Naslovnica
Stara škola i enigma lokacije frankopanskog dvorca
- Hitovi: 5043
Karta Saborskog iz 1763. - 1787.
Na karti iz 18. stoljeća (slika lijevo) ucrtana je crkva sv. Ivana Nepomuka, što odgovara položaju današnje kapele Rođenja BDM iz 1726. Uz glavnu cestu označena je i obrambena kula ili manji dvorac (crveni krug).
Na temelju ove i drugih karata, ne može se točno odrediti jeli dvorac bio na mjestu današnjeg župnog stana ili na mjestu tzv. "stare škole", odnosno ispred današnje škole?
U Modruškom Urbaru iz 1486. godine piše; Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala.
Saborski (Saborsko,op.pr.), časnička straža, gorsko katoličko selo sa 49 kuća i 602 stanovnika, od kojih 572 pripadaju katoličkoj vjeri, a preostali grkonesjedinjenoj.
Izvor: Fras «Topografija» - Agram/Zagreb, 1835., str.207.
Mlinice na potočiću Čevrkalo u 18. i 19. stoljeću
- Hitovi: 679
Na karti iz razdoblja od 1763. do 1787. godine uočava se niz mlinica smještenih uz potok Čevrkalo, koje su se vjerojatno nalazile u vlasništvu stanovnika tadašnjeg Saborskog. Ovaj podatak potvrđuje dugotrajnu važnost potoka Čevrkalo u svakodnevnom životu i gospodarstvu mjesta.
Katastarski podaci iz 1870. godine svjedoče da je vlasnik čak trinaest parcela uz potok Čevrkalo bio izvjesni Hodak, stanovnik kuće broj 79 u Saborskom, smještene neposredno uz kuću Ivana Kobbea, a kasnije Marka Vukovića. Osim zemljišta uz potok, Hodak je posjedovao još dvije parcele – jednu na Brdinama i drugu na padinama Alana.
Zanimljivo je da se uz njegovu kuću na katastru ne vide gospodarske zgrade, što otvara pitanje izvora njegove egzistencije. S obzirom na dugotrajan kontinuitet mlinica na potoku Čevrkalo, opravdano je pretpostaviti da je Hodak ostvarivao prihode iznajmljivanjem parcela za gradnju mlinica. Ako su mlinice postojale u drugoj polovici 18. stoljeća, vrlo je vjerojatno da su i stotinu godina kasnije imale jednaku gospodarsku ulogu, u vrijeme kada je Hodak bio vlasnik zemljišta uz potok Čevrkalo. Pored ovih mlinica u 19. stoljeću postojalo je nekoliko većih mlinova i pilana na rijeci Jesenici od izvora pa nizvodno. Danas na Čevrkalu nema više mlinica, danas Čevrkalo zajedno s izvorom Točak snabdjeva cijelo Saborsko vodom, ukučujući Biljevinu i Kuselj. (Naslovna fotografija je fotoilustracija. Mlinice o kojima govorimo zasigurno su bile puno skromnije i jednostavnije)
Gdje je zapravo bilo locirano srednjovjekovno Zaborsko?
- Hitovi: 796
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem s crkvom Sv. Ivana Krstitelja.
Saborčanski govor i njegove specifičnosti
- Hitovi: 1476
Govor Saborskog po većini svojih obilježja pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu i njegovu šćakavskom poddijalektu, ali je zadržao ikavsko-ekavski refleks jata kao u srednječakavskom.
PRIMJERI:
Ikavski dijalekt: dvi, gnjizdo, izličija, nedilja, mijur, vrića, ripa, snig, svitlost, svića, biliti, litina, siditi, sikira, misec, vitar, crikva, vira, pobilija, ...
Ekavski refleks jata: česa, svačesa, belo, koleno, svetlo, mrtvi god, telo, leto, delo, del, dleto, maša, pod, vaik, vanjkuš, zvezda, bledo, mićem, zreće (riječ "zreti" u staroslavenskom jeziku znači "gledati")...
Šćakavski poddijalekt: ognjišće, šćap, klišća, gušćer, išće, vrišći, kosišće, strnišće, igrališće, guvnišće, pojilišće, stanišće, kućišće, zeljišće, krumpirišće, dvorišće, mlinišće ...
