U Saborsko dolazi prva smrtovnica. Petar Sertić ivanov, roden 1921. godine poginuo u Bosanskoj Dubici, bio je majmladi sin Ivana i Ivke iz Kuselja. Ta vijest je cijelo potresla cijelo Saborsko, a osobito njegovo rodno selo Kuselj. Bio je to lijep i umiljat dičak, bistar, pametan, rado je pričao šale, koje su uvijek izazivale smijeh. To mu je bilo nasijedeno od ujaka Mate Sertića (Šlege). Svaki dan se čuje samo loše vijesti, koje narod plaše i uznemiruju. Kasno ujesen 1941. godine u Sivniku četnicke bande zaklale su starog Juru Pekićeva i još petoro mladih. Sve je to bila njegova obitelj, osim jednog dičaka koji je bio Ajsanov. Nakon tjedan dana iste bande kolju u Ravnom Lugu osam osoba. Skoro cijelu obitelj Nike Vukovica i još jednog gluhonijemog dječaka. Poslije tih događaja narod je ustrašen. Nitko se više sam ne kreće iz sela. Povećan je broj oružnika i stražari se po cijelom selu. Ako se ide na vlak i putuje u Ogulin, onda ide veća grupa naroda obično u pratnji oružnika. Zeljeznička pruga sva je zaposjednuta od Talijana. Ni oni nisu previše nježni u svojim postupcima prema narodu. Tad su još uvijek zajedno djelovali četnici i partizani. Narod u Saborskom to nije raspoznavao, za nijih su to sve bili četnici.
Bozic 1941. godine bio je crn za Saborsko. Nije bilo ni jednih svatova. Kod crkve je kolo igralo, ali je u njemu bilo malo momaka. Od onog veselja koje je ‘oko Boziča bilo u Saborskom prije rata ostala je samo zloslutna sjena koja se nadvila nad narod. Prvih dana 1942. godine ‘stanje se primirilo. U Močilima, koja su nama blizu, bile su velike trzavice izmedu partizana i četnika. Tu je puno Ijudi strijeljlano, kojima je partizanski sud presudio. Svi oni koji nisu prihvaćali komunističke ideje, bili su strijeljani. Medu strijeljanima bilo je i pravih četnika. Bio je organiziran jedan napad na Saborsko i na Talijane na Ličkoj Jesenici. Partizani koji su trebali napasti i zauzeti, bar kako su oni to zacrtali, ova dva mjesta, došli su u selo Jesenicu gdje su zanočili. Tijekom noći Đuro Vidaković je izveo akciju u kojoj je uspio razoružati i pohapsiti sve partizanske komandire i komesare, a poslije ih i pobiti. Od svojih pristalica je osnovao četničku jedinicu u Blatima i Ličkoj Jesenici. Taj pothvat izvršio je u dogovoru s talijanskom komandom. Tu jedinicu su oružjem i hranom snabdjevali Talijani. Zauzvrat što su od Talijana dobili hranu i oružje, morali su sprečavati prodore partizana prema talijanskim garnizonima i zeljezničkoj pruzi. Na kapama su nosili prave četničke oznake. Od Saborskog ih brane oružnici, a iz Jesenice četnici, i oni spavaju mirno. Na taj nacin Talijani su se osigurali i u Plaškom i u Vrhovinama. Bez obzira na sve partizani su ipak djelovali pa su tako izmedu Jesenice i Blata kod tunela minirali prugu i na tom mjestu napali vlak. U tom vlaku je ranjen Toma Galović koji se vraćao s odsustva u svoju jedinicu. No, mjesto u jedinicu stigao je u bolnicu. Prva tri mjeseca 1942. godine palo je puno snijega. Tako veliki snijeg bio je rijetkost u 20. stoljeću. U veljaći te godine padao je neki čudan snijeg. Padao je dva tjedna neprekidno, temperatura je cijelo vrijeme bila oko -5°C. Padale su neke fine pahuljice koje su se tiho i polako jedna na drugu slagale. Sve tako polako napadao je preko dva metra visine. Bio je tako mekan da se kroz njega moglo hodati kao kroz perje. Ako su krave ili konji zašli u njega, onda ih se moglo vidjeti samo ako su glavu visoko podigli. Poslije se slegao, a na njega pao drugi pa je njegova visina opet dostizala do dva metra, ali više nije bio onako mekan. Tako veliki i visoki snijeg pomogao je da narod u selu bude siguran i da se lako može braniti od svakog tko ga napadne. Dalje u cijeloj 1942. godini, bar što se tiče Saborskog, nije se ništa posebno dogadalo. Partizani su izvršili jedan manji napad na selo koji su oružnici lako odbili. U tom napadu bio je lakše ranjen oružnik Josa Spehar (Pere Milina).
Život je tekao nekako mirno kao da i nije ratno stanje, jedino su tako mirno stanje "kvarili" oni koji su dolazili na odsustvo i pričali o strahotama rata po Bosni, Lici pa i Slavoniji, a da nije bilo tih priča narod bi skoro zaboravio da je rat. Išlo se u Ogulin, vraćalo se, neke su žene tamo dobivale pomoč u hrani ako su imale sina ili muža u vojnoj formaciji, ili ako je to bila baš neka veća sirotinja. Narod je obradivao zemlju, a ona dobro rađala pa se nije gladovalo.
Naime, ovdjde se nesto mora razjasniti, da bi se znalo što je čemu bilo povod. Postojala je neka verzija da je u Ogulinu bilo ustaša iz emigracije i medu njima jedan koji je bio maltretiran i mučen od žandara za vrijeme pojave ustaša Juce Rukavine u Velebitu, negdje oko 1930. godine. Navodno su neki od tih žandara bili Plaščani. Za odmazdu on je 1941. godine doveo iz Gospića desetak tih ustaša koji su uhapsili uz pomoć nekih iz Ogulina desetak uglednijih Srba iz Plaškog i Ličke Jesenice, zatvorili ih u zatvor u Ogulinu ili Plaškom, gdje su ih ispitivali. Te su ljude izmrcvarili batinanjem, a tad je trebala naići neka kontrola po zatvorima, pa izvršitelji tog djela nisu željeli da se vide pretučeni zatvorenici, strpali su ih u neki auto, dovezli u Saborsko i negdje u okolici pobili. Neki su uspjeli pobjeći uz pomoć Saborčana. To Saborčani nisu rado niti ravnodušno prihvatili. Što su mogli kad im je to bilo nametnuto. Takvi su svoja nedjela mogli negdje drugdje izvršiti, a ne baš u Saborskom ćiji stanovnici nisu takvo nešto odobravali. Ovim činom je bačena velika ljaga na Saborsko.
