Na današnji dan 1991. godine srpski su zločinci izvršili sveobuhvatni napad na ovo selo u kojem je tada živjelo 852 stanovnika. Rezultat četničkog divljanja je spaljeno i razrušeno cijelo selo, sve stanovništvo prognano i 52 smrtno stradale osobe.

Ceremonija odavanja počasti žrtvama srpske agresije započela je danas u 10:30 sati kod spomen obilježja "Ranjena golubica". Prvi su vijence položili i svijeće zapalili roditelji poginulih branitelja, među kojima su bile dvije majke iz Saborskog Kata Matovina i Jeka Galović, zatim izaslanik Predsjednice RH general Mladen Markač, izaslanik predsjednika Hrvatske vlade ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, predstavnici policije, predstavnici županije, gradova, općina, udruga i ostali ... Sve je teklo u tišini kako i dostoji. Ovogodišnja komemoracija je bila jedna od većih po broju ljudi, čemu je vjerojatno malo doprinijelo lijepo i iznadprosječno toplo vrijeme. Najbrojnija grupa danas bili su branitelji HEP-a, 60 članova.

Mještani Saborskog su se počeli okupljati u 10 sati

U Saborsko je stigao jedan autobus s 60 članova Udruge branitelja HEP-a Regionalna organizacija središnje Hrvatske.

Okupljanje kod crkve 

Saborčanske žene 

Udruga branitelja HEP-a na čelu s presjednikom branitelja Pogona Ogulin Darkom Franjkovićem 

Imena poginulih i ubijenih čita Danica Conjar kćer umrlog hrvatskog branitelja Milana Conjara 

Službeni popis žrtava Domovinskog rata

1.Ivica Matovina, rođ. 20.02.1969. poginuo, 06.09.1991.
2.Stipe Matovina, rođ. 21.09.1968. poginuo, 06.09.1991.
3.Marko Krizmanić, rođ. 06.08.1959. poginuo, 02.11.1991.
4.Milan Čorak, rođ. 03.04.1961. poginuo, 02.11.1991.
5.Joso Matovina, rođ. 01.01.1963. poginuo, 02.11.1991.
6.Petar Matovina, rođ. 25.06.1968. poginuo, 02.11.1991.
7.Ante Kovačić, rođ. 15.12,1960. poginuo, 02.11.1991.
8.Ante Dumenčić, rođ. 13.10.1962. poginuo, 12.11.1991.
9.Darko Dumenčić, rođ. 09.03.1970. poginuo, 12.11.1991.
10.Ivica Dumenčić, rođ. 13.08.1972. poginuo, 12.11.1991.
11.Mate Špehar, rođ. 29.05.1960. poginuo, 12.11.1991.
12.Slavko Sertić, rođ. 15.02.1942. poginuo, 12.11.1991.
13.Nikola Sertić, rođ.15. 10. 1940. poginuo, 12.10.1991.
14.Petar Bićanić, rođ. 13.10.1935. ubijen, 12.11.1991.
15.Milan Bićanić, rođ. 03.07.1927. ubijen, 12.11.1991.
16.Nikola Bićanić, rođ. 17.02.1928. ubijen, 12.11.1991.
17.Ana Bićanić, rođ. 06.05.1924. ubijena, 12.11.1991.
18.Marko Grdić, rođ. 10.12.1906. ubijen, 12.11.1991.
19.Mande Kovačić, rođ. 13.05.1911. ubijena, 12.11.1991.
20.Marija Krizmanić, rođ. 20.07.1921. ubijena, 12.11.1991.
21.Ivan Luketić, rođ. 16.06.1950. ubijen, 12.11.1991.
22.Milan Matovina, rođ.11.08.1940. ubijen, 12.11.1991.
23.Slavica Matovina, rođ. 09.04.1950. ubijena, 12.11.1991.
24.Marija Matovina, rođ. 11.09.1909. ubijena, 12.11.1991.
25.Lucija Matovina, rođ. 11.05. 1906. ubijena, 12.11.1991.
26.Mate Matovina, rođ. 15.04.1895. ubijen, 12.11.1991.
27.Marta Matovina, rođ. 26.09.1918. ubijena, 12.11.1991.
28.Ivka Sertić, rođ. 21.12.1912. ubijena, 12.11.1991.
29.Luka Sertić, rođ. 23.08.1919. ubijen, 12.11.1991.
30. Kata Sertić, rođ. 07.10.1910. ubijena, 12.11.1991.
31.Jure Štrk, rođ. 03.02.1932. ubijen, 12.11.1991.
32.Petar Vuković, rođ. 11.07.1932. ubijen, 12.11.1991.
33.Jelena Vuković, rođ. 14.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
34.Jure Vuković, rođ. 17.12.1929. ubijen, 12.11.1991.
35.Marija Vuković, rođ. 19.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
36.Jure Vuković, rođ. 30.06.1930. ubijen, 12.11.1991.
37.Ivan Vuković, rođ. 01.09.1931. ubijen, 12.11.1991,
38.Jelena Vuković, rođ. 24.10.1921. ubijena, 12.11.1991.
39.Kate Matovina, rođ. 05.03.1920. ubijena, 12.11.1991.
40.Kata Matovina, rođ. 04.11.1922. ubijena, 12.11.1991.
41.Joso Štrk, rođ. 19.01.1934. poginuo, 12.11.1991.
42.Ivan Matovina, rođ. 28.08.1930. ubijen, 12.11.1991.
43.Marija Krizmanić, rođ. 29.06.1902. ubijena, 12.11.1991.
44.Kate Grdić, rođ. 20.07.1930. ubijena, 12.11.1991.
45.Polde Conjar, rođ. 05.01.1895. ubijen, 12.11.1991.
46.Kate Dumenčić, rođ. 02.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
47.Nikola Dumenčić, rođ. 24.04.1930. ubijen, 12.11.1991.
48.Josip Kovačić, rođ. 05.06.1913. ubijen, 12.11.1991.
49.Joso Matovina, rođ. 21.05.1968. poginuo, 05.09.1995.
50.Mate Galović, rođ. 29.07.1963. poginuo, 13.09.1993.

