Za gorom,

Za borom,

Zaborsko je moje ...

Saborsko se prvi put, u sačuvanom pisanom vrelu, spominje pod imenom Zaborsko u Modruškom urbaru (lat. urbarium, urob ili urbar), iz 1486. godine, kao jedno od mjesta koje je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Mjesto je postojalo i prije, ali velika je vjerojatnost da ga je namjerno naseljavao Frankopan, nakon što je koncem XII. stoljeća dobio u posjed Modrušku županiju.

Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima u Kraljevinu Hrvatsku opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno.

Na zemljištu Dabra posjede je držalo dabransko pleme, a do njih prema Vrhovini pleme Zagorci. O tom se nalazi bilješka iz 1515. u brevijaru iz 1486 što ju je načinio neki pop Stipan (A to pisah ja pop Stipan... budući z bratjom mojom Mikulom Berčićem i Ivanom Tomšićem, a ti od plemena Dabran i Zagorac. Marko Šarić

Toponomička prezimena Drežničanin, Dubovčanin, Kastavac, Novogradac i Zagorac pokazuju da su njihovi nosioci bili sa susjednoga ili bližega zemljišta (Zagorac iz sela Zagorja s one strane Kapele kod Saborskoga)." Stjepan Pavičić 1962.

"Zagorac" Tomšić  iz sela Zagorja s one strane Kapele kod Saborskoga...? Selo Zagorje kod Saborskoga nikad nije postojalo, ali postoji prezime Tomšić u Saborskom, možda je to "Zagorje s onu stranu Kapele" gledano iz Dabra upravo Saborsko s onu stranu Kapele koje je tijekom povijesti moglo doživjeti promjene iz Zagorje u Zagorsko selo, a potom u Zaborsko selo, odnosno Zaborsko... (op.a).

 Turska početkom 17. st. Na ovoj karti je jasno vidljivo da se Saborsko nalazi na području Turske Hrvatske, pod turskom vlašću.

Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani.

Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovićko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena.

Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom.

NOVO SABORSKO

Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija. Za župni stan, kaže Benzoni, da je u dosta lošem stanju, a nalazi se u glavnom naselju, dok je crkva udaljena od stana pola sata hoda. Na području župe tada je 28 kuća. Tu biskup zacijelo ne misli na Rakovicu i Smoljanac koji su također u crkvenopravnom smislu bili ovisni od saborčanskog župnika, ali zbog velike udaljenosti tretirali su se kao zasebne cjeline. Rakovica će 1750. postati vikarijat, sa svojim svećenikom, ali je i dalje ostala formalna ovisnost od Saborskog. Inače je saborčanski župnik još prije izrazio spremnost Rakovicu prepustiti upravi slunjskog župnika. Orihovo Selište i dalje ostaje pod izravnom upravom upravitelja župe Saborsko, iako je ono od župskog središta udaljeno pet sati, a od Rakovice samo sat (?) hoda.

Povezivanje Selišta i Rakovice dogodit će se tek sedamdesetih godina istog stoljeća, i od tada će saborčanska župa prema istoku dobiti današnje granice. Naime, tih je godina i Rakovica podignuta na razinu župe. Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve, ili da se zamijeni s nekim od časničkih stanova koji se grade nedaleko crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo.

Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje. Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.

 dr.sc.mons. Mile Bogović

NASELJAVANJE SABORSKOG POČETKOM 18. STOLJEĆA

Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom. Saborsko su tada, iz tadašnje Kranjske, ogulinsko-modruškog kraja, Like i Krbave, naselili: Antolići, Bićanići, Butorci, Conjari, Čorci, Dumenčići, Galovići, Grdići, Hodaci, Kovačići, Krizmanići, Matovine, Malkoči, Sabljaci, Sertići, Špehari, Štrci, Štefanci, Tomšići, Vukovići, Žagrovići i pravoslavni Vlasi Šolaje. Još uvijek sačuvana lokalna tradicija govori da su prilikom ponovnog naseljavanja Saborskog, doseljenici naišli na ruševine crkve te na ostatke ukopanih zidova podruma. Unutar ostataka zidova srednjovjekovne crkve, doseljenici su svoju katoličku župnu crkvu podigli 1726. koja je danas je spomenik kulture nulte kategorije.

Karta Saborskog iz 1763. - 1787. 

Na Vojnoj karti iz 1763. - 1787. odnosno kod prve numeracije kuća 1780. u Saborskom ima 42 kuće i oko 600 stanovnika, a kućni brojevi počinju od Funtane - Hodaka K.br. 1 i idu do Borika Kbr. 42.

Popis vojnika Autro-ugarske vojske iz 1774. godine, među kojima su imena i kućni brojevi vojnika iz Saborskog i Selišta Drežničkog. Ovo je vjerojatno i najraniji pisani trag koji postoji u arhivima, a u kojem se navode imena vojnika i kućni brojevi u Saborskom.

Dujam Hodak, k.br. 1, Mihat Krizmanić, k.br. 3, Vid Tomšić k.br. 4 Josip i Luka Hodak, k.br. 5, Toma Matovina, k.br. 10, Gašpar Franković, k.br. 13, Stipan Butorac, k.br. 15, Mate Krizmanić, k.br. 19, Mihat Špehar, k.br. 22, Tadija i Martin Bićanić, k.br. 26, Bariša Sertić, k.br. 27, Frane i Stipan Špehar, k.br. 32, Frane Štefanac, k.br. 38, Ivan i Nikola Vuković, k.br. 40, Luka Šolaja, k.br. 42

ŠIRENJE MATOVINA  IZ SENJA U BILJEVINU, KUSELJ I LISINU

Uz dopuštenje vojnog zapovjednika braća Marko (1795) (Josardin otac) i Ivica (1800) (Gašparov otac) su 1834. godine sa svojim obiteljima preselili iz Saborskog 8 (Senj) i izgradili Saborsko 48 (Donja Biljevina).

Već u prvoj generaciji je s kbr. 48 iz Biljevine u Matovinsku Lisinu odselio Jure (1824) Gašparov (1826) brat.

Gruntovnica u Ogulinu potvrđuje da je Josardina kuća broj 69 bila zadnja izgrađena i evidentirana kuća u gruntovnici prije raspada Vojne Krajine 1873. godine.

Naseljavenj Biljevine se nastavlja i nakon raspada Vojne Krajine.

Toma Matovina (1800) je iz Saborskog 8 (Senj) preselio u Gornju Biljevinu kbr. 107 /8,  Iz kuće br. 8 u Senju su potekli još i Martin (1770) kbr. 8, Nikola (1800) kbr. 71, kbr. 72 Ante, Stipe (1808) kbr. 75  i kbr. 76 ...?

Matovine iz Biljevine se šire u Kuselj i Matovinske Lisinu.

Obitelji iz  Saborsko k.br. 9 ostaju u Senju i tamo grade još kuća, a kasnije grade kuće i kod Funtane uz Hodake.

- 1835. godine u Saborskom postoji, časnička straža, to je gorsko katoličko selo sa 49 kuća i 602 stanovnika, od kojih 572 pripadaju katoličkoj vjeri, a preostali (Šolaje) grkonesjedinjenoj.
Izvor:  Fras «Topografija» - Agram/Zagreb, 1835., str.207.

Karta 1865.-1869. https://mapire.eu/en/

Karta Saborskog sa zemljišnim parcelama iz 1870. 

Zemljišne parcele i novi kućni brojevi,  Saborsko 1871. godina ima 95 domaćinstava i oko 1400 stanovnika (po popisu iz 1869. ima 1334 stanovnika).  Karte Habsburške Monarhije

Župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864.

ISTRAŽIVANJE POVIJESTI SABORSKOG S AMERIČKOG KONTINENTA

Prije nekoliko mjeseci sam kupila knjigu od profesora sa sveučilišta u Zagrebu Željka Holjevca (Ogulinska Pukovnija (1746.- 1873.) Pošto je na Facebooku dodala sam ga kao prijatelja. Pitala sam ga kada je Austrijska vojska prvi puta odredila kućne brojeve u Vojnoj krajini, rekao je 1780. (Imam slične podatke iz 1774.). Ako je to točno, onda je u Saborskom bilo manje od 50 kuća u Saborskom. Te kuće se vide na vojnoj karti iz 1775. Kućni brojevi davani su redom uz glavnu cestu, s ljeve na desnu ili s desne na ljevu. Iz vojnih zapisa, Hodaci su imali kućne brojeve 1,2 i 5, Krizmanići 3 i Tomšići 4. Na vojnoj karti se vidi skupina od 5 kuća na desnoj strani prema kraju sela. Conjari su imali kućne brojeve 6-9 koji bi trebali biti ta sljedeća skupina, a Matovine su imali brojeve 10 i 11.

Profesor Holjevac je rekao da su kućni brojevi davani redom kako su se kuće gradile, ali nakon prvog numeriranja 1770-tih. Gruntovnica u Ogulinu potvrđuje da je Josardina kuća broj 69 bila zadnja izgrađena i evidentirana kuća u gruntovnici prije pripojenja Vojne Krajine Hrvatskoj 1881. Od 42 kuće koje su izgrađene do 1775. imam imena svih osoba koje su živjele u njima, osim u kućama brojevi 15-18, 22, 34, 36, 37. Hodaci su bili broj 1, a Šolaje broj 42.

Tijekom 100-godišnjeg razdoblja od 1802. do 1902. u Saborskom je, u preko 1000 obitelji, rođeno i kršteno više od 5000 djece kao katolika. Gotovo trećina njih umrla je prije nego što su doživjeli dob za ženidbu/udaju, ostali su su sklapali brakove gotovo bez iznimke. Bilo je samo nekoliko bračnih parova koji nisu imali djecu. Stopa smrtnosti u nekoliko obitelji je bila čak 90%.

Prezimena obitelji: Antolić, Bićanić, Conjar, Čorak, Dumenčić, Galović, Grdić, Hodak, Kovačić, Krizmanić, Malkoč, Matovina, Sertić, Špehar, Spudić, Štefanac, Štrk, Tomšić, Vuković i Žagrović.

Najčešća imena su bila: Ana, Ante, Bara, Ivan, Jaga, Jeka, Jelena, Josip, Jure, Kata, Luka, Lucija, Magdalena, Marija, Marko, Mate, Nikola, Pave, Petar, Stipe, Toma i Vid.

Svi Saborčani su potomci 100 muškaraca različitog porijekla. Npr. Tomšići su imali samo dva zajednička pretka, a Vukovići čak 20. Da su zapisi o rođenima iz 1700-tih sačuvani, tada broj zajedničkih predaka vjerojatno nebi bio veći od 60, s obzirom na 40-tak kuća koliko ih je 1700-tih bilo u Saborskom.

Zbog činjenice da su se brakovi u prošlosti sklapali isključivo među parovima iz Saborskog, možemo slobodno reći da su Saborčani jedna velika obitelj.

Sue OReyili

SABORSKO IZMEĐU DVA RATA

Najvažnije pozitivne promjene, popraćene imigracijom, nastupile su u periodu između svjetskih ratova. Na njih su utjecali pilanarstvo kao i Lička pruga, koja je na dionici od Plaškog do Vrhovina puštena u promet 1918. godine. Za napajanje parnih lokomotiva izgrađen je vodovod, kao i njegovi odvojci do drugih željezničkih objekata.
Saborsko je najrazvijenije između dva svjetska rata kada na njegovom području živi 3352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. nakon toga počinje pad uzorkovan procesom deruralizacije i odlaskom stanovnika u veće industrijske centre.

Na fotografiji gore je pilana u Saborskom iz 30-tih godina prošlog stoljeća. U njoj je radilo 300 radnika. Radila je na parni pogon, imala je tri gatera, dva za trupce normalne debljine, jedan posebni s jednom pilom koji je služio za krajčenje vrlo debelih trupaca. U to vrijeme u šumama oko Saborskog rasla su stabla bukve, jele i smreke, kakva danas možemo naći samo u rijetkim prašumama Europe, a jedna takva je u našoj blizini Čorkova uvala. U isto vrijeme na Kuselju je radila još jedna pilana koja je zapošljavala 150 radnika. U Saborskom su tada radili mnogi iz susjednih sela; Brinja, Stajnice, Josipdola, Drežnika... Uz ove dvije pilane posla je bilo za kirijaše i za ostalo stanovništvo koje je rezanu građu zapregama vozilo u Blata na Željezicu.

