OBRADA ZEMLJE
Zemlja se u to vrijeme obrađivala na primitivan način. Oralo se drvenim plugom, koji je imao željezni lemeš i crtalo. Oprema kod oranja na zapregi (volovima) bila je isključivo drvena: jaram, teljizi, ruda, gužva i klin kojima je jaram bio vezan za rudu i oraća kolica kao "stabilizator" između pluga i rude. Kolica su imala dva kotača, jedan manji koji je išao po ledini i drugi veći koji je išao po dubini brazde. Kolica su na sredini imala drvenu polugu kojom se njima upravljalo. Za oranje su bile potrebne tri osobe, jedna koja vodi volove, druga, najčešće mlađa koja upravlja oraćim kolicima, a treća i najvažnija je ona koja pluži (upravlja plugom). Osobno sam imao iskustvo oranja na ovaj način, moje mjesto je bilo na oraćim kolicima. I.M.
ŽETVA
Žetva se obavljala ručno, srpom. Želo se uglavnom grupno, skupili bi se žeteoci jednog zaseoka, uglavnom žene. Žele su redom sve dok se ne požanje svima koji su sudjelovali u žetvi.
VRŠIDBA
Za vršidbu su koristili krave ili volove. Mjesto vršidbe se zvalo guvno koje se nalazilo na ravnom zemljištu u blizini kuće. Guvno je bilo ugaženo tlo očišćeno od trave, okruglog oblika promjera 10-tak metara, u sredini guvna je bio ukopan drveni stup (stožer) visine 1,5 metara, na njega se vezao štrik koji se na drugom kraju vezao za volove. Po guvnu bi se razastrli razvezani snopovi dobro osušenog žita. Tako vezane volove se gonilo najprije u jednu stranu sve dok se štrik ne namota do stupa, pa onda na drugu stranu dok se štrik ne odmota. To se ponavljalo sve dok se ne utvrdi da u klasju više nema zrna. Kad je vršidba završena, slama s guvna se uklanjala grabljama sve dok ne ostane samo zrnje i pljeva. Žito se zatim vijalo, koristio se i najmanji vjetar da bi se pljeva (pliva) odvojila od zrna. Vijanje se radilo na način da se žito pomješano s pljevom (plivom) drvenom lopatom baca u zrak da bi vjetar pljevu odnio u stranu, a da bi zrno zbog svoje težine padalo ravno na tlo na jednu hrpu. Takvo zrno se još dodatno prorešetalo kako bi se odstranila preostala pljeva (pliva), a potom bi se spremalo uglavnom na tavan (pod) u drvene škrinje.
MLJEVENJE ŽITA I PEČENJE KRUHA
Žito se mljelo na mlinovima vodenicama, na rijeci Jesenici (Saborsko), na Korani i u Plitvica Selu (Sertić Poljana, Vukovići, Matovinska Lisina i Poljanak). Žito se do mlina vozilo zapregom ili nosilo na magarcima, a i na leđima.
Saborčani su kruh pekli na ognjištu (ognjišću) u prvo vrijeme umješeno tijesto se prekrivalo samo pepelom i žarom, a kasnije su se počele koristiti zemljane peke (pekve) koje su izrađivali majstori iz Pazarišta i Kutareva. Oni su svoje zemljane proizvode: lonce, zdjele i peke donosili na sajmove i prodavali većinom u zamjenu za žito.
Za život jedne obitelji važan je bio kotao za kuhanje palente i ostale hrane koji je visio na lancu (varelici) iznad ognjišta koje se nalazilo u prvoj prostoriji kuće gdje je pod bio zemljani. Kotao je bio vrlo skup, za njega je trebalo prodati junicu ili dvije debele ovce jalovice.