Osim dominantnih imamo i primjere kojima prijeti izumiranje: poče sam, uze, zape, vidi, govori sam, doni, ubo se, razboli se, umori se, ...
Ja sam govorija saborčanski (Matan Matovina, Biljevina). - Ja sam govori saborčanski (Adam Vuković, Ravni Lug).
Riječnik sadrži preko 520 riječi / sastavio: Ivan Matovina
Zima ne popušta, temperature su već neko vrijeme danonoćno u minusu
- Hitovi: 387
Već danima smo u temperaturnom minusu, noću i danju. Jutros je na meteo postaji "Biljevina" izmjereno -7.9 °C u 06:16, vlaga je 95 %. Maksimalna dnevna temperatura iznosila je -6.0 °C, "zatoplilo" za 2°C.
Ivica Mataija - Lička toponimija, doktorski rad
- Hitovi: 683
LIČKA TOPONIMIJA, Ivica Mataija
Područje Like, u zemljopisnom smislu shvaćeno kao prostor između Plješivice i Kapele na istoku i Velebita na zapadu, nastanjeno od prapovijesnih vremena, oduvijek je bilo raskrižje prometnih i trgovačkih putova, susretište različitih religija i civilizacija, mjesto čestih ratnih stradanja i prostor preklapanja različitih kultura i jezičnih prožimanja. Nažalost, riječ je prostoru stalne depopulacije i izostanka znanstvene valorizacije, posebno jezikoslovne. U takvom je ambijentu lička toponimija osobito ugrožena. Uslijed procesa koji se definiraju kao društveno-gospodarski razvoj, a koji su doveli do širenja gradskih naselja, promjene gospodarskog sustava i stalnog iseljavanja iz ruralnih, planinskih predjela, nestao jei dio sjećanja na imena kojima su njihovi stanovnici označavali svu slojevitost društvenog života tih područja.
Lička je toponimija poseban znanstveni izazov. Prostor Like, iako i u povijesnome i u zemljopisnom smislu predstavlja relativno koherentnu cjelinu, osobito je zanimljiv zbog geomorfoloških osobitosti, ali i složene etnojezične stratifikacije. Lička se toponimija ne može, naravno, proučavati isključivo iz perspektive jezikoslovlja već je nužno proučiti i arheološka, povijesna, etnološka, demografska, sociološka i druga vrela kako bi se toponomastičkom analizom iznjedrili odgovori na brojna postavljena, a do sada neodgovorena pitanja njezine povijesti. Riječ je o proučavanju spomenika vlastitog identiteta kojeg u jezičnom smislu obilježava povijest hrvatskog jezika (Lika je u predosmanlijskom razdoblju bila uglavnom čakavska) s utjecajima jezika naroda koji su obitavali na ovom prostoru u predhrvatskom razdoblju (predrimsko, Japodi, i rimsko razdoblje) i onih koji su na različite načine željeli ostvariti kulturnu, političku, gospodarsku ili jezičnu dominaciju nad hrvatskim narodom, a onda i jezikom.
SABORSKO (ZABORSKO) OD PRVOG SPOMENA U 15. STOLJEĆU PA DO DANAS
- Hitovi: 455
SABORSKO OD PRVOG SPOMENA U 15. STOLJEĆU PA DO DANAS
Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka", spaljeno je mjesto, srušena je crkva sv Ivana Nepomuka iz 1865., ponovno je ondje zavladala pustoš.
Saborčani su za vrijeme oslobodilačke akcije Oluja ušli u svoje mjesto. Započela je nova povijest Saborskog. Saborsko je u svojim građevinama obnovljeno, tako danas imamo novu crkvu, novu školu, općinu, ali ono više nije Saborsko koje je nekada bilo, udarci su bili prejaki. Tako znademo da je župa 1939. brojila 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. Drugi svjetski rat je po nekim istraživanjima odnio 472 žrtve, nakon toga je uslijedilo veliko iseljavanje. 1974. Saborsko ima 1701. župljana, 1991. samo 827. U domovinskom ratu su stradale 52. osobe. 2007. Saborsko broji 470 stanovnika, stalno se to mijenja.