Život je tada u Saborskom bujao, no ne zadugo, sve je pokvario Drugi svjetski rat, nakon kojeg su pilane razmontirane i preseljene u Josipdol, Partizansku Drežnicu i Močila. Za Saborsko je to bio veliki udarac, koje je u ratu izgubilo 470 svojih mještana 15% svojega stanovništva i od tada započinje pad Saborskog koji traje sve do današnjih dana. Dodatno je ubrzan velikosrpskom agresijom 90-tih godina.

RAVNI LUG KROZ 100 GODINA POSTOJANJA

Godine 1871. u Ravnom Lugu postoji 4-5 "stanova" i parcelirana zemlja. Prema podacima s kojima sada raspolažemo ne možemo pouzdano znati da li u to vrijeme u R. Lugu ima stalnih stanovnika, osim pojedinaca koji tamo borave ljeti zbog ispaše stoke i spremanja sjena za zimu. Sigurniji smo kad je u pitanju kraj 19. stoljeća. Ravni Lug je od nastanka krajem 19. st. pa do nestanka krajem 20. st. postojao kroz radoblje od oko 100 godina. U Ravnom Lugu su u 20. stoljeću živjeli uglavnom Vukovići, bila je jedna obitelj Kovačića i dvije Hodaka.

Župa Saborsko je 1939. godine imala 3350 stanovnika. Iseljavanje iz Ravnog Luga je počelo iza Drugog svijetskog rata u kojem je imao 35 žrtava od toga 14 civilnih. Ravni Lug krajem 60-tih prošlog stoljeća broji oko 110 stanovnika u 35 kuća. Kućni brojevi u Ravnom Lugu su nastavak brojeva s kraja Kuselja, a išli su od 305 do 330 (25+10 duplih s dodatkom slova A, B ili C..), dalje su se nastavili u Čorkovoj Uvali do broja 344. Saborsko je po službenom popisu 1961. godine ima 1832 stanovnika. Ovaj broj stanovnika u Ravnom Lugu je 1939. godine mogao biti najmanje dvostruk, ako je župa Saborsko tada brojila 3350 stanovnika. Ljudi su živjeli u skromnim seljačkim kućama napravljenih od drveta i pokrivenih drvenom šindrom (šimblom).

U Ravnom Lugu je postojala Područna škola bio je to jedini čvrsti objekat zidan punom ciglom i pokriven crijepom. Škola je bila u sklopu Osnovne škole "Robert Domani" Saborsko. 1968 godine školu u Ravnom Lugu je pohađalo 26 đaka, učiteljica je bila Marija Pešut, a povremeno su nastavu držali i Mile Vuković i Vukašin Vukelić. Škola je zatvorena 1974. Te godine su  tri učenika završila 3. razred i jedan je završio 2. razred, školovanje su nastavili u Saborskom. U Ravnom lugu je 1974. bilo još samo jedno djete koje je rođeno 1972. godine. Velike nepogodnosti za stanovnike Ravnog Luga bile su: udaljenost od prometne infrastrukture (željeznice i glavne ceste), nisu imali struju, a i s vodom je bila oskudica.

Zadnji stanovnici koji su napustili Ravni Lug bili su: Mihovil Vuković, Ante i Mate Vuković (Danini) i Jeka Vuković, oni su preselili na Kuselj. Mata Vuković Grgin je preselio u Saborsko i Marko Kovačić u Borik. Godine 1982. u Ravnom Lugu nije bilo više nikoga, ugasilo se i zadnje ognjišće. U Lugu su i nakon iseljavanja ostale neke kuće koje su njihovi vlasnici povremeno održavali sve do rata 1991. kad su zapaljene.

Ovdje je suvišna izreka; Tko zadnji ode, neka svjetlo ugasi!, jer svijetla (električnog) u Lugu nikad nije ni bilo.

U prikupljanju podataka za Ravni Lug pomogli su mi Joso Vuković rođ. 1960. i Zdravko Vuković rođ. 1964. Obadvojica danas žive u Saborskom. Stare (crno-bijele) fotografije mi je ustupio Adam Vuković. Ako netko ima što za dodati ili ispraviti može mi javiti na

SKRADA

Fotografija lijevo nije dio priloga ispod, nego je dodatak uredništva saborsko.net

Skrađani 1930-tih: Na slici s lijeva na desno stoje: Ante Štefanac rođ.1904., Jure Štefanac rođ. 1905., Marko Štefanac (djed Jose Štefanca), Dane Štefanac, Petar Štefanac i Nikola Štefanac (sjedi), sve sinovi Gabre Štefanca, osim Marka Štefanca Josinog djeda (obučen u bijelo).

Skrada
Na prostoru Regije postoji više toponima koji su srodni toponimu Skrada  (Skradnik kod Oštarija, Skrad u Gorskom kotaru).

Po svoj prilici da su ime prostoru dali romanski trgovci koji su preko Skrade progonili karavane natovarene robom. Na romanskom jeziku skrača  znači raspuklina u kršu golog dna. Od skrača nastala je izvedenica Skrada.

Habsburška monarhija taj je prostor bilježila kao Szkrada. Ubilježena je na svim  topografskim kartama (1:28.800) koje je tiskala Monarhija u razdoblju od 1763. pa do 1869. godine. 
Godine 1890. naselje je ušlo u hrvatsku demografsku statistiku kao Skrada, a Medviđar (Međeđani) je statistički vođen kao dio naselja. Statistika prati Skradu sve do 1961. godine, a nakon toga kao pojavu u nestajanju.

Morfologija

Skrada je tipična krška uvala, duga oko 2,5 km.  Osnovna morfologija  posljedica je  spajanja više ponikava (Žlibica, Ploča, Podlisina). Dno uvale  ispunjeno je nakupinama smeđih i lesiviranih tala kao i crvenice (crljenice), koje su ratarski iskoristive.
Padine uvale (Skradica, Jančarica, Tavani, Strmac) primjer su za izrazito razvijen krški reljef s mnogo udubina i uzvisina.
Okvir uvale su Mala Skrada (716), Velika Skrada (743), Mali Stožer (730), Veliki Stožer (899),  Staninski vrh (747) i Mali Sivnik (770).
Na prostoru Skrade postoje brojni podzemni krški oblici. Gustoća mreže jama i špilja približno je 50 / km2. Podzemni krški oblici slabo su speleološki istraženi pa je malo podataka o njihovoj dubini i dužini.

Klima

Na mjesnu klimu utjecale su orografske prilike (raspored viših i visokih planina, uvala, prijevoja) te drugi modifikatori.
Ljeti, u danima slabe cirkulacije atmosfre, visoke temperature zraka u kotlinskom dijelu Skrade više su od temperatura u susjednim mjestima (Saborsko, Jesenica). Zbog visoke temperature ljeta u Skradi nekada budu žarka a sunce osuši travu i usjeve. U proljeće kada snijeg kopni bude suprotno. U proljeće sunce je nisko nad horizontom pa konkavni dio (osobito Ploča) ostane u sjeni. Zbog toga se u Skradi snijeg zadrži 1-2 tjedna duže nego na otvorenim terenima.
Zbog zavjetrinske pozicije u Skradi je bilo manje padalina nego u Saborskom a vjetrovi su slabiji.
Najizrazitije prodiranje kontinentalnih utjecaja je na prijevoju prema Grabovoj Kosi. Taj predio ujedno je okrenutiji suncu pa tamo prvo okopni snijeg  i ranije zalistaj.

Vode

Vode u Skradi dobro su opisane u članku «Uspomene jedne skrađanke». Osnovna karakteristika vodne mreže je, kao što se iz teksta razabire, malen broj izvora (Vodena draga, Snižnica, Tadinka, Piskulja) te neujednačen režim izviranja. Zbog vodopropusnosti podloge nisu se uspjeli stvoriti potoci, a nešto barske vegetacije jedino se susreće oko Piskulje.  
U Skradi je bilo nekoliko lokava (Mala vodenica, Vodenica) iz kojih se napajala stoka. Stoka je nogama naguravala zemlju i kopitima brtvila krške pukotine. Tako je održavana vodopropusnost. Kada je nestala stoka, voda je iscurila kroz pukotine i lokve su nestale.

Vegetacija

Šumske zajednice su raznolike. Na manjim visinama prevladava mješavina graba, bukve i lijeska te na većim visinama smreke i jele. U  kotlinskom dijelu, na okućnicama,  voće je zbog mraza i temperaturne inverzije, slabo rađalo.
Dobar dio Skrade su pašnjaci i livade na kojima su aromatične i guste trave. Nakon vode trave su bile najvažniji resurs na koji se oslanjalo bogato stočarstvo i pčelarstvo.

Položaj Skrade

Iz vizura prostora danas se nameće zaključak da je Skrada periferni prostor podalje od stalnih naselja. Međutim, tako nije bilo nekada. Sve do sredine 20. stoljeća Skrada je bila naseobinska i ekonomska poveznica Korduna (Rakovica, Klanac, Močila, Grabova Kosa) i Gorske Hrvatske (Saborsko, Jesenica, Dabar i dalje prema Senju). Zračna udaljenost od Skrade do Slunja je 13,95 km a do Rakovice 10,86 km.  
U razdoblju Vojne krajine (1527. – 1873.) Skrada je imala zapažen geostrateški značaj jer su se sa skradskog prijevoja nadzirani turski prodori koji su dolazili iz smjera Bihaća. Položaj je jedan od razloga zbog kojeg je pored Skrade podignuta stražarnica (čardak).
Vrijednost položaja naglo je počela slabiti nestankom zaprežnog i razvitkom automobilskog prometa, osobito nakon Drugoga rata. Skrada je ostala jedno od rijetkih naselja u Hrvatskoj do koje nije izgrađena pristupna cesta.

Stanovništvo

Krajem 19. stoljeća (1890) Skrada bilježi 200 stanovnika, razmještenih u Skradu, u užem smislu (162), i Medviđar (Međeđane) (38). Od 1890. pa do 1953. godine brojka se nije značajnije mjenjala,  što znači da je Skrada kroz period od šezdesetak godina neprekidno brojila oko 200 stanovnika (sl. 1).           

Sl. 1. Kretanje broja stanovnika Skrade (1890. – 1971.)
                         

Izvor: Korenčić, M., 1979: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971.,
Djela JAZU, 34/1979., Zagreb.

Stanovanje

Tradicionalne nastambe bile su kuća i štala, kao i ostale gospodarske zgrade kod porodica koje su bile imućnije.Temelji (fundamenti) svih tih objekata bili su suhozidovi, ponekada povezani vapnenom žbukom. Kuće su redovito imale i podrumski dio u kojem se trapi krumpir ili se ponekada saganjaj stoka. Gornji dio nastambi izgrađivan je od tesanih brvana a krov je prekrivan šindrom. Krovište je bilo visoko i strmo pa se ponekada izgradi i potkrovna soba. Sa sačuvanih fotografija nastambi iz Skrade dade se zaključiti da je kultura stanovanja bila iznad razine očekivanosti (sl. 2).Sl. 2.

Fotografija kuće koja potječe iz Skrade  

                                                                         
Početkom 18. stoljeća brojnost kuća nije bila velika, međutim u njima su boravile porodične zadruge s brojnim članovima. Tako se iz topografske karte izdane 1764. može isčitati da su u Skradi bile tri kuće i dva stana. Stanovi su širi pojam od kuće i u njima je mogao boraviti zaselak s ljudima i stokom.
Raspad zadruga uzrokovao je diobe braće i podizanje novih kuća tako da je njihov broj narastao početkom 20. stoljeća na 30.

Izumirajuće razdoblje za naselje bilo je između 1961. i 1963. godine. Tada je uspostavljen vojni poligon koji danas nosi naziv Eugen Kvaternik. Prema nagodbi s tadašnjim vojnim vlastima, koje su provodile egzodus, Skrađani su mogli ostaviti kuću, tamo gdje je podignuta, ili je razgraditi pa je preseliti. Nakon iseljavajućeg razdoblja u Skradi je ostalo nekoliko nastambi a posljednje su nestale između 1991. i 1995. godine.

Škola

U osnovnu školu Skrađani su pješačili u Saborsko. Unatoč povelikoj udaljenosti, nakon Drugoga rata, školovanjem su obuhvaćena sva skradska djeca školske dobi. Iz Skrade u Saborsko putovalo se iz dva pravca. Iz  Donje Skrade išlo se putom koji je sa zapadne strane usječen u Sivnik (raniji ophodarski put Vojne krajine) pa u Tuk, a iz Gornje Skrade preko Crne uvale te dalje uvalom između Sivnika i Paleža.
Među nastavnicima u školi prevladavalo je mišljenje da su djeca iz Skrade poslušna, da ne prave probleme i da u školu dolaze čisti i uredni što je za tadašnje vrijeme puno značilo (sl. 3).  

