Priču objavljujemo na njegov rođendan, tri dana nakon datuma njegove smrti.
U prvoj polovici listopada, točnije 12. listopada 1991., u jutarnjim satima na Kuselj dolazi civil iz Sertić Poljane Božo Sertić koji javlja o četničkoj skupini viđenoj na predjelu između Kuselja i Sertić Poljane. Odmah okupljamo udarnu grupu, a za vodiča se javlja Nikola Sertić koji je samo tjedan dana prije bio razmjenjen i došao u obranu Saborskog. Poznaje taj teren jer je to njegov rodni kraj. Najstariji je među nama, ne dopušta grupi da se kreće cestom – ide ispred nas i izviđa teren. Ta mjera opreza spasit će nas od pogibelji jer su četnici postavili zasjedu na uzvisini iznad kanjona potoka Sartuk, odakle su imali odličan pregled ceste.
Zasjedu uočavamo na vrijeme i dolazi do žestokog obračuna. Vještina rukovanja ručnim bombama daje prednost našoj strani. Petar Matovina, po svom ustaljenom receptu, mitraljezom krči put pred sobom, bez imalo straha. Tu je i Ivica Sertić - Krivica, koji u okršaju biva pogođen u stopalo.
Vidjevši kakvom odlučnošću branitelji djeluju, četnici panično bježe, skačući niz strminu kanjona potoka Sartuk, ostavljajući za sobom mrtve i oružje.
Mi imamo pet ranjenih, od kojih dvojicu teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od posljedica ranjavanja preminuo je u bihaćkoj bolnici. Petar Matovina pogođen je u lijevu stranu prsnog koša, a nekoliko metaka okrznulo mu je vrh glave i otkinulo dio uha.
Sve se to dogodilo kada je, u naletu prema četnicima, ostao bez municije. Jedan od njih pogodio ga je rafalom. Teško ranjeni Petar pištoljem je neutralizirao neprijatelja koji mu se pokušao približiti kako bi ga dokrajčio te se tako sam uspio izvući iz pogibeljne situacije.
Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice – Maricu i Mariju Matovinu – koje do tada nisu imale nikakvog iskustva u medicini, a hrabro i stručno zbrinjavale su ranjenike. Marica, moja školska poznanica, dragovoljno je stigla iz Rijeke, napustivši udobnu kancelariju kako bi pomogla obrani.
Prilazim ranjenom Petru i pokušavam pronaći riječi utjehe, no on kao da ne osjeća bol. Umjesto brige za sebe, traži da dobro pazimo na liniju prema Plitvicama jer je od umirućeg četnika saznao da pripremaju veliki napad na Saborsko, što će se i dogoditi za mjesec dana. Ne mogu vjerovati koliko ovaj čovjek ima snage i energije. Čak ni u najtežim trenucima ne misli na sebe, nego na obranu mjesta.
Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima uz vojni poligon. Jedna grupa ide naprijed kamionom s dva mitraljeza, a iza njih ambulantno vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez zasjeda i predajemo ranjenike medicinskom osoblju.
Ratne priče - Saborsko u paklu rata
Petar Grdić Maćan
Fotografija mjesta na kojem se odigrao gore opisani okršaj između branitelja Saborskog i pripadnika TO Plitvice.
Neprijateljski vojnici nalazili su se na stijeni, desno iznad ceste, dok se provalija prema potoku Sartuk nalazi na lijevoj strani, gledajući ovu fotografiju snimljenu iz pravca Sertić Poljane prema Kuselju. Naši su branitelji neprijatelju prišli kroz šumu, s leđa, budući da su znali njihovu točnu lokaciju, čime su ih iznenadili. Nakon što su petorica poginula u borbi, ostali su se dali u bijeg, skačući sa stijene na cestu, a potom u provaliju prema Sartuku. U toj paničnoj bježaniji neki su za sobom ostavili oružje koje su naši branitelji kasnije pronašli.
Razlog dolaska neprijateljskih vojnika TO Plitvice na ovu lokaciju bio je njihov upad u Sertić Poljanu 8. listopada 1991. i zločin koji su ondje počinili. Na ovaj su položaj došli kako bi nadzirali cestu i spriječili eventualni dolazak Saborčana u Sertić Poljanu po preostalo stanovništvo koje se nakon njihova napada još nije bilo povuklo.
U ovom je okršaju poginulo pet njihovih pripadnika: komandir voda Boro Hajduković, Radenko Bogdanović, Slavko Glumac, Čedo Rapaić i Željko Rapaić. Njihova tijela, koja su ležala kraj ceste, JNA je pokupila tek trećeg dana nakon bitke.
Komentari