Izvrsitelji tog nemilog pothvata odmah su otputovali za Gospić. Takve je i sam Ante Pavelić nazvao "diviie ustaše". Na osnovu takvog dogadaja i postupka zlonamjerni su Srbi sve Saborčane odreda nazvali ustašama koljačima. Zbog toga su se svi takvi osvećivali, bili oni u četnicima ili partizanima. Ne znači to da zlonamjerni Srbi ne bi isto tako tretirali Saborčane, ali ne bi imali ni najmanjeg argumenta za svoja nedjela. Za pokolj Pekićevih u Sivniku i Vukovića i Ravnom Lugu terećeni su Jeseničani. Pitanje je da li su oni glavni krivci iako su sigurno, bar neki od njih, bili prisutni. Isto se tako ne može tvrditi da ni jedan Saborčanin nije bio prisutan kad su ubijeni ti Srbi. Treba znati da su Saborčani i Jeseničani prije rata normalno živjeli i slagali se baš onako na onako ljudski. Razdvajala ih je samo vjera, što se nije osjećalo. Negdje poslije 1930. godine, svaki Hrvat prozvan je ustašom, a svaki Srbin četnikom. U drugom svjetskom ratu svaki uniformirani ustaša i četnik nazvani su koljačima. Srećom, ipak nije bilo tako. To je ustvari jedna velika i dugačka zmija otrovnica, koja je jedne i druge zajedno oplela i zavezala, pa ujeda sad jednog, sad drugog. Ta je zmija poslije drugog svjetskog rata uspavana, ali ne i ubijena. Čim ju netko imalo ugrije ona se budi.
Stvari uvijek treba gledati onakve kakve jesu, pa je lakše o njima dati pravi sud. Za sve sudionike u zločinima treba znati tko je to radio sa želijom i dobrovoljno, tko je silom i bez volje bio samo prisutan, a tko je igrom slucaja upao u te dogadaje. Svakako je glavni krivac onaj tko je bio nadležan, pa to naredio i dozvolio.
Ljeta 1942. godine kroz Saborsko je prošla jedna ili dvije bojne ustaša koji su otišli prema Kordunu. U prolazu kroz Plaški, Blata i Jesenicu nisu nikoga dirali. U Saborskom su u svoje redove uzeli desetak mladića koji su otišli s nijima. Većinom su to bili oni koji su trebali otići u vojsku, jer su bili 1922. godište. Kako se pričalo, jedna grupa četnika koja se izdvojila iz partizana u Močilima u prolazu za Liku, zapalila je dvije kuće na Kuselju i tri u Sertič Poljani. U Kuselju je izgorjela kuća lve i Luke Sertića, a u Poljani isto kuće Sertića. To su bili neki od važnijih dogadaja ljeta 1942. godine.
Jesen je 1942. godine. Kupi se ljetina, spremaju se drva za zimu, radi se sve ono što se ujesen uvijek radilo, samo je razlika u tome što sve radove obavijaju žene i poneki stariji muškarac, a nitko ni svadbu ne sprema što se ujesen radilo u dobra mirna vremena. Tko je i kako mogao, nabavio je soli, najmanje 50 kg i dobar dio toga zakopao u zemlju. Sol je zakopana iz dva razloga: prvo, ako bi, nedaj boze, kuća izgorila i drugo, da je ne može naći onaj tko bi je želio oteti. Partizani su zauzeli Kordun i cijelu Bosansku krajinu s Bihaćem. Opravdano je bilo nadati se svaki dan da napadnu Saborsko. Nema nekih većih nesuglasica izmedu Saborskog i Ličke Jesenice. Reklo bi se da je sve normalno. Uz ostalo, razlog je tome, što su im zajednički neprijatelji partizani.
Došao je Boćić i proslavljen u miru. Bilo je pjesme, igre i veselja, vise nego bi se čovjek u takvom vremenu nadao. Došlo je i nešto vojnika na dopust za praznike, pa je kolo bilo veće i veselije.