51. Marko Šebalj, rođ. 22.7.1970. poginuo 6.9.1991.

Crvenim slovima su napisana imena onih koji još nisu nađeni

Prvi su vijenac položili roditelji poginulih branitelja 

 

Izaslanik predsjednice RH Mladen Markač i izaslanik premijera Plenkovića ministar branitelja Tomo Medved 

 

Izaslanstvo Karlovačke županije 

Predstavnici Policijske uprave karlovačke 

Stopostotni ratni vojni invalidi na čelu s Đurom Glogoškim 

 

 

Grad Ogulin na čelu s gradonačelnikom Daliborom Domitrovićem 

Općina Saborsko  

Gradonačelnik grada Slunja gosp. Katić 

Izaslanstvo HVIDR-e i Općine Plitvička jezera 

Općina Plaški; Ivica Klečina, Pero Damjanović načelnik i Ivan Šego zamjenik

Općina Josipdol na čelu s načelnikom Zlatkom Mihaljevićem 

Općina Rakovica na čelu s načelnikom Franjom Franjkovićem 

Općina Brinje na čelu s načelnikom gosp. Fumićem 

Izaslanstvo Hrvatskih šuma

 

VODITELJICA PROTOKOLA DANIJELA MATIJEVIĆ ŠIMIĆ JE OVDJE NAJAVILA DA DALJE VIJENCE POLAŽU UDRUGE PROISTEKLE IZ DOMOVINSKOG RATA. 

Ispod niza fotografija koje slijede neće biti imena jer jednostavno nemam podatke tko koga predstavlja, naziv ću napisati samo tamo gdje pouzdano znam o kome se radi.

 

 

 

 

Udruga Hrvatski Domobran iz Zaprešića koju je predvodio Marko Krizmanić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

 

 

Udruga hrvatskih branitelja HEP-a 

 

P.Š. Saborsko na čelu s učiteljicom Ivanom 

 

 

 

O.Š. Josipdol na čelu s ravnateljicom Anđelinom Božičević 

 

Masovna grobnica 

 

Đački dom Ogulin 

Zamjenica župana Jelića Vesna Hajsan Dolinar bila je puna optimizma za Saborsko, pala su i neka obećanja. Živi bili pa vidjeli!

Đuro Glogoški i ... 

