Za proučavanje naše hrvatske prošlosti (piše Spaho) osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnima turski izvori. Turska historijska literatura obiluje dragocjenim podacima iz hrvatske povijesti XVI.-XIX. vijeka, a da i ne govorimo o rukopisnim dokumentima, koji leže po raznim arhivima i u privatnim rukama, neproučeni i neobjavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Čelebijin putopis, koji u petoj i šestoj knjizi često spominje Hrvate i daje nam podataka iz našeg zivota u sedamnaestom vijeku. Evlija Čelebija, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervisev "globetrotter" (sejjahi alem) rodio se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od četrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem turskom carstvu i izvan njega, a učestvovao je i u ratovima na Kretu, Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.

O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah. Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato i turskoj i evropskoj javnosti. Prvi je put štampan u Carigradu 1843. mali izbor iz prve knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Celebi. U Evropi je prvi Josip von Hammer objelodanio 1846.-1850. engleski prijevod prvih dviju knjiga, posto je u II. svesku svoga poznatog djela "Die Osmanische Staatsverfassung etc.", p. 450-470., donio iscrpan sadržaj iz prve četiri knjige. Hammer tada nije ni našao više rukopisa, pa je mislio da je Evlija Čelebija međutim umro i da nije ni dovršio svoga djela. Tek pod konac prošloga vijeka otkriven je u Pertevpašinoj knjižnici u Uskudaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis čitava Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dzevdet, vlasnik i urednik "Ikdama" poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je već 1897. tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga treću, četvrtu i petu. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je mađarska akademija nauka izdavanje šeste knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog putopisa. Šteta je, sto je ovih prvih šest knjiga tiskano pod apsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II., kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva mjesta brisana. To se vidi najbolje po sedmom i osmom svesku, koji su izašli u novije doba, bez ikakve izmjene, pod slobodnim republikanskim režimom. Deveta i deseta knjiga jos čekaju da budu objelodanjene. U našem su jeziku prevodili dijelove, koji se tiču hrvatskih i srpskih zemalja; Dim. Čohadžić sejh Sejfudin Fehmi Kemura i Gliša Elezović iz originala, a Jov. Radonić iz mađarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji je cijelu šestu knjigu, a i jedan dio pete, protumačio i objavio 1904. u izdanjima Mađarske akademije nauka.

U ovogodišnjem kalendaru "Napretku" objavio sam ja njegovu posjetu Nikoli Zrinskom, banu hrvatskom, u Čakovcu u studenom 1660., s kratkim predgovorom poput ovoga ovdje. Gliša Elezović je također napisao i neku studiju o Evlija Čelebiji. Sto se tiče ličnosti i života piščeva, upućeni smo jedino na njega samoga. Otac njegov, Derviš Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom I. pod Biogradom (Beogradom), Rodom, Budimom, Stonim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski zlatar (kujumđibaši ili zerkeri dergiahili). Od Sulejmana I. do Ibrahima služio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed po ocu, Demirdzi oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda II. fatiha te je učestvovao u osvajanju Carigrada i doživio 147 godina. I djed mu po materi, Javuz Ozbeg, bio je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmed paše, velikog vezira (umro 1662.). Evlija Čelebija se odao nauci, pa je u ramazanu (veljača 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom je zgodom na njega upozoren sultan Murad IV. te ga je uzeo u dvor kao musahiba. Tu je službu napustio iza dvije godine i postao spahija s plaćom. Otada on stalno putuje, čas na svoju ruku, čas u pratnji velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed paše. Prati ga kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija Čelebija jest pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folklorističkih i zemljopisnih podataka.