Sl. 3. Ana Sertić iz Skrade (osnovna škola Saborsko, šk. godina 1961/62.)  

                                                                                        
Prirodna dobra

Temeljna prirodna dobra Skrade bile su livade (pašnjaci), obradiva zemlja, šuma i divljač.
Skradske livade ulaze u skupinu sekundarnih livada. U agronomiji taj se izraz koristi za livade koje su nastale nakon krčenja šuma. Održavane su redovitom kosidbom te ispašom na stjenovitim i kamenitim terenima  većeg nagiba. Čim kosidba ili ispaša prestane takve površine ponovo obrastaju drvenastom vegetacijom.  
Skradsku livadsko-pašnjačku floru tvorile su asocijacije trava s velikim brojem zeljastih biljaka. Odlikovale su se živim bojama i velikom gustoćom trave. Zbog velike gustoće znalo se desiti da trava budi visine 20-30 cm a pokošena, u otkosu, 30-40 cm. Kosi se prvi otkos i rijetko otava.
U Skradi je bilo oko dvjesto i pedeset hektara livada i približno toliko otvorenih pašnjaka. Livade su davale oko 200 stogova sijena.
Obradiva tla u Skradi su plitka, slabo razvijena i slabo do srednje plodna. Unatoč takvim prirodnim karakteristikama ta su tla bila, zbog kontinuirane gnojidbe stajnjakom, plodna do mjestimično izrazito plodna.
Ostali pedogenetski čimbenici pokazuju da su obrađivane površine limitirane nagibima i udjelom kamena. Važan čimbenik bila je i erozija, posebno na oranicama koje se preoravaj u jesen.
Do šezdesetih godina prošloga stoljeća Skrađani su priveli obradi sve ono što se moglo obrađivati i koristiti te je bilo oko 280 ratarskih parcela.
Površina pod šumom, koja je povezana sa životom Skrađana, trokutaste je forme. Vrhovi  trokuta su Sivnik, Veliki Stožer i Mali Stožer. Na toj trokutastoj površini obraslost šumom, u posljednja tri stojeća neprekidno je velika.
Od 1. srpnja 1949. godine gospodarskom jedinicom Stožer gospodarilo je Šumsko gospodarstvo Ogulin (ranije Javornica). Udio privatne šume i šumske površine koje sudjeluju u arealu je neznatan.
Prema pokazateljima kao što su prirast biljne mase, dimenzije glavnih vrsta drveća, vidljivo drveno deblo, ukupan volumen drvne mase, biološko zdravlje i dr. ta je šumska površina  tretirana kao  visoko vrijedna šuma.
U čuvanju crnogoričnih šuma (smreka, jela) i provođenju šumskog reda  Skrađani su se pokazali odgovornima. Drugačije je bilo s listopadnim drvećem (grab, bukva, javor) jer se takvo drvo upotrebljava za ogrjev, sitnu građu i brst.
Na biološku raznolikost divljači, njihovu brojnost i trofejnost uvelike je utjecao hranidbeni lanac koji se uspostavio na mirnom i heterogenom ratarsko-stočarsko-šumskom prostoru Skrade (u novijem razdoblju lovačke udruge takvu biocenozu pokušavaju uspostaviti preoravanjem i zasijavanjem krčevina).
Skrađani su lovili kako divljač visokog tako i niskog lova. Premda je lovljeno zbog hrane, ili prodaje krzna za posljednju generaciju Skrađana lov je postao veliki prestiž i zabava.

Gospodarstvo

Daleko najjača gospodarska grana u Skradi bilo je stočarstvo, a posjedovanje broja grla ovaca i goveda bila je najčešća jedinica za mjerenje bogatstva. Godine 1939. u Skradi je bilo oko dvije tisuće grla sitne stoke i oko šeststotina grla krupne stoke.
Stoku su prodavali na sajmu u Rakovici i Slunju a tko, u okolnim selima kupi voznu marvu u Skradi, znao bi da je kupio zdravo blago, obučeno za sve poslove.
Međutim, stvari ne izgledaju baš tako idilično ako se uzme da je za brojnu stoku trebalo nakositi sijeno, da je stoku trebalo timariti i goniti podaleko napajati kada nastupi suša.
Od ratarskih kultura skrađani su uzgajali krumpir, kukuruz, kupus, ozima i jara žita, ponešto povrtlarskih kultura te lan i konoplju. Bili su prepoznatljivi po sušenju mesa na dimu, kojeg ondah budi čitavo ljeto.
Premda ratarska proizvodnja nije bila velikog opsega zadovoljavala je potrebe Skrađana.
Lovili su krznaše, a neke porodice prihoduj, prodajom krzna, jednu četvrtinu godišnjeg prihoda u novcu (sl.4).

Sl. 4. Kože krznaša ulovljenih u Skradi

Izvor: Saborsko.net

Neprodano krzno se štavi pa se od njega izrađuj ruksaci, kožuni, obuća i dr.
Nešto novaca Skrađani su zarađivali sječom šume i kirijašenjem. Kirijaši su bili individualci dok sjekači (šumski radnici) budi skupina muškaraca iz iste porodice. U rodbinski povezanoj grupi manje se gledaj koliki je bio čiji učinak. U Skradi i okolici kao najbolji sjekači spominju se Đuran, Iva i Martin Štefanac (Krizmanić, 1995). Priznati stručnjak bio je i Stipe Sertić, poslovođa u manipulaciji šumom.

Poznate osobe

Kao oslonac u izdvajanju poznatih Skrađana poslužila je knjiga Saborsko i uža okolica, koju je napisao Josip Krizmanić u izdanju Ogranka Matice hrvatske Ogulin 1995. godine, te usmena predaja.
Prvo spominjani bio je Mića Grdić (zvani Drozdanić). Mića je zapamćen kao razborit i pošten čovjek te dobar radnik pa se zbog toga sav život Skrade, u periodu nakon Prvoga svjetskog rata, vrtio oko njega. Gotovo da nije bilo priče o lovu a da se ne spomeni njegovo ime.
Drugo veliko ime uoči i nakon Drugoga rata bio je Pera Štefanac (zvani Pera Gabrin). Perino ime postalo je regionalno poznato, i kako se to kaže, otvaralo je mnoga vrata. Zapamćen je kao inteligentan i pravičan te osoba koja je rado dočekivala goste. Zbog oštroumnosti, fizičke izdržljivosti i sklonosti lovu još za života postao je lovac-legenda.
U Perinoj se kući puno radilo, pa je i prirodno da su bili bogati. Imali su preko 150 grla stoke i 22 rali zemlje u jednome komadu (1 ral = 5 754,642 m2 ).

Literatura: Hirc, D., 1900: Daljnja okolina Plitvičkih jezera, Pobratim br. 16., Zagreb.
Korenčić, M., 1979: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971., Djela JAZU, 34/1979., Zagreb.
Krizmanić, J., 1995: Saborsko i uža okolica, Ogranka Matice hrvatske, Ogulin.

PILANARSTVO U SABORSKOM

Pilana Saborsko (slika gore)

Godine 1927. počinje gradnja pilane na Potocima. Gradi je Jozo Marčelja iz Kastva. Prve godine zaposlio je samo desetak radnika, ali je i to nešto značilo jer su sada i kirijaši imali više posla nego ranije. Jedni su dopremali trupce iz šume na pilanu, a drugi odvozili rezanu građu na željezničku stanicu Blata. Već druge godine se Marčelji pridružuje Romano Sušanj. Njih su dvojica modernizirali parne strojeve i postavili još jedan gater, pa je tada u pilani radilo 20-tak radnika. Proizvodnja se povećala pa je trebalo više kirijaša za dopremanje trupaca iz šume i zaprega za odvoz građe u Blata. Za potrebe slaganja (vitlanja) i sortiranja građe zaposleno je još deset radnika. Sve je to utjecalo na razvoj sela i usporilo iseljavanje. Trgovci više trguju, pa nabavljaju više artikala robe. U trgovine u Saborsko dolaze kupci iz okolnih sela, pa čak i iz Močila. Još više se radnika zapošljava kada se uvodi noćna smjena.

Za noćni rad su u pilani pomoću generatora proizvodili struju. Radnici su na pilani radili efektivno 11 sati plus jedan sat odmora. Smjena je trajala 12 sati. U prvo vrijeme svi glavni majstori; gater majstori, radnici na kružnim pilama, brusači, ložači parnog stroja i strojari bili su izvan Saborskog. Za godinu dana su se za te poslove, osim strojara, osposobili Saborčani i preuzeli ta radna mjesta. Kad kažem Saborčani tada mislim na sve zaseoke i sela koja su nastala iz Saborskog: Skrada, Ravni Lug, Čorkova Uvala, Sertić Poljana, Poljanak i Matovinska Lisina. Iz svih tih zaselakai sela ljudi su našli zaposlenja na pilani ili kao sjekači u šumi, kirijaši, transpost građe u Blata i ostalo.

Vlasnici pilane Jozo Marčelja i Romano Sušanj udružuju se sa svojim zemljakom primorcem Mladinićem iz Sušaka koji udruživanjem postaje 50-postotnim vlasnikom firme koja mjenja ime u "Mladinić i drugovi". Pošto je pilana bila izgrađena kod izvora Kuselj naziva se "Pilana Kuselj", a naziv Pilana na Potocima isčezava, a od tada se i cijeli zaselak umjesto Potoci, naziva Kuselj.

Za vlasnike pilane se može reći da su bili strogi prema radnicima na poslu, ali su svaki zarađeni dinar točno i na vrijeme isplatili. Kad je neki od radnika gradio kuću, dali su mu građu, na odradu, što je značilo da bi od plaće obustavljali rate dok se dug ne otplati. Vodilo se računa o što većoj iskoristivosti sirovine pa su tako rezali letvice 1x2, 2x2 cm, od 1 - 4 m. Takvu robu je trebalo vezati u snopove radi transporta, za te poslove su zaposlili šest žena, to je bilo prvo zaposlenje žena u nekoj firmi u Saborskom. Vlasnici su svu proizvedenu robu izvozili u Italiju. Pošto naš kraj obiluje bukovinom, vlasnici su izgradili i parionu za kuhanje bukovine i tom prilikom je zaposlen određen broj radnika.

Glavni radnici na pilani

Ložači: Ivan Matovina (Stipin), Stipe Krizmanić (Prćin), Ivan - Ivić Krizmanić i Jure Krizmanić (Matin). Gater majstori: Josip - Joko Vuković (Stipurinov), Nikola Matovina (Antićev) i Joso Hodak (Petrov). Na cekularu - kružnoj pili su radili: Jure - Đuka Matovina (Jolin), Ante "Pere" Matovina (Jolin), Pere Matovina (Ante Kakina) i Mata Galović (Kajin), Brusači su bili: Luka Sertić i Nikola Matovina (Čova). Glavni tesač za doradu trupaca bio je Mate - Matan Matovina Tomićev, za sortiranje građe je bio zadužen Marko Galović. Sjekači su uglavnom bili Lužani i Lisinari. Poslovođa za nabavu trupaca iz šume je bio Marko Krizmanić otac autora knjige. Poslovođa otpremnik na Blatima bio je Mata Sertić (Šlego). Kirijaši su bili Lužani, Čorci, Potočani (Kuseljčani) i Poljančani. Prijevoz rezane građe u Blata vršili su Saborčani, Jeseničani i Blaćani. Svaki voz građe koji je vožen u Blata imao je svoju popratnicu tzv. "lišvan". Na "lišvanu" je pisalo koliko je kubika, cijena i iznos u novcu. Firma je imala ugovor nekim trgovinama (jedna takva trgovina je bila u Blatima uz glavnu cestu) da kirijašima za "lišvan" daju živežne namirnice i druge artikle u protuvrijednosti usluge prijevoza, nekad je trebalo nadoplatiti, a nekad je ostalo i kusura u gotovini. Zamislite ako netko nema novaca da kupi brašno, ode na pilanu ugovori prijevoz građe za  Blata i već uvečer ima brašno u kući. Taj način je bio spas za sirotinju. Oni koji su vršili prijevoz građe u Blata bili su uglavnom siromašniji seljaci koji nisu imali zapregu niti opremu za kiriju - izvlačenje trupaca iz šume, imali su slabija kola i volovsku zapregu. Na placu kraj pilane bilo je vrlo živo kao na nekom sajmu. Tovarila se građa za Blata, pet-šest kola tovare lošiju klasu daske koja nije za izvoz. Većina tih kupaca su bili Bosanci iz Cazinske krajine. Dovozili bi sijeno i zob koje bi prodavali kirijašima, a za te novce bi kupovali dasku. Domaći su birali sitniji otpad koji im firma nije naplaćivala, važno im je bilo da očiste plac.