Područje Saborskog doživjelo je raspad sustava, one isprepletene sudbine naglo su se 1991. morale raskinuti. Ljudi su ostali bez svoje zemlje, a zemlja bez svojih ljudi. Ta razdvojenost trajala je 4 godine. Saborsko se nakon Oluje našlo na takvoj prekretnici, koja se po važnosti može mjeriti s onom u vrijeme Požarevačkog mira kada su novi stanovnici i novi Saborčani počeli tamo graditi svoje kuće.
Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje. Kao što vjerujemo da su žrtve našeg hrvatskog naroda snažna veza međudobno, tako su i žrtve Saborčana, kojih se danas sjećamo, snažna veza svih Saborčana ma gdje bili.
P.S.
(Kada je Zaborsko nastalo to ne možemo znati, osim da je postojalo u drugoj polovici 15. stoljeća.)
Iz Modruškog urbara: Zaborsko - Jesnica i Goridnje polje - Pliskovo (Blata)
- Hitovi: 1110
Nazočni popis sve zemlje i službe u vladanju Modruškom dao je g. 1486. sastaviti knez Brnardin, jedan od najslavnijih članova porodice Frankopan, pet godina iza smrti svoga oca, kneza Stjepana, po dvojici starih svojih službenika, Martinu Oštrihariću i Ivanu Klinčiću. Taj se popis oslanja pako na stariji više puta u urbaru spomenuti spis "Kladernu", koji je sadržavao ustanove o pravih i dušnostih Modruških podanika; s kaladernom sačinjavao je registar zajedno jednu cjelinu. Žalibože, da se ta kladerna nije sačuvala, ili barem nije poznata. Neima pako sumnje, da je ta kladerna, kao kao i što nazočni "legistar", to jest individualni popis podanika, bio pisan hrvatski glagolicom, kao što su bila pisana u obće sva Frankopanska pisma.
Izvornika Modruškoga urbara (legistra) neima također više, ili ako obstoji, to se nalazi gdjegođ u arhivi Bečkih ili Gradačkih, kamo su dospjela Frankopanska pisma. Mi smo uzalud u raznih arhivih tražili. Urbar sam poznajemo samo po kasnijih priepisih.
Izvornik Modruškog urbara čuvao se još g. 1697. u Ogulinu, kako to posvjedočuje dodatak na prvom odlomku urbara, što ga je prof. Em. Sladović priobćio u "Poviesti biskupije Senjeske", a taj dodatak glasi ovako: "Ove zemle iesu izpisane czrikvene iz pravoga originala kvaderne nigdasnega gosp. bana Bernardina, kako se zgora imenue u Ogulinu na 12. maia 1697." To isto tvrdi i opazka: "Ja Ivan Jurasich, kanchelir Ogulinski, izpisah iz pravoga originala", što su posvjedočila i tri sudca Ogulinska: Ive Salopek, Miko Domitrović i Mate Premelić, te tadanji župnik Ogulinski, pop Jure de Lucka i župnik Oštarski Vinko Marinchi, koji je posljednji je još napose primjetio, da se matica priepisa nalazi "in vera et reali qvaderna, data a ecc olim comite bano Bernardino". Urbar Modruški čuvao je u Ogulinu tadanji kapetan drof Ivan Adam Purgstal tim brižlivije, što su se tada za teritorij Modruški otimali ne samo vlastelin Severinski, barun Franjo Ivan Oršić, nadjenuvši si naslov župana Modruškoga (perpetui comitis de Modrus), već i zapoviedajući generali u Karlovcu grof Josip Ivan Herberstein i njegov nasljednik grof Josip Rabata.
DR. MILE BOGOVIĆ - SABORSKO IZMEĐU DVIJE PUSTOŠI
- Hitovi: 650
Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš. Saborčani su u očekivanju novoga mira da započne novi odsjek njihove povijesti. Ovdje ćemo se osvrnuti na razdoblje do gradnje župne crkve, sagrađene 1865. godine, a srušene 1991. godine.