(Slika lijevo, Fehim Spaho)

Iz te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili uopće, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat. Prije još nego je došao u naše krajeve, on je znao za Hrvate. Kada je u septembru 1657. bio u Lavovu, on opisuje poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske narode, među kojima spominje i Hrvate (V. 146). Na njegovim putovanjima po našim krajevima, sad češće, sad rjeđe, susrećemo se s imenom Hrvat. Mi ćemo ići za njim, kako on putuje i izlaže svoja opažanja. Opisujući Biograd (Beograd) navodi, kako se rijeka Sava, izmedu ostalog sabire iz voda, koje dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka (te tu onda kaže, kako mnogo Biogradjani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V, 382/). Za Sarajevo najprije navodi, kako tamošnje stanovništvo govori "bošnjački", turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435), da onda poslije kao da (V, 439) identificira. "bosnjački" i hrvatski jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu veli od riječi do riječi: "Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda. Narod ovog kraja svijet zove Bošnjacima. Ali im je draže, ako im se kaže "Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami čisti su ljudi, koji (sve) ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskome". Tu donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika.

Pri opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin kaže, da ga je sagradio hrvatski plemić (beg) Zrinski (V, 464). Idući dalje kroz Dalmaciju, često spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg po Hidzri (počinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa paše Tekelije zauzeše ovaj grad Mlečani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijeđoše zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemići, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poč. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektas beg (V, 466). Za grad Obrovac kaže, da je to hrvatska građevina. (V, 467). Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako (poč. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar, kaže, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli protiv Mlečana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset mletačkih, hrvatskih, slavonskih i "duduških" (koruških) gradova. Prikazujući dalje, kako su jednom Španjolci pokušali da opsjednu Zadar, kaže, kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih dočekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469). Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupresko polje. Na tome putu spominje grad Vranu, za koji kaže da je hrvatska građevina, a onda veli od riječi do riječi: "Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine gradova" (V, 474). S Kupreškoga polja poduzeli su tada Turci pljačkašku ekspediciju prema Šibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je učestvovao i Evlija Čelebija. Na tom putu spominje u blizini Šibenika neki brijeg, gdje je nekoć bilo jedno hrvatsko selo, koje je još onda bilo razrušeno (V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata istočno od Šibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Šark (Šarić), koji je prebjegao iz turskog podaništva Mlečanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovišta provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljačka. Tu Evlija na široko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj strani igra važnu ulogu četa od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484). Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojštili pobjedu nad ovim uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka Hrvatske (V, 488).

Odatle su krenuli prema jugoistoku, i prošavši Danilovo polje, tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabraše osam hiljada konjanika i tri hiljade probranih pješaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvši muhamedanski ratni poklik, razviše Smail begov bajrak. Ta četa, s kojom je krenuo i Evlija, pošla je prema jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaže da je hrvatska građevina. Odatle su, idući prema jugoistoku stigli u grad Drniš. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati, narod "Duduške" i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja kršna mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod napisom "Jezik Hrvata" tumači nekoliko hrvatskih riječi i konverzacija, slično kao i kod Sarajeva (V, 490). Govoreći o Splitu, opisuje velike lađe (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Medu onima, koji naoružani vrše službu na tim lađama, spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiške u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaže da se to "broji Hrvatska". (V, 509). Opisujući na tom putu Kostajnicu, kaže da je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaže da su gazije, koji su dan i noć u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaže da su ga sagradili hrvatski plemići (V, 510). Za grad Bihać veli, da ga je sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murata III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan paša, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad "Liku" su sagradili Hrvati (V 511). Govoreći o Zagrebu, za koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemići, navodi kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta velikih crkava. To je stoga, što u Hrvatskoj ima mnogo kršćana (V, 513). Tu opisuje borbe Rustem paše s Hrvatima i Slavoncima (poč. 16. rujna 1594.), - oko Zagreba i po Turopolju (V 514). Idući iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu, piše kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje više gradova. Za "Pudak" kaže da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa paša od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,"veliki Zrinski". I gradovi "Velim" i "Kolard" su hrvatske građevine (V, 515). Turske posade u ovim krajevima odijevaju se drukčije nego li po drugim gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nošnju, pa među ostalim kaže, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene čohe (V, 516). Za grad Cernik kaze, da ga je (počinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapašic od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.). Pakrački je grad, prema Evliji, sagradio "erdeljski kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim hercezima" (V, 519). Iz Pakraca je došao u grad Sirač. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim putem i došao u grad Stupčanicu (V, 520). Viroviticu su takoder sagradili hrvatski plemići (V, 521). Đakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaže, da je to bila jaka tvrđava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od đakovačkog paše Ibrahima, koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka, tražio je da mu ih što prije vrati, jer da je Hrvatska "zemlja gladi i skupoće" (V, 523).