Tako je prošao Bozič. Zene su opet tkale, prele i radile sve zimske poslove. Jednog dana pričao mi je moj otac, da je žandarski zapovjednik u Saborskom, koji se zvao Balen, dobio pismo od partizana u kojem traže od njega da se preda bez borbe uz garanciju da se njemu i njegovim oružnicima neće nista dogoditi. Oni će i tako Saborsko zauzeti, ali je šteta da ljudi ginu bez potrebe. Balen je o tome izvijestio stožer u Ogulinu. Stožer je prediožio da pokupi sve oruzžje i krene odnosno da se povuce u Ogulin, što on nije prihvatio, nego je ostao u selu. Nadao se da će moći odbijati napade, uz pomoć talijanskih topova sa željezničke stanice, koji su obećali pomoć, ako Saborsko bude napadnuto. Prvih dana 1943. godine partizani napadaju Saborsko. Balen je sa svojim oružnicima prihvatio borbu, ali za kratko vrijeme morao se povući. Nekoliko su oružnika partizani zarobili, medu njima je bio jedan oružnik imenom Stanko, a po nacionalnosti Čeh. Bio je ranije žandar u Plaškom, gdje se oženio Plaščankom Milicom. Partizani su ga, kao i ostale zaraobljenike, pustili. Nakon par dana sa ženom je krenuo u Plaški kod njezinih. Na vrh Plavča Drage naisli su na grupu pijanih četnika kojima nikako nisu mogli dokazati da nisu Hrvati, oni su ih na kraju oboje ubili. U borbi s partizanima u Saborskom je ranjen oružnik Joso Sertić iz Kuselja. To je bio brat Pere Sertića koji je poginuo u Bosanskoj Dubici. Joso je bio ranjen u nogu. Partizanska sanitetska služba ga je previla i dovezla ga kući u Kuselj. Za vrijeme boravka partizana u selu, njihov sanitet je svakodnevno Josi previjao nogu. Napad na Saborsko bio je tako jak da mu se ne bi deset puta veća sila od postojeće mogla oduprijeti. Glavni cilj napada uopće nije bio Saborsko. Namjera je bila zauzeti sve do Plaškog i sam Plaški. Da nije krenula ona ofanziva kojoj se Balen nadao ta bi se partizanska namjera u potpunosti ostvarila. Poslijie pada Saborskog partizani su odmah napali Ličku Jesenicu, a u isto vrijeme Talijane na željezničkoj stanici. Talijani zabavljeni obranom svojih položaja vrlo su malo mogli pomoći četnicima u Jesenici. Nekoliko dana vođene su teške borbe. Partizani su ipak zauzeli Ličku Jesenicu, te zarobili su veliki broj četnika. Bili su to skoro sve domaće ljude iz Jesenice i Blata. Četnici iz Škara, Rudopolja i Vrhovina, koji su sudjelovali u obrani Jesenice ranije su se povukli tako da od njih nitko nije bio zarobljen. Komadant četničke grupe Đuro Vidaković nije bio zarobljen, on se sa svojom grupom povukao u Kapelu. Zarobljeni su bili samo domaći ljudi koji su mobilizirani. Zbog puča koji je Đuro Vidaković izveo u Jesenici i pogibije partizanskog rukovodstva i većeg broja partizana, mržnja i želja za osvetom bila je velika. Zarobljene četnike vodili su vezane u koloni koja je išla do Ličkog Petrovog Sela, gdje su skoro svi postrijeljani. Jedan dio bio je zatvoren u podrumu kuće Ivice Kobea u Saborskom. Kako se u selu pričalo, u podrumu ih je bilo oko 60. Talijani su zbog te paartizanske akcije bombardirali Saborsko. Jedna granata je pogodila kucu lvice Kobe i u podrumu ubila dvadesetak zarobljenika. Nitko ne zna koliko je bilo ranjenih, a koliko je odmah ostalo mrtvih, jer partizani nikom nisu dozvolili pristup do te kuće. Ipak se vidjelo da su neke ranjene vodili u koloni.
Poslije tih dogadaja u Saborskom se osjetio pravi pravcati rat. Do tog vremena sve je bilo donekle podnošljivo. Nakon pada Saborskog u ruke partizana oružnici i s njima veći broj mladih ljudi povuklo se u Ogulin. Svi su se oni tamo uključili u ustašku bojnu kojoj je bio na čelu Josip Tomljenovičć(Braco). Neki su i familiju poveli sa sobom.
Saborsko izgleda pusto, tmurno, bez ikakve živosti. Partizani prolaze u Jesenicu i natrag, uzimaju od naroda zaprežna kola za svoje razne prijevoze, i opet ih vraćaju. Nikoga ne diraju, ali ih narod nikako ne prihvaća. Svi mladi momčići koji su razvijeni i već po izgledu sposobni za vojsku, po malo se prikrivaju i ne žele direktne susrete s partizanima, bojeći se da ih mobiliziraju u svoje jedinice, takvih je bilo stotinjak u Saborskom.
Kod Talijana je, vjerujem od strane četnika, prikazano da su partizani koji su zauzeli Ličku Jesenicu bili većinom Saborčani. Tako je bar za neko vrijeme Saborsko bilo partizansko, a ne ustaško mijesto. Talijani su to tako prihvatili i tako se prema Saborskom odnosili. Sve je to tako teklo nekoliko tjedana, dok nije počela velika ofanziva na partizane. Partizani povlače topove i sve teže naoružanje prema Slunju, gdje je od Karlovca već počela ofanziva. Svaki dan pomalo povlače se i pješadijske jedinice. Jednog dana talijanski avion iznad Saborskog baca kišu letaka u kojima piše da će talijanska vojska doći u selo i da se ni jedan muškarac ne smije udaljiti od kuće, a partizani neka se predaju, ier će u ovoj velikoj ofanzivi i tako biti zarobljeni ili pobijeni. Tko se bude držao ovih naredbi i uputstava ništa mu se neće dogoditi, a oni koji to ne prihvate bit će na licu mjesta strijeljani. Zbog talijanskih ratnih djelovanja pola Saborskog se povuklo u Biljevinu i Kuselj. Uoči dana kad su Talijani najavili dolazak ja sam jedan letak donio kući, a otac je čitao i razmišijao kako postupiti u vezi s tom naredbom. Pozove me k sebi i rece, utra ćemo rano ustati, uzeti kruha i slanine i otići u šumu. Talijane nećemo čekati kod kuće. Ja sam ga pitao, hoćemo li još nekome reći da bježi u šumu. On mi je na to odgovorio, u ratu ne smiješ nikome davati savjete, jer nikad ne znaš sigurno što je bolje činiti i kako će tko proći. Prema tome, neka radi svatko po svojoj volji.
Tako smo ja i otac otišli u šumu na vrh brda Acimovac, gdje smo načšgli jos desetak ljudi i svi smo promatrali Kuselj, jer se s tog vrha sve dobro vidjelo. Oko deset sati dolaze iz Saborskog Talijani. Vidi se gdje postavijaju bacače i strojnice i kako cijeli Kuselj hvataju u obruč. Poslije dolaze kućama i sve pretresaju. Mi smo imali sakrivenu, u četinovim granama, kantu od 30 kg masti i ugledamo kako je nadoše i dvojica vojnika je nekamo odnesoše. To mi je bilo dosta teško gledati. Poslije se vidjelo da iz kuća izvode ljude i postrojavaju u stroj na cesti. Gledamo dalje što će biti. Oko tog stroja ima desetak vojnika i svi zajedno krenuše prema Saborskom. Negdje oko dva sata poslije podne vidimo da se Talijani povlače pa smo i mi pošli kući, da vidimo kako se to sve odigralo.