Saborčani koji rade na krečanama, te na pilanama kod Murkovića i Miloševića na Jesenici ne dobivaju plaće. Te firme zbog svjetske krize koja se pojavila propadaju, a uz njih stradaju i njihovi radnici. Firma "Mladenović i drugovi" na Kuselju još uvijek radi i redovno isplaćuje radnike. Puno je radnika ostalo bez posla, pa se nude za puno manju dnevnicu raditi, što je omogućilo vlasnicima da snize dnevnice za 10 %. Vlasnici pilane na Kuselju su imali jaku trgovačku vezu u Italiji, pa su svu proizvedenu robu uspijevali prodati. Slabiji trgovci drvom prodavali su im svoju gotovu građu po niskim cjenama, jer su morali isplaćivati plaće svojim radnicima. Gazde na Kuselju imaju sredstva i velike mogućnosti za proširenje, ali se na to ne mogu lako odlučiti. Državne firme koje trguju drvom propadaju, politička previranja u zemlji nisu povoljna, pa ostaju na onome što imaju.

Stari Joža Marčelja kaže, bit će dobro ako budemo mogli i ovako raditi, jer trgovci koji su vezani za državnu politiku dobivaju prednost, a nas će ugušiti porezom. Vlasnici pilane na Kuselju uskoro se odlučuju za prodaju. Pilanu prodaju trgovcima Miši Kosanoviću i Stojanu Končaru, firmu su nazvali "Kosanović i Končar" "KIK". Nakon nekoliko godina Kosanović isplaćuje Končara, pa se pilana zove "Pilana Kuselj vl. Mišo St. Kosanović. Mora se priznati da su i novi vlasnici puno toga modernizirali i povećali proizvodnju, a i broj zaposlenih, Ako se uzmu u obzir sječa, dovoz do pilane, radnike u pilani, radnike na placu (skladištu rezane građe), odvoz u Blata, pilana Kuselj sveukupno zapošljava oko sto radnika.

Pilana Saborsko

1932. godine vrše se pripreme za izgradnju velike pilane u Saborskom. Gradi je veletrgovac Ivan Vilhar. U tim pripremama najveći problem je bio dopremiti veliki parni kotao i stroj. Taj veliki pogonski stroj dopremljen je vlakom do Blata. Prijevoz od Blata do Saborskog trajao je deset dana. Ta velika crna grdosija postavljena je na drveno postolje u obliku saonica, na kojem je vožena do Saborskog. Za potegnuti taj teret trebalo je upregnuti deset pari konja. Dan je bio uspješan ako se dnevno prešlo išta više od jednog kilometra.

Dok je građena pilana istovremeno je građena cesta iz Biljevine u Rakovičku uvalu. Što se tiče iskorištavanja šume Rakovička uvala je tada bila netaknuta prašuma, u kojoj su se nalazile velike količine drva, dovoljno za rad pilane kroz cijelo stoljeće. Uz pilanu su građeni stanovi, kancelarije, staje za konje i mnogi drugi prateći objekti. Izgrađeni su veliki rezervoari za vodu, koja je bila neophodna za rad parnih strojeva. Dio stručnjaka s pilane Kuselj prelazi u novu pilanu u Saborsko, kao što su gateristi, brusači pila i glavni strojar Pepin Trnovski. Na pilanu Kuselj Pepin dovodi svoga brata Rudija. Bila je prednost graditi pilanu u mjestu gdje postoje radnici za pilanske i sve šumske poslove.

Kad je pilana Ivana Vilhara proradila, zapošljavala je oko tristopedeset radnika iz Saborskog i oko stotinu vanjskih. Kad se zna da dobar broj Saborčana radi na željeznici i krečanama onda su svi u selu zaposleni. Firma "Ivan Vilhar" je zapala u financijske probleme pa se morala zadužiti kod banke, nakon toga mjenja ime u "Pilana Saborsko d.d. Vilhar"

U to vrijeme u Saborskom se dobro živi, dolaze kovači, postolari, otvaraju se nove gostione i trgovine, svi imaju posla i svi zarađuju. U selu sve vri. Radnici idu na posao, s posla, kirijaši u šumu iz šume, vozovi građe kroz seelo idu u Blata i vraćaju se. Toliko ljudstvo i toliko kirijaških konja i volova treba snabdjevati hranom, pa i oni koji dovoze hranu za ljude i životinje uvećavaju seosku vrevu. U Saborskom je tada bilo oko sto pari kirijaških konja koji su trošili velike količine sijena i zobi. Pilana je također imala petnaestak svojih pari konja. Kud god bi se pošlo čula bi se pjesma, mladići se odreda žene, rađaju se djeca i nitko se ne boji da neće moći hraniti obitelj. Tada u Saborskom i okolici živi oko 3.500 stanovnika. Tako biva sve do početka Drugog svjetskog rata.

Iz knjige Josipa Krizmanića - Saborsko i uža okolica, str. 82-87.

Čorkova Uvala

Ovo su fotografije Čorkove Uvale iz prošlosti, dok je još bila naseljena. To je sve što sam do sada uspio sakupiti. Volio bih ako netko ima još koju da ju skenira i pošalje mi na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Čorkova Uvala je jedno od nekoliko naselja Općine Saborsko u kojem su se ognjišta već odavno ugasila. Posljednji stanovnici su Čorkovu Uvalu napustili 80-tih godina prošlog stoljeća, dvije obitelji su se preselile u Kuselj, Stipan i Tome Čorak (Milota), a jedna u Saborsko, Nikola (Nidžola) Čorak.

Danas su većine kuća ruševine ili su u ruševnom stanju. Jedini cijeli objekat je lugarnica objekat NP Plitvička jezera.

U blizini naselja je poznata prašuma Čorkova uvala koja je jedna od rijetkih sačuvanih prašuma u Europi, nalazi se u zaštićenom području NP Plitvice.

Hitovi: 2129

Čorkova Uvala je jedno od nekoliko zaselaka Saborskog u kojem su se ognjišta već odavno ugasila. Posljednji stanovnici su Čorkovu Uvalu napustili 80-tih godina prošlog stoljeća, dvije obitelji su se preselile u Kuselj, Stipan i Nikola Čorak, a jedna u Saborsko, Nikola (Nidžola) Čorak. Nekada je u Čorkovoj Uvali u 10-tak domaćinstava živjelo i do 170 stanovnika. Ovdje se još uvijek mogu jasno vidjeti ruševine kuća i gospodarskih objekata koji su svjedoci življenja na ovom prekrasnom mjestu, jedini cijeli objekat je lugarnica.

Prostornim planom izbrisano jedno naselje

Donošenjem Prostornog plana NP Plitvičkih jezera 2014. godine Čorkova Uvala je izbrisana i s karata Parka, kao da je nikada nije ni bilo. Zbog navodnog unapređenja zaštite prirode vlasnicima je  oduzeto pravo na eventualnu obnovu svojih starih ognjišta u budućnosti, legalizirana je samo lugarnica. Zamislite koliko bi, ako bi se ikad obnovile, 10-tak kuća naštetilo prirodi NP Plitvička jezera...?

(Saborsko 344 kbr. jedne kuće u Čorkovoj Uvali, slika gore)

SABORČANSKI GOVOR - DIVAN

divan (tur. < arap. i perz. dīwān: knjiga, zbor, vijeće).

Kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine tog kraja može se navesti i specifični govor. To je izvorno srednječakavski ikavsko-ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa=čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ukoliko iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi-sidim, proliće-leto, svitli-svetlo, bela-bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mama/majka=baka, Mrtvi god=Dušni dan, maša=misa, pod=tavan, vanjkuš=jastuk, vaik=uvijek, mujsa=mačka, nafalice=samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un=on, unda=onda i dr.

Prisutan je velik broj tuđica: germanizama (npr. cajt=vrijeme, cager=kazaljka na satu, fajercak=upaljač, ganak=kodnik, grunt=zemlja, briktaš=novčanik, rafung=dimnjak.), turcizama (npr. anđžar=dvosjelki nož, belaj=nevolja, čeljade–osoba, čifut – škrtac, pušit ka Čifut/Turčin=neprestano pušit, perčin=pletenica, pušit ka Čifut/Turčin = neprestano pušit, konak= prenoćište, zeman=doba, adet=običaj, kijamet=veliko nevrijeme, kajiš=remen, vakat=vrijeme, jok=ne, veresija=dug), romanizama (npr. funtana=pipa, katriga =stolica s naslonom, maštel=drvena kaca za pranje robe, pinjur=viljuška, pasat=proći, škatula=kutija, klošar=beskućnik, šofer=vozač), hungarizama (npr. varoš=naselje, ajduk=lopov, marva=stoka.

VELIKOSRPSKA AGRESIJA 1991. GODINE

Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Nakon Domovinskog rata nove okolnosti u gospodarstvu, uzrokovane ekonomskom krizom, povećale su nezaposlenost te su dovele do niza socijalnih problema. U novonastalim okolnostima promet je uključen u samu ideju ekonomskog razvitka, međutim, ta se ideja sporo ostvaruje.

Područje Saborskog doživjelo je raspad sustava, one isprepletene sudbine naglo su se 1991. morale raskinuti. Ljudi su ostali bez svoje zemlje, a zemlja bez svojih ljudi. Ta razdvojenost trajala je 4 godine. Saborsko se nakon Oluje našlo na takvoj prekretnici, koja se po važnosti može mjeriti s onom u vrijeme Požarevačkog mira kada su novi stanovnici i novi Saborčani počeli tamo graditi svoje kuće.

Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje. Kao što vjerujemo da su žrtve našeg hrvatskog naroda snažna veza međudobno, tako su i žrtve Saborčana, kojih se danas sjećamo, snažna veza svih Saborčana ma gdje bili.

PRVE MISE U OSLOBOĐENOM SABORSKOM

U subotu, 26. kolovoza 1995. godine bila je prvi put svečana Misa u porušenom i spaljenom Saborskom nakon njegovog oslobođenja od Srbočetnika, akcijom "Oluja"

Misu je predvodio preč. g. Mile Bogović, generalni vikar riječko-senjske nadbiskupije, a koncelebrirali su dekani Ogulinskog i Slunjskog dekanata te veći broj svećenika Ogulinskog dekanata. Na Misi je kršteno i dvoje novorođenčadi, i to Luka Tomšić i Robert Sabljak. Brdo iznad porušene crkve sv. Ivana Nepomuka, kod groblja u Saborskom bilo je ispunjeno mnoštvom Saborčana. Pitanje je kada je u povijesti Saborskog ovoliko ljudi bilo na Misi. Pjesma radosno čavrljanje, suze na groblju, srdačna rukovanja ali i zaufana molitva na Misi i slušanje Božje Riječi, sve se to slilo u jedinstveni prizor naroda koji proživljava posebne povijesne trenutke svoga opstanka i nsvog identiteta.

Prema popisu blagoslova kuća, 30. i 31. prosinca 2003., u župi Saborsko u 181 kući živi 465 katolika, od kojih neki još uvijek samo povremeno. Djece u velikoj sagrađenoj školi ima samo 18, što je ipak 100% više nego u prošloj školskoj godini, kada ih je bilo 9. Župom je, nakon oslobođenja Saborskoga 1995.-1996. iz Josipdola upravljao Vlč.Zlatko Sušić, nekoć Saborčanski župnik. Tada je za Saborsko brigao Pater Tonči, a potom kao i u Plaškom vlč. Zdenko Skender a od kolovoza 2003. fra. SlavkoAntunović i fra. Robert Jolić.

Stara crkva iz 1864. snimljena 1961. nakon obnove, pokrivena crijepom i obnovljena fasada (slika gore)

Stara crkva iz 1864. snimljena 70-tih, pokrivena aluminijskim limom, a vidi se i nanovo asfaltiran put do groblja (slika gore).