Na putu banu Nikoli Zrinskom u Čakovac opisuje kule-motrilje na Muri, Dravi i Savi, pa kaže, s koje god se strane pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za čas je tu spremno čitavo more ljudi (V, 525). Kada je iza povratka od Zrinskoga došao u Carigrad, u audijenciji kod velikog vezira među ostalim su čitani izvještaji iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvještajima kaže, kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina, njih oko pet hiljada, iz "Duduške" provalili unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Međimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka
napljačkali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujući Osijek kaže, da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rijeku Dravu kaže, da dolazi sa dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184). Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim paša Kadić, stigao sa svojom vojskom u Osijek, održan je mimohod njegove vojske pred velikim vezirom Fadil Ahmed pašom Ćuprilićem. Opisujući taj mimohod Evlija spominje 770 sejmena (janjičara) iz Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini naliči na velikog lava (VI, 186). Opisujući Budim govori o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemiće, koji su u tome učestvovali. (VI, 218). 19. travnja 1664. krenuo je Evlija Čelebija iz Biograda, da ponese neka pisma i naredbe velikog vezira hercegovačkom namjesniku Suhrab Mehmed paši. Na tome putu po svome običaju, opisuje pojedina mjesta, sad opširnije, sad kraće. Na putu iz Foče preko Ustikoline na Zagorje Čengića odžacima opisuje neki starinski grad "Plac", koji je za vlade sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed paša Hercegović. Mjesto je vrlo vrletno, a čitav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrožavaju katorski uskoci. U tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI. 436).

Iz Hercegovine je išao Evlija Čelebija kao pašin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da je najveća većina stanovništva u Herceg-Novome Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna pošla je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. 467). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački posjanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigoše glasonoše od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata". Opisujuci grad Siget kaže, da su mu stanovnici Bošnjaci, a da ispravno i lijepo govore mađarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjižu spominje hrvatske čamce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreći o pohodu na "Dudušku", koja granici s Mlecima i izlazi na Jadransko more, kaže da stanovništvo tih krajeva govori ispravno tri jezika: njemacki, hrvatski i "franački" (VI. 452).

Kad na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumači, kako to na hrvatskom jeziku označuje koprive (VI. 544). Šesti svezak završava ponovnim dolaskom u Kanjižu, gdje je održano vijeće i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i pustoši susjedne zemlje, medu kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne čete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za našu riječ junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit, sto znaci hrabra, mlada čovjeka, dakle junaka uopće, a nekada izraz gazija, sto znači junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeci po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, sto ga je uzviknula jedna ovakva četa, kad je posla prema Drnišu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i u turskoj službi sačuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u različne vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i medu sobom se krvio gledao.

Na današnjem je naraštaju da izbriše sve ove tragove tragične prošlosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i kršćanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne čini nikakva razlika. Osim već naprijed spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali po našim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u Erdelju, gdje ih nazivlje "naše hrvatske gazije" (VI. 29). Na putu iz Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim paša Kadić u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otišao naprijed u Biograd velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujući jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale "brata" ili "bartula", a puške im bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih ističe kao hrvatske gazije pri osvajanju Ujvara u septembru 1663. (VI. 334).

Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najteži polozaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Čelebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo često govori o robovima, priča o provalama u tudje zemlje i dovodjenju roblja, muškog i ženskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj službi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem položaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaze, da su velikom većinom srpskog i bugarskog podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi Madzari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Šveđanke, Mađarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu, davno je nestalo ovog srednjevjekovnog ropstva, pa će doći kraj i robovanjima druge vrste. Eto, i domovina nasega Evlije, nekada moćna autokratska carevina, u kojoj su ovisili ljudski životi o volji i hirima pojedinih vlastodrodržaca, danas je slobodna republika.

Poveznica na rad Ferima Spahe "Hrvati u Evlija Čelebijinom putopisu": FEHIM SPAHO

VIDEO

Biografija Fehim Spaho

You have no rights to post comments