Našli smo u kućama sve razbacano, jer su oni tražeci oružje i druge stvari sve prerovali. Muškarce od petnaest godina pa i starije sve su odveli sa sobom u Saborsko. Govorili su da će ih pustiti samo ih prije moraju ispitati. Zene koje su bile u blizini kad su ih postrojavali, čule su kako govore, partiđano, partiđano, tuto partiđano. Mi smo se ipak nadali da će ih pustiti. Poslije smo saznali da su ih potrpali u kamione i nekamo odvezli. Ustvari vozili su ih u Blata i tamo utrpali u vagone za stoku i zatvorili. Ti vagoni trebaju proći kroz Ogulin, pa smo se nadali da če naši vojnici koji su obučeni kod Brace Tomljenoviča intervenirati i ljude osloboditi. Oni su sve pokušali ali Talijani nisu htjeli ni čuti. Ovdje su neke stvari potpuno neshvatijive. Na primjer, otac čuci vezan u vagonu, sin ga promatra s puškom na ramenu, pištoljem o pojasu i ne smije mu pokušati pomoci. Tu su Saborčane prevarili općinari u Ogulinu i sam Braco Tomijenović garantirajući da će ti Ijudi biti pušteni, jer su im u talijanskoj komandi to obečali. Braco i općinari su u to vjerovali pa su iz tih razloga smirivali Saborčane i molili ih da nista ne poduzimaju.
Na željezničkoj stanici u Ogulinu bilo je toliko Talijana, da jaje padne iz zraka ne bi moglo pasti na zemlju. Da nisu uspjeli smiriti Saborčane u Ogulinu bi se dogodilo čudo neviđeno. Talijana puno, a prema Saborčanima drski i bahati, a mi dobro znamo kakvi su Saborčani, u takvim slučajevima. Ne kažem da bi Saborčani dobro prošli, ali izginulo bi sigurno stotine Talijana, jer su se gusto nabili pa ni jedan metak ne bi promašio. Kako god bilo i što se god događalo nas uvijek netko prevari i taj put su nas prevarili pa naše ljude odvezli u Bakar i zatvorili u logor, gdje su mnogi umrli od gladi.
Mozda je bolje da je tako prošlo, a možda i nije. Mnogi bi izginuli, ali ne bi bili poniženi. Ovaj me slučaj takoder nagoni da kazem, da su Saborčani, bez obzira na to što su pošteni, što nikom zla ne žele, što nisu krvožedni, što im se često predbacuje, ipak previše naivni pa svakom nevaljalom dozvole da im svoju grešku naljepi. To im je mana koja ih je puno puta skupo koštala.
Iz Ogulina je bilo puno raznih intervencija da se Saborčani puste iz logora, ali su one sve bile neuspješne. Njima je nalijepliena etiketa partizana koju tad nitko nije mogao odiijepiti. U logoru su podnosili muke neviđene. Od gladi su u logoru svaku travku i korijen pojeli. Pera Hodak, sin Dujin, roden 1926. godine, zdrav, razvijen, upao u logor gdje se ni minimalno nije mogao zadovoljiti hranom i od same gladi umro. Pričao mi je Mata Hodak Petrov, koji je isto bio u logoru, kako je Peru bilo teško slušati kad od gladi jauce. daj kruva, daj kruva. Njegovo tjelo bilo je samo kost i koža. U tom logoru umrlo je jos nekoliko ljudi, a mnogi su umrli kad su izišli iz logora pa se prejeli. To je samo dio muka koje su Saborčani preživjeli. Strah od Talijana u Saborskom unio je veliki nemir. Sad više nema koga se ne boje. Neki grade kolibe u šumi i tamo spavaju, neki se mladi momci probijaju kroz šume u Gospić, Ogulin i Bihać. Neki u tom probijanju nailaze na razne pljackaške bande od kojih ginu. Oni koji su se sakrivali po šumi izdržali su nekako do ljeta, a onda su i oni otišli kroz šume na sve strane. Oblačili su se u uniforme raznih vojnih formacija, od domobrana, ustaša, legije, do njemačkih SS trupa (gestapo). Svuda su išli samo u partizane nisu htjeli. To teško i krvavo proljeće 1943. godine bilo je za čitavu Liku i Kordun tragično. Velika ofanziva natjerala je u bijeg partizane i njihove obitelji. Razne vojske koje su u toj ofanzivi sudjelovale nisu razlikovale ni hrvatska patriotska sela od onih partizanskih pa su tako iz mnogih sela ljudi dospjeli u logore takoreci ni krivi ni dužni. Neki su čak strijeljani kao partizani.
Preživjeti se moglo samo duboko u šumi i ako je čovjek imao pušku u rukama. Bar je tako bilo toga proljeća. Partizanske obitelji iz Korduna rasule su se po šumi oko Kuselja, Biljevine, Sertić Poljane i Poljanka. Naše žene i stari judi koji su još ostali kod kuće nosili su im u šumu krumpira i po neki komadić slanine, a kruha ni za sebe nisu imali. Neke su s djecom doveli svojim kućama, nahranili ih, ogrijali i uputili u pravcu koji su željeli. Bilo ih je koji su ostali do kraja rata u nasim selima oko Saborskog. Taj narod je jako stradao bježeci u Liku, natrag i tko zna kamo. Oni su se, kad su naišli na naše selo i čuli da je to Saborsko, jako preplašili, jer je bilo proglašeno jednim od gorih ustaških sela. Kad su došli u kontakt i osjetili gostoprimstvo i dobrotu našeg naroda, bili su ugodno iznenađeni. Bilo ih je koji su otvoreno kazali tko i kad ih je huškao protiv Saborčana. Može se reći da je počelo razumijevanje izmedu sveg naroda. Sve se rjede čuje da su vojne formacije bilo koje vojske dirale civile. Postojale su bande koje su pljačkale i ubijale bilo koga, ali to nisu radile vojne jedinice. U ranu jesen 1943. godine, kad je Italija kapitulirala, raspušteni su mnogi njihovi logori pa su i naši Saborčani oslobođeni iz logora u Bakru. Vladala je utrka tko će više talijanskog oružja zarobiti. Na jednoj strani hrvatska i njemačka vojska, a na drugoj partizani. Četnici koji su bili lojalni talijanskoj vlasti, poslije kapitulacije tu su lojalnost prenijeli na njemačku vlast. Saborsko u kojem žive samo starci i djeca, sad više ne doživljava neke veće probleme.