Crkva je bila je izgrađena uz cestu kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Nasuprot crkve je župni dvor, također oštećen i spaljen.

Gabaritne veličine porušene crkve bile su cca 11,50x25,0 m. Crkva je bila građena klasično, kamenim ziđem.

Korijeni župe su iz 10. st. kada je naseljavaju Hrvati. Do 1154. nalazi se u sastavu modruške županije unutar krčke biskupije. Prema prvom pisanom dokumentu ovaj kraj 1449. postaje feudalni posjed Stjepana Frankopana Ozaljskog

U "Urbaru modruškom" iz 1486. spominje se Saborsko uz prikaz još 32 naselja modruške županije.  Iz Urbara se doznaje da je na mjestu današnje novoizgrađene škole nekada bio frankopanski dvorac.

 U 15/16. st. župa je stradavala od Turaka. 1991. godine su ubijena i pohinula 52 župljana, a drugi su protjerani, a župna crkva i cijelo mjesto sravnjeni su sa zemljom.

NAJVEĆI SPROVOD U POVIJESTI SABORSKOG

U srijedu, 15. studenoga u Saborskom je bio sprovod za kojeg se može reći da je najveći u povijesti ove župe. Saborčani raspršeni na razne strane zajedno s predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti, hrvatske vojske i policije oprostili su se od 24 svoja mještana pobijena od srpskih pobunjenika u studenom 1991. godine, a čija su tijela pronađena 14 u masovnoj grobnici - ''Popov šanac'', 4 u masovnoj grobnici ''Borik'', te posmrtni ostaci 6 civila iz pojedinačnih grobnica.

Sprovodne obrede predvodio je mons. dr. Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski zajedno sa svećenicima Ogulinskog dekanata. U ime Hrvatske vlade od pokojnika se oprostio dr. Ivica Kostović.

Foto: Miro Brozović

Obnova stare župne crkve iz 1726 godine je dovršena 2014. godine

Obnovu financira ministarstvo kulture.

Saborsko se prvi put, u sačuvanom pisanom vrelu, spominje u Modruškom urbaru (lat. urbarium, urob ili urbar), iz 1486. godine, kao jedno od mjesta koje je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Mjesto je postojalo i prije, ali velika je vjerojatnost da ga je namjerno naseljavao Frankopan, nakon što je koncem XII. stoljeća dobio u posjed Modrušku županiju. Iz urbara je razvidno da je 1486. u Saborskom postojala katolička župa i u njoj crkva te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima, uglavnom opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno. Žitelji su se sa svojim blagom pred Turcima skrivali u dubokim šumama. Kada se Plaščanska dolina naseljava pravoslavnim življem, Saborsko se naseljava katolicima, nešto iz Kranjske, a najviše iz Like. Iz urbara je razvidno da su postojala i sva naselja u današnjoj općini pod imenima; Zaborsko (Saborsko), Ieseniza (Lička Jesenica), i Pliškovo (Blata). Zanimljivo je još znati da Ogulin tada nije postojao. 

SMJEŠTAJ

Crkva Blažene Djevice Marije izgrađena je na parceli 2829 k.o. Saborsko na brežuljku izvan naselja i glavne komunikacije Saborsko - Lička Jesenica. Do crkve vodi poljski put okomito na glavnu cestu. Parcela je ograđena suhozidom (nekadašnja cinktura) unutar koje je groblje novije datacije. Vanjski grobni ukopi položeni su oko cijelog oplošja. Crkva je pravilno orijentirana.

TLOCRT - Interna komunikacija (rekonstrukcija opisa nakon čišćenja)

Jednobrodna građevina manjih dimenzija, pravilno orijentirana. Pravokutnog je tlocrta sa svetištem u širini lađe s odrezanim kratkim uglovima, sa sakristijom sjeverno uz svetište i zvonikom "na preslicu" (za jedno zvono) u ravnini pročelja. Glavno pročelje bilo je jednostavno s lučno zaključenim ulaznim otvorom u centralnoj zoni, a crkva je bila osvijetljena prozorčićem istočno, te s po jednim prozorom sjeverno i južno u lađi. U sakristiju se ulazilo vratima sa zapadne strane, a osvijetljena je bila s prozorom na istočnoj strani. Prostor lađe bio je odvojem od svetišta trijumfalnim lukom. Lađa je pod grednikom s podgledom obijenim daskama. Prostor svetišta na uglovima ima snopaste pilastre s kapitelnim zonama koje nose kupolasti svod sa susvodnicima. Iz svetišta sjeverno ulazilo se u sakristiju čiji je prostor svođen križnim svodom (nap.: svodna konstrukcija očitana je iz danas vidljivih ostataka i nacrtne dokumentacije). U svetištu je bila menza od svijetlih kamenih ploča. Danas je prostor lađe od svetišta odvojen zazidom i u lađi je na istočnom zidu menza, zidana kamenom i ožbukana, a u donjem se dijelu čita godina - 1925. Izvorno je pod bio najvjerovatnije popločen kamenom.

OPIS PROČELJA - (rekonstrukcija nakon čišćenja od raslinja i krčenja urušenih dijelova, prema arhivskim fotografijama i tlocrtnoj dispoziciji).

Samostojeća jednobrodna crkva pravilno orijentirana s "poligonalnim" svetištem i sakristijom sjeverno. Zapadno pročelje ima naglašeno skošeni zabat s izduženom preslicom za jedno zvono. U centralnoj zoni su vrata s lučnim otvorom i pravokutnim prozorčićem lijevo, sada zazidanim. Sjeverno i južno pročelje osvijetljeno je s po jednim prozorom sa segmentnim nadvojem (op.: i u ranoj fazi također je bio po jedan prozor, ali  su oba osvjetljivala centralni dio lađe. Danas su pomaknuti istočno zbog osvijetljavanja novog oltara). Na apsidalnom dijelu nisu pronađeni prozorski otvori, premda je logično da je izvorno postojao prozor na južnom zidu zbog osvijetljenja oltarne zone. Sakristija je imala jedan prozor istočno, a u nju se ulazilo vratima sa zapadne strane.

Krovište lađe je bilo dvostrešno a svetišta trostrešno i nešto niže; pokrov je bila šindra i u zadnjoj fazi utoreni crijep. (op.: tip krovne konstrukcije proizlazi analitičkog dijela opisa unitrašnjosti).

ARHIVSKI I DRUGI PODACI

Prve pisane podatke o Saborskom nalazimo u Modruškom urbaru iz 1486. g., kada su prilikom razdiobe imanja porodice Frankopan, knezu Bernardinu Frankopanu pripala 32 naselja, između kojih i Zaborsko (Saborsko). U vrijeme pisanja Modruškog urbara postojao je u Saborskom i Frankopanski dvorac (Ličke župe, god. 1985. str. 117), a urbar navodi i "zemle crikvene na Zaborski ki pop derzi" (arhiv senjske biskupije FA 3).

Iz gore navedenih podataka možemo zaključiti, da je u predturskom razdoblju područje Saborskog i njegova neposredna okolica bila naseljena, da je područje imalo zemaljskog i crkvenog gospodara te nije isključeno da je u Saborskom bila sagrađena i crkva.

Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme značajnih turskih osvajanja frankopanskih posjeda Modruškog vlastelinstva, Saborsko je bio također podložan prodiranjau turskih pljačkaških četa, ali nema podataka da je potpuno opustio, već naprotiv, zbog svog geografskog položaja postaje zbijegom grupa i pojedinaca s ugroženog područja Rakovice i Bihaća.

Oslobađanjem Like 1699. godine od Turaka i pomicanjem turske granice prema Izačiću i Cazinu nakon Požarevačkog mira 1718. godine stvorili su se uvijeti za ponovnu organizaciju života na području Saborskog.

Prve podatke o župnoj crkvi i titularu donose nam kanonske vizitacije biskupa Ivana Benzonija (1730 - 1745.), iz kojih saznajemo da je u Saborskom župna crkva sv. Ivana Nepomuka, te da nema područnih kapela (Franjo Emanuel Hoško, Popis i stanje župa današnje gospićke biskupije - Bogovićev zbornik).

Župna crkva bila je sagrađena 1726. godine na ruševinama ranije crkve, a župom je upravljao 1735. godine Pavao Draženović, rodom iz Brinja, glagoljaš. Ista godine, pred ulaznim vratima u nazočnosti arhiđakona i generalnog vikara blagoslovljeno je zvono u čast sv. Ivana Nepomuka (Josip Burić, Biskupija Senjska i Modruška u 18. stoljeću - KS, Zagreb, 2002.).

Kartografski prikaz osmatranja prema turskoj granici iz 1769. detaljno određuje naselje Saborsko i poziciju današnje kapele u odnosu na naselje pod nazivom S. Johan Nepom. (sv. Ivan Nepomuk). Usporedbom suvremenog kartografskog prikaza (Veliki atlas Hrvatske - 112-C1) pozicija današnje crkve Blažene Djevice Marije odgovara župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka..

Prilikom analize strukture ziđa uočene su građevinske "reške"na spojevima svetišta i lađe, što nas upućuje na činjenicu da je apsida dozidana u kasnijoj fazi s početka 18. stoljeća. Kako je izgledalo prvotno svetište za sada nemamo spoznaje.

Uzmemo li u obzir gore navedene podatke možemo zaključiti slijedeće:

Današnja crkva Blažene Djevice Marije bila je u 18. stoljeću župna crkva sv. Ivana Nepomuka, sagrađena početkom 18. stoljeća na ruševinama crkve iz predturskog razdoblja.

Iz rukopisne građe "Podaci za župe" - zavedeno 1925. godine (Biskupski arhiv Senj) doznajemo da o postanku " ove župe nije nigdje ubilježeno, a župljani su se naselili bježeći pred Turcima iz Donje Like - Pazarišta". Za stanje kapelice navodi: "Jedna porušena kapelica - bivša župna crkva. Tradicija veli, da je postojala davno prije nego su Zaborčani ovamo došli. Ta će se kapelica obnoviti u spomen 1000-te godišnjice Hrvatskoh Kraljevstva"... Iz istog dokumenta saznajemo da je župna crkva, koja je bila sagrađena polovicom 19. stoljeća uz glavnu cestu posvećena sv. Ivanu Nepomuku 1863. godine. Tada je titular s današnje kapele prenijet na novoizgrađenu crkvu.

U šematizmu Senjske, Modruške i Krbavske dijeceze za 1915. godinu upisana je osim župne crkve sv. Ivana Nepomuka i kapela sv. Marka Evanđelista.

Uspoređujući stariju fotodokumentaciju s gore navedenim podacima možemo zaključiti slijedeće:

Kapela je skraćena za prostor svetišta 1925. godine (što pokazuje i kronogram na menzi) i tom je prilikom onovljena krovna konstrukcija s pokrovom na lađi. Titular crkve bio je sv Marko.

Podatke o grobnoj kapeli nalazimo i u "putnim bilješkama" konzervatorice dr. Anđele Horvat (Kaptolski arhiv, Zagreb) od 6. VII. 1961. godine gdje navodi: "južno od ž.c. na cesti, na osami s grobljem kapela sv. Marije od Rozarija. obnovljena 1925. neispravno. U unutrašnjosti drveni tabulat s tramovima, barokne profilacije.... Na oltaru samo slika Rozarij, slab rad. Dolje slika sv. Ivan Nepomuk, primitivan rad. Desno, slika sv. Roka, promitivan, slabiji rad".

Ovo je jedini opis unutrašnjosti s inventarom a titular je izveden iz centralne oltarne slike.

Međutim, kanonski zapisnici od 22. 11. 1979. godine i 8. 5. 1988. godine spominju grobnu kapelu a kao titular navode Porođenje Blažene Djevice Marije te posebice vizitator navodi da je " ista vrlo stara a narod je zove grčkom crkvom"

VALORIZACIJA

Unatoč teškim oštećenjima, današnja crkva predstavlja vrijedan primjer gradnje iz prve polovice 18. stoljeća koja svojim položajem, arhitektonskim oblikovanjem pod utjecajem primorskog graditeljstva i povijesnim kontinuitetom neprekinutog obavljanja kulta na istom mjestu, ima graditeljsko i kulturno- povijesno spomeničko svojstvo.

Stoga je potrebno prići cijelovitoj obnovi.

Stručna suradnja: mr.sc. Davorin Stepinac, dipl. ing.arh.

Marinka Mužar, prof. pov. umj.

