Sjećanje na Skradu

Dugo sam godina, s Matićeva brda, gledao prema Skradi. Kao da nije bilo odlučnosti za obići zaselak i riješiti znatiželju. To da se nema vremena baš i nije bilo nekakvo opravdanje.
I konačno sam odlučio upoznati taj dio šireg zavičaja.
To je bilo 1989. godine. Išao sam putem koji vodi od Dumenčića pa ukoso zasjeca Sivnik. Što sam išao dalje tragovi zaprežnih kola bili su sve slabiji, i približno, na drugom kilometru potpuno su nestali.
Već tada košanice u Skradi obuzimao je grm, a brazde na njivama, koje su nekada orane, jedva su se razaznavale.
Bilo je ljetno doba, pa su se i ptice posakrivale od žege a jedino je kobac kružio na velikoj visini. I to je bio sav živi svijet.
Tu ništavost prekinuo je oštar lavež psa koji je dopirao s drugog kraja sela. Od ranije sam znao da tamo postoji kuća i da, ako želim doći u njezinu blizinu, moram ići u pravcu laveža.
Uzbrdicu prema drugome kraju Skrade pratilo je nekoliko obzidanih ulaza u nekadašnje kuće i jedna šterna. Već sam tada naučio da upravo ta stubišta i šterne nadžive sela.
U susretu s kućom Kate i Ivke Sertić prvo što sam ugledao bio je nakostrješeni žućkasti pas. Imao je kućicu od zahrđalog lima prislonjenog na bukovo stablo. Bio je na podebljem lancu a po alkama moglo se zaključiti da je nekada bio kirijaški. I dobro je što je lanac tako debeo jer je pas gadno škljocao zubima i svim silama pokušao doprijeti do pridošlice.
Sigurno su, na neprirodan lavež, iz kuće izašle dvije starice.


Posljednje stanovnice Skrade Kate i Ivka Sertić


Kuća u njihovoj pozadini izgledala je kao kuća u kojoj je živjela Crvenkapičina baka. Dotrajala, s tu i tamo pokojom novom bijelom šindrom u krovu. Nasuprot oronulosti linije kuće djelovale su prelijepo a očito je u kući bilo dovoljno mjesta za nekada brojnije ukućane.
Ivka je iz kuće izašla u zimskom kaputu, zasukanom na desnu stranu, i vunenim čarapama obješenima niz noge, a Kate je nosila tanju odjeću.
Nenaviknute na položaj u kojem su se zatekle prvo njihovo držanje obilježila je blaga uznemirenost. Kasnije je bilo sasvim drugačije. Da bi stekao kakvo takvo povjerenje pokušao sam objasniti tko sam i zbog čega sam u Skradi. Bliskost se otkravila tek nakon spominjanja imena Ive Žagrovića. Rekao sam da sam s Ivom dobar a u Ivu su jako vjerovale.
Dobrota i gostoprimstvo koje su starice kasnije pokazale bilo je veliko i posebno. Jako su željele počastiti ali nisu imale s čime i taj su dio doživljavale kao neugodu. Nudile su jaja, pčelinje saće i lješnjake. Dobrota je sezala do razine da su bile spremne pokloniti ponešto od svega čega imaju.
Ono od čega su živjele Ivka i Kate mogao je obuhvatiti jedan pogled. Na maloj nizbrdici ispod kuće bila je štala. Nije to bila prava štala a po svim detaljima sigurno je nekada korištena kao pojata. U štali je bilo desetak ovaca. Iako je bilo dosta mjesta ovce su ležale na hrpi u jednom ćošku. Taj je ćošak bio uzdignut i suh a ostali dio štale bio je pod osokom. Pored štale bio je sadjeven stog sijena i polovica drugog te, desetak metara dalje, još sijena u otkosima.
Za svoje ovce same su kosile sijeno. Tako je moralo biti jer ovce nisu htjele sijeno na kojem ostani miris kosilice.
Ispod krova kuće, poredanih na polici, bilo je sedam osam košnica pčela. Samo su dvije tri bile od dasaka a ostale od ljeskovog pletera. Žalile su se na rojeve koji se uhvati na vrhovima drveća pa se nije moglo do njih.
Bilo je i nešto kokošiju, ne previše, njih potamani divlje životinje.
U dolini, u kojoj je završavala okućnica, bila je njiva. Za to doba godine, kukuruzi, krumpir, luk i nešto kupusa u njivi izgledali su dobro. Valjda zato što je zemlja gnojna.
Ivka i Kata živjele su od onoga što same proizvedi. U trgovinu, u Saborskom, odlazile su nekoliko puta u godini, uglavnom da bi kupile soli i šibica. Od nikoga nisu tražile ništa, a nisu ni znale tražiti jer ih život tome nije naučio. Van Saborskog rijetko su odlazile ili gotovo pa nikako. Ivka je rekla da je bila jedan put u Rijeci a Kate da je bila nekoliko puta u Ogulinu.
Moja neugoda je bila što nisam predvidio ovakav susret pa sam došao s rukama u džepovima.
Sebi sam zadao da ću uskoro ponovo posjetiti te osobite starice i da ću dojam popraviti.
Nažalost za ispuniti takvo obećanje više nije bilo prilike.

Autorstvo poznato uredniku

Komentari