Narod se uhodao i može se reći naučio na takav život pa ga nekako lakše podnosi. Žene idu preko Kapele u Ogulin, neke u Bihać, donose sol i neke vrlo tražene artikle, kao što su šibice, kremeni za upaljace i još neke stvari. Dio toga, za novac i za žito, prodaju na Kordunu i tako hrane obitelj. Neke i stradaju na tom putu. Bande ih opljačkaju, a neke kao tri žene u Kapeli i ubiju. To Saborčanke nije ustrašilo, one su i dalje išle kroz Kapelu koja je bila puna četnika, i na sve druge strane. Obično su imale kod sebe po neku kutiju cigareta i time pokušavale podmititi četnike u Kapeli, da im ostalo ne opljačkaju. Više puta su u tome uspijevale. Neke su domaće četnike poznavale i donosile im iz Ogulina novine, cigarete i što su već naručili. Tad je već bila manja opasnost da ih pobiju. Slično su postupale i one koje su išle u Bihać, samo što su one podmićivale partizane. Zamislimo tu njihovu hrabrost i žilavost, u Ogulinu natovare na leđa tridesetak kg soli, šećera ili brašna i to nose, kradući se kroz Kapelu, izložene svakom zlu i opasnosti, ravno u Saborsko. Dan, dva se odmore i njihov se turnus ponavija. Poslije su dio toga, sol i šećer, nosile u Slunj i tamo dobro prodale. U tom svom poslu i vremenu u kojem su ga obavljale, one su se toliko specijalizirale da im nisu mnoge špijunske grupe bile ravne. Onako nepismene imale su u glavi sve razradeno. Kad poći, kuda proći, kod koga se javiti, kad pravac promijeniti, kad baciti stvari i bježati, kako se ponašati kad ih uhvate partizani, kako kad ih uhvate četnici, kako kad ih sretnu ustaše ili njemačka vojska, a bile su stručno i spretno verzirane kako postupiti kad ih sretnu pljačkaške lopovske bande. One su o tome stalno pričale i jedna drugu poučavale, tako da su do konca rata rijetke stradale. Kad bi god pričale o nekom dogadaju na putu, to je uvijek bilo komično. Jednom prilikom išlo ih je pet iz Bihaća, nosile su razne robe. Pravac im je bio, Bihać, Izadčić, Vaganac, Smoljanac, preko Korane, kroz Rakovičku uvalu, kući. Negdje blizu Smoljanca sretnu ih trojica naoružanih navodno partizana. One su odmah primijetile da je to banda koja ne pripada nikakvoj vojsci. Zaprijetili su im da skidaju torbe i vade sve što imaju oko sebe sakriveno. One su sitne i vrijedne stvari uvijek sakrivale u haljine, košulje i svagdje gdje je donekle bilo sigurno. To je bio novac, upaljači i kremenje za njih, i mnoge druge vrijednosti. Skinule su torbe i sjele na njih. Jedan od lopova reče, nosite torbe tamo u onaj grm ostavite ih i dodite ovamo. Jedna iz Lisine, koja je bila neki voda puta, reče, zašto bi mi to nosile tamo u grm, neka po torbe dodu onih desetak što s puškama zađoše u dolinu baš tamo iza toga grma kud nas vi šaljete. Oni su jači od nas, mi smo do sad nosile. Lopovi se pogledaše i krenuše u bijeg, za par sekundi nigdje ih nije bilo vidjeti. One natovare svoje stvari i malo pobrze krenu prema kući. Trik je uspio jer je ocjena bila točna, da je to banda, a ne nikakva vojska, da se bande boje svake vojske, pa je na osnovo toga trebalo pokušati izvesti trik. Ustvari one nisu nikoga vidjele tamo gdje su rekle, niti je tko bio, ali pljačkaši nisu imali vremena ni hrabrosti da to provjere. Više nije moglo biti situacije u kojoj one nisu znale što treba činiti. Težak i okrutan život najveća je škola, a njihov je to bio, pa nije čudo što su se znale brzo snaći u svim situacijama.
Sto se tiče mira, njega sad u Saborskom ima. Partizani prolaze, ali više puta neke njihove jedinice dolaze u selo na odmor. Tu ostaju desetak dana i poslije opet odu. Tako se to ponavijalo više puta. Takve jedinice obično su imale svoju hranu, Koju su negdje zarobile i otele. Za Saborsko je bilo teško kad naide koja u akciji neuspjela i tjerana jedinica. Takva je bila gladna i teret prehrane pada na selo. Nekad su rasporedili po kućama u svaku tri do pet ili zadužili da se za toliko spremi i donese hrana na odredeno mjesto. Tako su radili ako nisu imali namjeru dugo ostati. Kad bi ostajali duže, onda su osnovali svoju kuhinju. Za tu kuhinju oduzeli bi nekom jednu ili dvije ovce, nekom kravu ili junicu i svaku kuću zadužili koliko mora dati krumpira. Kruha nisu tražili, ako i jesu moglo se obraniti jer su i oni znali da Saborsko toga vrlo malo ima. Uvijek su tobože tražili iz koje kuće ima netko obučen u ustašku uniformu i od tih bi oduzimali stoku. Takvu kuću u Saborskom nije bilo teško naći. Tako su postupali i u Ličkoj Jesenici. Oduzimali su stoku onima koji su bili obučeni u četničke odore. Ni tamo nisu imali problema da takve nađu.