RADOVI NA OBNOVI

Crkvica u obnovi

Vanjski izgled obnovljene crkvice

Unutrašnjost obnovljene crkvice

Transkripcija i analiza zvona i križa

Dana 13.06. 2013 po pozivu župnika bila sam zajedno s mr. D. Stepincem u Saborskom sa ciljem uviđaja u pohranjene predmete iz ž.c. sv. Ivana Nepomuka (koja je do temelja uništena u Domovinskom ratu), u novouređenom prostoru župnog dvora, znatno oštećenog za vrijeme Domovinskog rata i u cijelosti saniranog tijekom 2013. godine. U podrumskom dijelu župnog dvora bili su pohranjeni predmeti stilskih odlika – ZVONO I KRIŽ. U nastojanju da pobliže saznamo kad je zvono pronađeno i pohranjeno u prostor kurije, doznali smo od zvonara i župnika da je po završetku Domovinskog rata zvono bilo u privatnoj kući u Plavča Dragi, zaseoku u općini Plaški. Kako je preslica s otvorom za zvono projektirana temeljem arhivske fotografske snimke iz 1961. godine (fototeka Ministarstva kulture M-R-18 S-1 „Kapela sv. Marije od Rozarija na groblju kao pregrađena srednjovjekovna građevina; pročelje sa zvonikom na preslicu“ foto N Vranić 6.VII 1961), pristupilo se analizi originalnog naknadno pronađenog zvona, s ciljem valorizacije i mogućoj pripadnosti rekonstruiranoj grobnoj kapeli te po mogućnosti postavljanju na izvorno mjesto.

Unatoč neadekvatnom smještaju - otežana dostupnost za cjelokupnu analizu zvona i križa – na terenu je izrađena skica predmeta s mjerama, prepisan i očitan lat. tekst.

 CRKVENO ZVONO/ PAVLI DE POLIS/ 1734/ VENECIJA materijal, tehnika: zvonovina (slitina bakra i kositra), željezo, pijesak (ili ilovača), kalupnik, taljenje, lijevanje, cizeliranje

visina (mjereno do tjemena, odnosno kruništa) - 44cm.
promjer donjeg otvora – 50cm.
promjer kruništa – 27cm.

Opis: Zvono se sastoji od kape s kruništem na kojoj su pričvršćeni držači (tjeme i držači su naknadno zavareni!) i trupa s reljefnim prikazima. Trup zvona podijeljen je horizontalnim ukrasnim trakama koje dijele zakrivljenu plohu na četiri polja. Gornje polje kruništa ukrašeno je reljefnom trakom srcolikog palminog lista. U središnjoj plohi simetrično su izvedena četiri lika u plitkom reljefu: Golgota, sv. Juraj, Bezgrješno Začeće, i sv. Ivan Nepomuk.
Pod raspetim Kristom na križu je prikaz lubanje (Golgota) a nasuprot je lik sv. Ivana Nepomuka u svećeničkoj halji, s biretom na glavi, koji u rukama drži križ s Raspetim i palminu grančicu. Reljfni lik sv. Jurja na konju koji ubija zmaja prikazan je razvedeno baroknom obrisnom linijom kao i nasuprotni prikaz Immaculate.
U donjem dijelu zvona koji se blago izvija ispod reljefnih figura, nalazi se tekst odijeljen horizontalnim trakama. U gornjoj zoni tekst glasi: ♣ (cvjetić) GENS ZABORSKEN.▲PIGNVS.OFFERT-TIBI O BEATE IOANE NEPOMVCENE-LABORE BONI♣(cvjetić), a u slobodnom prijevodu: Saborski rod zalogom prikazuje tebi Sveti Ivane Nepomuče svoje brige i sreću.
U donjoj zoni tekst glasi: PAST▲PA VI. I DRASENOVIZ ET GEORGH SPEHAR PRAESBITERI ANNO MDCCXXXIV
Donji obod trupa s otvorom je blago ispupčen, ukrašen trostrukim horizontalnim trakama, ploha međuprostora je glatka, ukrašena jednom fitomorfnom kartušom unutar koje slijedi tekst:OPVS/PAVLI DE POLIS/VENETI
Zvono u Saborskom je signirano venecijanskom radionicom De Polis, autora Paola de Polisa. Tragom dostupnih pisanih izvora (Kamilo Dočkal, Naša zvona i njihovi lijevaoci, Zagreb 1942; Snježana Pavičić, Prilog poznavanju crkvenih zvona Hrvatske, Peristil 41-1998 str.43-50;S. Lina Slavica Plukavec, Zvona zagrebačke Prvostolnice-integralni dio europske kulturne baštine, Crkvena kulturna dobra, analceta 2, Nadbiskupija zagrebačka, Ured za kulturna dobra, 2004., str. 9-53) zabilježeno je djelovanje venecijanske obiteljske radionice zvono ljevača na području Istre, Modruške i Zagrebačke biskupije.
Kako navode gore citirani autori, Joannes Baptista de Polis, najstariji član porodice izradio je zvono za Grižane 1611.g. (danas u crkvi sv. Martina u Grižanima), Bartolomes de Polis za Modruš i Gospić 1695. godine. O primjerku zvona iz Hrvatskog povijesnog muzeja ljevača Pavla de Polisa iz 1725. godine izvještava autor teksta Snježana Pavičić, (Peristil br.41-str.45) te po prvi puta navodi ime autora zvona - Pavla iz porodice de Polis. Drugo zvono istog autora nalazi se u Saborskom, s odrednicom iz 1734. godine a zvono potječe iz venecijanske ljevaonice.
Stoga možemo ustvrditi da je porodica De Polis tijekom 17 i 18. st. aktivno koristila venecijansku ljevaonicu za područje Modruške i Senjske biskupije iako su posjedovali ljevaonicu i u Trstu (braća de Polis lijevaju zvono 1656. godine za crkvu BDM u Krasnom; Antonius de Polis za crkvu BDM u Novigradu na Dobri 1695.godine. Haeredes (Eredi) de Polis radi za Modruš 1703. godine te Udbinu 1754. godine).
Reljef sv. Ivana Nepomuka na zvonu iz Saborskog potvrđuje tezu da je barokno zvono koje je izliveno 1734. godine bilo namijenjeno župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka. Zvono Pavla de Polisa sa reljefnim prikazom sv. Ivana Nepomuka blagoslovio je 24. I 1735. „ad portam ab occidente“ tj. pred ulazom u današnju kapelu, biskup Benzoni u nazočnosti generalnog vikara Wolfganga Čolića, (Josip Burić, Biskupije senjska i modruška u XVIII stoljeću Gospić Zagreb 2002 str.209; arh. sign FA 31 Biskupski arhiv u Senju) nakon njene obnove i produljenja crkve za prostor svetišta 1727. godine.
O postojanju zvona na preslici današnje kapele dokazuje i fotografija iz 1961. godine a snimljena je prilikom reambulacije terena djelatnika Konzervatorskog zavoda iz Zagreba, ali na žalost zvono nije bilo zapaženo kao predmet primjeren za analizu. Stoga ne možemo sa sigurnošću zaključiti da je upravo zvono iz 1734. bilo kontinuirano do Domovinskog rata na istoj poziciji, jer je u kanonskom zapisniku  iz 1979. godine. zabilježeno da se zvono nalazi u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka
Na terenu u Saborskom na kapeli Rođenja BDM izvršena je usporedba s nacrtnom i rekonstruiranom preslicom u odnosu na naknadno pronađeno povijesno zvono, te je utvrđeno da zvono u cijelosti odgovara izvedenom otvoru na preslici. Stoga je postavljeno na izvorno mjesto- današnje kapele BDM, a povijesno barokne župne crkve sv. Ivana Nepomuka.

KRIŽ

materijal, tehnika: željezo, boja za metal, taljenje, kovanje
visina: 166cm (patibulum)
širina: 104cm (antena)
promjer rozete: 26cm (vanjski krug na sjecištu); 13cm (rozeta na sjecištu)
Opis: Osnovu križa čine dvije kvadratne crno obojene cijevi koje su na krajevima s tri strane zaštićene pravokutnim pločicama sa zavarenim trolisnim ukrasima. Na sjecištu križa zavarena je broncirana rozeta s ukrasnom zakovicom te metalnim krugom koji obujmicama drže volutne ukrase koji dotiču krakove križa. U donjem dijelu križa je naknadno izveden drveni usadnik ojačan željeznim trakama.
Prilikom primjene umjetničke obrade metala zamjetna je upotreba elemenata ranijih stilskih odlika pa nije moguće sa sigurnošću odrediti da li je pronađeni križ bio iskovan u 18.st za današnju kapelu na groblju, ili pak za novu župnu crkvu izgrađenu 1864. godine uz glavnu cestu, budući da nije na predmetu pronađen žig majstora ljevača. Reambulacijom terena konzervatora nadležnog KO Karlovac nakon Domovinskog rata u 10.mj 1995. godine, na približnoj poziciji svetišta porušene župne crkve sv. Ivana Nepomuka pronađen je gore opisani križ u šuti minirane crkve. Usporedbom s fotografijom pročelja iz 1961. godine (Ministarstvo kulture RH sign.M-R-18 S-1 foto:N.Vranić) zamjetno je postojanje križa stilskih odlika na poziciji svetišta pa možemo pretpostaviti da je prilikom prijenosa zvona iz današnje kapele u novoizgrađenu župnu crkvu prenijet i križ na gore opisano mjesto u svetištu kako bi se i memorijom naglasilo starije postojanje župne crkve.

Kako pak Vizitacije navode, zvono i križ iz današnje kapele prenijeto je 1864. god. u novoizgrađenu župnu crkvu sv. Ivana Nepomuka što potvrđuju arhivski podaci, jer je današnja kapela BDM bila je u „trošnom stanju“ a posveta novoizgrađene župne crkve iz 1864. uz glavnu cestu prenijela je i titulara sv. Ivana Nepomuka. Iz zapisnika kanonskih vizitacija od 22. 11. 1979. godine zapisano je sljedeće: „Ima jedno malo zvono (da dopunim) ali je već davno prenijeto u glavnu crkvu“ (arhiv Riječko Senjske nadbiskupije). Kanonski zapisnik od 8. svibnja 1988. godine ne spominje postojanje zvona ali donosi sljedeće podatke: „Kapela na groblju je stara. Ljudi u Saborskom ju nazivlju grčkom crkvom. Nisu poznati podaci o gradnji te kapelice…..“  Popravljena je 1974. godine. Ove godine sprema se temeljito obnoviti. Nije registrirana kod konzervatorskog zavoda“. Popisna posebna komisija prilikom popisivanja ratne štete na nepokretnim spomenicima kulture od 9.5. 1996. godine utvrdila je za kapelu BD Marije V kategoriju oštećenja s opisom: „Izravnim pogocima granata tijekom listopada 1991. godine u potpunosti uništena krovna i stropna konstrukcija te pokrov. U potpunosti je uništena preslica…“
Tijekom pripremnih građevinskih radova za sanaciju i rekonstrukciju crkve, na zidnim plohama lađe uočeni su zazidani prozorski otvori iz prethodnih faza od kojih su danas prezentirani prozori iz 16. stoljeća.  Čišćenjem nekontroliranog raslinja i smeća u prostoru pravokutnog svetišta i sakristije koje je bilo u cijelosti napušteno već 1925. godine i odvojeno zazidanim otvorom trijumfalnog luka, uočeni su ostaci kutnih snopastih pilastara s kapitelnim zonama i pozicija menze u svetištu, a u sakristiji su bili vidljivi ostaci svodne konstrukcije u „peti svodnog polja“ i naznačena visina i  pozicija prozorskog otvora. Prostor svetišta i lađe temeljem nalaza na građevini ali i arhivskih podataka, rekonstruiran je iz razdoblja baroka (1727.god.) kada je i crkva produljena za prostor svetišta.

Obzirom na stilske karakteristike crkve i pripadajućeg zvona, kao i prikazanu geografsku poziciju crkve sv. Ivana Nepomuka s naznačenom komunikacijom iz 1769. godine, može se sa sigurnošću ustvrditi da je današnja grobna kapela Rođenja Blažene Djevice Marije bila župna crkva sv. Ivana Nepomuka, te je danas sanirana i rekonstruirana u izvornim ranobaroknim odlikama s očuvanom ranijom strukturom u prostoru lađe.

Marinka Mužar, prof.

