Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.
Uzroci stvaranja križarskog pokreta dvostruki su:
Prvo: borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i "hrvatskih izdajica", kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili temeljni razlozi borbe križara.
Drugo: strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde.
Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu. Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.
Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mimo njezinih simpatija.
Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Činjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.
Križari su nastali raspadom Oružanih snaga NDH. Dakle, proces nastanka gerile je išao obratnim tijekom od uobičajenoga procesa, pa je od redovne vojske nastala gerila, za razliku od njezina protivnika Jugoslavenske armije, koja iz gerilskog pokreta izrasla u regularnu vojsku obnovljene države Jugoslavije.
Politička orijentacija križara propašću NDH i porazom ustaških saveznika nacističke Njemačke, kao i dvije godine ranije fašističke Italije, postala je prozapadna. Križari se pozivaju na savezništvo SAD-a i Velike Britanije, vodećih zemalja višestranačkih sustava i parlamentarnih demokracija te neprijatelja poražene NDH, računajući na njihove državne interese i pomoć, kako su vjerovali, u skorom sukobu s komunističkim Istokom.
Politička organizacija, kao jedan od bitnih elemenata gerile, nije osnovana. Ustaško vodstvo u inozemstvu preuzelo je takvu ulogu i utemeljilo HNO, ali nije uspjelo ostvariti izravno političko vodstvo nad križarima. Treba naglasiti da je mnogim križarima ideja o povezivanju ustaša s HSS-om, s obzirom na njegov ugled i autoritet njegova vođe dr. Vladka Mačeka, bila vrlo bliska. Nadu su polagali i u približavanje hijerarhiji Katoličke crkve.
U programskim dokumentima vodstvo NDH naglašavalo je da je temeljni cilj njegove borbe bila i ostala hrvatska država. Uz to, odlučno je odbacilo bilo kakvu vezu sa sustavima fašističkog ili nacističkog tipa, i to, iako ne baš argumentirano i uvjerljivo, u prošlosti kao i u sadašnjosti. U vrijeme oružane borbe nije se predviđalo višestranačje. Nakon uspostave države planirala se uspostava vlasti na načelima narodnog suvereniteta i demokracije. Težilo se povezivanju Hrvatske s "europskom unijom" i Ujedinjenim narodima.
Nasuprot "kapitalističko-liberalističkom poretku" ustaško vodstvo naglašavalo je važnost državnog, zadružnog i privatnog vlasništva, kao i nužnost da seljački dom bude temelj "hrvatskog narodnog života". Osim toga, predviđalo je i sudjelovanje radnika u dobitku poduzeća.
Ustaško vodstvo i njegovi predstavnici sastajali su se povremeno s obavještajnim službama SAD-a i Velike Britanije. Saveznički obavještajci, uglavnom zainteresirani za vojne informacije iz Hrvatske i Jugoslavije, kao i za potencijale i namjere križara, inzistirali su na tome da je riječ o individualnim vezama, a ne o njihovim službenim nastupima u ime svojih institucija i vlada. Izostankom rata između Zapada i Istoka, obavještajni kontakti nisu prerasli u čvršće i ozbiljnije veze.
Ustaškoj emigraciji, koja je bila uvjerena da je gerilski pokret mnogo jači nego što je to zaista bio, pojava križara bila je melem na ranu nakon propasti NDH. Nadali su se da će se vratiti i obnoviti državu s pomoću novih saveznika. Ali, nakon nekoliko misija viših ustaških dužnosnika i časnika 1945. i 1946., najambiciozniji pokušaj ustaškog vodstva da objedini križarske skupine završio je s propašću Akcije 10. travnja. Ovu je akciju Operacijom Gvardijan od 1947. do 1948. godine Udba potpuno razbila i onemogućila.
Dio križara odrekao se nekih simbola ustaškog pokreta i NDH. Većinom su preuzeli znak križa te naziv križari da bi naglasili svoju protukomunističku orijentaciju. Međutim, mnogi su na svojim kapama ili drugim dijelovima odora i dalje nosili slovo U u kojega su umetnuli križ.
Ustaško vodstvo u emigraciji izričito je zabranilo tzv. rimski pozdrav. Međutim, nema podataka o tome jesu li križari podizali desnu ruku u pozdrav ili ne, iako se može vjerovati da je zamjenom simbola napušten i taj kompromitirani simbol ustaštva. Vodstvo je planiralo ukinuti čak i naziv križari jer je bio diskriminacijski prema muslimanima, a koji je, prema njihovu uvjerenju, poticao vjersku podjelu Hrvata. Međutim, utjecaj ustaškog vodstva na križare bio je zanemariv, a ime se križara uvriježilo.