U Saborskom do rane jeseni 1943. godine nisu vođene neke veće borbe. Sve su vojske prolazile, kuda koje, ali se nisu sudarale. Ponekad bi naišao Braco Tomijenović kroz Plaški, Blata i Ličku Jesenicu, ali se nije diralo u civile pa je sve prolazilo bezbolnije. No, borbe s partizanima bile su svaki dan sve žešće i oštrije. Na terenu Saborskog manje ali svuda okolo je kuhalo. Već je dotad dvadesetak Saborčana poginulo na raznim frontama.
Kako godine prolaze, djeca rastu. Neki su dečkići izrasli u prave momke. U to vrijeme partizani su mobilizirali sve što se mobilizirati dalo. Ti sad vec dičaci morali su se dobro sakirvati da ih partizani ne odvedu silom u svoje jedinice. Odgojeni antipartizanski, toga su se najviše bojali. Najteže je bilo onima koji su imali konja, jer nitko više nije imao dva, ili bilo kakvu vozeću spregu, taj je morao obavijati prijevoz za partizane. Taj prijevoz su zvali su "vošpun". Nekad su vozili hranu, nekad ranjenike, nekad municiju, uglavnom sve ono što je trebalo prevoziti. Taj vošpun uvijek je dolazio do prve linije ratišta, pa je i život više puta bio u opasnosti. Ljudi su znali skrivati volove i konje u šumi, samo da izbjegnu te prijevoze. Način života i standard se vratio za 30 godina unatrag. Odjeća se više ne kupuje, za to nitko nema novaca a da i ima, nema gdje kupiti. Žene i ljudi oblače samo ono što sami ispletu i sašiju. Za svjetlo upotrebljavaju ribani luč. Za jelo se kuha kaša, jer nema dovolijno brašna za kruh. Čistoću nije lako odrzavati, jer sapuna nije bilo nigdje. Pojavila se uš, koja je zadavala velike probleme. Iza uši se pojavio tifus, koji je sve starije i slabije osobe savladao i natjerao u smrt. Umrlo je na cijelom području Saborskog od te proklete bolesti preko 50 duša. Zlo je bilo tim veče što su umirale i žene koje su imale nejaku djecu. Ta djeca su puno prepatila, jer je majka djeci uvijek potrebna a osobito u nevolji. Sve nezgode, sve bolesti i muke koje prate rat, ni jedna nije zaobišla Saborsko. Kako sve druge i te je muke narod izdržao. Uvijek je ostao trunak optimizma koji je davao dovoljno snage da se Saborčani održe na svom tlu, bez obzira na to što ih potiskuju razne nedaće. Nadaju se da će taj rat jedanput prestati i doći opet bolji život za one koji prežive. Netko je umro od tifusa, netko poginuo od puške u ratu, pa je skoro iz svake kuće netko izbrisan iz knjige živih, što se vidjelo na ženama koje su u 90% slučajeva nosile crnu odjeću. Nastalo je vrijeme kad više nitko ne mari za život. Narod je sad već neishranjen, iscrplien od tifusa, i uši. Narod nije bio nečist, roba se redovno prala i šurila vrućom vodom, ali što je to vrijedilo kad su partizani a i druge vojske noćivale po kućama i svaki put ostavili na tisuće ušiju. Kako su tad njemačka i hrvatska vojska osiguravale prolaz preko Kapele, Gacke doline, Otočca i Gospića na more, partizani su taj dio često napadali, a oni opet njih, povezujući se s Bihaćem, tj. drugim osiguranim pravcem preko Knina na more. Posljedica je toga da su koncem 1943. godine, prijelazom u 1944. često vođene borbe na tlu Saborskog, što je jos više opustilo i osiromašilo selo.
Narod nema na čemu orati, a neke familije kopaju na motiku i siju ljetinu. Neki su liječili šugave konje koje je vojska ostavila i na njima orali.
Za više od pola vojnika iz Saborskog se ne zna gdje su, jesu li živi ili nisu. Rasipani su na svim frontama po cijeloj Europi. Male djece vrlo malo ima u selu. Nema ljudi pa nema ni djece. Ima dosta i takvih koji se oca ne sjećaju, a mnogi ga nikad nisu ni upoznali. U akcijama na partizane često je nailazila i jedinica Josipa Brace Tomljenovića u kojoj je bilo pedesetak Saborčana. Tada bi se saznalo tko je gdje poginuo, dok se za ostale u drugim formacijama i jedinicama rijetko moglo nešto čuti. Postojala je ipak neka nada da selo neće opustjeti, jer je u selu bilo puno djece koja su rođena pred sam rat i u godinama početka rata. Djecu nitko ne dira pa oni provode svoje djetinjstvo u igri. Stvaraju neke svoje jedinice i tobože ratuju jedni protiv drugih pračkama. I u takvoj naoko bezazlenoj borbi-igri poginuo je dvanaestogodišnji dječak Slavko Hodak Čarugin od kamena iz praćke. Ginulo se na sve strane, pa i u djecjoj igri. Ta djeca nisu ila u školu pa su izvodila svakojake gluposti. Neki su znali ukrasti pušku od vojske i otici u šumu pa cijeli dan pucati gađajući nešto. Velika je sreća bila što ih nije i vise u takvim "igrama" poginulo. Igrajući se neeksplodiranim bombama, poginuo je jedan stariji gluhonijem Govjek i jedan dječak, zvao se Mažar, izbjeglica iz Prijeboja. Takoder je igrajući se municijom poginuo Dane Matovina, star četrnaest godina, sin Jage Perine iz Biljevine. Neki su se u tim igrama izranjavali i unakazili.
U proljeće kad bi bilo puhova, dečkiči su u lovu na nijih bili neumorni, lovili su svaki dan. U onakvoj oskudici hrane uhvatiti nekoliko puhova je značilo puno. Citava obitelj imala je obrok. Već u tim zadnjim godinama rata bila je velika nestašica soli. Ono što su žene donosile na ledima iz Ogulina i iz Brinja bilo je za selo malo, jer je veći dio toga trebalo dati za žito a i vojske su otimale, ako su te žene negdje sreli, pa i kod kuće samo ako su saznali da je ima.
