijskoj vojsci sklanjali se u ova bosanska polja, jer je tu bilo dosta praznog prostora za nastanjivanje. Zna se da su begovi rado prihvatali takve bjegunce i nastanjivali ih na svojim imanjima. S druge strane, poslije okupacije Bosne i Hercegovine iz ovih krajeva odseljavalo se muslimansko stanovništvo, a iz susjednih dalmatinskih krajeva doseljavali su se novi stanovnici, ali ne u većim grupama koje bi zasnivale sopstvena naselja, koja lakše čuvaju svoj govor, svoje običaje i si. I još nešto: u vrijeme turske uprave doseljenici u ove krajeve, normalno, postajali su kmetovi, ali — kako ih je kmet mogao pokrenuti i istjerati (dovoljno je bilo da kaže: »Odlazi sa imanja!«) — oni su se često premještali iz jednog sela u drugo. — Jednom riječju, područje Vukovska karakteriše često doseljavanje i odseljavanje, odnosno neustaljenost življa koje ga je nastanjivalo. Srpski živalj doseljavan je na ovu visoravan u različito vrijeme, iz različitih krajeva, i to pojedinačno ili u manjim grupama.
Na osnovu svega izloženog da zaključimo: pomenuta demografska neustaljenost, često doseljavanje i odseljavanje, nekompaktnost doseljenika, veze, odlasci i izbivanja u ikavskim krajevima, po našem mišljenju, glavni su razlog što su Srbi u Vukovsku u pogledu refleksa jat-a izjednačeni sa okolnim Hrvatima j Muslimanima — ikavcima.
Komentari
Sve su te tri vjere (nacije) prije velikosrpske agresije složno živjele u toj državi, govorili ikavicom, ijekavicom, jekavicom kojom su se koristila sva tri naroda, npr ikavicu nisu nužno govorili samo katolici nego i pravoslavci i muslimani, što vidimo iz gornjeg članka.
Nikada više takve Bosne, nažalost.