Osim toga, i njihov utjecaj na muslimane, sudeći prema dostupnim dokumentima, nije spomena vrijedan. Križari su bili prisutni na cijelom području Hrvatske, osim u Istri i na području priobalne Dalmacije i otoka. Iznimku čine podvelebitski dio obale, Pag i Rab, iako su na ovim otocima zabilježeni samo epizodni slučajevi.
Križari u Bosni i Hercegovini su po svojim vojnim i političkim ciljevima činili cjelinu s onima u Hrvatskoj. Dakako, ne i u organizacijskom smislu jer takva cjelina nije postignuta ni u Hrvatskoj. Njihova pojava u Vojvodini zanemarljiva je, a križari u Sloveniji bili su jugoslavensko orijentirani.
Iako je bilo pokušaja osnivanja ustaške gerile na partizanskom teritoriju već 1944., ona je uglavnom rezultat spontanog okupljanja vojnika OS-a NDH nakon njezina rasula 1945. Najjača aktivnost križara zabilježena je neposredno nakon vojnog poraza: 1945. i 1946. Zima 1946./1947. označuje krah većine križarskih skupina. Nakon dviju godina, 1947. križarske skupine uglavnom nestaju. Preostale se bore za puko preživljavanje. Pokazalo se da križari nisu bili spremni za dugotrajniji pokret otpora. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952., kada je i osnovana njihova zadnja skupina.
Na ovom stupnju istraživanja može se odrediti samo približan broj križara u Hrvatskoj. U razdoblju 1945.–1950. bilo je ukupno između 3.500 i 4.000 križara. U dokumentima Udbe navodi se da je 1945. godine u Hrvatskoj bilo 2.500 gerilaca, 1946. godine 540 gerilaca, 1947. godine 510 i 1948. godine 243 gerilaca. Njihov broj u 1949. i 1950. može se procijeniti na oko desetak ljudi. Međutim, treba naglasiti da su u navedene brojke uključeni i četnici, ali njihov je broj u odnosu na križare zanemariv.
Gerilska aktivnost uglavnom ovisi o godišnjem dobu. Učestalija je od proljeća do jeseni, a zimi se gerilci skrivaju. U vrijeme kad su aktivni, križari prebivaju u špiljama i kolibama duboko u gustim šumama, a u razdobljima neaktivnosti uglavnom su smješteni po kućama svoje rodbine i suradnika, često u posebno izrađenim bunkerima pored kuća.
Mnogo skupina pridavalo je veliku važnost političkoj aktivnosti, a u nekih je takav rad i prevladavao, napose "širenjem letaka". Iako nigdje nisu obnavljali organe državne vlasti NDH, u nekim su selima, bez obzira na to što nisu imali područja pod svojom kontrolom, osnivali križarske odbore. Njihova temeljna zadaća bila je pomoć križarima opskrbom, smještajem i obavijestima o kretanju policije i vojske.
Ipak, mnogo učestaliji oblik pomoći bilo je tzv. jatakovanje, bez ikakve organizacijske forme. Podrška je bila, dakako, tajna. Masovna i javna podrška stanovništva bila je moguća samo u prvim danima nakon sloma NDH, i to samo na nekim područjima. Križari su djelovali samo na kopnu, a ne i na moru.
Ostali su nepovezani i razbijeni u više od 200 skupina, bez pravih zapovjednika i bez političkog vodstva. Jedno od osnovnih obilježja njihova pokreta bilo je to da su se zadržavali uglavnom na područjima svoga rođenja. Križarske skupine su obično bile malene. Najčešće su imale od 5 do 10 pripadnika, a još manje skupine bile su pasivnije. Veće skupine bile su rijetkost, i to samo u prve dvije godine gerile: 1945.–1946. U tom razdoblju zabilježeno je i povezivanje više skupina radi zajedničkih akcija. Nakon njih razilazili su se.
Osim jednog ili dva slučaja, nije bilo ni pokušaja mobilizacije stanovništva od križara i širenja osnove svog djelovanja na taj klasičan vojnički način. Vojnički uređene skupine sa zapovjedništvom, točno određenom zapovjednom hijerarhijom i strogim pravilima ponašanja bile su rijetkost. Nedisciplina, opijanja pa i međusobna razračunavanja u gerilskim skupinama bili su česti.
