Na današnji dan, 2. studenoga 1991. godine, na Kuselju su poginula petorica branitelja Saborskog. Ove godine se navršava 35. obljetnica njihove pogibije.
Braneći svoja ognjišta, svoje su mlade živote položili: braća Joso i Petar Matovina, Marko Krizmanić, Milan Čorak i Ante Kovačić.
Prva četvorica branitelja poginula su od raketa koje je ispalio zrakoplov JNA, dok je Ante Kovačić, teško ranjen mecima iz neprijateljske strojnice s tenka, izdahnuo u rovu iza kuća u Kuselju, na rukama svoga oca Mate.
Danas se s dubokim poštovanjem i tugom prisjećamo njihove žrtve i palimo svijeću za pokoj njihovih duša. Svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. (I.M.)
Ove godine je obnovljeno spomen-obilježje na Kuselju, na mjestu njihove pogibije.
NAPAD NA KUSELJ - 6. nastavak serijala Ratne priče - "Saborsko u paklu rata" Petra Grdića Maćana
02. 11. 1991. godine osvanuo je prekrasan, sunčan dan. Kako to reče Matija Gubec: „Dan k’o stvoren za umiranje.“ Iz pravca Čorkove uvale čuje se brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje uklanjaju prepreke što smo ih ranije postavili preko ceste, kako bismo u slučaju napada dobili vremena organizirati se i zaustaviti srbočetničkog agresora.
Petar i Joso, kao i nebrojeno puta dotad, organiziraju branitelje i spremaju se udariti ravno na njih prije nego što uklone prepreke. Još dvije grupe hrabrih branitelja kreću prema brdu Titra s namjerom da neprijatelja udare s boka i leđa. Stoljetne šume omogućuju im da se prikradu na desetak metara, dok neprijatelj minobacačima tuče po Kuselju.
Petar i Joso objašnjavaju grupi kojim pravcem i na koji način će djelovati i u tom trenutku MIG-21 zasipa ih snopom raketa. Došao je niotkuda, nečujan i podmuklo ubojit. Ovdje se gase životi četvorice heroja, a sedam ih biva teško ranjeno. Krv teče cestom u potocima, a jauci ranjenih paraju šume.
Tenkovi prelaze prepreke i izlaze na livade u Kuselju, dok topovima i teškim mitraljezima gađaju kuću po kuću. Ranjenicima nema tko pomoći i spremaju se na najgore – pasti živi u ruke zvijerima. Većina grčevito stišće bombu, spremna oduzeti si život kako bi izbjegla mučenje.
Ante Kovačić nalazi se u isturenom rovu prema tenkovima i, svjestan da bi njihov prolazak značio masakr, udara po njima Browning mitraljezom. Mitraljez u jednom trenutku zataji te se on pokuša prebaciti u sljedeći rov do „šarca“. Na rovu ga pogađa teški tenkovski mitraljez i otkida mu nogu do kuka. Pada u rov, a njegov otac, pod kišom metaka i granata, uspijeva doći do njega kako bi ga spasio.
U tim trenucima dvije grupe koje su krenule neprijatelju iza leđa otvaraju ubitačnu vatru po pozadini, koja se upravo spremala krenuti čistiti osvojeni teren. Branitelji dobivaju dodatni motiv jer su, pritajeni, čuli četničke razgovore o tome kako će, kad uđu, klati, paliti i silovati. Čuju ranjenog kapetana kako panično poziva tenkove da ga spase jer su mu naši s boka i leđa. Tenkovi se počinju povlačiti bojeći se odsijecanja i zarobljavanja. Ovo daje nadu Antinom ocu, no Ante, iskrvarivši, zagrabi rukama zemlju i umre ocu na rukama.
Četnička bratija u panici se povlači prema Čorkovoj uvali i ruši prepreke za sobom. Rane ranjenika su stravične: jednom je geler odnio gotovo cijelo lice, drugomu je umalo prerezao vrat i polomio mu obje noge i ruku… Ne treba dalje ni nabrajati.
Sreća u nesreći bila je što je istim konvojem u Saborsko stigao dragovoljac, kirurg dr. Zorko iz Ogulina. Nadljudskim naporima sanira sve ranjenike i spašava im živote. Ranjenici se potom prebacuju našim spasiocima u Rakovačku uvalu, odakle ih hrabri ljudi, na rukama, kroz četničke redove prenose do Slunja, udaljenog satima hoda.
Dok traje drama na Kuselju, ja se nalazim na vrhu Alana i mitraljezom iščekujem mogući pješački proboj iz pravca Jurjeve Drage i Kapele. Zasipa nas paljba niotkuda, a potom primjećujem helikopter „Gazelu“ kako izviruje iza šumskih vrhova i djeluje po nama. Siguran sam da sam ga dobro izrešetao, jer me nekoliko trenutaka poslije zasipa kanonada četničkih minobacača, štiteći njegovo izvlačenje. Ležim u plitkom rovu i želim samo cigaretu i čašu rakije – po prvi put u životu – ali nemam ni jedno ni drugo.
Kad je žestina napada jenjala, netko je došao i kazao da imamo mrtvih na Kuselju. Odmah sam pomislio na Petra – on se nikada nije štedio. Nažalost, bio sam u pravu. Nakon što se pronio glas o mrtvima, odlazim ih vidjeti, a u želucu mi kamen koji i danas osjećam.
Govore da je među mrtvima i Mladen, no ja u pojasu jednog od poginulih primjećujem gelerima izrešetani pištolj „Mauser“ koji je nosio Marko Krizmanić. Leš je imao potpuno odsječenu glavu i tako potvrđujemo identitet.
Teška tuga uvukla se u srce, a miris smrti i krvi u nosnice svakome od nas dok, pod okriljem noći, sahranjujemo ove neprikosnovene heroje. Četnici, svjesni da su nam nanijeli gubitke, nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu, očekujući sahranu i želeći nas ubiti što više. Prokleti bili: kao da su birali baš one s najvećom hrabrošću i najboljim ljudskim osobinama. Kasnije će se pokazati da nam njihova udarna šaka nenadoknadivo nedostaje.
Počivajte u miru, nikad prežaljeni i neumorni hrvatski ratnici.
Maćan
Komentari