Važan događaj u našoj župi zbio se 8. rujna 2014. kada je biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović blagoslovio oltar obnovljene crkvice. (slike ispod)

FRANKOPANSKI DVORAC

Karta Saborskog iz 1763. - 1787.

Na karti iz 18. stoljeća (slika gore) se vidi crkva St: Ivan što odgovara poziciji današnje kapele Rođenja BDM, a uz glavnu cestu je ucrtana obrambena kula ili manji dvorac. 

U Modruškom Urbaru iz 1486. godine piše; Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala.

Saborski (Saborsko,op.pr.), časnička straža, gorsko katoličko selo sa 49 kuća i 602 stanovnika, od kojih 572 pripadaju katoličkoj vjeri, a preostali grkonesjedinjenoj.
Izvor:  Fras «Topografija» - Agram/Zagreb, 1835., str.207.

Gdje je boravila časnička straža...? Na karti iz 1870. imamo ucrtana dva objekta koja su mogla poslužiti u tu svrhu, objekat preko puta crkve, jer još tada (1835.) nova crkva nije bila izgrađena, frankopanski dvorac, ako je još postojao ili neko treće mjesto...?

Stara škola (slika gore), snimljeno poslije Drugog svjetskog rata.

U vrijeme poslije Drugog svijetskog rata u Saborskom se nastava odvijala na nekoliko mjesta; na Kuselju, Ravnom Lugu, u Domu (Senju) i ovdje u ovoj školi. Kada je sagrađena nova škola onda su sva djeca iz Saborskog išla u nju, osim nižih razreda iz Ravnog Luga i Ličke Jesenice. Zbog velikog broja djece u to vrijeme, nastava se odvijala u dvije smjene, jutarnja i popodnevna, negdje do sredine 70-tih. Popodne su išla djeca 1. -  4. razreda

Ovdje ispred današnje škole, od križa i znaka STOP, pa desno je u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća stajala stara škola, bila je okrenuta prozorima prema glavnoj cesti, a ulaz je bio s ove strane, baš ovako kako je na staroj slici. Na istom ovom mjesstu je u 15. stoljeć u svrhu obrane od turaka tu stajala frankopanska kula.

Put što s glavne ceste pored škole vodi na Brdine do kapelice Rođenja BDM i groblja, naši stari su zvali Sokat, što dolazi od turske riječi Sokak (od arapskga zuqāq) koja doslovno znači ulica.

ŠTO JE KLOŠTAR, A ŠTO KVARTIR ...? Tko je boravio u Kloštru, a tko u Kvartiru ...?

Kloštar: (samostan, stalno prebivalište kaluđera, monaha, fratara, redovnika; četverokutno dvorište u takvom zdanju). Zašto su stari Saborčani mjesto gdje je bio frankopanski dvorac, a kasnije tzv. "stara škola", zvali Kloštar? Možda je tu nekada davno stanovao svećenik...?

Na karti iz 1870. (slika gore)  točno preko puta nove crkve sv. Ivana Nepomuka iz 1864. godine u dvorištu današnjeg župnog stana iz 1893. vidimo jedan objekat pravokutnog oblika obojan u crveno isto kao onaj kod škole, što bi značilo da su to vojni, državni ili crkveni objekti, jer su kuće seljana obojane u žuto. Nije jasno zašto su naši stari Saborčani župni stan zvali Kvartir, jer značenje kvartir dolazi od; fr. quartier, njem. Quartier) znači stan, sklonište, nastamba; voj. logor, logorište, vojnički stan izvan vojarne...?

Pokušavajući, već godinama, riješiti ovu zavrzlamu nema puno napretka jer mi nedostaje puno kockica za složiti  mozaik SABORSKO. Sakupio sam koliko se god sakupiti dalo iz raznih izvora, puno je nepoznanica još ostalo, no zadovoljn sam jer prije 10-tak godina nisam znao gotovo ništa osim onih nekoliko redaka iz Modruškog urbara ... Za sada barem imamo malo jasnije konture Saborčanske povijesti. (I.M.)

SABORSKO - ZEMLJOPISNI SMJEŠTAJ

Saborsko je u svom širem zemljopisnom smislu smješteno na pravcu između Kleka na sjeverozapadu kod Ogulina i Plješevice na jugoistoku kod Korenice, a taj pravac se proteže paralelno s planinskim lancem Male Kapele, njegovom sjeveroistočnom stranom. Naselja između Ogulina i Plitvica koje povezuje državna cesta D42, su: Ogulin, Oštarije, Josipdol, Plaški, Blata, Begovac, Lička Jesenica, Saborsko, Kuselj, Sertić Poljana, Poljanak, Selište Drežničko. Većina ovih naselja je smještena u tzv. Ogulinsko-plaščanskoj udolini na 300-400 m/nmv., a ostala naselja Blata, Begovac i Jesenica na sjeveroistočnoj strani Male Kapele (u podkapelskom djelu uz jezero Blata i rijeku Jesenicu) na oko 400-450 m/nmv, a Saborsko na uzvisini na padinama M. Kapele uz nekoliko malih polja na 600-750 mnv. (I.M.)

Staro Saborsko / Foto: Martin Špehar

Senj - na slici se vide; zgrada policijske stanice (prije rata su u njoj stanovali učitelji), Dom (na čijem se mjestu nalazi današnja zgrada Općine), okolo su kuće Matovina, a u lijevom gornjem kutu slike su Conjari.

Saborčani u 20. stoljeću

NASELJAVANJE SABORSKOG POČETKOM 18. STOLJEĆA

Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom. Saborsko su tada, iz tadašnje Kranjske, ogulinsko-modruškog kraja, Like i Krbave, naselili: Antolići, Bićanići, Butorci, Conjari, Čorci, Dumenčići, Galovići, Grdići, Hodaci, Kovačići, Krizmanići, Matovine, Malkoči, Sabljaci, Sertići, Špehari, Štrci, Štefanci, Tomšići, Vukovići, Žagrovići i pravoslavni Vlasi Šolaje. Još uvijek sačuvana lokalna tradicija govori da su prilikom ponovnog naseljavanja Saborskog, doseljenici naišli na ruševine crkve te na ostatke ukopanih zidova podruma. Unutar ostataka zidova srednjovjekovne crkve, doseljenici su svoju katoličku župnu crkvu podigli 1726. koja je danas je spomenik kulture nulte kategorije.

KARTE IZ VREMENA AUSTROUGARSKE

Karta Saborskog iz 1763. - 1787.

Karta Saborskog 1865.-1869. https://mapire.eu/en/

Karta Saborskog sa zemljišnim parcelama iz 1870.

Musterlisten und Standestabellen 1757-1820 for the Ogulin Regiment. films: 1237358

SABORSKO OD 15. STOLJEĆA DO DANAS

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka", spaljeno je mjesto, srušena je crkva sv Ivana Nepomuka iz 1864, ponovno je ondje zavladala pustoš.

Saborčani su za vrijeme oslobodilačke akcije Oluja ušli u svoje mjesto. Započela je nova povijest Saborskog. Saborsko je u svojim građevinama obnovljeno, tako danas imamo novu crkvu, novu školu, općinu, ali ono više nije Saborsko koje je nekada bilo, udarci su bili prejaki. Tako znademo da je župa 1939. brojila 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. Drugi svjetski rat je po nekim istraživanjima odnio 472 žrtve, nakon toga  je uslijedilo veliko iseljavanje. 1974. Saborsko ima 1701. župljana, 1991. samo 827. U domovinskom ratu su stradale 52. osobe. 2007. Saborsko broji 470 stanovnika, stalno se to mijenja.

Područje Saborskog doživjelo je raspad sustava, one isprepletene sudbine naglo su se 1991. morale raskinuti. Ljudi su ostali bez svoje zemlje, a zemlja bez svojih ljudi. Ta razdvojenost trajala je 4 godine. Saborsko se nakon Oluje našlo na takvoj prekretnici, koja se po važnosti može mjeriti s onom u vrijeme Požarevačkog mira kada su novi stanovnici i novi Saborčani počeli tamo graditi svoje kuće.

Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje. Kao što vjerujemo da su žrtve našeg hrvatskog naroda snažna veza međudobno, tako su i žrtve Saborčana, kojih se danas sjećamo, snažna veza svih Saborčana ma gdje bili.

 dr.sc.mons. Mile Bogović

Stare kuće u Čorkovoj Uvali izumrlom naselju (slike iznad)

KRATKA POVIJEST OPĆINE SABORSKO

Početkom 16. stoljeća, zbog turskih prodora, održavana je rijetka naseljenost (Hortus diabolus), da bi današnje područje Općine 1553. godine postalo pogranično područje i habsburška ratna provincija (Salopek, 1999.). U razdoblju Vojne krajine agrarna moć postupno je slabila a egzistencijalnu osnovu činili su prihodi od vojne službe (Radeka, 1975.). Uloga Hrvatskog sabora u tome razdoblju, na usmjeravanje razvitka bila je minimalna, prvenstveno zbog toga što je općina Saborsko, kao dio Vojne krajine, bila podčinjena Ratnom vijeću u Gracu (Roksandić, 1988.)39
Premda je izgubio osnovnu obrambenu namjenu vojno krajiški sustav se održao sve do razvojačenja Vojne krajine 8. kolovoza 1873. godine (Radeka, 1975.). Razvitak proizvodnih odnosa, u posljednjoj etapi Vojne krajine, popraćen je diobom rada i novim profesijama, povezanim s sječom šume i iskorištavanjem drveta. Model sječe šuma koji je tada uspostavljen, postao je temeljni faktor privređivanja te je ostao nepromijenjen do danas. U toj, posljednjoj etapi Vojne krajine, izgrađena je cestovna infrastruktura i položeni su temelji današnjoj naseobinskoj strukturi (Pejnović, 2009.). 40
Najvažnije pozitivne promjene, popraćene imigracijom, nastupile su u periodu između svjetskih ratova. Na njih su utjecali pilanarstvo kao i Lička pruga, koja je na dionici od Plaškog do Vrhovina puštena u promet 1918. godine. Za napajanje parnih lokomotiva izgrađen je vodovod, kao i njegovi odvojci do drugih željezničkih objekata.
Općina Saborsko je najrazvijenija između dva svjetska rata kada na njezinom području živi 4058 stanovnika. nakon toga počinje pad uzorkovan procesom deruralizacije i odlaskom stanovnika u veće industrijske centre.
Posebno teško vrijeme za stanovnike Saborskog je vrijeme Domovinskog rata .
Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Nakon Domovinskog rata nove okolnosti u gospodarstvu, uzrokovane ekonomskom krizom, povećale su nezaposlenost te su dovele do niza socijalnih problema. U novonastalim okolnostima promet je uključen u samu ideju ekonomskog razvitka, međutim, ta se ideja sporo ostvaruje. Jedino je uznapredovao cjevovodni promet jer je na prostoru općine Saborsko 2010. godine položena dionica magistralnog plinovoda Bosiljevo – Split te je u Jesenici izgrađeno postrojenje za priključak međunarodnog plinovoda Jesenica – Bihać (BiH).

(Autor poznat uredniku portala)

DR. MILE BOGOVIĆ - SABORSKO IZMEĐU DVIJE PUSTOŠI

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš. Saborčani su u očekivanju novoga mira da započne novi odsjek njihove povijesti. Ovdje ćemo se osvrnuti na razdoblje do gradnje župne crkve, sagrađene prije 130 godina, tj. 1864. godine, a srušene pred 4 godine, zatim na knjigu o Saborskom.
 
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Uz vojsku onuda su se u mirnija vremena kretali još samo stočari sa svojim stadima. Josip Krizmanić misli da područje nije nikada ostalo bez svojih stanovnika. Oni su se u vrijeme turskih pohoda sklanjali u šume, da bi se nakon povlačenja Turaka opet vraćali na svoja ognjišta. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovačko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena. Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija. Za župni stan, kaže Benzoni, da je u dosta lošem stanju, a nalazi se u glavnom naselju, dok je crkva udaljena od stana pola sata hoda. Na području župe tada je 28 kuća. Tu biskup zacijelo ne misli na Rakovicu i Smoljanac koji su također u crkvenopravnom smislu bili ovisni od saborčanskog župnika, ali zbog velike udaljenosti tretirali su se kao zasebne cjeline. Rakovica će 1750. postati vikarijat, sa svojim svećenikom, ali je i dalje ostala formalna ovisnost od Saborskog. Inače je saborčanski župnik još prije izrazio spremnost Rakovicu prepustiti upravi slunjskog župnika. Orihovo Selište i dalje ostaje pod izravnom upravom upravitelja župe Saborsko, iako je ono od župskog središta udaljeno pet sati, a od Rakovice samo sat (?) hoda. Povezivanje Selišta i Rakovice dogodit će se tek sedamdesetih godina istog stoljeća, i od tada će saborčanska župa prema istoku dobiti današnje granice. Naime, tih je godina i Rakovica podignuta na razinu župe. Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve, ili da se zamijeni s nekim od časničkih stanova koji se grade nedaleko crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo. Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana a spominje se i filijalna crkva posvećena Majci Božjoj. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje. Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.

