Bilo je lijepo ležati i jesti, pa onda opet ležati i tako dok ti penjanje uz stepenice ne postane teškoća i ostaješ bez daha. A šta onda? Po planinanama napraviti krug. I tako, autom do jezera Kosovac na Ćabi, a onda štapove u ruke i preko pruge na noge lagane koje vrlo brzo postanu jaaaako teške. Strmiji dijelovi prava su kušnja za pluća i srce. Kad se tu ispenješ, eto i Trona i pravoga odmora, za oči, uši i nepce, jer se mora malo namiriti potrošena energija.

U petak 6.1. išao sam s Marko Josipović i njegovim kratkonogim ljubimcem Johnyjem. Išli smo llijevom stranom, strmijom, pa okružili na blažu nizbrdicu. Drugoga dana, 7.1. išao sam obrnutim smjerom s Darijom K., popeli se desnom, blažom stranom, otišli do Gradine i vratili se istom stazom nekih 10 min hoda i nastavili prema Tronu usjekom između Strmca i Plaške Glave, a onda skretanje manjom uzbrdicom prema Tronu. Duša izašla na nos. Ali šta ćeš? Loži vatru i peci pršut i slaninu, vratiš kalorija duplo više neg sam potrošio. "I gdje si bio? Niđe. Šta s' radio? Ništa."

Ova staza u dužini od oko 6km ili 2 sata šetnje bez pauza, što je icrtana na slici gore nije u cijelosti markirana, veći dio da, ali ovaj luk od Trona pa prema Gradini nije i onda se opet naleti na markaciju. To je ovako šetnica Plaščanima, onima spretnijima "za poslije ili prije ručka".