Tomo Medved 

mons. Mile Pecić dekan i svećenik Slunja 

  

 

Mladen Markač   

 

 

Molitva odriješenja 

 

SV. MISA  U CRKVI SV. IVANA NEPOMUKA - Današnju sv. misu predvodio je pop Ante Luketić župnik Oštarija

 

 

 

Misno čitanje čita vjeroučitelj Ivica Klečina 

U prvom redu su visoki uzvanici 

 

vlč. Josip Štefančić župnik Ogulina 

 

  

 

 

 

 

 

 

Crkva je danas bila prepuna 

 

Misno čitanje čita  Danica Matovina

 

pop Ante Luketić  

"Iz mraka bezumlja Božje nas riječ vodi u svjetlo. Doista ovaj se narod ovdje odmorio u Gospodinu. Župnik fra Draženko Tomić mogao je na kraju zahvaliti uglednim gostima, izaslanicima predsjednice i Vlade, dožupanici, gradonačelnicima i načelnicima, svećenicima."

Napisao je između ostaloga mons. Mile Pecić na stranicama župe Slunj

Fra Draženko goste upućuje na domijenak u školu 

Moja reportaža već nekoliko godina završava ovdje na Mostiću. Pozdrav živima, a pokoj vječni našim stradalnicima.

Udruga hrvatskih branitelja HEP-a, zajednička fotografija s Tomom Medvedom, nisu svi na njoj, ukupno ih je bilo 60.

Pad Saborskog, Petar Grdić Maćan

Svanuo je dan 12.11.1991. godine, suncem okupan i prekrasan, a ja i brat krećemo da po dogovoru, prokrstarimo s grupom šumama oko Kuselja i izvidimo ima li kakvih pokreta četničkih grupa. Dok prolazimo selom vidimo da puno ljudi kolje svinje i stoku i jedan nam prijatelj dade po dvije cigarete što izazva dodatnu radost u nama. Navukao sam tog dana i pancir košulju, što mi uz „šarac“ otežava kretanje, ali već sam se navikao tegliti od početka četničkih napada, iako težim nekih sedamdesetak kilograma. Neki dan je grupa uletjela u minsko polje i Željku iz Njemačke pancirka je spasila život tako da, ponukan ovim događajem, teglim i ja svoju, zlu ne trebalo.

 
Grupa se okuplja na Kuselju i pred polazak začusmo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Čuju se detonacije i iz sela, što nam dade naslutiti da se radi o još jednom napadu. Krećemo prema ulazu u Kuselj s plitvičke strane, a avioni nas prelijeću u više navrata ne primjećujući nas. Sad čujemo i brujanje tenkovskih motora iz pravca barikada koje smo ranije postavili. Zasipaju nas plotuni VBR-ova i minobacača, pa razbijaju grupu. Nas nekoliko našlo se u zaklonu suhozida kod kojeg smo se zatekli, a moj brat i ostali lakše naoružani prešli su suhozid i od siline vatre ne znam i ne mogu provjeriti jesu li ostali neozlijeđeni. Ova kanonada traje i traje, a na naše pozive nitko ne odgovara te zaključujemo da su nastavili napredovati prema barikadi kako bi pružili otpor nadirućim četničkim grupama. Detonacije ispaljenih projektila spajaju se u jednu i svaki pokret moje skupine bio bi koban. Krenem u džep izvaditi one dvije cigarete i u džepu nađem samo mrvice mokrog duhana i tad tek shvatim da ležim u blatnoj kaljuži jer svi osjeti upereni su u preživljavanje.
 
Tutnjava eksplozija je neopisiva i ravna jedino možda erupciji vulkanskog grotla, a traje čitavu vječnost. Kako granatiranje polako jenjava čujemo brujanje tenkovskih motora iz pravca naših barikada koji korak po korak oprezno napreduju prema Kuselju jer tako im nalaže iskustvo zadnjeg sukoba s nama otprije desetak dana. Moja grupa nema ništa od oružja za protuoklopnu borbu te se dosjetimo da je u kombiju kojim smo stigli ostao ručni bacač koji nam je sad prijeko potreban da pokušamo zaustaviti prvi tenk. Izlazimo iz zaklona i povlačimo se u pravcu kombija, a stišavanje četničke artiljerije nam je dodatni znak da sad kreću tenkovi i pješaci. U jednom trenutku, trojica iz grupe bez riječi i pozdrava napuštaju nas, valjda svjesni uzaludnosti našeg plana. Mi nastavljamo dalje i uvjeravamo se u svu silinu udara četničke artiljerije jer niti jedna jela i smreka nema vrha što govori o kiši artiljerijskih projektila koji su pogađali ovo područje.
 
