Komentar: Dejana Kovača
Pita se “akademik” Davor Miličić: zašto danas, kad imamo Hrvatsku, naše obitelji sreću traže izvan nje?
A ja se pitam nešto jednostavnije: u kojoj to Hrvatskoj živi čovjek koji to pita?
Jer postoje dvije Hrvatske.
Jedna je ona iz govornica, svečanih dvorana, akademskih titula i domoljubnih parola. U njoj se priča o žrtvi, naciji, obnovi i svetim vrijednostima. U toj Hrvatskoj ljudi navodno ne odlaze zbog plaće, nego zbog manjka ljubavi prema domovini.
Druga je stvarna Hrvatska.
U njoj mladi ljudi s diplomama rade za plaće od kojih ne mogu kupiti stan. U njoj bračni parovi s 32 godine još žive kod roditelja. U njoj se djeca planiraju tek kad banka odobri kredit, a kredit tek kad se odrekneš života. U njoj medicinska sestra, inženjer ili konobar ne odlaze jer mrze Hrvatsku — nego jer žele normalan život.
I onda čitam nastavak, citiranje Tuđmana, političke mantre, domoljubne parole, i odmah je jasno da nije cilj razumjeti problem — nego ga ideološki zapakirati.
Veli "akademik":
Kao svojevrsnu misao vodilju naveo je "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što", misao pokojnog dr. Franje Tuđmana, "jedinog znanstvenika koji je otjelotvorio svoje znanstveno djelo u državu Republiku Hrvatsku"."
Kad nemaš rješenja za budućnost, zazivaš prošlost.
Kad nemaš stanove, spominješ naciju.
Kad nemaš plaće, spominješ žrtvu.
Kad nemaš vrtiće, spominješ tradiciju.
Kad nemaš mlade, kriviš mlade.
Posebno je fascinantno da “Znanstveni savjet za demografiju” broji 35 muškaraca i 5 žena. Tijelo koje bi trebalo govoriti o roditeljstvu, majčinstvu, usklađivanju života i rada — gotovo bez žena. To je kao da ribarski savez vodi 35 vegetarijanaca i 5 ribara.
To vam je srž problema.
Ne meritokracija, nego podobnost.
Ne stručnost, nego mreže.
Ne moderna država, nego paralelni sustavi.
Ljudi koji su desetljećima živjeli u sigurnosti funkcija, odbora, vijeća i sinekura sada objašnjavaju generaciji podstanara zašto nema djece.
Ne odlaze ljudi iz Hrvatske zato što nemaju Hrvatsku. Odlaze jer Hrvatska često nema njih.
Jer nisu svi jednaki pred natječajem.
Jer nisu svi jednaki pred institucijama.
Jer nisu svi jednaki pred prilikom.
I demografija se neće promijeniti nikakvim savjetima, parolama ni domoljubnim seminarima.
Promijenit će se tek kad opet bude jedna Hrvatska za sve građane.
Ne njihova i vaša.
Ne unutarnji krug i ostali.
Ne Hrvatska za odabrane i Hrvatska za iseljene.
Jedna Hrvatska.
A do tada će autobusi za Irsku, Njemačku i Austriju ostati iskreniji sociološki pokazatelj od svih njihovih savjeta i laznih analiza zajedno.
Jer ljudi ne bježe od zemlje. Ljudi bježe od nepravde.
Kad nestane nepravde, mnogi će se vratiti i donijeti znanje, kapital, iskustvo i novu energiju.
I tada će Hrvatska prvi put nakon dugo vremena imati ono najvrjednije - ne savjete o demografiji — nego budućnost.
Ali dug put je dotada....
Više o komentiranom članku ovdje: SAVJET ZA DEMOGRAFIJU
Počeli su s himnom, rekli da je ovo povijesni dan za RH, pa izabrali 35 muškaraca i - pet žena!?
Komentari