Koliko se god trudim da taj mučni i teški život Saborčana donekle vjerno prikažem, vidim da u tomu ne uspijevam, jer kako god da ga opisem on je bio jos gori.
Te zadnje godine rata nije bilo rijetko u Sumi nači mrtva vojnika bilo koje formacije s cijelom spremom i oruzjem, koji je nekud poSao, ili bjezao ili moZda od tifusa ostao poremecena uma, pa nekud poSao, zalutao i umro.
Koliko je narod već na sve navikao, što se god dogodilo nije bilo iznenadenje. U sukobima izmedu njemačke vojske i partizana koji su se sad vec češće dogadali u selu, znalo je ostati po njivama više mrtvih jedne i druge vojske. Narod bi to zakapao i dalje kao da se ništa nije dogodilo. Nekad je ostao ranjen vojnik Nijemac ili partizan, i uvukao se u nečiju štalu i tamo ga nađe ona familija ćija je štala, on nemoćan ali živ traži pomoć i moli da ga suprotnoj vojsci ne predaju. Svakog takvog naš je narod spasio, nije ga izdao suprotnima.
Negdje početkom 1945. godine u Saborsko je naišao čitav korpus četnika iz Like i Bosne i svi zakonačili u Saborskom. Vjerujem da im se točan broj nije
znao, ali je rečeno da ih je bilo negdje oko 20.000. Kako su u našem selu našli sve srpske kuće cijele, a stanovništvo nedirnuto, svakako i na intervenciju nasih Šolaja naređeno im je da u selu ne smiju nikoga dirati, pa je možda ta najveća opasnost za Saborsko sretno prohujala. Svaka kuća je bila puna. Da su imali namjeru ubijati nitko ne bi ostao živ. Hvala Bogu prošlo je sretno, što se toga tiće, ali su pojeli sve ovce koje su do tad dočekale žive i krumpir prepolovili.
Taj korpus četnika zadrzao se u Saborskom dvadeset četiri sata, dakle dan i noc i otputovao preko Kapele nekamo prema Primorju. Njima su se pridruzili svi četnici koji su se nalazili u Kapeli i Gackoj dolini. Saznalo se da su otisli u Trst, a poslije u Englesku. Ovi su izbjegli katastrofu koju su u Sloveniji doživjeli neki četnici iz Bosne. Izvukao ih je njihov vođa pop Đujič. Borbe oko Saborskog skoro su svakodnevne. Nijemci i dio jedinica hrvatske vojske uporno drži pravac Ogulin, Brinje, Otočac, Gospić, Karlobag, jer su onaj Bihač, Knin, partizani vec prekinuli. Na pravac iz Ogulina prema Karlobagu partizani Zestoko napadaju svaki dan. U obrani tog pravca sudjeluju dvije Bracine bojne iz Ogulina u kojima ima Saborčana, pa i oni Gesto produ kroz Saborsko goneci partizane prema Drezniku i Plitvicama. Tako su se vidali sa svojim obiteljima, ali naZalost mnogi tada po posljednji_ put. tim borbama neki su nagi seljani poginuli u blizini svojih kuca. Stipa Matovina - Jose lIvičina i joS neki su ranjavani i poginuli. Prve mjesece 1945. godine narod je te8ko prezivijavao. Iscrpljen gladan, sve opljatkano, razvuceno, stoke skoro vise i nema, a trebat Ge neSto i orati, nema se na Cemu i Cime, niti ima sjemena. Izgleda da je potpuni kraj Zivota u naSem selu. Cetnički korpus koji je naiSao kroz na&e selo, iSao je preko Uvale, pa su Biljevina i Kuselj bili
postedeni. njihove prisutnosti i potpunog uniStenja stoke. Kako donji dio sela nema stoke, partizani vise oduzimaju u Biljevini i Kuselju, ali ipak nesto ostaje, bar za sjeme.
Lug i Corkova Uvala po tom pitanju puno su bolje progli. Kraj njih nisu vodili putovi i pravci za napade. Veča je nadmorska visina, a to donosi veče snjegove, kroz koje sve vojske izbjegavaju prolaziti. Ta odvojenost i usamljenost u ovom slučaju jako su dobro do§li, kao i snjegovi koji su bili visoki i zadrzavali se do polovine svibnja. Ne moze se reci da tamo vojska uopče nije prolazila. Prolazila je svakako, ali nije to bilo tako Gesto kao kroz druga mjesta. Kod njih se sacuvalo prilično ovaca i goveda, pa i radne stoke, Sto je dobro doSlo i ostalima. Medu narodom je viadala neka dobrota i solidarnost, tako da jedan drugom pomoč nisu nikad odbijali. U svakoj zgodi i nezgodi jedan drugog su pomagali. Nitko se vise nije nadao da će Ziv ostati, pa mu je svaka sebiCnost bila nepotrebna i beskorisna. Vjerujem da je i to bio jedan od razloga za takvu dobrotu i tu veliku solidarnost medu ljudima svih vrsta i nacija.