Palentu su kuhali od prosa, ječma i zobi, a rijeđe od kukuruza, jer su od njega pekli kruh, koji je trajao duže. Kukuruz je uspjevao samo u srednjem i donjem djelu Saborskog pa je bio prava poslastica za one koji su ga mogli priuštiti. Tada se za vreću kukuruza moralo raditi mjesec dana. Sva hrana se jela iz drvenih zdjela, drvenim žlicama. Dnevo se jelo dva obroka, ljeti je ručak bio oko 10 sati, a večera oko 6 sati, zimi ručak u 9 sati, a večera u 5 sati. Noću se vrijeme mjerilo na dva načina, ako je bilo vedro po mjesecu i po pjetlovima. Kad bi pjetao (pivac) prvi put zapjevao govorili su da je oko 2 sata, drugi put oko 4 sata, a treći put oko 6 sati. Znali su reći: Ja sam bija budan još sa prvim pivcima. Ne znam kako su znali koji su prvi, koji drugi, a koji treći ako bi slučajno prespavali neke ...?
ODJEĆA I TKANJE
Odjeća koja se tada nosila isključivo je ručno izrađivana od prirodnih materijala koji su bili dostupni. Pokrivači (biljci) su tkani od ovčije vune, od vune su se plele muške hlače, prsluci, kape, čarape, pošivače (kope). Bilo je odjevnih predmeta i od krzna janjećeg i ovčijeg, od njega su šivani kožuni i kape.
Od lana se tkalo platno za finije (svetašnje) odjevne predmete, košulje, gaće i plahte. Od konoplje su se tkale plahte zvane ponjave, platno za muške gaće, hlače i košulje, također i za ženske košulje, podsuknje i suknje.
DIOBA
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća velike obiteljske zajednice, u kojima je živjelo više obitelji (roditelji i njihovi oženjeni sinovi), se počinju djeliti, imanja se usitnjavaju, javlja se želja da svatko sebi bude gazda. Ovdje se misli na članove obitelji koji su oženjeni i imaju već svoju djecu. Do tada je gazda kuće vodio glavnu riječ i njega se moralo slušati. U nekim obiteljima je bilo i više sinova oženjenih koji su imali svoju djecu, ali je svima zapovijedao gazda, tj. najstariji član obitelji. Dolazi vrijeme kad se način života mjenja i svaka novonastala obitelj želi da sama upravlja svojim životom i imanjem. No često to nije bilo lako provesti, nije sinu bilo lako ocu (gazdi) da se želi odjeliti od njega, jer se nije znalo kakva će reakcija biti. Onaj koji se htio odjeliti provodio je noći i noći neprospavane, a imao je i pomalo straha hoće li moći samostalno živjeti kad se odjeli. Oko svega toga muž se dogovarao sa ženom, ona je bila jedina koja je znala sve njegove namjere. I konačno dolazi dan odluke, sin izjavljuje ocu (gazdi) da se želi odjeliti od njega i traži svoj dio. Najčešće bi došlo do žučne prepirke i svađe, gdje se cijela obitelj uznemiri, a gazda ošto odbija zahtjev. Ljutnja traje nekoliko dana, sad je i otac (gazda) nervozan, provodi i on besane noći. Nakon svega odluči da mu da njegov dio. I tako sin započinje samostalan život, gradi kuću i sve što ide uz to.
OPSKRBA VODOM U MATOVINSKOJ LISINI
U Matovinskoj Lisini unuci Jure Matovine bili su pravi gazde. To je najviše bilo izraženo u broju stoke koju su imali. Kažu da su Nikola i Joso svaki imali desetero goveda, osamdeset glava sitne stoke i po četvoro magaradi. Polde i Toma isto su imali dosta sitne stoke, ali goveda malo, svega troje do petoro i po dvoje magaradi. Jure (Jurić) bio je nešto manji gazda, ali je i on imao preko 50 glava sitne stoke.
