U petak, 14. studenoga 2008., obilježena je stota obljetnica od rođenja Franje M. Fuisa, prvog hrvatskog novinara istraživača, fotoreportera i scenarista stripova Andrije Maurovića. On se pod pseudonimom Fra-Ma-Fu u tridesetim godinama prošlog stoljeća proslavio kao novinar koji je na novinske stranice donosio zbilju ekonomske krize i života zagrebačkih skitnica.
Tako se jednom prigodom, za potrebu novinske reportaže, prerušio u skitnicu i desetak dana živio kao prosjak tako da ga ni vlastiti brat nije prepoznao i dao mu milostinju. Svjedočio je Fra-Ma-Fu i požaru u "Hotelu slama" koji je progutao desetke gradskih skitnica. Posprdno nazvani hotel bio je zapravo skladište vojne slame u Maksimiru u kojem su beskućnici pronalazili utočište praveći prave nastambe u njegovoj unutrašnjosti.
Te priče Fuis je objavljivao dok se i njemu nije dogodila tragedija. U listopadu 1943., u vrijeme NDH, na prijevaru se uspio dočepati dvokrilca tipa Potez 25 i s ondašnje zrakoplovne postaje Borongaj pokušao pobjeći u partizane.
Let u Otočac
Za akciju leta u Otočac, gdje je tada bilo sjedište ZAVNOH-a, angažirao je prijatelja, vojnog pilota Josipa Markulina. Nakon dva dana odgode bijega zbog magle uspjeli su uzletjeti, a u repu malog dvokrilca pridružili su im se i filmski snimatelj Stjepan Barbarić i telegrafist Božidar Metzger. To će se poslije pokazati presudnim. Zrakoplov je bio premalen za posadu do četiri putnika, nije imao radiostanicu, letio je na slijepo, opet se digla magla, a pitanje je koliko je imao goriva. Ni sat nakon polijetanja s Borongaja Potez 25 srušio se nadomak Otočca.
U stravičnom strmoglavljenju dvokrilac s četiri partizanska ilegalca pokosio je sedam smreka na šumovitoj padini Preka kosa, smještenoj iznad Čorkove uvale i Sertić poljane kod Plitvičkih jezera. Avion je pao pred razrogačenim očima žitelja Čorkove Uvale.
Jure Čorak, tada 14-godišnji dječak kojeg su zvali Juriša, sa svojom majkom Rožom vadio je krumpire kada su mu braća Ivan i Milan viknuli: "Pazi nešta pada".
Okrenuo sam se i vidio avion. Vrtio se u zraku i čuo se brrrum i poslije buum. Valjda je tu negdje u letu crka. Za sekundu se srušio među smreke na Prekoj kosi - priča nam Jure s kojim smo iz Zagreba došli u njegov zavičaj na poprište pada aviona. Juriša se u Čorkovoj Uvali rodio kao treće dijete oca Nikole i majke Rože.
U Čorkovoj je uvali tada bilo 11 kuća i svi su bili kirijaši. Sada tu nema žive duše. Otišao je i Juriša, završio lugarsku školu i postao Jura nakon što se premjestio na Sljeme u lugarnicu na Markuševačkoj gori. Otišao, ali teško je istjerati Ličanina iz njega. Nije on neki kršni Ličanin, kao i svaki lugar ima brkove, ali ne zna objasniti zašto.
Lika čeka zimu
Ha, pustio brkove pa rastu - ne da se omesti dok nam pokazuje ostatke svoje rodne kuće. Kamen zarastao u korov, a preko njega lišće. Takva nas i dočekuje Lika, dotjerana za zimu. Uskoro će snijeg, a onda će zeko tražiti svoju majku među srušenim bukvama načičkanim zelenom mahovinom.
Moja majka Roža i braća Milan i Ivan vadili su krumpir. Kad je avion pao. Majka je otišla gore i rekla da ima četvero mrtvih. Nama je bilo zabranjeno ići na brdo, ali djeca ko djeca. Otišli smo gore i stvarno pokraj raspadnutog aviona leže četiri mrtvaca. Naokolo razbacani filmovi koje smo poslije stavljali u boce, palili i bacali ko bombe - priča Jura. Eto gdje je nestala filmska dokumentacija koju je nosio Fuis. Zapalila djeca. No, još su važniji drugi dokumenti koji su bili u zrakoplovu. Navodno su u sjedište ZAVNOH-a ilegalci nosili povjerljive dokumente i popis koji je poslije dopao u ruke ustašama. - Kum mog tetka Jose bio je ustaški bojnik Braco Tomljenović i njemu su u ruke došli papiri iz aviona. Ljudi su se bojali tko je na tom popisu i nitko o tome nije smio zucnut. Nije se ni išlo gore gdje je pao avion. Neki Nindžola je pronašao pištolj, a sluga koji je radio kod mog ujaka Vlado Konce jednu je večer banuo s jaknom i moj ga je ujak odmah poslao da se vrati i opet obuče jaknu na mrtvaca.
Poslije su ih, kažu, pojeli vukovi - priča Juriša pokraj napuštene lugarnice u kojoj je počeo svoj radni vijek. Tu je imao i svoj prvi susret s medvjedom koji se popeo na jelu taman kad su je počeli rušiti. Medvjed je pričekao da jela padne i potom kao gospodin odšetao. A o vukovima da i ne govorimo. Ipak je to Čorkova uvala, usred prašume na rubu Plitvičkih jezera.
Ako se vratimo u nju prije 70 godina, jedino što je u zimskim noćima bila priča je tajna palog aviona. Pao je duboki snijeg, strah od pada aviona i istrage oko njega uvukao se ispod svih 11 dimnjaka u Čorkovoj uvali. Oko toplih peći uz slaninu i pole krumpira priča je, znate već naš narod, bila sve dublja. Bilo je tu raznih izmišljotina, jer kako bi ponosno rekao Juriša, "na ovom našem potezu Saborskog od 342 kuće nitko nije poginuo u partizanima". A partizani pali avionom u šumu. Godine su prolazile, o avionu "nitko nije zucnuo ni pisnio", a i nitko se nije ni raspitivao.
Legende o palom avionu
Sve do jednog dana kad je došo neki čoek u gostionu i priča on Dani Sertiću da mu je brat ovdje poginuo. Kaže njemu Dane: Idi ti u Čorkovu uvalu i pitaj lugara - priča Juriša i nastavlja: - I dođe on kod mene. Kaže da je brat od Božidara Metzgera, za koga je čuo da je ovdje negdje poginuo. Odvedem ga na Preku kosu, tamo je još bilo nekih limenih komada aviona. On se isplače, zajedno se pomolimo i to je prvi put da sam o tome pričao. Ovo je drugi - priča Juriša. Metzgerov brat, kojem je Juriša zaboravio ime, zamolio ga je da priču još drži u tajnosti dok ne umre njegova majka. Ona još živi u nadi da je Božidar živ.
Takve su se priče ispredale i o legendarnom Franji Martinu Fiusu. Nedavno preminuli, također veliki novinar, Aleksa Vojunović u svom je istraživanju došao do svjedočanstva da su leševi iz aviona ipak sklonjeni u neku udubinu, prekriveni granjem i kamenjem. Ipak ih nisu pojeli vuci. Svoj kratki (35 godina) i osebujni život Fra-Ma-Fu, završio je kao u nekom filmskom scenariju za novi film o Lici i ratnom Zagrebu.
Objavljeno 16.11.2008. na: virovitica.net
Komentari