Njemacčke trupe poviaGe se iz Dalmacije preko Bihača i Dreznika, pa se tamo svaki dan vode krvave i teSke borbe. To vise nisu djelomični pucnji, nego to sad kuha kao u kotlu. Neke jedinice idu prema Ogulinu, neke iz Ogulina opet prema Dre?niku i Rakovici. Vise se uopče ne moze zakljuciti Sto koja vojska radi i kakve su joj namjere. Nebo je crno od aviona koji se dizu sa Sicilije i vecina njih preko nas leti bombardirati Njemacku i njene gradove. Neki oSteceni padaju u Sumu kraj naSeg sela. Sve i na sve strane grmi i puca. Narod ni&ta ne radi niti moze raditi. Sklanja se tamo gdje misli da nitko neče naići. Vise nigdje nema sigurnosti. Skriva se i zakapa ono &to je jo ostalo, nikad se ne zna tko Ce naici i Sto ce traziti i učiniti. Nailaze sve vrste vojski i svi su gladni i zedni, pa rado zadu u kuču da bi Sto nagsli i dobili, pa i oteli ako je potrebno. Sve je neizvjesno. Jedna je stara Zena rekla: Boze Sto će ovo biti. Več pola godine nisam vidjela da se netko smije. Nije ni Gudo za starije, ali zaSto se dica ne
vesele i smiju? Vidi se da je to sad več kraj ljudske izdrzljivosti. Nitko se ne nada nečemu dobrom, niti jadikuje od zla. Sve je prepuSteno vremenu i sudbini. Majke sad od straha skrivaju svoje razvijenije sinove i od Cetrnaest godina, jer su vidjele puno mladih te dobi obucenih u uniformu raznih vojski. Zene koje su donosile hranu i razne artikle iz gradova vise se ne krecu od kuče, pa je iz tih razioga nastala velika nestaSica. Avioni bacaju razne letke, s nekim upozorenjima na pobjedu Sovjetskog Saveza i Engleske, a to je značilo i Partizana. Saborčani su večinom ili bolje reci svi joS u formacijama njemacke vojske. Unaprijed se znalo, ako pobjedi Engleska i Sovjetski Savez, a tu su onda i partizani, da Saborčani neGe ba& sjajno proći, ali ipak nije se moglo sve predvidjeti. U posljednjim borbama gine se masovno, izginulo je na desetke Saborčana, Sto se joS ne moze nazvati katastrofom, ako uzmemo u obzir koliko ih je u raznim jedinicama angazirano. Dolazi prolječe, treba orati i raditi na polju, ali nije jos moguče. Ako vojska ugleda bilo kakvu voznu zapregu, oduzima je i koristi za prijevoz svojih stvari, kao Sto je municija i ostalo.
Narod ako nesto {i ima za voznu zapregu to sakriva duboko u Sumi, jer zne@ ako izade na njivu s konjem ili volovima, bez toga Ce sigurno ostati. Cesto su pretresali i staje ne bi Ji pronasli Sto za prijevoz. Po polju je joS uvijek ostajalo iznemoglih konja koje narod nije ni pokušavao oporavljati, jer su znali ako se konj oporavi da će ga partizani uzeti.
Sad kazem samo partizani, jer dre vise ne profaze kroz Sadorsko. Fronta se odmige pa kroz nase selo prolaze samo partizani. Tu su sad njihove jedinice iz raznih krajeva, pa se neke iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore dosta drsko i okrutno odnose prema naSem narodu Sto unosi joS veci strah. Topovi neprestano gruvaju oko Ogulina, pa od svake eksplozije onoga Cćiji je- netko tamo prode neki stres i Zigovi kroz srce. Kako se fronta odmiče, vojska sve manje prolazi. Sad se aktiviraju njihove pozadinske sluzbe i jedinice. Pretresaju kuće, a zalaze i u Sumu pa su oni koji zive u kolibama prilicno u opasnosti. Sad su partizani izdali proglas o mobilizaciji, pa bi svakog mladeg
Govjeka i decka koji moze nositi puSku prisilno odveli u svoje jedinice. Ipak im je uspjelo na taj način tri dečkiča uhvatiti i obuci u partizane. To su bili Ica Bičani Pavin, Ante Malkoč Bekin i Jura Vukovič - Ante Janjina. Sad je več tih doraslih momaka bio prilićan broj u selu, ali su se ostali bolje sakrivali i zamaskirali kad su Guli Sto se dogodilo s ovom trojicom. Sad vec neke nijihove civilne vlasti nagone narod da ore i sije iako se joS oko Otočca i Ogulina puca danonočno. Narod s nekim velikim strahom pomalo izlazi na polje, vozi dubar i poneSto izore, ali Gim dode s polja radnu marvu ne sprema u Stalu, več je vodi u Sumu, jer u &tali nikad nije sigurno da ga nece partizani oduzeti. Velika je oskudica za sjeme, pa se svako zrno racionalno koristi. U Corkovoj Uvali i Lugu moze se naci neSto pira i ječma za sjeme, pa to jadni |judi zamjenjuju, kupuju, posuduju i trude se na sve nacine da se domognu sjemena. U Kordunu bi se neSsto načlo, ali je to zito sve ozimo koje se sije u jesen, paje za takvo sad kasno, a inače u Saborskom ozima Zita slabo ili skoro nikako ne uspijevaju. Krumpira su svi poneSto imali, jer onaj nasitniji Sto se za jelo ne moze upotrijebiti, za sjeme ipak moze posluziti. Kukuruz se u Saborskom sije u polovini svibnja pa za njega ima dovolino vremena i dovoljno sjemena, jer se kod nas sadi kako kazu na kolac, pa jedna litra moze toga puno zasaditi. Momci koji se sakrivaju po Sumi ne gube vrijeme uzalud. Skidaju imelu za hranu stoke koja joS postoji, jer je proSle godine malo nakoSeno, a i od ono malo razne vojske, najvise partizani, oduzeli su od naroda tako da imela svojom dobrom .hranjivoSču spagava odrzavanje ono malo stoke. Jedino je zlo Sto konji ne jedu imelu pa je za njih trebalo osigurati sijeno. Mnogi su u Sumi cijepali Simlu koja če jako dobro doči za pokrivanje kuća kad se rat zavrSi. Več i sad od nekih judi iz Korduna moglo se za Simlu dobiti Zita. Vidi se da vrijedi ona uzrecica: Pusti Saborčanina u Sumu i ne boj mu se zlia. Dorasli deckici vec pomalo čeprkaju oko cura, kojih je bilo kud se god okrenes. Nisu se udavale niti kamo odlazile. Bila je oskudica momaka, pa. su rado prihvacćale igru i s mladima. Bilo
je i nekih manjih prela u kojima su i onu trojicu uhvatili i odveli silom u vojsku.