Gotovo redovito križari su napadali zadruge, koje su držali simbolima komunizma. Uz demonstraciju otpora protiv komunističke vlasti, napadi na zadruge i njihove prodavaonice imali su i čisto egzistencijalne uzroke. Naime, provale u zadružne trgovine bile su jedan od glavnih načina opskrbe križara, ali i njihovih pomagača.
Izbjegavanjem napada na privatnu imovinu, u čemu nisu bili dosljedni, nastojali su učiniti najmanju političku štetu među stanovništvom, koje je živjelo uglavnom u oskudici, i pridobiti njihove simpatije. Kasnije, suočeni sa sve većim učinkom Udbe i padom podrške dijela stanovništva zbog režimske odlučnosti, ali i mirenja mnogih s novim političkim stanjem, križari sve više otimaju, a sve manje raspodjeljuju zadružnu imovinu svojim pristašama.
Nekima pljačke postaju svrha njihova djelovanja, pa uz gerilsko ratovanje jača i razbojništvo. Dakle, neke skupine transformiraju se u pljačkaške, a neke se i osnivaju isključivo zbog kriminalnih motiva.
Najčešći oblik borbe, ali i opskrbe, bili su prepadi na komunističke aktiviste. Vojne akcije poduzimaju tek povremeno. One se svode na nekoliko prepada na vojne kamione u kojima je poginulo mnogo vojnika. Često napadaju manje policijske ophodnje. Nisu osvojili nijedno selo, pa tako ni grad ili šire područje.
No, bilo je mnogo slučajeva ulaska križara u sela i zaseoke gdje nije bilo kontrole državnih organa. Dakle, suprotno logici gerilskog ratovanja da je važnija neprestana aktivnost gerile nego njezina brojčana i oružana snaga, križari su pokazivali slabu vojnu aktivnost.
Riječju, oni nisu izveli nijednu spomena vrijednu vojnu akciju, kao što su zauzeće ili opsada većeg područja ili naselja, osvajanje vojarne ili važnijeg vojnog objekta, uništenje vojne ili policijske jedinice te dugotrajniji prekid prometa, niti su uzrokovali veću materijalnu štetu na gospodarskim objektima. Međutim, križari su napadima na pojedince, povremenim prekidima prometa i prepadima na zadruge i privatne kuće sprječavali prijelaz s ratnog na mirnodopsko stanje te prouzročili jak osjećaj nesigurnosti među stanovništvom, a pogotovu među pristašama i dužnosnicima komunističke vlasti.
Komentari
Lokacija njihova strijeljanja i ukopa naziva se Ustaške drage.
U Saborskom su bili poznati Pave Štajduhar iz Rakovice i Ante Grdić iz Skrade. Pave Štajduhar ubio se ručnom bombom u šterni u Biljevini nakon što je bio opkoljen u kući Mate Markičina, dok je Ante Grdić preko zime obolio i umro u šumi u okolici Skrade.
Nakon 1945. godine desetak njih, koji su se skrivali po šumama, ubijeno je pojedinačno ili grupno, kao što je bio slučaj u Ravnom Lugu, gdje su ubijena četvorica.
Josip Krizmanić u svojoj knjizi Saborsko i uža okolica iz 1995. godine križare naziva šumskim kriminalcima, mada svi to nisu bili. Većina se skrivala kako bi sačuvali goli život jer se nisu uspjeli na vrijeme povući pred partizanima, a i da jesu, mala je šansa da bi preživjeli, kao i tisuće drugih na Križnom putu.
Križari su u Saborskom ubili Baru Sertić Isinu, Anu Malkoč Canu i Nikolu Matovina Čiku samo zbog sumnje da surađuju s OZNOM. To je bez sumnje zločin.
OZNA je strijeljala trojicu mladića iz Kuselja, ni krive ni dužne, koji se nakon rata nisu skrivali, ali su ih pripadnici OZNE na podao način uvukli u zamku predstavljajući se kao križari i tražeći od njih da im budu jataci. Mladići su na to pristali, nakon čega su zbog toga osuđeni na smrt. I ovo je također zločin nad nevinim ljudima, također i na nad mnogima koji su se predali bez borbe ili su bili osumnjičeni za sudarnju s križarima, a ubijeni su bez suda.