Nailazimo na netrzajni top skriven u gustiš, bez posade. Nitko od nas ne zna rukovati ovim oružjem. More me crne slutnje za sudbinu mog brata i njegove grupe i jedino što me tješi je to da se radi o nadprosječno sposobnim pojedincima te će se znati izvući iz svake pogibeljne situacije. Tek tada čujemo svu silu detonacija iz pravca Saborskog i s nevjericom nagađamo da su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice. Približili smo se kombiju i tada iz pravca Saborskog nailazi kamion, nama nepoznat. U glavama nam je pomutnja i ja namjeravam pucati po ovom vozilu i srećom me odgovaraju od nakane jer sam kasnije saznao da se radilo o Rakovčanima. Četnički tenkovi ulaze u Kuselj i razaraju sve pred sobom, a avioni mitraljiraju područje ispred njih.
 
Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji nam potvrđuju da su četnici probili linije obrane i da imamo dosta mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini te ćemo ih u svakom slučaju štititi svojim životima. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje te nam onemogućavaju daljnje povlačenje. Skupili smo se u nekakvoj rupi dok područje oko nas zasipa kiša svakojakih projektila, žene kukaju u panici i mukom ih umirujem a istovremeno isčekujem dolazak četničke pješadije, spreman boriti se za svoj i živote ljudi oko mene do smrti.
 
Bliži se sumrak i u nevjerici, vidim da se tenkovi povlače nazad prema Kuselju. Oprezni su jer između Kuselja i Biljevine nalazi se šumoviti usjek zvan “Antelina žliba„, pogodan za zasjedu i odsjecanje tenkova od glavnine trupa i logistike. Ovo nam pruža mogućnost da se domognemo prvih kuća te da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Ja dobivam jedne vunene čarape jer noge su mi mokre od jutra. Upućujem ih da uzmu najnužnije stvari bez straha jer četnici neće noću napredovati te imaju dovoljno vremena do jutra, a mi idemo kroz selo izviditi do kud su četnici stigli i povezati se s ostalim braniteljima.
 
Cijelo ovo vrijeme nemamo nikakvu vezu s ostalima i ne znamo što se događalo tijekom dana. Kod Funtane gori nekoliko kuća zapaljenih usljed granatiranja i tu srećemo nekoliko branitelja koji nam daju informaciju da je zborno mjesto na „Jojinom vrščiću“ gdje ćemo zbrinuti civile.
 
Nastavljam s grupom dalje prema donjem dijelu sela kojeg gutaju plameni jezici. Nikakav filmski uradak ne može tako vjerno prikazati ovu stravu koju vidimo pred sobom. Puni smo bijesa i želje za osvetom… Oprezno se krećemo, pa dolazimo do zaseoka Galovići i gledamo nebrojene plamene buktinje što sežu u nebo. Kroz pucketanje vatri čuje se žamor i pjesma četničkih monstruma. Želim ići dalje, jer nadomak sam moje kuće i jedino što u tom trenutku želim je ubiti nekog gada i spasiti obiteljske slike kao najveću vrijednost i uspomenu u tim trenucima. Prijatelji me odgovaraju od nakane i imaju potpuno pravo jer i blaže ranjavanje u ovim trenucima vodi te u sigurnu smrt.
 
Vraćamo se nazad i u Sertićima srećemo skupinu branitelja od kojih saznajemo da je poginuo Mate "Pintar" te da se nekolicina ranjenih branitelja uspjela povući s Borika. Ne znamo ništa o braniteljima Brdina, Štrkova, Varoša i plašimo se za njihovu sudbinu jer su bili na direktnom udaru artiljerije i tenkova. Kasnije ću saznati da su četvorica njih poginula u Štrkovima, junačkim otporom su usporili četničku pješadiju kod ulaska u mjesto i tako spasili živote civila. Radi se o braći Dumenčić, Anti i Darku, te malom Ivici Dumenčić i Josi Štrku. Za ove heroje iz kasnijih izjava pripadnika četničke formacije koja je sudjelovala u okršaju rečeno je da su, iako u bezizlaznoj situaciji, odbili predaju i nakon što su ispucali posljednje streljivo krenuli bajunetama na njih hrabro poginuvši od neprijateljske vatre. Moram ovdje istaći da se u Domovinskom ratu pokazalo da najhrabrije podvige učiniše do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.
 