Sve su ovo bili unuci starog vučine Jure Matovine, koji je imao pet sinova, a ja samo dvojici znam imena, Marku i Nikoli. Također ne znam od kojih su sinova navedeni Jurini unuci. Šteta što o tome nisam razgovarao sa starim Markicom iz Biljevine, Josardinim sinim dok je bio živ, on bi točno znao tko je čiji. Ovo što znam ispričao mi je stari Stipa Matovina iz Potoka (Kuselja), on je rado pričao o svojim rođacima iz Lisine. Pričao je, kad bi za vrijeme suše lisinarsko blago došlo na vodu u Plitvicu, sve je orilo od buke blaga, lajanja pasa i rike magaraca. Oni su sami imali više blaga nego cijela okolica. Voda je u Lisini za vrijeme ljetnih i sušnih dana bila jedan od većih problema. Vrelce zvano Vodica bi se brzo smanjilo, a većinom i presušilo još u srpnju. Kad na iskopanu lokvu kraj Vodice navali stoka cijelog sela i u njoj brzo nestane vode. Na lokvi u Trovrhu (Trovru) za vodu, dok je ima, Lisinari su se otimali sa Selišćanima, znalo je bit i svađe.
Za kućne potrebe vodu su nosili na magarcima iz Korane, a nekad i iz Plitvice. Kad je general Murković proveo vodu iz Plitvice u Selište i dalje, onda su je nosili s Poljanka gdje je bila jedna javna slavina (česma).
ZBOROVI
Saborčani su išli na zborove u susjedne župe. Na Josipovu u Cetingrad, 19. ožujka, na Jurjevu u Lađevac, 23. travnja, na Ivanjicu u Saborsko, 16. svibnja, na Antunovu u Drežnik, 13. lipnja, na sv. Anu u Plaški, 26. srpnja, na Veliku Gospu (Veliku Mašu) u Krasno, 15. kolovoza, na sv. Jelenu u Rakovicu, 18. kolovoza, na Križevo u Vaganac, 14. rujna. Najvažniji zbor za Saborčane je bila Velika Gospa odnosno Velika Maša na Krasnu, to je ujedno bilo i zavjetno hodočašće na koje se išlo pješice 70 km, na dva dana.
LOV
U prvim godinama poslije Prvog svjetskog rata, za krzna razne divljači mogla se postići vrlo dobra cijena. To je mnoge lovce izazvalo da se počmu intezivnije baviti lovom. Kad bi lovac prodao krzno kune, dobio je toliko da je mogao kupiti kravu na sajmu. Za krzno licice ili jazavca mogao je kupiti dvije ovce na sajmu, a za vuka tri ovce. Legalno nošenje lovačkog oružja imao je mali broj ljudi. To su bili: Mića Grdić iz Skrade, Ivan Kobe iz Saborskog, pop Joso Vukelić i Martin Krizmanić iz Kapele, koji je umjesto divljači, poginuo od puške popa Vukelića. Pop je bio neoprezan, misleći od čovjeka da je medvjed i tako ga ubio. Bilo mu je jako žao, ali pomoći nije bilo. Uzeo je sebi za obavezu da pomaže njegovu familiju i školuje djecu.
Još su legalno nosili oružje lugari: Matan Čorak iz Čorkove Uvale, Pera Tomšić (Turan) iz Saborskog, i Josa Sertić cestar iz Sertić Poljane, svi ostali su bili krivolovci. Takvih je bilo deset puta više od ovih i svi su se bavili lovom.
Kad padne snježak koji pokazuje tragove, svi kreću u šumu. Takav snijeg su zvali novotražica. Velika radost bila je kad se naiđe na trag kune. I drugi tragovi su lovce zanimali, ali je kuna bila iznad svih, a kako i nebi kad se za njeno krzno dobilo toliko novca da ih ne možeš zaradit ni za tri mjeseca. Znali su za jednom kunom hodati više dana dok je ne ulove. Smatralo se dobrim uspjehom ako lovac u toku zime ulovi tri kune.
Istaknuti lovci na kune bili su: Mića Grdić iz Skrade, Marko Vuković iz Tuka, Joka Vuković iz Luga, Niko Matovina (Stipin) iz Biljevine, Iva Sertić (Danin) iz Potoka, Marko Krizmanić Prća iz Potoka, Josa Sertić iz Poljane, Jure Đuran Matovina iz Lisine i Matan Čorak iz Čorkove Uvale.
Svi su oni bili dobri lovci, ali je Iva Sertić iz Potoka bio nedostižan. On je najviše dana u lovu preoveo. ali i najviše kuna ulovio. Znao je ostati dva - tri dana i spavati negdje u šumi kraj vatre. (O njemu je autor knjige opisao mnoge zgode i nezgode da bi trebalo puno vremena sve prepisati.)
