Za one koji negoduju da Hrvatska na Eurosongu ima pjesmu s temom koja nije iz Hrvatske, nisam znao da u RH nisu ovi dijelovi Dalmacije (trokut Boraja – Svilaja – Kijevo, Imotski, zaleđe Stona i dio Zažablja) i Jošani u Lici.
Običaj sicanja ima više vremenskih slojeva. Najmlađi je sačuvan na koži starijih Hrvatica, srednji u povijesnim zapisima, muzejima i knjižnicama, a najstariji su nam u svojim zapisima sačuvali Rimljani i stari Grci te ilirska arheološka nalazišta u BIH u kojima su nađene igle za tetoviranje.
Najstariji sloj je ilirski. Pitanje je postoji li kontinuitet između njega i osmanskog razdoblja ili je običaj nestao pa se ponovno nakon puno stoljeća pojavio na istom prostoru. Čak i ako je nestao, na taj prostor mogli su ga donijeti oni koji su ga sačuvali. Prapovijesna tetovaža Tračanke, sačuvana na keramici, ista je kao tetovaža Hrvatica u BIH zabilježena u Etnološkom atlasu Jugoslavije. Neke tetovaže iste hrvatskima u BIH sačuvane su na spomenicima ilirskih Dauna koji su se preko Jadrana naselili na jug Italije. Daunke su tetovirale podlaktice, isto kao i Hrvatice u BIH. Tetoviranje početkom proljeća na prijelazu iz dječje u djevojačku dob i pretrpljena bol bocanja iglom do krvi bili su inicijacija koju je svaka ilirska, tračka, ali i hrvatska djevojka u dijelovima BIH i Dalmacije morala proći.
Ako sicanje potječe iz ilirskog sloja, onda ne može biti sačuvano samo među Hrvatima, a ne i po Balkanu. I nije. Premda je tradicionalno tetoviranje bilo najraširenije i najdulje sačuvano među Hrvatima u BIH, isti običaj s uglavnom istim simbolima stiliziranih križeva još je sačuvan na rukama nekih starijih pripadnica albanske katoličke manjine na Kosovu i u sjevernoj Albaniji, čiji jezik potječe od jednog ilirskog. Tradicionalno tetoviranje križeva prije Drugog svjetskog rata postojalo je u planinama sjeverne Grčke, Albanije, Makedonije i jugozapadne Bugarske, i to najviše među Vlasima Aromunima (Cincarima), čiji jezik potječe od latinskog, zatim Grcima Sarakačanima koji govore grčki i ponekim Šopima koji govore bugarski i torlački.
Srednji sloj je onaj o kojem pjeva Lelek. I u njemu se označavala pripadnost katoličkoj vjeri, ali i pokušavalo zaštititi od prelaska na islam, otmice djevojaka, ropstva, udaje za muslimana i slično. Poznati primjer iz tog vremena je legenda o Divi Grabovčevoj, kćeri Luke Grabovca iz Rame, koju je ubio Tahir-beg s Kupresa jer se odbila udati za njega. Divin grob na Kedžari, na padinama Vran planine, danas je mjesto hodočašća. Svake prve nedjelje nakon Petrova ondje dođe na tisuće hodočasnika. Autentičnost groba potvrdio je arheolog Ćiro Truhelka. Utvrđeno je da je riječ o kosturu mlade djevojke.
Premda nam je iz najmlađeg sloja dakako najviše sačuvano, o njemu možemo čitati u rijetkim knjigama i člancima te ga vidjeti u još rjeđim dokumentarcima. Tetovirane bake na cijelom području od Kiseljaka i Kotor Varoša do Duvna među razlozima sicanja uvijek navode isti. Bez obzira kažu li da su sicane ili bocane, razlog je: „zato što smo Rvati i katolici“. Hrvatski i katolički identitet tih starih Bosanki i Hercegovki nemoguće je prebrisati ili negirati jer je on urezan u srce, um i doslovno u kožu.
Grupa LELEK
Komentari