U Modruškom urbaru iz 1486. spominju se 16 jutara crkvene zemlje u Zaborskom "ku drži pop" (Hrvatski urbari, 29). Ne spominje se crkva, ali nema sumnje da je i ona ondje postojala kada Saborsko ima svoga svećenika. Mjesto se tada nalazilo na području modruškog vlastelinstva. U to vrijeme bilo je dobrim dijelom nenaseljeno, a proces raseljavanja išao je sve brže zbog neprestane opasnosti od Turaka. Pogotovo su tu opasnost osjetila naselja prema istoku. U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Osvrt povodom 300. godišnjece početka gradnje crkve u Saborskom - drugi dio
- Hitovi: 257
SMJEŠTAJ
Crkva Blažene Djevice Marije izgrađena je na parceli 2829 k.o. Saborsko na brežuljku izvan naselja i glavne komunikacije Saborsko - Lička Jesenica. Do crkve vodi poljski put okomito na glavnu cestu. Parcela je ograđena suhozidom (nekadašnja cinktura) unutar koje je groblje novije datacije. Vanjski grobni ukopi položeni su oko cijelog oplošja. Crkva je pravilno orijentirana.
TLOCRT - Interna komunikacija (rekonstrukcija opisa nakon čišćenja)
Jednobrodna građevina manjih dimenzija, pravilno orijentirana. Pravokutnog je tlocrta sa svetištem u širini lađe s odrezanim kratkim uglovima, sa sakristijom sjeverno uz svetište i zvonikom "na preslicu" (za jedno zvono) u ravnini pročelja. Glavno pročelje bilo je jednostavno s lučno zaključenim ulaznim otvorom u centralnoj zoni, a crkva je bila osvijetljena prozorčićem istočno, te s po jednim prozorom sjeverno i južno u lađi. U sakristiju se ulazilo vratima sa zapadne strane, a osvijetljena je bila s prozorom na istočnoj strani. Prostor lađe bio je odvojem od svetišta trijumfalnim lukom. Lađa je pod grednikom s podgledom obijenim daskama. Prostor svetišta na uglovima ima snopaste pilastre s kapitelnim zonama koje nose kupolasti svod sa susvodnicima. Iz svetišta sjeverno ulazilo se u sakristiju čiji je prostor svođen križnim svodom (nap.: svodna konstrukcija očitana je iz danas vidljivih ostataka i nacrtne dokumentacije). U svetištu je bila menza od svijetlih kamenih ploča. Danas je prostor lađe od svetišta odvojen zazidom i u lađi je na istočnom zidu menza, zidana kamenom i ožbukana, a u donjem se dijelu čita godina - 1925. Izvorno je pod bio najvjerovatnije popločen kamenom.
Osvrt povodom 300. godišnjece početka gradnje crkve u Saborskom
- Hitovi: 353
Prve pisane podatke o Saborskom nalazimo u Modruškom urbaru iz 1486. g., kada su prilikom razdiobe imanja porodice Frankopan, knezu Bernardinu Frankopanu pripala 32 naselja, između kojih i Zaborsko (Saborsko). U vrijeme pisanja Modruškog urbara postojao je u Saborskom i Frankopanski dvorac (Ličke župe, god. 1985. str. 117), a urbar navodi i "zemle crikvene na Zaborski ki pop derzi" (arhiv senjske biskupije FA 3).
Iz gore navedenih podataka možemo zaključiti, da je u predturskom razdoblju područje Saborskog i njegova neposredna okolica bila naseljena, da je područje imalo zemaljskog i crkvenog gospodara te nije isključeno da je u Saborskom bila sagrađena i crkva.
Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme značajnih turskih osvajanja frankopanskih posjeda Modruškog vlastelinstva, Saborsko je bio također podložno prodiranjau turskih pljačkaških četa.
Oslobađanjem Like 1699. godine od Turaka i pomicanjem turske granice prema Izačiću i Cazinu nakon Požarevačkog mira 1718. godine stvorili su se uvijeti za ponovnu organizaciju života na području Saborskog.
Prve podatke o župnoj crkvi i titularu donose nam kanonske vizitacije biskupa Ivana Benzonija (1730 - 1745.), iz kojih saznajemo da je u Saborskom župna crkva sv. Ivana Nepomuka, te da nema područnih kapela (Franjo Emanuel Hoško, Popis i stanje župa današnje gospićke biskupije - Bogovićev zbornik).