Bolji lovci su bili svi oni koji su živjeli malo dalje od Saborskog. U Lugu je bilo više lovaca, ali je ipak Joka Vuković bio ponajbolji, tu titulu su naslijedili njegovi sinovi Jura i Marko (otac Adama Vukovića, također poznatog lovca na kune). Lovili su sve od Luga, Javornika pa do Rudopolja.
Jure (Đuran) Matovina iz Lisine isto je bio dobar kunar. U lov je počeo ići u svojoj petnaestoj godini. Njegov otac Polde nije bio baš oduševljen Jurinim lovom, ali se on nije dao odvratiti. Poslije je za njim krenuo mlađi brat Martin. Njih dvojica su bili uspješni lovci. Matovine koji su živjeli u Biljevini bili su lovci na puhove, ali manje od onih u Lisini, dok Matovine u sredini Saborskog (Senju) uopće nisu bili lovci.
U Sertić Poljani kune je lovio Josica i njegov sin Pera. Poljančani su jednom zgodom ubili velikog medvjeda. Tad su u lovu bili: Pera Josin, Ante Vidin, Petar Mićin i Josa cestar. Medvjeda su oderali i meso podjelili. Bila je jesen pa su meso stavili u salamuru, a poslije na dim. Kuhali su ga sa zeljem zajedno sa suhom svinjetinom.
U Saborskom su dobri lovci bili Marko i njegov sin Mila Vuković, ali su oni strogo tajili svoj ulov. Nikada nitko nije znao koliko su kuna ulovili.
U Čorkovoj uvali je najpoznatiji lovac bio Matan Čorak. Najbolji lovac u Skradi bio je Mića Grdić zvani "Drozdanić" po ptici Drozd, koji je jednom prilikom s grupom lovaca u kojoj je bio i Jura Sertić (Lisac), u Stožeru ubio jelena kapitalca.
Prvo mjesto u lovu imali su Skrađani, drugo Matovine iz Lisine, treće Čorci i Lužani, četvrto Potočani i lovci iz Sertić Poljane.
Ovaj članak sam napisao tako što sam neke djelove doslovno prepisao, neke sažeo zbog preopširnosti, a neke prepričao svojim riječima, koristeći knjigu SABORSKO I UŽA OKOLICA Josipa Krizmanića
Komentari
Zanimljivo je što Matovine u Saborskom nisu bili nikakvi lovci, a Lisinari svi i to pravi. Zajedničko im je bilo to, što su svi bili pomalo bahati i silni, busajući se u prsa s tim što su MATOVINE. Sebe su smatrali svagdje glavnima, bilo to u prelu, u kolu, ili svadbi, pa je između njih i Vukovića često dolazilo do svađe i tuče, jer su i Vukovići sebe smatrali glavnima.
Ne čudi ovo rivalstvo jer su Matovine i Vukovići bila dva najbrojnija "plemena" u Saborskom, kako bi se prije reklo.
Bila je tada u Saborskom jedna pojava koja je bila neobjašnjiva. Dok su u istoj zgradi boravili ljudi, ovce i koze, u toj familiji se uš nije pojavljivala (19.st).
Kad su se ljudi počeli odvajati od stoke i praviti kuće za sebe i počeli više voditi brige o osobnoj higijeni, pojavile su se uši, što je bilo neobjašnjivo. Toliko su se namnožile da su postale prava noćna mora i veliki problem čovjeku. Nikako se nije moglo s njima izaći na kraj, jer su se zavlačile u kosu, odjeću, posteljinu i općenito po cijeloj kući.
Stariji su govorili da uš ne podnosi miris ovaca i koza i da od njih bježi kao đavo od tamjana.
Bilo je slučajeva kad za mladence nije bilo mjesta u kući, pa bi ih smjestili u štalu među koze i ovce. Dok bi se cijela obitelj u kući borila s ovom napasti, ovo dvoje koji su spavali u štali nisu imali nikakvih problema...?