Tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega počinjeni su mnogi zločini nad hrvatskom vojskom i civilnim stanovništvom, a takvi zločini dogodili su se i u Domovinskom ratu. U mnogim zapisima o tim zločinima na kraju je stajalo: „ZA ZLOČIN NITKO NIJE ODGOVARAO”.
Jedan od takvih zločina nad Hrvatima dogodio se 19. veljače 1947. godine. Na području općina Rakovica i Drežnik Grad djelovale su križarske skupine: Pavla Štajduhara iz Rakovice, Đuke Žanića iz Drežnik Grada, Marka Obajdina iz Slunja, Jose Sertića iz Sertić Poljane te Ivana Kukuruzovića i Mile Špehara iz Vaganca.
Pod optužbom da surađuju s križarima stradali su i brojni civili. Tako su od strane OZN-e u Rakovici u ljeto 1946. godine optuženi i bez suđenja strijeljani Dragutin Rendulić, Ivan Badanjak, Tonka Keser i Mile Štajduhar, u dobi od samo 17 godina.
Njihova tijela pokopana su na mjestu strijeljanja, kraj tzv. Žutog puta. Rodbina je tek dvadesetak godina poslije dobila od vlasti odobrenje da posmrtni ostatci strijeljanih budu preneseni na rakovičko groblje.
Najveća skupina križara, njih 32, pod vodstvom Jose Sertića, likvidirana je od strane jedinica KNOJ-a u rano proljeće 1947. godine u šumi Trovrh, iznad Korita. Većina križara poginula je u borbi, a oni koji su zarobljeni bez suđenja su strijeljani. Lokacija njihova strijeljanja i ukopa naziva se Ustaške drage.
Zbog toga što su im sinovi ili muževi bili dio neke križarske skupine, na dugogodišnje zatvorske kazne osuđivane su i majke, žene te rodbina križara, optužene da im pomažu u skrivanju.
Danas, 10. travnja 2026. godine, okupljamo se ne da bismo veličali NDH, nego da bismo u miru i molitvi zapalili svijeće te odali počast ovim mučenicima, na dan koji su oni uzeli kao dan svoje države.
Video - OVDJE
Komentari
Strijeljani su pred masom naroda u sred sela koja je po naređenju bila dovedena na stratište, a najžalosnije je bilo gledati 16-ogodišnjeg Ivu Kovačića koji je gorko plakao dok su ga vodili na strijeljanje, a sve to je gledala njegova majka Ane.