Iz knige; Modruška ili Krbavska biskupija, Povodom 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš. Autor dr. Mile Bogović, Gospić 2010. Izdavač Gospićko-senjska biskupija

KNJIGA O SABORSKOM

Ogranak Matice hrvatske u Ogulinu učinio je vrijedan potez kada je odlučio da kao prvu knjigu u svojoj Knjižnici objavi knjigu Josipa Krizmanića: Saborsko i uža okolica (Ogulin 1995. 210 str.) Ako bismo nekako pokušali podijeliti knjigu na više cjelina, mislim da bismo to mogli učiniti tako da prvi dio ide do prvog svjetsko rata, drugi od tog vremena do drugog svjetskog rata i treći od 1941. do početka ovoga sadašnjega rata.

U prvom dijelu nakon uvodnih riječi, redaju se teme: krčenje šume, dijalekti, obrada zemlje, mlin i kruh, odjeća i tkanje, porast stanovništva, odijevanje, opskrba vodom, prehrana, praznovjerje, vremenske prognoze, narodna medicina, sajmovi, zborovi, moralni nazori, prela, svadbe. Sve su to teme uobičajene u opisima narodnog života, ali ovdje se u svakoj od njih osjeti kako taj život struji i kuca upravo u Saborskom jer su tumači tih običaja ljudi s imenom i prezimenom, sa zanimanjem i mjestom boravka u Saborskom. Tu autor opisuje običaje koji su sve do današnjih dana bili prisutni u Saborskom. No to nisu neke apstrakcije, nego je sve povezano uz neke određene ljude i događaje. Te stvari je narodna predaja već uobličila, a Krizmanić svojim istančanim osjećajem to preuzima iz predaje i stavlja na papir, dajući svemu "zadnju ruku". Na mjestima je uključio čitave priče, narodne pjesme, i sve je to zgodno uklapa u cjelinu koju prikazuje. Knjiga koju je napisao ima, bez sumnje, i svoju literarnu vrijednost.

U drugom dijelu već se jasnije stvari vremenski smještaju, iako i dalje ima tema koje su se mogle smjestiti u prethodni, opći dio. Nakon prvog svjetskog rata nastaje aktivnije uključivanje u politički život, osnivaju se u Saborskom dvije pilane i narod dosiže dosta visoki stupanj blagostanja. S jedne strane koriste se blagodati koje pruža život na selu, a s druge strane otvaraju se mnoga radna mjesta u kojima Saborčani dobro zarađuju. Mladeži se otvaraju mogućnosti za školovanje, a na prosvjećivanju naroda djeluje i sposobni učitelj Slavko Katušin.
Valja napomenuti da Krizmanić nije naišao u prošlosti Saborskog nekog svećenika koji bi se u pozitivnom smislu ugradio u saborčansku predaju. Svećenik se spominje uvijek kao sporedna osoba i to s negativnim konotacijarna. Vjerojatno je tu ipak nešto ispušteno iz predaje, jer je poznato da su svećenici bili ne samo misnici i propovjednici nego i prvi učitelji i prosvjetitelji. Dobije se dojam da se autor sigurnije kreće kada opisuje praznovjerje nego li vjeru. No, jasno je da se sve ne uspije iznijeti ni kad se piše knjiga.

U trećem dijelu manje je narodne predaje a više osobnih doživljaja i osobnog praćenja događaja. Ipak ni tu ne gube na važnosti oni glavni akteri ove knjige, a to su Krizmanićeva "plemena", tj. pojedine porodice s njihovim kućama i zaseocima. On se i ne trudi biti povjesničar koji ocrtava korijene rata i analizira njegov tijek i posljedice, ali sudbine koje prati i bilježi veoma je lako uklopiti u poznate nam ratne okvire. Njegovo opisivanje poratnog hvatanja "narodnih neprijatelja" i natjerivanje naroda u seljačke radne zadruge sliči, kao jaje jajetu, partizanskim "oslobodilačkim" projektima u drugim našim mjestima.

Zašto nedostaju noviji događaji?

Zadnjih četrdesetak godina sadržajno je dosta siromašno prikazano. U ovakvim knjigama je to razumljivo, jer zbivanja još nisu dignuta na razinu narodne predaje, pa ih zato ni onaj koji svoj glavni izvor pisanja oslanja na predaju nije našao oblikovanu u narodu. Vjerojatno u tome možemo naći razlog da nije smatrao prikladnim dodati nešto i o ovom ratu, jer je Saborsko upravo u ovom ratu na takvoj povijesnoj prekretnici koja se može po važnosti mjeriti samo s onim vremenom kada su nakon Požarevačkog mira 1718. počeli prvi stanovnici graditi svoja stalna staništa na saborčanskom području.

Zadovoljio se lošim predviđanjima nakon što je 1989. vidio jato mladih gavrana, što bi, po nekoj predaji, trebalo biti navještaj rata. Te poruke gavranskog jata nisu danas neka moguća budućnost, nego kruta sadašnjost, pogotovo za Saborsko. Naime, ljeti 1991. počinje opsada Saborskog koje, nakon doista herojske borbe, pada 12. studenoga 1991. godine. Od 827 stanovnika 13 ih je poginulih, 29 se vodi kao nestali, a ostali su našli utočište u raznim mjestima na području slobodne Hrvatske. To je napisano tek u popratnoj bilješci izdavača. Dobro je da se tome doda o stradanju Saborčana i ono što je zapisano u godišnjaku slunjskog dekanata "MOSTOVI 1995" (str. 152-158). Tu možemo pročitati da su neki Saborčani pokupili podatke o njihovim ratnim stradanjima pa očekujemo da će se to negdje drugdje objelodaniti. Područje Saborskog doživjelo je "raspad sustava". One isprepletene sudbine naglo su se morale raskinuti, a ljudi su ostali bez svoje zemlje i zemlja je ostala bez svojih ljudi. Neće ta razdvojenost, nadajmo se, trajati dugo, ali Saborsko je svakako ostavilo iza sebe jedan povijesni međaš i budućnost će se u mnogočemu izmijeniti s obzirom na ono što je bilo. Zato je tim veća zasluga Josipa Krizmanića da nam je svojom knjigom u zadnji čas uspio spasiti predaju o životu jednoga sela i tako današnjim ljudima i njihovoj djeci sačuvati njihovu prošlost; ona može biti ovakva ili onakva, ali samo u povezanosti s njome Saborčani će osjetiti da imaju na što stati i u vremenu kada im je njihovo tlo nestalo pod nogama. Kad bi svako naše mjesto dobilo ovakvu knjigu! Što nije učinjeno do sada, ne smijemo propustiti u budućnosti.

(na fotografiji gore je Josip Krizmanić autor knjige "Saborsko i uža okolica")

Dr. Mile Bogović

SABORČANSKI GOVOR (divan)

divan (tur. < arap. i perz. dīwān: knjiga, zbor, vijeće).

Kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine tog kraja može se navesti i specifični govor. To je izvorno srednječakavski ikavsko-ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa=čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ukoliko iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi-sidim, proliće-leto, svitli-svetlo, bela-bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mama/majka=baka, Mrtvi god=Dušni dan, maša=misa, pod=tavan, vanjkuš=jastuk, vaik=uvijek, mujsa=mačka, nafalice=samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un=on, unda=onda i dr.

Prisutan je velik broj tuđica: germanizama (npr. cajt=vrijeme, cager=kazaljka na satu, fajercak=upaljač, ganak=kodnik, grunt=zemlja, briktaš=novčanik, rafung=dimnjak.), turcizama (npr. anđžar=dvosjelki nož, belaj=nevolja, čeljade–osoba, čifut – škrtac, pušit ka Čifut/Turčin=neprestano pušit, perčin=pletenica, pušit ka Čifut/Turčin = neprestano pušit, konak= prenoćište, zeman=doba, adet=običaj, kijamet=veliko nevrijeme, kajiš=remen, vakat=vrijeme, jok=ne, veresija=dug), romanizama (npr. funtana=pipa, katriga =stolica s naslonom, maštel=drvena kaca za pranje robe, pinjur=viljuška, pasat=proći, škatula=kutija, klošar=beskućnik, šofer=vozač), hungarizama (npr. varoš=naselje, ajduk=lopov, marva=stoka.

PODACI O BROJU STANOVNIKA OD PONOVNOG NASELJAVANJA SABORSKOG DO DANAS

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani.

1726. započinje gradnja župne crkve sv. Ivana Nepomuka

1755. na području župe Saborsko ima 28 kuća

1780. u Saborskom ima 42 kuće i oko 600 stanovnika 

1790. župa Saborsko broji 613 župljana.

1830. Saborsko ima 49 kuća sa 572 rimokatolika i 30 pravoslavaca

Župa Saborsko 1939. godine broji 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe.

Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća  su bile velike, stradalo je 476 osoba. Postotak poginulih u Drugom svjetskom ratu po pezimenima, najviše je Vukovića jer je njih tada i najviše bilo u Saborskom (graf gore). Link na popis poginulih: http://www.saborsko.net/doc/Saborsko_zrtve.xlsx

Stara škola u Saborskom, napravljena u 19. st. na mjestu gdje je nekada bila frankopanska kula ili manj dvorac.

Nova škola u Saborskom nakon Drugog svjetskog rata, đaci s učiteljicom

Tenkovi velikosrpskog agresora ulaze u Saborsko 12. studenog 1991. godine. Saborsko je često kroz svoju povijest stradavalo, nisu zacijelile niti rane Drugog svj. rata, a već nas je zadesila tragedija 1991. u Domovinskom ratu.

Video HRT-a iz OLUJE, Oslobođenje Saborskog

NAJVEĆI SPROVOD U POVIJESTI SABORSKOG

U srijedu, 15. studenoga u Saborskom je bio sprovod za kojeg se može reći da je najveći u povijesti ove župe. Saborčani raspršeni na razne strane zajedno s predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti, hrvatske vojske i policije oprostili su se od 24 svoja mještana pobijena od srpskih pobunjenika u studenom 1991. godine, a čija su tijela pronađena 14 u masovnoj grobnici - ''Popov šanac'', 4 u masovnoj grobnici ''Borik'', te posmrtni ostaci 6 civila iz pojedinačnih grobnica.

Sprovodne obrede predvodio je mons. dr. Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski zajedno sa svećenicima Ogulinskog dekanata. U ime Hrvatske vlade od pokojnika se oprostio dr. Ivica Kostović.

Foto: Miro Brozović

Popis stanovništva 2021.

SNIMCI SABORSKOG IZ HELIKOPTERA HRVATSKE VOJSKE

Copyrigh 

Copyrigh 

Copyrigh 

Porijeklo fotografija: 29. kolovoza 2010. Davor Lipovac poslao - Mario Matovina primio, autorska prava na fotografije zadržava saborsko.net - Copyrigh

"Poštovani, pripadnik sam 20. transprtne eskadrile Divulje Split, porijeklom iz Josipdola. Ove slike sam mislio uručiti Župniku iz Saborskog ali pošto nisma bio u mogućnosti predajem ih vama. Nadam se da ćete ih upotrijebit u promoviranje Saborskog, inače prekrasnog mjesta".

Davor Lipovac

SABORSKO DANAS - FOTOGALERIJA ISPOD:

NOVO SABORSKO 

ŠKOLA

AMBULANTA

CRKVICA ROĐENJA BD

DIVLJE ŽIVOTINJE U ŠUMAMA I NA PROPLANCIMA SABORSKOG

PRAŠUMA ČORKOVA UVALA

ZIMA U SABORSKOM

POGLED NA SABORSKO SA ŽELJEZNIČKE STANICE LIČKA JESENICA

AUTOR FOTOGRAFIJA JE IVAN MATOVINA - Copyright

• Prethodno
• Sljedeće