Odlazimo do Funtane i u Hodakovoj kući otkrivamo maleni supermarket, jer ima tu hrane, oružja pa čak i cigareta u izobilju. Uzimam stotinjak kutija cigareta koje ću podijeliti braniteljima. Šaljem poruke Hodaku da pošalje ljude kako bi iznijeli hranu u šumu i opskrbili se za daljnji boj, no nitko ne dolazi te nas nekolicina izvlačimo neznatne količine hrane u predio Špejarovih draga. Usput pronalazimo odbačene stvari mještana i u jednoj torbi nalazim pogrebno ruho neke starice.
 
Tu sam prenoćio pod otvorenim nebom koje je svjetlilo i podsjećalo na polarnu svjetlost, a umor i proživljena strahota tijekom dana učiniše svoje. Probudio sam se u osvit zore i krenuo prema mjestu okupljanja, usput pronalazeći ljude koje je nagrizlo malodušje i strah te udaraju po rakiji koju su tko zna otkuda izvukli. Pronalazim većinu branitelja i o grupi moga brata još ništa nitko ne zna. Prema onome što vidim kod ovih ljudi je to da velika većina više nema nikakvu namjeru boriti se već traže načina kako se izvući iz ovog pakla. Većina je gladna ali i nepomišljaju otići donesti one konzerve što smo ih mi izvukli u šumu. Pojavljuje se i grupa moga brata i svi su živi i zdravi. Po konzerve odlazimo ja i moj brat i djelimo ih te za sebe ne ostavismo niti jednu, zbog čega ću se kasnije kajati jer vučem to željezo koje me iscrpljuje i slabi. Dojmila me se slika jednog branitelja koji je odnekud dovukao pun protvan pečenog mesa i zaogrnuo ga jaknom te ždere li ga ždere ne osvrćući se na nikog oko sebe.
 
Pronese se glas da četnici nastavljaju s paljenjem i ležerno se šetaju i pljačkaju. Grabim svoj mitraljez i krećem prema selu, a prati me nekoliko prijatelja jer srce nam puca od bijesa i tuge. Nekolicina vidno preplašenih pokušava nas zaustaviti jer bi “kao“ mogli ugroziti civile, a ima i prijetnji "prijekim sudom" ako se nekom nešto desi našom zaslugom. Ignoriramo ove prijetnje i dolazimo ponad Sertića i vidimo da lešinari bezbrižno pale i pljačkaju preostale kuće i štale. Mitraljezom pratim petoricu koji ulaze u Miškovo dvorište i bez imalo dvoumljenja pale štalu u kojoj je živa stoka. 
 
Na cesti kod Conjara nalazi se veća grupa četnika koji gone stoku i podržavaju grupu koja pali Conjare. Jedan doziva ove palikuće i zapovjeda im rječima: „Dosta za danas“!!!. Ne mogu više ovo gledati i odlučujem da otvorimo vatru po njima pa što bude da bude. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku mojih prijatelja i povukli smo se, a paljenje i pljačka su makar na kratko zaustavljeni.
 
Povratkom na mjesto okupljanja ne nalazimo nikog, jedino nas moj brat čeka. Shvaćam da s ovakvom vojskom nema ništa od neke ozbiljne borbe i odlučujem da sutradan krenem u proboj preko Kapele. U nekom stijenjaku pronalazim Hodaka koji fantazira o nekakvoj gerilskoj borbi, a nije bio u stanju zapovijediti ljudima da izvuku neophodne namirnice. Legnem i zaspim, a u neko doba noći budi me kiša koja mi pada ravno u lice,to valjda i Bog plače za mojim selom i masakriranim nevinim žrtvama.
 
Maćan

Komentari  

#11 Ivan 15-11-2018 13:14
Mislim da je ovdje došlo do manjeg nesporazuma, Ružica je ovdje kritizirala Matana misleći da se isti u svom komentaru obraća uredniku ovoga portala.
Ovdje je došlo do razmjene optužbi između "Velebita" i "Matana", a poradi stradavanja Nikole Čorka - Nidžole, tu su podjednako obojica nastupili netolerantno jedan prema drugome.
#12 ruzica 15-11-2018 20:59
Hvala ti Ive upravo tako..... zamijenila sam teze....ali i dalje mislim da postoje bolji odnosno ljepši načini za komunikaciju. L.p.

Dodaj komentar

Security code
Osvježi