Podno Starog grada Modruša prilično je živo. Arheolozi Muzeja arheoloških spomenika Split i zagrebačkog Filozofskog fakulteta istražuju: gdje je točno prolazio povijesni pristupni put do Starog grada Modruša, odnosno njegov centar Tržan.
„Teren je jako zanimljiv, jer se radi o gradu koji je bio jako bitan u hrvatskoj povijesti. Zanimljivo je i uzbudljivo“, kaže arheolog Vicenco Pijerov.
Cijela priča o Modrušu je zanimljiva i premalo poznata. Bio je to srednjovjekovni utvrđeni grad, sjedište obitelji knezova Krčkih Frankopana. Grad je imao između 3 i 4 tisuća stanovnika, 8 crkava unutar zidina, te 3 samostana i 4 crkve izvan zidina.
„Prosperitet i razvoj Modruša naglo je prekinut 1493. osmanskim razaranjem uoči Krbavske bitke, nakon čega se grad nikada nije oporavio, a tadašnji vlasnik Bernardin Frankopan započeo je gradnju Ogulina. Veličina i značaj srednjovjekovnog Modruša je bila takva da neki povjesničari znaju reći kako bi se glavni grad Hrvatske danas zvao Modruš da nije bilo Krbavske bitke“, kaže voditeljica Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture i medija u Karlovcu Sonja Kočevar.
Stoga Modruš ima posebno mjesto u projektu Karlovačke županije Dodir civilizacija. Njegova je priča - priča o prosperitetu, odnosno o gradu koji je bio gospodarsko, kulturno i vjersko središtu srednjovjekovne Hrvatske. Karlovačka županija je od Ministarstva kulture i medija dobila 38 tisuća eura za arheološka istraživanja povijesnog puta u Stari grad Modruš. Miroslav Katić, ravnatelj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika koji provodi istraživanje, ističe kako je na Modrušu riječ o jedinstvenim fortifikacijskim sustavima.
„Jugoistočna Europa nema ovako dobro sačuvanih srednjovjekovnih fortifikacijskih sustava, kao što je na Modrušu. Što se tiče srednjovjekovnog urbanizma, imate Dubrovnik, Hvar, Pag, ali kako su to bili i antički i kasno antički gradovi, postoje slojevi koji uvjetuju ovo kasnije formiranje urbanističkih struktura u gradovima u Dalmaciji. Ovdje sad imamo šansu prvi put u Hrvatskoj ispitati autentični srednjovjekovni urbanizam“, kaže Miroslav Katić.
Arheologe koji ispituju, istražuju i dokumentiraju, na terenu je obišla županica Martina Furdek Hajdin.
„Dodir civilizacija je naš veliki projekt kojega možemo provoditi jedino u puno manjih koraka. Pritom je Modruš jedan od onih starih gradova od kojih najviše očekujemo, jer ima izuzetno bogatu povijest i zanimljivu priču. Osim toga, ovaj srednjovjekovni grad, koji tek trebamo otkriti, nalazi se u prekrasnoj, netaknutoj prirodi, tako da svakako ima turistički potencijal“, kaže županica Martina Furdek Hajdin.
U Općini Josipdol se slažu i podržavaju projekt.
„Moramo poticati razvoj turizma na ovom području, jer će svi gospodarski subjekti imati koristi od toga. Sve više ljudi ima koji dolaze gore, lokalitet je veoma zanimljiv, raznolika je flora i fauna“, kaže načelnik općine Josipdol Dragan Rudančić.
Projekt uređenja Starog grada Modruša predviđa ambijentalno osvjetljenje za sami Stari grad Tržan, u zgradi stare škole predviđeno je uređenje arheološkog centra, a u zgradi stare Šumarije trebali bi biti ugostiteljski i smještajni kapaciteta. Dio potrebne dokumentacije već je dovršen, a sada svi čekaju da arheolozi otkriju – kojim su točno putem kraljevi i kraljice u srednjem vijeku dolazili do ovog starog grada na litici…
Komentari
Za stanovnike srednjovjekovnog Zaborskog zasigurno možemo reći da su govorili čakavskim narječjem, jer se u to doba čakavski govorilo u djelu Gorskog kotara južnije od Kupe, pa sve do ušća Kupe u Savu na sjeveroistoku.
Granični prostor čakavštine i štokavštine je bio istočno od Une, u Bihaću se govorilo čakavski. Čakavski se govorilo i u cijeloj Lici, pa južno prema Dinari, uz izbijanje na more istočno od Cetine.
Dakako čakavština je i u Istri i na otocima.
Ove su povijesne granice izmjenjene raseljavanjem stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st. Govornici štokavskog narječja povlače se pred Turcima prema sjeverozapadu pri čemu dolazi do novih jezičnih inovacija u kontaktu govornika različitih dijalekata. Tako je u Saborskom došlo do spoja štokavskog sa čakavskim, iz čega je nastala mješavina ova dva nariječja, odnosno govora kojim su govorili naši stari.