U Zoomu na Z1 televiziji gostovala je novinarka i redateljica Nada Prkačin. Povod za gostovanje bio je njen novi dokumentarni film "Škabrnja" koji govori o stradavanju tog mjesta i njegovih stanovnika 18. studenog 1991. godine. Nada je u emisiji, između ostaloga rekla nešto vrlo važno; "Narod koji zaboravlja svoju prošlost - nema budućnosti!".
Gledajući emisiju svladale su me emocije zbog Saborskog, koje je stradalo gore nego Škabrnja, a nema ga nigdje, osim u rijetkim medijima s kratkim osvrtom na dan okupacije od najviše jednu minutu ili nekoliko redaka teksta na nekom portalu. O Škabrnji je evo snimljen i film. Škabrnja je danas jedno prosperitetno ravnokotarsko selo s 1700 stanovnika, OŠ "Vladimir Nazor" Škabrnja ima preko 200 učenika i Škabrnjani kažu "Vridilo je!", a Saborsko danas ima samo 334 stanovnika i svega 12 učenika od 1-4. razreda, 11 vrtićke djece i 7 učenika od 5-8. razreda koji putuju u Plaški.
Škabrnja se hvala Bogu digla iz pepela, puna je života, a Saborsko umire zaboravljeno i zanemareno od svih. Nije mi namjera kriviti nikoga za naše stanje danas, problem je u nama, sami smo krivi. Sve je krivo postavljeno od početka, u našem slučaju od stihijske i nekvalitetne obnove, izgradnje kuća onima koji nisu bili ratni stradalnici jer su imali kuće ili stanove drugdje (Zagreb, Rijeka, Njemačka, pa sve do daleke Australije). Taj dio "obnove" je donio materijalnu korist pojedincu. "Ja tebi mito (15-20 000 DM), ti meni kuću", "Ja tebi mito, ti meni ili mome posao", pa uhljebljivanje nesposobnih po rođačkim vezama i partijskoj podobnosti, a sposobne su na taj način otjerali iz Hrvatske. I tako je Lijepa naša na krilima korupcije nastavila let u sunovrat.
Jučer sam obišao Saborsko od Kuselja do Borika tražeći osobe starije od 80 godina radi terenskog istraživanja na temu "Život na selu" koje će u subotu 30. studenoga provesti povjesničari Ivan Vuković i Želimir Prša. Pronašao sam samo 12 osoba starijih od 80 godina koje su spremne govoriti o svom životu, a ima ih ukupno 17. Četri starice, od ovih 12 osoba, su majke poginulih branitelja. Ne može se ostati ravnodušan nakon razgovora s njima. U Saborskom nema mladih, ali nema ni starih, fali puno karika u tom lancu. U konačnici se nameće pitanje jesu li vrijedile sve one žrtve podnesene za Saborsko 1991. godine...?
Odnos prema poginulim braniteljima daje najbolji odgovor na sva ova pitanja i na kraju dolazimo do one rečenice koju je u emisiji izrekla Nada Prkačin, a koja je u ovom slučaju poruka nama; "Narod koji zaboravlja svoju prošlost - nema budućnosti!"
OPĆINA SABORSKO - STANOVNIŠTVO
Krivnja za izumiranje Saborskog uglavnom se svaljivala na komunističku JUGOSLAVIJU, zato sam ovaj članak naslovio; ZAŠTO SABORSKO IZUMIRE I U SLOBODNOJ HRVATSKOJ ...?
Župa Saborsko je svoj maksimum dosegnula 1939. godine kada broji 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. Ovaj podatak je iz crkvenog arhiva. Vjerojatno bi ovaj broj 1941. pred sam rat bio još veći, ali nije bilo popisa. Tome u prilog ide i usmeni podatak matičara Ivana Čorka za 1937. godinu u kojoj je u Saborskom, kako je rekao, rođeno 360 djece.
Razlog naglom porastu stanovništva u desetljeću pred Drugi svjetski rat stoji u činjenici da se krajem 20-tih i početkom 30-ih u Saborskom otvaraju dvije pilane koje zapošljavju velik broj lokalnog stanovništva kada standard naglo raste (Saborsko i uža okolica Josip Krizmanić).
Komentari
god. broj
1991. 852
2001. 666
2011. 472
2021. 334
Kuće i zemlja se prodaju ljudima iz raznih krajeva Hrvatske jer je Saborsko atraktivno po svojim prirodnim ljepotama. Našeg stanovništva je sve manje.
Tko će tada (za 30 godina) znati što je bilo u Saborskom 1991., tko je tu živio u zadnjih 300 godina, tko ga je branio i kolika je cijena plaćena za slobodu, to njih ( nove vlasnike) neće previše ni zanimati.
Nismo ništa učinili po pitanju identiteta Saborskog kao ostavštine za budućnost u kulturno povijesnom smislu kao npr.; spomen ploča o prvom pisanom tragu imena Zaborsko (Modruški urbar 1486.), nismo imenovali ulice po zaseocima, školu i trg po poginulim braniteljima, nismo podigli spomenik poginulim braniteljima, nismo napisali niti jednu knjigu ili monografiju o Saborskom; nemamo pisanu povijest naseljavanja Saborskog nakon Turaka, nemamo napisanu povijest crkvice iz 1726., nemamo povijest Saborskog u Drugom svjetskom ratu i poraću, te popis stradalih u tom ratu, nemamo knjigu o teškom životu nakon rata u kojem je nestalo 20% mladog muškog stanovništva Saborskog. To je posao za povjesničare, to treba naručiti i naravno platiti.
Nije dovoljno asfaltirati puteve, popločiti staze i ograditi groblja, gdje ćemo konačno svi završiti, a nećemo imati koga ostaviti na našim stoljetnim ognjištima kao živog svjedoka.
Jedina svijetla točka u svemi ovome je Ivan Vuković koji priprema knjigu "Saborsko u Domovinskom" ratu - što je pozitivno, ali nije dovoljno.
Saborsko zaslužuje puno više, da ostavi"trag u beskraju" - (Oliver).